Nakon gotovo sedam godina rata, posebno zbog aktera koji u njemu sudjeluju, nevjerojatno je da netko rat u Siriji naziva građanskim. Ovo je rat koji će odrediti budući model međunarodnih odnosa i prvo veliko suprotstavljanje vojnom i političkom nasilju kojeg su diljem svijeta provodile SAD i američki saveznici od pada Berlinskog zida naovamo. Gledati sirijski rat analizirajući jednu bitku, dobivenu ili izgubljenu od strane bilo kojeg aktera u sukobu ili kao video igru koja je zanimljiva samo s brdom leševa i uništene tehnike, najblaže rečeno je infantilno.
Trenutno se u Sjedinjenim Američkim Državama vode rasprave o saveznom proračunu, a Bijela kuća za sljedeću godinu želi probiti dug i traži dodatne 984 milijarde dolara za savezni deficit. Skoro 1000 milijardi dolara na postojećih 20 630 milijardi dolara duga i ne izgleda puno, ali je problem što je prisutan usprkos predloženim rezanja Obaminih programa u zdravstvu, subvencijama za hranu i manjim proračunima saveznih agencija.
Od Kongresa se za fiskalnu godinu 2019. traži izdvajanje za obranu od 716 milijardi dolara. Od tog iznosa 617 milijardi dolara bilo bi za “osnovne potrebe” američke vojske i 69 milijardi dolara za nastavak okupacije i agresija na u Afganistan, Irak, Siriju, Jemen, Somaliju i druge zemlje.
Sjedinjene Američke Države su u siječnju ove godine uspjele osigurati 216 milijuna dolara samo za YPG snage u sjevernoj Siriji, iako se ova pomoć službeno zove podrška koalicijskim “Sirijskim demokratskim snagama”, koje će Pentagon financirati i naoružavati “kako bi djelovale kao predstavnici svojih lokalnih zajednica”.
Nakon što su svi akteri u sukobu proglasili pobjedu nad “Islamskom državom”, koja je doslovno zbrisana s lica zemlje, rat u Siriji je samo promijenio oblik i on će se nastaviti. Neki od terorista su uništeni, a drugi dio se presvukao u uniforme “oružane opozicije Assadovom režimu”. Ovi novopridošli “gerilci” dobro su opremljeni američkim oružjem, uključujući i prijenosne protuzračne sustave. Ovo presvlačenje uniformi znači da će rat u Siriji trajati, možda i duže nego što mnogi očekuju.
Najveća žarišta sukoba su trenutno na sjeveru zemlje, pokrajina Idlib i područje Afrina. U Istočnoj Gouti je i dalje teška situacija, jer se ova teroristička enklava nalazi istočno od Damaska, odakle se redovito granatira prijestolnica.
Idlib je pokrajina koja je ranije služila kao baza za napade na Aleppo, drugi najvažniji grad u Siriji. Prema nekim procjenama, na području Idliba se ukupno nalazi 25 000 terorista iz raznih skupina. Dobro je što se trenutno međusobno sukobljavaju, obzirom da proturske islamističke skupine bliske Muslimanskom bratstvu žele opravdati status “umjerene oporbe”, ali to ne mijenja njihov zajednički cilj, a to je svrgavanje sirijske vlade.
Logično se zapitati odakle ti “pobunjenici” dobivaju streljivo, rezervne dijelove za vojnu opremu, gorivo i sve što im treba za nastavak borbenih operacija? Očito s područja susjedne države.
Osim toga, ovdje je važno razumjeti da rat nakon “reformatiranja” ISIL-a i nastavka pregovora s “oporbom” nije završen. Samo je ušao u novu fazu, ali su akteri isti i isti je način ratovanja.
On će se voditi do uništenja vladinih snaga ili terorista. Razmišljati o trećem scenariju je samo gubljenje vremena.
Novost na bojom polju je samo činjenica da ne postoji ISIL i sada imamo “protuvladine pobunjenike” i Kurde. Preživjeli teroristi islamske države, koji su prošli program deradikalizacije, koji na sjeveru Sirije traje nekoliko mjeseci, pridružili su se jednoj ili drugoj skupini.
Međutim, Kurdi su vjerojatno ozbiljnija tema od “pobunjene oporbe”, jer je odavno jasno da sve te skupine žele Siriju ili kao zemlju Muslimanskog bratstva ili srednjovjekovnu vehabijsku tvorevinu poput Saudijske Arabije.
