Prvi postulat je, da biste razumjeli je li ova ili ona operacija bila uspješna, da morate znati njezine ciljeve. Ako ih ne poznajete, onda imate samo nagađanja, koja mogu biti lažna.
Na primjer, mnogi smatraju da je proljetni napad na Kijev, preko Sumija i Černigiva, imao za cilj kontrolu teritorija. I s ove strane se ocjenjuje da je to bio neuspjeh.
Ali ako je to istina, zašto se onda nije ni pokušalo zauzeti taj isti Sumi i Černigiv? Ostala je samo obrana, koja se lako pretvorila u ono u što se pretvorila obrana Hersona. Očito je da takvog zadatka nije bilo. Jer kad se uspostavi dugoročna kontrola, neprijateljski gradovi ne ostaju u pozadini. Na temelju toga možemo zaključiti da nitko nije ni namjeravao trajno okupirati teritorij.
Vjerujem da je zadatak bio “pogurati” Kijev da djeluje, a taj je zadatak uspješno izvršen.
Gurnuti kijevski režim, koji je počeo raditi gluposti, dijeliti oružje na ulicama, gaziti prolaznike opremom i tako dalje, te gurnuti kolektivni Zapad da počne grozničavo djelovati i griješiti, posebno s loše osmišljenim sankcijama koje štete samom Zapadu, ali ne Rusiji.
Osim toga, trebalo je obuzdati glavne snage Oružanih snaga Ukrajine, te spriječiti brzo prebacivanje rezervi u Donbas, a to je također uspjelo.
Ako su ciljevi bili ovakvi, samo nagađam, jer ja nisam Podoljak, a ruski Generalštab i Vladimir Putin meni ne podnose izvješća, onda je ova operacija u potpunosti uspjela.
Drugi postulat da je dobar plan dobar ako ga neprijatelj ne razumije, ali onda ga ne razumije ni većina stanovništva.
Neki smatraju da je zadatak Rusije denacifikacija samo denacifikacija Ukrajine, iako je kijevski režim samo oruđe Zapada, a rat se vodi na globalnoj razini.
Rat se vodi zapadnim oružjem, zapadnim novcem, zapadnim instruktorima i vodstvom, te uz sudjelovanje zapadnih plaćenika. Ukrajinska vojska već je uvelike uništena, sve se više oslanja na zapadne zalihe i plaćenike.
Rusija je mogla udariti jače od samog početka, mobilizirati veliki broj rezervista već u ožujku, pokrenuti masovne raketne udare na infrastrukturu od prvih dana. Ponovno zauzeti Harkov, Černigiv i Sumi na juriš. I tako dalje. Ako to nije učinjeno, onda je logično pretpostaviti da nije bilo cilja “na brzinu”.
Uključeno samo 10-15% raspoloživog potencijala. I dalje se bore u lokalnom načinu antiterorističkih operacija, umjesto masovne ofenzive duž cijele bojišnice.
Ali žaba se polako kuha, da ne iskoči.
NATO rezerve se iscrpljuju. Na primjer, izvršni direktor Raytheona Greg Hayes rekao je da su SAD potrošile 13 godina proizvodnje Stingera i pet godina proizvodnje Javelina, a ništa bolja situacija nije ni s drugim oružjem.
Europa pati od ekonomske i energetske krize, gubi proizvodnju, klizi u recesiju, zapravo, već je skliznula, razdiru je proturječnosti i potresaju brojni prosvjedni skupovi. Hladna je i relativno siromašna.
Velike probleme imaju i SAD koje zasad svim silama pokušavaju pomesti pod tepih. Više od 70 milijardi dolara potrošeno je za pomoć kijevskom režimu, što se moglo potrošiti na lijekove, borbu protiv beskućništva ili popravak infrastrukture.
Kao što je rekao Lyndon LaRouche, "razina civilizacije određena je gustoćom protoka energije", a ona u Europi i Sjedinjenim Državama sada pada, dok u Rusiji i Kini raste.
