Iako nije izložena mučenju, optuženica je spremno priznala, ne samo jedno čedomorstvo o kojemu se danima govorkalo, nego čak dva vlastoručna abortusa. Navodno, dva muška fetusa "u sebi je ugušila", izbacila iz uterusa i zakopala u grmlju današnje Vlaške ulice, nastanjene kaptolskim kmetovima. Primjereno zlodjelu, osuđena je na potapanje i gušenje u Savi do sigurne smrti. Zbog zalaganja nekih utjecajnih ljudi, (kako posve iskreno konstatira spis) pravorijek je odmah ublažen: odlučeno je da se Dorotea samo baci u rijeku, što bi možebitnoj plivačici pružilo šansu za preživljavanje. Ali taman kada se sudska delegacija našla na savskoj obali da nadgleda egzekuciju, nastupio je vrtoglavi preokret...


(ILUSTRACIJA: narodni.net)


Dvije-tri decenije prije dolaska Doroteje, kćeri Kuzmine, na zagrebačkom Zdencu – počesto zvanom Manduševac - taman su formirani počeci "crnoga tržišta" afrodizijaka, opijata i vradžbina. Nudilo je specijalizirani asortiman "hižnim tovarušicama", sjajnim kuharicama, majkama, domaćicama, ali već pomalo ocvalima, nevoljenima, nesretnima.

"Na Zdencu je kupala zlim korijenjem ženu svoga rođaka Luke, pa ju je tamo polijevala tim zlim korijenjem, zato da je muž ne tuče nego da je voli", pravdala se 1476. godine stanovita Jela Rogačica, koja nedozvoljenim sredstvima, eto, pokušava spasiti jedan ugroženi muško-ženski odnos. O komercijalnom uspjehu  njezinih  tajnovitih "kozmetičkih" kupelji svjedoče dvije škrte činjenice istoga sudskoga zapisa: premda samohrana majka već odrasle kćeri, imala je vlastitu kuću. No, emancipatorski ženski raritet, poput kućevlasništva, sasječen je u samom začetku. Uz kupku na Zdencu, našlo se dovoljno neoprostivoga optužnoga materijala o njezinom sudjelovanju u ubojstvu jednoga neznanca. Da stvar bude još puno gora: leš je podmetnula gradskom slugi Jerneju. Kao najpodmuklija zločinka umrla je već u pritvoru.

Nakon tolike sablazni, mnoga će stoljeća proći dok se na zagrebačkom tlu ne pojavi žena i majka koja vlastitim snagama gradi autonomnu egzistenciju, bez muškoga pokroviteljstva, pratnje ili barem ispomoći. I sama riječ "udaja" novijeg je doba, izvedena iz modernih prijevoda požutjelih latinsko-arhivskih tekstova. Stari kajkavci, ljudi nepismene kulture, imali su običaj reći da je djevojka iz rodne kuće "zamuž prešla", ne ulazeći u njezin vjenčani ili nevjenčani status. Druga je stvar što u vokabularu mrtve latinštine "nupta" – udana - postaje svaka "kućna tovarušica". Iz toga je skrpano mnoštvo povijesnih nesporazuma, koji su izglađeni modernim uvjerenjima kako je bračana monogamija prirodno muško-žensko stanje u zemlji s golemom većinom kršćana.


Stari Zagreb (FOTO: haoss.org)


Dorotea, kćer Kuzmina, stigla je iz sela Otok u današnjem Zapruđu, pri kraju 15. stoljeća. Ako je suditi po poznatim povijesnim datumima, "dotepenka" je dopješačila pred jurišima Turaka po Turopolju do južnih obala Save. Po zagrebačkom području trajala je evakuacija prema sjeveru i zapadu: u smjeru Europe pobjegli su Cisterciti i bogatiji romanski trgovci; s nizinskoga juga gmizao je ruralni slavenski element, bez ikakve šanse da stekne pravo građanstva i adekvatno pravo glasa u biranju gornjogradskih Vlasti. Prihvaćeni kao podstanari gradskih „hiža", koji mogu očekivati samo najprezrenije fizičke poslove i vojnu mobilizaciju. Neevidentirani i nikada pobrojani, ali nužni u opasnim vremenima kao zidari na zapuštenim gradskim bedemima, ta nova društvena pojava istisnula je priču o grijesima svih do tada zabludjelih purgerica. Kako zamjećuje povjesničarka Nada Klaić, u doba prve panike od Turaka, kazneni predmeti govore o strancima koji dolaze u Zagreb sa zlim namjerama, mahom lopovskim: okraden je unuk poznatog gradskog suca, ukradena je stoka "purgera" Zalovića...

