Foto: AFP



Hrvatsku je ovih dana potresla još jedna u nizu afera u slučaju Agrokor. Oporba i mediji optužuju Vladu i povjerenika Antu Ramljaka za izravno pogodovanje jednom američkom fondu. Iako još puno toga treba rasvijetliti u cijelom slučaju, čini se, nažalost, da su kritike ipak jalove. Čak i ako su, uže gledano, u pravu.

“Ovo je nacionalna veleizdaja!”, “Odrekli smo se suvereniteta!”, orilo se jučer hrvatskim Saborom. Uobičajena braniteljska retorika iz perioda kada vlast u državi obnaša SDP, ovaj put je poslužila kao reakcija SDP-u i ostatku oporbe na jedan kreditni ugovor. Naime, kao što je dobro poznato, prekjučer je Jutarnji list javnosti otkrio sporne odredbe ugovora između Agrokora i kreditora, po tzv. roll-up modelu, potpisanog u lipnju ove godine.

Kontroverzni elementi ugovora tiču se nekoliko klauzula koje su podignule buru u javnosti. Prva je vezana uz status Vladinog izvanrednog povjerenika za Agrokor, Antu Ramljaka. Prema toj klauzuli, eventualna Ramljakova smjena predstavljala bi dovoljan i valjan razlog kreditorima da raskinu ugovor i zahtijevaju automatsku naplatu dugovanja. Druga sporna klauzula tiče se planova budućeg financijskog restrukturiranja i po njoj izvanredni povjerenik ne može donositi planove bez odobrenja kreditora. Dok ona treća određuje sudsku nadležnost za potpisani ugovor. U ovom slučaju su nadležni inozemni sudovi s anglosaksonskim pravom.

Sukob interesa

Vlada i povjerenik Ramljak su nastojali osporiti problematičnost ugovora. Što se tiče procedure oko smjene Ramljaka, naglasili su da Zakon o izvanrednoj upravi propisuje procedure smjenjivanja i da su one u potpunosti u nadležnosti Vlade, odnosno Trgovačkog suda. Prema njihovom tumačenju, ugovorna klauzula ne može biti snažnija od zakona. Spornu su klauzulu objasnili redovitom mjerom zaštite koju kreditori zahtijevaju u takvim slučajevima. Iako Ramljak priznaje da je malo nezgrapno sročena, tvrdi da nije isključivo vezana uz njega kao osobu, već se tiče eventualnih političkih nestabilnosti i promjena koje bi mogle ugroziti otplatu kredita.

Na sličnom su tragu objasnili i ostale sporne odredbe, proglašavajući ih uglavnom sastavnim dijelovima ugovornog “žanra”. Neki stručnjaci iz sfere trgovačkog prava su u određenoj mjeri su potvrdili Vladina i Ramljakova objašnjenja, tumačeći klauzule uobičajenim zaštitnim mehanizmima u slučajevima financijskih ugovora. Ono što ih čini specifičnim je sama činjenica postojanja specifičnog zakona kao što je Lex Agrokor. Također, nužnost vjerovničkog odobrenja planova financijskog restrukturiranja već je dijelom i upisana u sami zakon kroz ključnu funkciju vjerovničkog vijeća u kojem sjede kreditori i dobavljači.

Pored inzistiranja na tome da se ne radi samo o pravilima žanra, već da su posrijedi ozbiljnije ekonomske i političke omaške, oporba i veliki dio medija, fokus su svoje kritike usmjerili na navodni sukob interesa Ante Ramljaka. Sporan je njegov odnos sa američkim fondom Knighthead koji drži najveći udio u roll-up aranžmanu. Dokaz njegove umreženosti s američkim financijašima trebala bi predstavljati kava koju je popio s predstavnicima fonda neposredno prije izglasavanja samog zakona. Prema njihovom tumačenju, a na kojem inzistira i bivši vlasnik Agrokora, a sadašnji utjecajni bloger i bjegunac pred zakonom, Ivica Todorić, navodno je cijeli zakon oblikovan u korist američkog kapitala.