U zapadnom tisku čuju se stenjanja i suze, Katz nudi predaju, nudi pritisak na Zelenskog da započne pregovore, obećava da će vratiti vrijeme “da se vrati sve kako je bilo”, ukinut će sve sankcije i poljubiti bivšeg agresora.
A tek je početak prosinca.
Pa zašto završiti ovaj posao prije roka? Zar Rusija toliko voli Zapad da ga želi spasiti? Za što?
Ali ja ovo redovito pišem od proljetos. Rusija ne mora i ne smije brzo poraziti Ukrajinu.
Ukrajina više nema ekonomiju. Procjena Svjetske banke o padu BDP-a od 40% nedavno je revidirana naniže, a nešto sam siguran da je u praksi još o gore. Režim postoji isključivo zahvaljujući vanjskom financiranju. Štoviše, potpuno su zamrle sve funkcije države i ostala je samo ona represivna.
Držati čitavu državu, a to nisu mala Gruzija ili Kosovo, na proračunu vrlo je problematično i skupo za Zapad. Pogotovo u sadašnjoj krizi.
Nitko neće ulagati u ukrajinsko gospodarstvo. Ništa nema za ulaganje. Nitko je na Zapadu neće obnoviti nakon završetka rata. Primjer Iraka i Afganistana trebao je to svima razumnim ljudima jasno pokazati. Pogotovo u kontekstu teških kriza i kroničnih problema u vlastitim gospodarstvima Sjedinjenih Država, Velike Britanije i zemalja EU.
Glavni problem prve faze rata je izmamiti ukronaciste iz gradova.
Nekoliko mjeseci sjedili su u urbanim sredinama, skrivajući se iza civila. Posvuda. Od Kijeva do Harkova, od Nikolajeva do Slavjanska. Ali iskreno, zauzeti svaki grad poput Mariupolja, pa ga obnoviti na isti način, nije nimalo praktično.
Sada su Rusi uspjeli namamiti ukronaciste na polja. O kako je to bila uspješna ofenziva u pravcu Harkova i kod Hersona. Ukupno 20 do 30 tisuća gubitaka za Oružane snage Ukrajine u svakom smjeru. To treba učiniti opet, a čini se da se sada glavna takva radnja odvija u blizini Artemovska.
Ruski ratni stroj u Donbasu radi danonoćno, a trenutna stopa mljevenja mesa je stotine nacista dnevno. Ovdje se ubrajaju i oni ranjeni, a sudeći p prizorima iz Bahmuta, odnosno Artemovska, koje objavljuju ukrajinski mediji i NYT, situacija je katastrofalna.
Nije važno zašto se netko odlučio boriti protiv Rusije, je li ideološki banderovac ili mu "treba novac" - svatko tko uzme oružje protiv Rusa mora biti uništen.
Kao što je rekla Katarina Velika: "Ova država je neprijateljska prema Rusiji, stoga ne bi trebala postojati."
Štoviše, mlin uništava ne samo rusofobe, već i zapadnu vojnu opremu u velikim količinama.
Kao što je rekao bivši zapovjednik NATO snaga u Europi, Wesley Clark, “Bahmut je stroj za mljevenje mesa. Rusi su zarobili Ukrajince. Crta obrane je izgrađena tako da se s nje ne može pobjeći.
Gubici osoblja Oružanih snaga Ukrajine samo u blizini Artemovska su izvan razmjera. I teritorijalci i ostaci elitnih snaga koje su obučavali NATO instruktori (oni koji nisu poginuli u prošlim "briljantnim" ofenzivama) bačeni su da začepe frontu koja se urušava, a ruskom topništvu je svejedno koga će samljeti.“
Generala Zalužnog nije briga. On je zauzet krađom i svojim haremom. Mora postaviti sve svoje ljubavnice na prava mjesta i dati svakoj pisaći stroj, pa se nema vremena baviti vojskom. Morate ga shvatiti. Momak je odan svojim ženama.