Zadaća kurdskih snaga uključuje širenje područja kojeg kontroliraju s konačnim ciljem proglašenja suverene države. Međutim, Kurdi su ovdje potrošna roka koju koristi treća sila, odnosno izraelski režim. Jasno je da Kurdi slabe ne samo Tursku, već i Siriju, Iran i Irak, što znači sve izraelske vojne i političke regionalne suparnike.
Sada dolazimo do paradoksalne situacije u kojoj se ujedinjuju države, koje inače nisu saveznici, samo kako bi se oduprle ovoj prijetnji. Međutim, Sirija gori od 2011. godine i gotovo 7 godina je bila područje velikih vojnih previranja. Tema o tome hoće li ili neće biti Sirije se postupno pretvorila u temu hoće li ili neće biti Turske ili Irana. Irak je prošle jeseni privremeno zaustavio težnje za odcjepljenjem iračkih Kurda, ali secesionistički žar i među njima i dalje tinja i nikad se neće ugasiti.
Zapravo je sve puno jednostavnije ako razmotrimo intervenciju u Iraku, jer onda dobivamo jasnu sliku tko zaista stoji iza vojne političke eskalacije u regiji.
Ruski stručnjak Semjon Bagdasarov kaže da je Turska 2011. godine podržavala podjelu Sirije otprilike kao što je prije Drugog svjetskog rata Poljska podržala podjelu Čehoslovačke.
Međutim, što se onda dogodilo Poljskoj? ISIL je bio razlog za formiranje “kurdske vojske”. Terorizam je navodno poražen, ali su se kurdske oružane skupine pretvorile u američke inozemne legije. Sudeći po tome, rat u Siriji može trajati do posljednjeg kurdskog vojnika.
Sudeći po nekim neprovjerenim i vrlo nejasnim informacijama, SAD su u posljednjem udaru na sjeveru Sirije pogodile jedinice ruske vojne tvrtke “Wagner”. Ove informacije treba uzeti s velikom rezervom, jer dolaze iz nekakve skupine Conflict Intelligence Team iz Ukrajine, koja nema svoju internetsku stranicu i samo objavljuje na Facebooku i Twitteru. Ipak, bilo da se radi o napadima na bivše milicije, sada armiju Donbasa, toliko spominjanu tvrtku “Wagner” u Siriji ili nekoj drugoj akciji Pentagona, Rusija treba shvatiti da se vodstvo u Washingtonu ne boji izbijanja izravnog oružanog sukoba između Sjedinjenih Država i Ruske Federacije.
SAD su se za to pripremale od veljače 2014. i očito su spremne za daljnju vojnu eskalaciju. Mir za vodstvo ove države više nema nikakvu vrijednost, što se objašnjava i astronomskim dugom kojeg SAD nikada ne mogu vratiti.
Ipak, izabrana je varijanta izazivanja rata u nadi da rusko vodstvo neće reagirati i da će prihvatiti sve uvjete, kojih je svakim danom sve više i više. Osim toga, vojne operacije protiv Rusije se vode u uvjetima takozvanog “posredničkog rata”, koji stvara uvjete za ucjenjivanje i zastrašivanje američkih saveznika.
Amerikanci se ponašaju izuzetno bahato, jer su uvjereni da se nitko nikada neće usuditi ozbiljno pogoditi “supersilu”. Oni se koriste onim što su dobili nakon pobjede nad Sovjetskim Savezom i vrlo su ogorčeni kada se netko usudi igrati protiv njih prema vlastitim pravilima.
Zapravo, od stvarne vlasti u Sjedinjenim Američkim Državama, preko Trumpa i njegove uprave i cijelog Kongresa, uz časne izuzetke koje se može nabrojati na prste jedne ruke, to su opasni politički shizofrenici, potpomognuti najnaprednijim tehnologijama uništavanja.
Htjeli to Rusi ili ne, neće pogriješiti ako shvate da im je rat već proglašen. Ovo je rat protiv Rusije kao takav i Sirija je vjerojatno ključno bojno polje. Naime, američko političko vodstvo i visoki vojni dužnosnici i ne skrivaju svoje ciljeve. Baš kao što njemački nacisti nisu ništa krili kada su druge zemlje javno upoznali s njihovom geopolitičkom doktrinom. Ovdje se radi o sličnom fenomen. Rusiji preostaje da se tome suprotstavi ili da čeka da dođe na red. Nakon Sirije dolaze Libanon i Iran, kasnije se kreće prema sjeveru i cilj je postignut. Naravno, drugi pravac je iz Ukrajine.