Sporni stimulansi

Ramljak priznaje ispijenu kavu s predstavnicima Knightheada, ali u tome ne vidi nikakav problem. Slično kao i u slučaju spornih klauzula ugovora, objašnjava taj susret normalnom dinamikom odnosa u svijetu visokih financija. Naime, Amerikanci su došli u Zagreb vidjeti kakva je situacija s Agrokorom čije su obveznice već bili kupili i odlučili se usput posavjetovati s najrenomiranijim ljudima u Hrvatskoj po pitanju poznavanja financija. Ramljak tvrdi da je jako mali broj ljudi u igri i da su neminovno morali naletjeti i na njega. Također osporava da im je dao bilo kakve povlaštene informacije. Knighthead je već tada u svom portfelju imao obveznice Agrokora i nikakva se informacija od neposredne financijske koristi navodno ni nije mogla pružiti.

Osim kave, mnogi kao dokaz navodnog Ramljakovog deala s Knightheadom vide i u činjenici da je nakon potpisa ugovora o roll-up kreditiranju, Agrokor otkupio od Knightheada vlastitih obveznica u vrijednosti od 100 milijuna eura, i to po nominalnoj cijeni, a ne onoj tržišnoj. Nesporno je da se to dogodilo, no po ničemu se Knighthead pretjerano ne ističe u odnosu na ostale kreditore koji su pristali ući u novi kreditni aranžman vrijedan gotovo milijardu eura. Prema odredbama roll-upa, za svaku novu kunu kredita, Agrokor je bio dužan otplatiti jednu kunu starih dugovanja. Tako je polovica sredstava iz roll-upa otišla na refinanciranje starih obveza, dok se preostali dio usmjerio na otplatu dugova dobavljačima i nesmetani nastavak poslovanja, prvenstveno na pripremu turističke sezone. Treba istaknuti da su svim malim dobavljačima (tvrtkama i OPG-ovima s prihodima do 5,2 milijuna kuna) potraživanja isplaćena u stopostotnom iznosu, dok su srednjim i velikim dobavljačima ona isplaćena djelomično. Važno je napomenuti da su dobavljači i danas stali u obranu Lex Agrokora i Ante Ramljaka, dometnuvši usput da bi kreditori trebali otpisati više dugova zbog zarade na kamatama.

Zbog navodnih Ramljakovih veza i zbog klikabilnosti pridjeva “strvinarski”, uglavnom se u kritici zakona i ugovora spominje samo već naznačeni fond Knighthead. Ako i uzmemo u obzir da postoji relevantna sumnja u Ramljakov sukob interesa, relevantne su i najobičnije brojke. Dakle, Knighthead u roll-up modelu sudjeluje s tek 20% iznosa. Preostali kreditori su drugi fondovi i banke. S obzirom na to, teško da možemo govoriti o isključivom pogodovanju američkom fondu. Veći je problem implikacija roll-up modela i naznačeno uvođenje senioriteta, tj. prvenstva naplate, za one koji se odluče sudjelovati u novom kreditu. Drugim riječima, fondovi i banke koji su nastavili ili tek započeli s kreditiranjem Agrokora nakon donošenja zakona i instaliranja izvanredne uprave, imaju prednost u naplati potraživanja. Radilo se o svojevrsnom stimulansu u uvjetima u kojima nitko normalan ne bi htio kreditirati Agrokor tek tako.

Pisano za jedno nešto

Dakle, premda je nesumnjivo riječ o pogodovanju, ono nije bilo ishodišno motivirano koruptivnim interesima, pa da ih je i bilo. U situaciji u kojoj se koncern nalazi pred bankrotom, Agrokor je novim kreditorima morao ponuditi neki oblik poticaja. Naprosto se radilo o bezizlaznoj situaciji u kojoj se potencijalne kreditore moralo dodatno motivirati. Je li bilo boljih ponuda i opcija, to zasad ne možemo znati. Ono što jedino možemo znati i što je prilično izvjesno, jest da se s obzirom na stanje koncerna, zasigurno nije mogao dobiti “normalan” kredit. Također, pored privilegiranja u naplati starih obveza te brojnih ugovornih zaštitnih klauzula, valja istaknuti da sama kamata nije uopće tako visoka: iznosi 4%. Ako je većina kreditora pristala na novi aranžman, ako su dobavljači uglavnom zadovoljni, tko je ostao nezadovoljan, osim SDP-a i Indexa? Od velikih igrača, čini se samo Sberbank.