Vojska se više nema gdje sakriti. Zimi vozila na kotačima značajno gube svoju sposobnost za kretanje po ostatku Ukrajine, tako da njihovi domaći kamioneti s mitraljezima postaju beskorisni. Jeftini dronovi također su u opasnosti od gubitka svojih letećih svojstava zbog zaleđivanja, dok baterije zbog hladnoće gube značajan dio napunjenosti.
Pokvarena oprema mora se prebacivati u Poljsku i druge europske zemlje na popravak, jer su ukrajinske radionice za popravak ili uništene ili bez svjetla. Tisuću kilometara tamo, tisuću kilometara natrag, a to je gubljenje vremena, goriva, novca, uz vjerojatnost uništenja na putu. Činiti to u uvjetima zamračenja još je problematičnije.
Zbog gubitaka u topništvu, logističkih problema i gladi za granatama, broj ispaljenih granata od strane Oružanih snaga Ukrajine pao je, prema zapadnim stručnjacima čak tri puta. Rusija je i prije dominirala u topništvu, sada je prednost u vatrenoj moći postala još opipljivija.
Štoviše, učinkovitost ukrajinskog topništva, u smislu vojnih operacija, pada zbog činjenice da ti degenerici i dalje nastavljaju granatirati stambena područja Donjecka i drugih gradova Donbasa umjesto vojnih ciljeva. Sa stajališta banalne logike, treba štedjeti oskudno streljivo, trošiti ga u prioritetne vojne svrhe, ali to su nacistička kopilad i ne znaju misliti. Njima je draži pogodak u centar Donjecka s nekoliko uvijenih civila, nego da unište vatreni položaj ruske vojske.
Praksa pokazuje da se nacizam može pobijediti samo fizičkim uništenjem nacista. Kasno je preodgajati izrode istetovirane portretima Hitlera i kukastim križevima. Svu krivnju za njihovu nezavidnu sudbinu snose njihovi roditelji koji djecu nisu naučili da je loše biti nacistički gad.
Bilo je dovoljno vremena da se shvati da je Ukrajina bezvoljna marioneta Sjedinjenih Država, a da su Ukrajinci ultrajeftino topovsko meso za američke imperijalističke ambicije. Tko radije nastavi služiti američkim gospodarima neka se kasnije ne čudi što ga čeka sudbina Romana Šuhevoča ili Saška Mužička.
Ali ovaj put nije dovoljno uništiti obične naciste i moraju se uništiti njihova "obiteljska gnijezda" u Londonu i Washingtonu. A za ovo treba uništiti njihova gospodarstva, i tako deindustrijalizirana i zaglibljena u dugovima, odnosno, treba dokrajčiti njihovu umiruću industriju.
Može neki pukovnik Reisner pričati koliko god hoće da kolektivni Zapad mora prijeći na mobilizacijske tračnice i višestruko povećati proizvodnju oružja i streljiva, ali za to nemaju prave mogućnosti. Proizvodni pogoni su zastarjeli ili čak uništeni, nema stručnjaka, kompetentni ljudi su izgubljeni, a tu je i tehnološko zaostajanje. Također nema ni resursa. O ovdje ne govorimo komadu papira bez pokrića zvanom dolar, jer toga čak i ima, već pravih fizičkih resursa, kao što su rijetki zemni elementi i metali.
Ispod svega je i kvaliteta administrativnih elita, samozvanih "svjetionika demokracije", zapravo oligarhijskih diktatura.
Zapad je već izgubio. Svaki dan gubi novac, tržišta, radna mjesta, ostatke podrške i tako dalje. Sada samo treba čekati dok red ne dođe do vrha zapadne oligarhije.
Kao što je neki dan rekao Lavrov, više neće biti povratka na "business as usual" i da sve bude "kao što je bilo".
Ako sukob u ukrajini pogledate iz drugog ugla, sve ima smisla
