ljudi iz posuda i ljudi iz divljina
ljudi u posudama,
poput sobnih biljki,
dobro su hranjeni, zalijevani.
ljudi u loncima nadzirani su,
daju sjenu i hlad, štite
od sunca kao patuljasto drveće
na terasama, balkonima i lođama.
ljudi u teglama, isplanirani,
oblikovani obrezivanjem
u željeni izgled, slični su
uzgojenom cvijeću za presađivanje.
ljudi u pitarima traju ograničeni.
a ljudi šuma, šikara, livada,
kao dio nenadgledane divljine,
nesputani, slobodni su za rast.
u zajednici su jednakih,
i prkosno trpe, vjetar, sušu, zimu...
ali u strepnji od krčenja, požara i pila.
Mentalno uže
Protagonist romana Mahnite noći
Davida Gilmoura, uspije bojažljivo
u kinu poljubiti svoju studenticu.
Ona mu uzvrati i kaže: Želite li vidjeti
moju pičku, profesore Halloway?
A oni ponirući, zlokobni čitači misli
imaju mentalno uže kojima obavijaju
vratove sugovornika, stežući ih utjecajem.
Žrtve se prepuštaju njihovoj nadmoći
i kažu: Želite li vidjeti moj strah i bol?
oproštaji za javnost
smrt poznatih i zaslužnih
prilika je čuvenima i priznatima
da u općoj tuzi, u posljednjem pozdravu,
iskažu svoje posebne odnose s njima.
nedostajat ćeš mi, odlaziš na bolje mjesto,
bio si moj brat, drug, neka te anđeli
dočekaju... tako završavaju oproštaji za javnost.
za žene važi sve isto, samo što ih se
naziva sestrama, prijateljicama.
potrošačima medijske ljepljive piljevine
stegnu se grudi, zasuze oči i spopadne amnezija.
zaboravljaju, kako poneki od važnih umrlih
nisu bili svima uzori s dobrim osobinama,
nego nepopravljivi gadovi,
željezni šiljci na putu, sebični korisnici
najbližih mjesta pored vatre.
to skupno iščezavanje sjećanja razumljivo je,
jer neskrivanje tuge je samopomoć i embargo
na izvoz istine o sebi.
Dan kad je iz mene istjecala Glogovica
Na potoku Glogovica, koji napola
rasijeca cijeli grad na pravcu sjever-jug,
tristo metara od naše kuće, moj tata
za razonodu bi lovio bjelice, kleniće,
crvenpereke, balavce, sunčanice.
Pecao je bambusovim štapom; na kraju
silka bili su mala udica, klizeće olovo
i plovak od običnog plutenog čepa.
Mamac su bile žive tamnocrvene
gliste koje bi iskopao u vrtu iza kuće.
Bespomoćno su se izvijale. Bez nade.
Tog ljetnog dana poveo je mene i susjedu.
Ja još nisam išao u školu, ona jeste.
Tata je zatražio mir i mi smo se ukipili.
Odjednom, a da ne znam kako, pao sam
u mutni potok. Vidjela mi se samo kosa.
To su mi ispričali, jer ja ništa nisam osjećao.
Tata je skočio u vodu, izvukao me na obalu,
uhvatio za noge, i podignuo. Tada je,
toga se sjećam, iz mene istjecala Glogovica.
Skinuo me do gola, ižmikao majicu i gaće,
Ja sam drhtao, i stidio se pred Vesnom.
Štap je ležao u travi, ali ne i gliste.
Nastale su kao i moj osjećaj pune bezbrižnosti.
A moj tata tiho je ponavljao da ću se cijelog života
sjećati kako sam život lako mogao izgubiti.
_________________________