Za razliku od druge velike ruske državne banke uključene u kreditiranje Agrokora, VTB-a, Sberbank nije pristao na sudjelovanje u roll-up modelu. O razlozima se može tek špekulirati. Činjenica da se sudskim tužbama u BiH nastoje uknjižiti na tamošnju imovinu Agrokora možda sugerira da su zaključili kako im je taj put izvjesniji u naplati potraživanja. No, zasad im na bh. sudovima i ne ide baš. Također, pojavile su se špekulacije, a nešto slično tome je insinuirao danas i Ramljak, po kojima je “senzacionalno” otkriće Jutarnjeg lista “potpomognuto” materijalnim interesima Sberbanka. No, i to je daleko od bilo kakve potvrde. Svejedno, možemo biti sigurni da se padom Todorića i kristaliziranjem novog skupa interesa oko Agrokora u Hrvatskoj stvaraju nove medijsko-političko-financijske interesne grupe i koalicije.

Nakon što smo naznačili okvir u kojem se cijela drama zbiva, valja se još jednom vratiti na medijske i opozicijske kritike. Kao što smo ovdje već više puta isticali, kritičari Vladina ophođenja s propalim koncernom nisu se baš proslavili. Bukvalno, do prije nekoliko mjeseci su energično branili tezu po kojoj cijeli zakon, Lex Agrokor, pisan samo zato kako bi se zaštitili interesi jednog čovjeka: Ivice Todorića. Da bi danas promijenili ploču i tvrde kako je zakon pisan za samo jedan fond: Knighthead. Već sam obrazac – pisano za jedno nešto – upućuje na promašenu prirodu kritike. Politički kontroliran stečaj najveće privatne kompanije u državi je previše kompleksan proces u koji je uključen mali milijun različitih interesa, da bi uopće bilo moguće pisati zakon “samo za nekoga”. Inspiriranost nizom zakona u posljednje vrijeme kojima se rješavao problem pojedinih političara, kao i “urođena” novinarska sklonost objašnjavanja situacija i procesa kroz zakulisne igre, definitivno su odredili optiku.

Afere umjesto razvojnih modela

A kako stoji stvar s konzistentnošću opozicijske kritike? Napomenimo samo da se prije četiri mjeseca u istom tom Saboru u kojem se danas branilo suverenitet i optuživalo za izdaju, ratificirala CETA, trgovinski sporazum između Europske unije i Kanade, svojevrsna kompenzacija za politički osporeni sličan sporazum između EU i SAD-a. Današnji borci za hrvatske ekonomske interese i suverenitet prilično su hladno glasali za ratifikaciju, ma da CETA pretpostavlja međunarodne sudove na kojima investitori mogu tužiti države ako im na bilo koji način ugroze stjecanje profita, pa makar se radilo i povećanju izdvajanja za zdravstvene doprinose. Dakle, SDP je glasao za, dok se MOST odlučio bojkotirati glasanje jer nije bilo prostora za demokratsku raspravu, a zapravo su se malo pravili važni nakon što su izbačeni iz koalicije.

Iz svega ovoga ne treba izvući zaključak da je Lex Agrokor sjajan pravni dokument, da Ante Ramljak radi odličan posao i da nema nikakvih koruptivnih mehanizama u igri. Samo se želi naglasiti da je jalova svaka kritika koja ne uzima u obzir kompleksnost situacije na koju Vlada pokušava odgovoriti, makar i potpuno promašeno. A nije da nema mjesta za kritiku. Ima ga itekako. Svi ovi problemi koje smo naveli, uključujući i cijelu povijest Agrokora, samo su dokaz da ova Vlada, kao ni sve prethodne, nema nikakvu razvojnu politiku niti mehanizme kojima bi štitila “nacionalne interese” – tj. interese radnih masa. Umjesto rasprave o razvojnim modelima – a da pritom nije riječ o europskim fondovima i Bakićevim robotima – mi smo osuđeni na vječno vraćanje afera.

bilten