JASNA BABIĆ: Prva antikorupcijska kampanja u Hrvata iliti - lov na vještice

Ukratko, Jela Rogačica uvelike je zaboravljena kada došljakinja Dorotea zavodljivo korača po urbanom prostoru feudalnoga grada, koji se opadanjem međunarodnih kontakata ustrašeno čahuri u problem svojih bedema i gradskih vrata. Ali je iza Jele Rogačice u ženskom svijetu ostala nijema i neutješna praznina. Po nizu znakova, srednjovjekovni Zagrepčani nisu previše spremni na zakleti bračni odnos po nacrtu Crkve, kako će pokazati ženidbene političke zapovijedi tijekom budućeg 17. stoljeća. Do tada je oslonac muško-ženske zajednice izgrađen u nekodoficiranom običaju pod rigidnom moralnom prisilom. Zato niz "hižnih tovarušica" nadalje službeno i neslužbeno predstavljaju njihovim djevojačkim prezimenima, uz načelnu mogućnost da se uvijek zamjene nekom mlađom i ljepšom. To je jači razlog da "kućne tovarušice" - poštovane, ali niskoga roda - sa zavišću prate širenje svetoga sakramenta koji preskače njihovu vrstu.


(ILUSTRACIJA: Matica.hr)


Tijekom srednjega vijeka institut braka, kao doživotna socijalna zaštita žene, najdosljednije se prakticira unutar plemićke elite po zagrebačkoj ladanjskoj okolici. Vezivanjem kćeri i sinova aristokracija je kreirala političko-teritorijalne alijanse, dakako, čuvajući čistoću svoju plemenite krvi. Zato je potrebno slamati urođene razmake između političkih staleža i ekonomskih klasa da doživotna monogamija postane univerzalni imperativ civilizacije. U više-manje neosviještenoj ženskoj strategiji koja vodi tome cilju, za početak pomažu tragične priče o sudbinama baba, izmoždenih poslovima u muškim domovima, pa otjeranih bez riječi zahvale. Premda njihova realna brojnost nikada nije dokazana, naziv u njihovu slavu zauvijek je lociran u takozvanom babljem kutu na sjeverozapadnim nebom iznad Zagreba.

Za sada, u zadnjim godinama 15.st., Dorotea, kćer Kuzmina, postigla je nestanak ženske boli za duševnom utjehom ljubavnih preparata i terapija Jele Rogačice. Konačno je kolektiv Gornjega Grada mogao odahnuti s olakšanjem, otkrivši da krivnja za ćudljivost muške erotike ne ovisi o fizičkim mijenama ženskoga tijela, nego o toj Doroteji, pravoj napasti. Svi purgerski muško-ženski pogledi fokusirali su se na njezin stas, frizuru, odjeću.

- Odjeva se poput djevojke, pletenice joj vise po leđima..., rogoborilo se po zagrebačkom Gornjem Gradu. "Maretrix", kurva, zabilježit će učeni gradski notar u svoj latinski zapisnik, podržavajući iznenadnu svijest "hižnih tovarušica" da su nezamijenjive u muškoj higijeni, prehrambenim potrebama, rađanju i odgoju djece. Da su neophodne - ako ne više od seksipila u postelji - onda da su potrebne barem jednako. Konačno, nastupivši kao majke, pokret je stiliziran argumentima koji se kazneno-pravno nisu mogli ignorirati: u prosincu 1499. Dorotea je osumnjičena za čedomorstvo. Tako je uslijedio sudski proces koji će nakon prvotnoga šoka pokazivati sve više raskoraka između optužnih razmjera i neobjašnjive tolerancije muških prosudbi i sudovanja.


(ILUSTRACIJA: espacodafe.com.br)


Iako nije izložena mučenju, optuženica je spremno priznala, ne samo jedno čedomorstvo o kojemu se danima govorkalo, nego čak dva vlastoručna abortusa. Navodno, dva muška fetusa "u sebi je ugušila", izbacila iz uterusa i zakopala u grmlju današnje Vlaške ulice, nastanjene kaptolskim kmetovima. Primjereno zlodjelu, osuđena je na potapanje i gušenje u Savi do sigurne smrti. Zbog  zalaganja nekih utjecajnih ljudi, (kako posve iskreno konstatira spis) pravorijek je odmah ublažen: odlučeno je da se Dorotea samo baci u rijeku, što bi možebitnoj plivačici pružilo šansu za preživljavanje. Ali taman kada se sudska delegacija našla na savskoj obali da nadgleda egzekuciju, nastupio je vrtoglavi preokret: "hahar", odnosno krvnik Valentin izražava želju da se Doroteom oženi, dakako, službeno, pred oltarom, bez mogućnosti razvoda i protjerivanja, uz jamstva crkvene zaštite. Automatski je pomilovana.

Ne znamo kakva je bila reakcija gornjogradskih majki. Donekle ipak nagađamo: utjerana u pristojni haljetak i strogo začešljane kose, Dorotein primjer poslužit će za naravoučenije ženskoj populaciji, čiji smisao do dana-današnjeg nije odgonetnut. U svakom slučaju, prestalo je rogoborenje "hižnih tovarušica" protiv kćeri Kuzmine, a pravosuđe se vratilo kradljivcima i lopovima, potom turskoj sili koja navire sa juga i istoka. Nastupajuće 16. stoljeće, naime, imalo je prečih briga od ženskih bračnih ambicija.