Ovo nije izmislila Rusija. Sve ove godine, od 1992. do danas, sve je to u svojim doktrinama, izjavama i akcijama najavila najveća “svjetska sila”. Dakle, Rusija je dužna počiniti samoubojstvo i tako će “zavladati mir u svijetu”.
U ovoj situaciji nema trećeg puta, jer nema alternative političkoj shizofreniji. “Američki pobjednici” se zaista žele boriti, ali iz njima znanih razloga isključivo prema njihovim pravilima.
Cijela američka strategija se temelji na nekoliko postulatima. “Bojite se da ćemo vas udariti”, “Sankcije protiv nas ne možete nametnuti”, “Naš dolar ne može biti povučen iz opticaja”, “Oni će se i dalje povinovati našim željama” i slično.
Međutim, dovoljno je da se Rusija mobilizira i pruži pravu otpor, jer zapadni “liberali” nikada nisu osvojili niti jedan rat.
U vrijeme Hitlerove ekspanzije su zapadne “liberalne demokracije” bile toliko nesigurne u svoju moć da su njihove vođe morale pregovarati s mrskim Sovjetskim Savezom. Sada “zapadne demokracije” ponovo ispisuju povijest, iako su od 1939. do sloma nacista kod Staljingrada sve vrijeme proveli lašteći čizme i “pripremajući oružje”.
Moćna koalicija se nakon ponižavajućeg poraza Francuske herojski borila protiv njemačkih snaga u Sjevernoj Africi. U isto vrijeme su se sovjetski narodi nosili s najiskusnijim borcima Wehrmachta, koji su tamo izginuli, nakon čega je počelo iskrcavanje za oslobođenje Europe. Zapravo su SAD, Francuska i Velika Britanija samo čekali i pratili koja je strana korisnija za sklapanje saveza.
Kada su sovjetske trupe razbile elitne jedinice nacističke koalicije i krenule u oslobađanje istoka Europe, ratno zrakoplovstvo zapadne koalicije je hrabro teroriziralo civilno stanovništvo Njemačke. To je njihov doprinos ovoj pobjedi. Te zemlje ne znaju što znače gubici milijuna ljudi, ali Rusija i ostale zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza, ako izuzmemo kolaboracioniste iz Baltika i zapadne Ukrajine, to vrlo dobro znaju.
Nije li vrijeme da Moskva prestane pričati o “zapadnim partnerima” i da, uz već postojeći otpor u Siriji i Ukrajini, pokrene pripreme za pružanje otpora onome za što je američka ratna mašinerija posebno programirana?
logično
Trenutno se u Sjedinjenim Američkim Državama vode rasprave o saveznom proračunu, a Bijela kuća za sljedeću godinu želi probiti dug i traži dodatne 984 milijarde dolara za savezni deficit. Skoro 1000 milijardi dolara na postojećih 20 630 milijardi dolara duga i ne izgleda puno, ali je problem što je prisutan usprkos predloženim rezanja Obaminih programa u zdravstvu, subvencijama za hranu i manjim proračunima saveznih agencija.
Od Kongresa se za fiskalnu godinu 2019. traži izdvajanje za obranu od 716 milijardi dolara. Od tog iznosa 617 milijardi dolara bilo bi za “osnovne potrebe” američke vojske i 69 milijardi dolara za nastavak okupacije i agresija na u Afganistan, Irak, Siriju, Jemen, Somaliju i druge zemlje.
Sjedinjene Američke Države su u siječnju ove godine uspjele osigurati 216 milijuna dolara samo za YPG snage u sjevernoj Siriji, iako se ova pomoć službeno zove podrška koalicijskim “Sirijskim demokratskim snagama”, koje će Pentagon financirati i naoružavati “kako bi djelovale kao predstavnici svojih lokalnih zajednica”.
Nakon što su svi akteri u sukobu proglasili pobjedu nad “Islamskom državom”, koja je doslovno zbrisana s lica zemlje, rat u Siriji je samo promijenio oblik i on će se nastaviti. Neki od terorista su uništeni, a drugi dio se presvukao u uniforme “oružane opozicije Assadovom režimu”. Ovi novopridošli “gerilci” dobro su opremljeni američkim oružjem, uključujući i prijenosne protuzračne sustave. Ovo presvlačenje uniformi znači da će rat u Siriji trajati, možda i duže nego što mnogi očekuju.
FOTO: Ilustracija, F-15
Najveća žarišta sukoba su trenutno na sjeveru zemlje, pokrajina Idlib i područje Afrina. U Istočnoj Gouti je i dalje teška situacija, jer se ova teroristička enklava nalazi istočno od Damaska, odakle se redovito granatira prijestolnica.
