Dobit od zamrznute ruske imovine je također – ruska. Ne Unijina. Kamoli Von der Leyen, Michelova, Borrellova, Plenkovićeva ili takvih, da bi smjeli legitimno odlučivati o njezinom trošenju.
Kapitalistički pravni sustav, oktroiran u tzv. međunarodnom pravu zbirom normi ponašanja obaveznog za sve u civiliziranom svijetu, temelji se i na tzv. svetosti, nedodirljivosti, neotuđivosti privatne imovine. Ako jest tako, a jest, jer bi se u protivnom tzv. međunarodno pravo svodilo na sprdnju i bitno onemogućilo uredno funkcioniranje odnosa povjerenja u globalnoj ekonomiji, politici i međunarodnoj suradnji utemeljenoj na sigurnosti privatnih dobara, otkud onda nezakonita u tom smislu nakana Europskog vijeća, kojom se „otvara put za moguće korištenje prihoda što ih generira zamrznuta ruska imovina za obnovu Ukrajine“? Na sjednici Vijeća neki dan – gdje se opet u leru „junačio“ i CRO premijer Andrej Plenković, sic transit – a kolo su agresivno vodili Ursula Röschen/Ružica von der Leyen (hiperbolizirajući prijedlog vanjskopolitičkog „ministra“ EU-a Josepa Borrella Fontellesa) i proturuski hejter Charles Yves Jean Ghislaine Michel, izazvao je podjele prijedlog da se prihodi od zamrznute ruske imovine upotrijebe za kupnju oružja iz trećih zemalja za Ukrajinu.
Rusija će s punim pravom zahtijevati da joj se vrati opljačkana imovina, sa zateznim kamatama. I onda?Europsko vijeće je već ranije, među inim, „odlučilo da tzv. središnji depozitariji vrjednosnih papira (CSDs), koji drže više od milijun eura ruske središnje banke, moraju odvojeno obračunavati izvanredne gotovinske prihode akumulirane zbog restriktivnih mjera EU-a“. Time se omogućuje financijski doprinos od ruskih prihoda proračunu EU-a radi pomoći Ukrajini, što će reći da Unija protuzakonito, neovlašteno otima privatnu imovinu ruske države radi namjene koja nije predviđena tzv. međunrodnim pravom, a opasan je presedan glede&unatoč globalno zajamčene sigurnosti tuđe imovine u međunarodnim financijskim i inim institucijama. Očekivano, najglasniji protivnik takve otimačine je mađarski premijer Viktor Orbán. Ali ne samo on.
„Nedopustivo je za globalnu sigurnost da se EU sve više angažira u ratu protiv Ruske Federacije na ukrajinskom tlu“, komentirao je Viktor Orbán medijima nakon što je dan ranije čestitao novomu/starom predsjedniku Rusije Vladimiru Vladimiroviču Putinu uvjerljivu pobjedu na izborima. „Dogovara kupnju oružja iz trećih zemalja, jer ga Unija sama ne može proizvesti dovoljno. Mi nismo u ratu s Ruskom Federacijom, pa je nedopustivo za europsku sigurnost da EU eskalira svoje sudjelovanje u sukobu sve većim izdacima za lanje oružja i politikom da se Rusiju mora pobijediti. Time smo sve dalje od mira u toj zemlji.“ Neki dan su mediji bili slikom i riječju izvijestili o Putinovu posjetu tvornici sofisticiranog oružja zastrašujućega ubilačkog djelovanja, o tomu da ruska vojna industrija isporučuje dovoljno streljiva i inih sredstava svojoj vojsci na ukrajinskom bojištu. Miru ne ide na ruku ni to da Rusija više zarađuje na ukrajinskom ratu, nego što gubi primjenom već 13 paketa zapadnih tzv. sankcija. Kojima je, navodno, cilj gospodarski iscrpiti tzv. najunosniju nekretninu na svijetu (dvostruki dr. sc. Slavko Kulić), srozati životni standard ruskih građana, izazvati rušenje Putina „događanjem nezadovoljnog naroda“ i dovesti do sloma njegove vojne moći. Dvije godine su minule, a – ništa.
Ukrajina nema šanse pobijediti, ali ima itekakve šanse unesrećiti Europu na način da će sadašnja „seljačka buna“ od Berlina i Pariza do Rima i Atene sutra izgledati kao mačji kašaljU SAD-u i EU, pače, jačaju snage što na temelju negativnoga bumerang efekta ukrajinskog rata predizborno pitaju aktualne političare na odlasku: „A što je nama sve ovo trebalo? Što smo dobili, a što smo izgubili!?“ Skor je više no neugodan, a žustra hejterska družba s bruxelleske ergele ne prestaje bjesomučno mamuzati već lipsaloga ukrajinskog Rocinanta.