No, u 17. stoljeću, s jenjavanjem turskoga pritiska, po svemu sudeći, snovi se  opet bude. Interes za bračna stanja po gradskim kućama i domaćinstvima podudara se s gornjogradskim etabliranjem Družbe Isusove 1606. godine, koja se poduhvatila vjerskoga odgoja nepismenoga puka, kako po Zagrebu, tako po zagrebačkoj provincijskoj okolici. Istina, njihove kronike samo ovlaš spominju da muškarci i žene na istočnoj strani Zagrebačke gore žive "u bludu", ali isusovački potezi jasno ukazuju snažnu usmjerenost na žene. Uz podizanje kulta Blažene Djevice Marije i savjetodavnu funkciju na bečkom dvoru, u Zagrebu kolaboriraju s optuženim vješticama, u svom ljetnikovcu na Paukovcu od ženskih skitnica stvaraju vrtlarice, ukorjenjuju higijenske i zdravstvene navike seoskih domaćica... Istodobno, gornjogradska Vlast, koja Red prima objeručke, kreće u ženidbene akcije. Godine 1635. imućnijim i nevjenčanim purgerima prijete globom od 100 dukata ukoliko se ne vjenčaju, dvije godine kasnije nalog se ponavlja uz prijetnju zabrane obrtničko-trgovačkoga poslovanja na zagrebačkom prostoru. Kako prijetnja očito nije urodila plodom, Vlast izokreće strategiju. Umjesto političkih restrikcija, 3. veljače 1699. ženidbu nudi kao osobitu olakšicu u stjecanju simboličkih vrijednosti. Neka se purgeri ožene, kako piše, "da se digne ugled njihovoga staleža i dobroga glasa".


(FOTO: pekito.fr.yuku.com)


Nakon toga slijedi toliko ubrzana afirmacija ženskih bračnih želja da sredinom 18. stoljeća Baltazar Krčelić bilježi crticu iz Pokupskog, svakako dostojnu "crne kronike": neki je seljak imao zakonitu ženu i priležnicu, pa se zakonita žena uvrijeđeno vratila pod okrilje svoga oca. Otac je slučaj prijavio nadležnom crkvenom Konzistoriju, koji je zaključio da je riječ o muškoj "poliandriji" pod očaravajućim utjecajem priležnice. Muž se pokajao pred nadležnim crkvenim tijelom, pa je bračni par krenuo kući. No, prolazeći kroz neku šumu, muškaraca je nešto spopalo, izvukao je nož i zaklao suprugu. Od svih mogućih asocijacija na događaj koji uredno bilježi, autor, kroničar i kanonik, priču poentira ovakvom poukom: "jao, na što navodi slijepa ljubav".

Dakle, po njegovoj teološkoj prosudbi, brak bez tragičnih posljedica utemeljen je na racionalnosti, mudrosti, roditeljskoj pameti, nikako na mladenačkim osjećajima. U to ime Krčelić će ponuditi alternativni primjer: dobra Krčelićeva prijateljica, Rozalija Somogy, rođena kao siromašna plemkinja, zarana se udala za jednako siromašnoga plemića. Uskoro je postala javno poznata i društveno cijenjena ljubavnica trulo bogatog baruna Gothala, također oženjenog. Bogatstvo kojim je ljubavnik zasipao svoju konkubinu služilo je za udoban opstanak njezinoga službenoga braka. Aranžman se pokazao toliko isplativ i koristan da su odlučili vjenčati svoju djecu. I tek tada, oko 1750. godine, učinjen je prvi ženski korak prema bračnom romantizmu: u prvoj generacijskoj pobuni jedne kćeri protiv matere, Rozalinija kćer Terezija usprotivila se roditeljskoj volji, izabravši za supruga stanovitoga Juraja Petkovića, tajnika biskupa Juraja Branjuga, mladoga posjednika Psarjeva i dijelova današnjeg Dugog Sela. On ne samo da je bio vjerno monogaman svojoj supruzi, nego je aktivno sudjelovao u kazneno-pravnoj likvidaciji jedne seljanke, koja je nekoliko mjeseci tijekom 1751. godine živjela pod istim krovom sa svojim ljubavnikom i njegovom ženom. No, bila je to generacija koja na hrvatskim prostorima provodi planove modernizacije po znanju i uputama Marije Terezije. Bilo je jednostavno njezino iskustvo krunjene ženske glave: uz supruga koji je izgubio zemlju vlastitih predaka, zatim i sve bitke u kojima je zapovijedao, iskazao se samo u bračnoj ložnici, pa je kraljici priuštio 16 trudnoća za redom i silno željenoga prestolonasljednika.

Izvor: lupiga