Idlib je pokrajina koja je ranije služila kao baza za napade na Aleppo, drugi najvažniji grad u Siriji. Prema nekim procjenama, na području Idliba se ukupno nalazi 25 000 terorista iz raznih skupina. Dobro je što se trenutno međusobno sukobljavaju, obzirom da proturske islamističke skupine bliske Muslimanskom bratstvu žele opravdati status “umjerene oporbe”, ali to ne mijenja njihov zajednički cilj, a to je svrgavanje sirijske vlade.
Logično se zapitati odakle ti “pobunjenici” dobivaju streljivo, rezervne dijelove za vojnu opremu, gorivo i sve što im treba za nastavak borbenih operacija? Očito s područja susjedne države.
Osim toga, ovdje je važno razumjeti da rat nakon “reformatiranja” ISIL-a i nastavka pregovora s “oporbom” nije završen. Samo je ušao u novu fazu, ali su akteri isti i isti je način ratovanja.
On će se voditi do uništenja vladinih snaga ili terorista. Razmišljati o trećem scenariju je samo gubljenje vremena.
FOTO: Ilustracija, tenkovi u Idlib-u
Novost na bojom polju je samo činjenica da ne postoji ISIL i sada imamo “protuvladine pobunjenike” i Kurde. Preživjeli teroristi islamske države, koji su prošli program deradikalizacije, koji na sjeveru Sirije traje nekoliko mjeseci, pridružili su se jednoj ili drugoj skupini.
Međutim, Kurdi su vjerojatno ozbiljnija tema od “pobunjene oporbe”, jer je odavno jasno da sve te skupine žele Siriju ili kao zemlju Muslimanskog bratstva ili srednjovjekovnu vehabijsku tvorevinu poput Saudijske Arabije.
Zadaća kurdskih snaga uključuje širenje područja kojeg kontroliraju s konačnim ciljem proglašenja suverene države. Međutim, Kurdi su ovdje potrošna roka koju koristi treća sila, odnosno izraelski režim. Jasno je da Kurdi slabe ne samo Tursku, već i Siriju, Iran i Irak, što znači sve izraelske vojne i političke regionalne suparnike.
Sada dolazimo do paradoksalne situacije u kojoj se ujedinjuju države, koje inače nisu saveznici, samo kako bi se oduprle ovoj prijetnji. Međutim, Sirija gori od 2011. godine i gotovo 7 godina je bila područje velikih vojnih previranja. Tema o tome hoće li ili neće biti Sirije se postupno pretvorila u temu hoće li ili neće biti Turske ili Irana. Irak je prošle jeseni privremeno zaustavio težnje za odcjepljenjem iračkih Kurda, ali secesionistički žar i među njima i dalje tinja i nikad se neće ugasiti.
Zapravo je sve puno jednostavnije ako razmotrimo intervenciju u Iraku, jer onda dobivamo jasnu sliku tko zaista stoji iza vojne političke eskalacije u regiji.
Ruski stručnjak Semjon Bagdasarov kaže da je Turska 2011. godine podržavala podjelu Sirije otprilike kao što je prije Drugog svjetskog rata Poljska podržala podjelu Čehoslovačke.
Međutim, što se onda dogodilo Poljskoj? ISIL je bio razlog za formiranje “kurdske vojske”. Terorizam je navodno poražen, ali su se kurdske oružane skupine pretvorile u američke inozemne legije. Sudeći po tome, rat u Siriji može trajati do posljednjeg kurdskog vojnika.
Sudeći po nekim neprovjerenim i vrlo nejasnim informacijama, SAD su u posljednjem udaru na sjeveru Sirije pogodile jedinice ruske vojne tvrtke “Wagner”. Ove informacije treba uzeti s velikom rezervom, jer dolaze iz nekakve skupine Conflict Intelligence Team iz Ukrajine, koja nema svoju internetsku stranicu i samo objavljuje na Facebooku i Twitteru. Ipak, bilo da se radi o napadima na bivše milicije, sada armiju Donbasa, toliko spominjanu tvrtku “Wagner” u Siriji ili nekoj drugoj akciji Pentagona, Rusija treba shvatiti da se vodstvo u Washingtonu ne boji izbijanja izravnog oružanog sukoba između Sjedinjenih Država i Ruske Federacije.
SAD su se za to pripremale od veljače 2014. i očito su spremne za daljnju vojnu eskalaciju. Mir za vodstvo ove države više nema nikakvu vrijednost, što se objašnjava i astronomskim dugom kojeg SAD nikada ne mogu vratiti.