Pljačka „neprijateljske“ imovine u ratnim i drugim kriznim uvjetima nije nepoznata u bližoj i daljoj prošlosti na Starom kontinentu i šire, ali nikad ti ekscesi nisu bili pravno utemeljeni. Nisu ni „otimačima zlatnog kovčega“ osvjetlali obraz niti donijeli prevagu, ali itekako jesu bildali nesigurnost i nepovjerenje. Sada pak u međunarodni sustav tzv. poštene financijske prakse. Ako je danas moguće da SAD/EU, koji s NATO-om i zapadnim tzv. saveznicima ratuju protiv Ruske Federacije do posljednjeg Ukrajinca, samovoljno blokiraju, oduzimaju, rasprodaju i preusmjeravaju dobit od privatne imovine ruske države u svom polit-ekonomskom interesu, kakva je možebitno sutra sudbina „naših“ vrijednosti u globalnim institucijama?
Jer, dobit od zamrznute ruske imovine je također – ruska. Ne Unijina. Kamoli Von der Leyen, Michelova, Borrellova, Plenkovićeva ili takvih da bi smjeli legitimno odlučivati o njezinom trošenju. Može li ovaj i inače trknuti svijet funkcionirati na nesigurnosti bilo čije imovine, ako ratuju dvije ili više zemalja/koalicija? Kao sada u Ukrajini. Tim više, jer Rusija neće skrštenih ruku gledati kako joj tzv. kolektivni Zapad otima imovinu. Uzvratit će najmanje istom mjerom, dodatno poljuljati globalno povjerenje u tzv. poštenu međunarodnu financijsku praksu, pa… Kamo vodi takvo oko za oko, zub za zub?
Politička ili navijačka samovolja i otimački presedani ne smiju biti klip pod kotače globalno prihvaćenoga tzv. međunarodnog prava, jer je svetinja svaka tuđa imovina. Ne smiju njome samovoljno raspolagati oni što zbog nje nisu ni luk jeli niti ga mirisali, nego im je samo povjerena na čuvanje u skladu s globalno prihvaćenim pravilima. Ne s trenutnim, je li, političkim „ukusom“ administratora izvan zemlje vlasnika imovine.
Politička ili navijačka samovolja i otimački presedani ne smiju biti klip pod kotače globalno prihvaćenoga tzv. međunarodnog pravaNakon što su Ruska Federacija i SAD/EU/NATO s tzv. saveznicima bili 22. veljače 2022. otvoreno zaratili u Ukrajini, EU je smjesta zamrznuo ili imobilizirao više od 200 milijardâ eura imovine ruske središnje banke što se zatekla u financijskim institucijama u Uniji. Prema odluci Europskog vijeća, ta bi imovina i dalje ostala vlasništvo ruske središnje banke, ali ne i prihodi generirani od glavnice. Tim bi se prihodima – koji su također vlasništvo ruske središnje banke, ne proturuskih EU-birokrata – navodno plaćala obnova Ukrajine. U prvoj verziji. No, sada je u igri druga podjela: 10 posto za obnovu, a 90 posto za kupnju oružja. Nema veze, je li, što su za rat i katastrofu te najveće europske zemlje (izvan EU-a i NATO-a) najviše krivi tzv. alfa političari SAD-a, EU-a i NATO-a.
Oni su političkog analfabetu Volodimira Zelenskog, bivšega ukrajinskog osrednjega tv-komedijaša, nagovorili da tragično prekorači tzv. crvenu crtu i time isprovocira rusku tzv. specijalnu operaciju za denacifikaciju Ukrajine. Da neodgovorno gurne pod tepih mirotvorne sporazume Minsk 1 i 2 te terorizira rusku manjinu u Odesi i jugoistočnim pokrajinama (gdje je većina), izazove pobunu, secesiju i priključenje Ruskoj Federaciji… I eto ti vraga, je li, „ničim izazvane ruske vojne invazije“ na državu koja, je li, „ima pravo zatražiti priključenje NATO-u“ i dovesti američke projektile na rusku granicu, naciljane upravo na Moskvu!? To što nije dobro, kaže mudar pûk, ni s kruhom ne valja. Što će NATO-u Ukrajina i, je li, što će Ukrajini NATO, ako nitko nikoga ne želi provocirati?