Ipak, izabrana je varijanta izazivanja rata u nadi da rusko vodstvo neće reagirati i da će prihvatiti sve uvjete, kojih je svakim danom sve više i više. Osim toga, vojne operacije protiv Rusije se vode u uvjetima takozvanog “posredničkog rata”, koji stvara uvjete za ucjenjivanje i zastrašivanje američkih saveznika.
Američko vodstvo je lukavo izabralo strategiju da bude na rubu izravnog oružanog sukoba s Rusijom.
Amerikanci se ponašaju izuzetno bahato, jer su uvjereni da se nitko nikada neće usuditi ozbiljno pogoditi “supersilu”. Oni se koriste onim što su dobili nakon pobjede nad Sovjetskim Savezom i vrlo su ogorčeni kada se netko usudi igrati protiv njih prema vlastitim pravilima.
Zapravo, od stvarne vlasti u Sjedinjenim Američkim Državama, preko Trumpa i njegove uprave i cijelog Kongresa, uz časne izuzetke koje se može nabrojati na prste jedne ruke, to su opasni politički shizofrenici, potpomognuti najnaprednijim tehnologijama uništavanja.
Htjeli to Rusi ili ne, neće pogriješiti ako shvate da im je rat već proglašen. Ovo je rat protiv Rusije kao takav i Sirija je vjerojatno ključno bojno polje. Naime, američko političko vodstvo i visoki vojni dužnosnici i ne skrivaju svoje ciljeve. Baš kao što njemački nacisti nisu ništa krili kada su druge zemlje javno upoznali s njihovom geopolitičkom doktrinom. Ovdje se radi o sličnom fenomen. Rusiji preostaje da se tome suprotstavi ili da čeka da dođe na red. Nakon Sirije dolaze Libanon i Iran, kasnije se kreće prema sjeveru i cilj je postignut. Naravno, drugi pravac je iz Ukrajine.
Ovo nije izmislila Rusija. Sve ove godine, od 1992. do danas, sve je to u svojim doktrinama, izjavama i akcijama najavila najveća “svjetska sila”. Dakle, Rusija je dužna počiniti samoubojstvo i tako će “zavladati mir u svijetu”.
U ovoj situaciji nema trećeg puta, jer nema alternative političkoj shizofreniji. “Američki pobjednici” se zaista žele boriti, ali iz njima znanih razloga isključivo prema njihovim pravilima.
Cijela američka strategija se temelji na nekoliko postulatima. “Bojite se da ćemo vas udariti”, “Sankcije protiv nas ne možete nametnuti”, “Naš dolar ne može biti povučen iz opticaja”, “Oni će se i dalje povinovati našim željama” i slično.
Međutim, dovoljno je da se Rusija mobilizira i pruži pravu otpor, jer zapadni “liberali” nikada nisu osvojili niti jedan rat.
U vrijeme Hitlerove ekspanzije su zapadne “liberalne demokracije” bile toliko nesigurne u svoju moć da su njihove vođe morale pregovarati s mrskim Sovjetskim Savezom. Sada “zapadne demokracije” ponovo ispisuju povijest, iako su od 1939. do sloma nacista kod Staljingrada sve vrijeme proveli lašteći čizme i “pripremajući oružje”.
Moćna koalicija se nakon ponižavajućeg poraza Francuske herojski borila protiv njemačkih snaga u Sjevernoj Africi. U isto vrijeme su se sovjetski narodi nosili s najiskusnijim borcima Wehrmachta, koji su tamo izginuli, nakon čega je počelo iskrcavanje za oslobođenje Europe. Zapravo su SAD, Francuska i Velika Britanija samo čekali i pratili koja je strana korisnija za sklapanje saveza.
Kada su sovjetske trupe razbile elitne jedinice nacističke koalicije i krenule u oslobađanje istoka Europe, ratno zrakoplovstvo zapadne koalicije je hrabro teroriziralo civilno stanovništvo Njemačke. To je njihov doprinos ovoj pobjedi. Te zemlje ne znaju što znače gubici milijuna ljudi, ali Rusija i ostale zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza, ako izuzmemo kolaboracioniste iz Baltika i zapadne Ukrajine, to vrlo dobro znaju.
Nije li vrijeme da Moskva prestane pričati o “zapadnim partnerima” i da, uz već postojeći otpor u Siriji i Ukrajini, pokrene pripreme za pružanje otpora onome za što je američka ratna mašinerija posebno programirana?
logično