Nije sada stvar samo u tomu ili najmanje u tomu koliku će proamerički Zapad nanijeti štetu Rusiji blokiranjem/pljačkom njezine imovine na svom teritoriju, jer režim Vladimira Vladimiroviča smjesta uzvraća istom ili još većom mjerom na zapadnoj imovini u Rusiji i akcijama u inozemstvu… Stvar je najviše u tomu da međusobna otimanja (tuđe) imovine unose nered i nesigurnost u globalne polit-ekonomske, transakcijske i razne još trgovinsko-financijske odnose pukim potezom pera ili nečijom voljom. Tzv. središnji depozitariji vrjednosnih papira (CSDs) su specijalizirane financijske institucije za transakcije vrednosnim papirima, čuvanje i servisiranje imovine tih papira, pa su tim ozbiljnije posljedice Unijinih opasnih namjera korištenjem ruske imovine u financijski nenamjenske svrhe: dodatno naoružavanje Ukrajine i njezino daljnje uništenje.
Oko 90 posto ruske imovine u EU koncentrirano je u Euroclearu, međunarodnoj financijskoj instituciji sa sjedištem u Belgiji. Zamrznute ruske obveznice počele su donositi prihode u gotovini budući da središnje banke, gdje su deponirani polozi, moraju na njih plaćati kamate, što će reći da su izvanredni prihodi izravna posljedica EU-odluka o zamrzavanju ruske imovine. Inače, Europsko je vijeće zabranilo CSDs-ovima raspolagati neto profitom od ruske imovine. Predsjednica Europske komisije Ursula Röschen/Ružica von der Leyen, koja se upravo kandidirala za drugi petogodišnji mandat, neki je dan na sjednici Europskog parlamenta u Strasbourgu otišla i korak dalje: „Europa više ne treba imati iluzije, ruski predsjednik Vladimir Putin je iskoristio mir da bi se pripremio za rat. Stoga EU mora jačati svoju obranu i razmotriti mogućnost da se prihodi od zamrznute ruske imovine iskoriste za oružje za Ukrajinu“. Sada više nije u igri „obnova“, nego – oružje. Ne pregovori o miru i mir, nego intenziviranje rata, što je kretenizam prvog reda. Von der Leyen, ratoborna bivša njemačka ministrica obrane, neće nijedno od svojih sedmero djece poslati u smrt na bojišnici u Ukrajini, nego izdaleka gloginje mlati tuđim nježnicima i breskvicama. To je paklensko političko licemjerje i nečovještvo.
Drugo, EU je obećao Zelenskomu isporučiti 220.000 topničkih granata do konca 2025. godine, koje bi oružje trebale proizvesti – vidi vraga – njemačka i francuska vojna industrija. Pa bi novac od zamrznute ruske imovine ostao u tzv. obitelji!? U kojoj su najagresivniji ratni huškači u tragediji do posljednjeg Ukrajinca – sasvim slučajno!? – njemački kancelar Olaf Scholz sa svojom ministricom vanjskih poslova Annalenom Baerbock, francuski predsjednik Emmanuel Macron (koji se priprema poslati 2000 do zuba naoružanih Francuza poginuti u Ukrajinu; Rusi tvrde da će francuski kontingent biti prioritet za uništenje) te Von der Leyen. „Pogledajmo oko sebe“, kazala je šefica Europske komisije, „jasno je da više nema prostora za bilo kakve iluzije. Putin je iskoristio mirovne dividende za pripremu za rat. Sljedećih ću tjedana objaviti prijedloge za europsku strategiju obrambene industrije, a jedan od središnjih ciljeva će biti program europskog ulaganja u obranu, s prioritetom na zajedničkim nabavama. To će nam pomoći smanjiti fragmentaciju i povećati interoperabilnost, ali da bismo to postigli, moramo kolektivno poslati signal industriji. Ne smijemo dopustiti, s potporom naših partnera ili bez nje, da Rusija pobijedi. Cijena nesigurnosti, cijena ruske pobjede znatno je veća od bilo koje uštede, koju bismo sada mogli napraviti.“
Drugim riječima, do sada smo kupovali oružje u SAD-u (po NATO-standardima), a od sada: uzdaj se u se i svoje kljuse? Budući da će na izborima u SAD-u koncem godine, najizglednije, Donald John Trump osvojiti drugi predsjednički mandat i možebitno iz temelja promijeniti politiku prema Uniji, NATO-u i Ukrajini, Unija unaprijed puše na hladno?
Pa, ako se iznađe „međunarodno prihvatljiva“ formula, zašto ne uzeti i ruski novac za ubijanje još više Rusa, jer – goropadno grmi Von der Leyen – „Putin i Rusija ne smiju pobijediti u Ukrajini“. Ma što u Ukrajini, nigdje! Pa makar ona, Macron i Scholz osobno – iz bruxelleskog staklenjaka, iz udobnih fotelja, ne baš na zapovjednom tenku na čelu kolone – poveli novu operaciju Barbarossa? Žulja li Ursulu von der Leyen i Scholza ta naci-njemačka povijesna tragedija, pa im osvetnički živac zatitra čim se spomene Ruse i Rusiju? Bude li Unija, kako se bez pokrića u logici hvali predsjednica Europske komisije na odlasku, „podržavala Ukrajinu koliko treba i dokle treba“ (sic transit), iako Ukrajina nakon dvije godine SAD/EU/NATO-ove „potpore“ više ne sliči na normalnu, kamoli pobjedničku zemlju, bolje je da to ne čini. Nema šanse pobijediti, ali ima itekakve šanse unesrećiti Europu na način da će sada „seljačka buna“ od Berlina i Pariza do Rima i Atene izgledati kao mačji kašalj.
Na sjednici je Europskog parlamenta u Strasbourgu također rečeno da su SAD, EU, Japan i Kanada „zabranili transakcije s ruskom središnjom bankom i ministarstvom financija te zamrznuli oko 300 milijardâ dolara ruske imovine, pa se Ursula Röschen/Ružica von der Leyen zalaže i rukama i nogama za to da se prihodi od cca 200 tih milijardâ na računima u Uniji iskoriste „za naoružavanje Ukrajine“. Je li, oružjem što će ga – ako će – proizvoditi njemačka i francuska vojna industrija u usponu. Business je business, bilo da se radi o ratu ili poslijeratnoj obnovi, za koju su najunosniji poslovi već podijeljeni (pro)američkim, tzv. prijateljima i partnerima. Rat je uvijek nekomu brat, pa će biti i ubuduće. A sad, pametuje Von der Leyen, „vrijeme je da počne korištenje dobiti od zamrznute ruske imovine za zajedničku nabavu vojne opreme Ukrajini. Ne može biti jačeg simbola i veće koristi od tog novca, nego da Ukrajina i cijela Europa postanu sigurnije mjesto za život“.
Šefovi sedam najrazvijenijih država svijeta već godinu dana mudruju o tomu kako se domoći novca od zamrznute ruske imovine, pa im nekako ne ide pronaći globalno/pravno validnu formulu. Neki dan su u Brazilu tu formulu traljavo tražili i ministri financija 20 svjetskih gospodarskih sila, ali zasad – ništa. Američka ministrica ne sumnja u legalnost korištenja ruske imovine za „dugoročnu obnovu Ukrajine“, a neki još radikalniji su za „zapljenu sve ruske imovine“, za besramnu pljačku, što je protivno tzv. međunarodnom pravu i proklamiranoj svetosti/neotuđivosti tuđeg vlasništva. Treba li tomu pridružiti onu pučku da „nužda zakon mijenja“? Naravno da ne treba. Francuski ministar financija Bruno Le Maire drži da „ne postoji pravni temelj za zapljenu ruske imovine i nikada ne bismo smjeli djelovati, ako to nije u skladu s međunrodnim pravom i vladavinom prava“. No, kad je u pitanju tuđa imovina i velik novac na dohvat ruke, pohlepa je nerijetko ta „nužda koja zakon mijenja“.
Rusija nije prešutjela gramzljive igre oko lonca iz kojega „pravednici među narodima“ s tzv. prave strane povijesti, sic transit, žele pretakati tuđi med: „Uzvratit ćemo zapljenom imovine svakoj zemlji koja se odluči na takav potez“. Vrijeme će pokazati što će se dogoditi. Inat na inat, milo za drago…? No, jednog će se dana, ako ne prije, promijeniti iz temelja sadašnje stanje (ne)prijateljstava u Europi i šire, jer tzv. međunarodna zajednica ne može funkcionirati bez Rusije kao ravnopravne članice globalne obitelji. Ali ni Rusija izvan globalnog društva. Ona će s punim pravom zahtijevati da joj se vrati opljačkana imovina. Je li, sa zateznim kamatama. I onda?
