Akademik Sergej Glazjev je savjetnik ruskog predsjednika Vladimira Putina. Prije nekoliko dana napisao je opširni osvrt na aktualnu situaciju u Ukrajini te se fokusirao na ulogu SAD-a. Prenosimo njegov tekst u cijelosti:Rat koji je u tijeku na Donbasu donosi velike prijetnje Rusiji, Europi i cijelome svijetu, dok nerazumijevanje istih povlači za sobom njihov automatski razvoj u regionalni, a zatim i svjetski rat. Prikaz ovog rata u svjetskim mainstream medijima kao borbe ukrajinske vlasti za cjelovitost svoje zemlje tako je daleko od njegova smisla, kao i prikaz hitlerovskog propagandnog napada na Poljsku kao zaštite Njemačke od poljske agresije. Nešto dublje tumačenje ovog rata sadržano je u ruskim MSM – kao otpor stanovništva Donbasa nacističkoj hunti koja je protupravno preuzela vlast u Kijevu.
U međuvremenu, bez razumijevanja uzroka i pokretačkih sila eskalacije oružanog sukoba, zaustaviti ga je nemoguće. O tome svjedoči neuspjeh pregovora o zaustavljanju nasilja i rješavanja ukrajinske krize koji su se dosad provodili. Pomislili bi da sve strane moraju biti zainteresirane da se zaustave ratne operacije na Donbasu. One nanose štetu Ukrajini, Rusiji, samom Donbasu i ugrožavaju Europu. Pa ipak, niti jedanput dosad zapadna strana nije ispunila svoje obveze. Nepromjenjiv rezultat svih pregovora je izravna obmana od strane SAD-a i njihovih kijevskih namještenika, koji koriste pregovore za odvraćanje pažnje i dezorijentaciju partnera.
Pregovori kao obmana
Isprva su visokopozicionirani američki i europski dužnosnici, uljuljkavši budnost Janukoviča dogovorima o neupotrebljavanju sile potaknuli naciste na njegovo nasilno svrgavanje i doveli na vlast svoju marionetsku vladu. Onda su počeli uvjeravati Putina da ne koristi silu, dok su istovremeno huškali huntu koja je pod njihovom kontrolom na represiju protiv ruskog stanovništva Ukrajine. Odmah poslije postizanja dogovora o razoružavanju nezakonitih oružanih skupina i početka općenacionalnog dijaloga potpredsjednik SAD-a Biden dolazi na Krim da bi podržao djelovanje hunte, poslije čega ona otpočinje kaznenu operaciju ukrajinske vojske protiv otpora na Donbasu. Dok su beskonačno uvjeravali ruskoga predsjednika u svoju predanost miru i pozivali na zaustavljanje nasilja, rukovodstvo SAD-a i EU dosljedno podržava intenzifikaciju terora ukrajinske vojske protiv stanovništva Donbasa. Činjenice govore o tome da su Amerikanci iskoristili pregovore isključivo radi obmane partnera. Pritom je Rusiji bilo potrebno poći u susret sporazumima o de-eskalaciji sukoba i udaljiti vojsku od ukrajinske granice, a nacistička je hunta počela naglo povećavati svoje oružane sile u zoni konflikta i koristiti avijaciju i oklopna vozila protiv stanovništva Donbasa.
Izdavajući se za mirotvorce i zaštitnike ljudskih prava, zapravo su krčili put prema nasilnom nacističkom preuzimanju vlasti, koje su zatim podržali u legalizaciji svojih boraca na vojnoj službi i potaknuli na primjenu vojne sile protiv ruskog stanovništva. Pritom masovni mediji koji su pod kontrolom Amerike i njihovih pristaša krive za sve Rusiju, marljivo stvarajući iz nje lik neprijatelja Ukrajine i strašila za Europu. Pomahnitala lažljivost i histerična rusofobija ukrajinskih i vodećih svjetskih kanala ne ostavlja sumnju u to da imamo posla s vojno-propagandnom mašinom, koja guši sve objektivne novinare i nameće ljudima osjećaj anti-ruske psihoze.
Iz ove analize slijedi da SAD od samog početka ukrajinske krize bezrezervno slijede strategiju rasplamsavanja sukoba u ukrajinsko-ruski rat, opravdavajući sve zločine nacističke hunte, financirajući i naoružavajući ju, pokrivajući ju diplomatskim putevima i prisiljavajući svoje europske saveznike na isto. Postavlja se pitanje, zašto oni to rade?
Sigurno ne radi Ukrajine, koju se tim ratom osuđuje na raskol, humanitarnu i ekonomsku katastrofu. I naravno, ne zbog apstraktnih ciljeva zaštite demokratskih prava i sloboda, koje svakodnevno bezobzirno gazi nacistička hunta masovnim ubojstvima svojih građana.
Kao što se jasno vidi po retorici i postupcima američkih političara i dužnosnika, ovaj rat SAD odvija protiv Rusije, a u njemu nacistička hunta nije ništa drugo nego oružje u rukama američkog rukovodstva; narod Ukrajine koristi se u svrhu "topovskog mesa" i istovremeno žrtve ruske "agresije". Neposredni cilj ovoga rata odvajanje je Ukrajine od Rusije, što je u svrhu važnih geopolitičkih zadaća Zapada postavio još Bismarck, a u suvremenim uvjetima – Brzezinski. Njegova rusofobna formula o tome da bez Ukrajine Rusija ne može biti velika država postala je rukovodeći lajtmotiv cijele američke politike na post-sovjetskom prostoru. Prema tom se cilju SAD kreću već dva desetljeća poslije raspada SSSR-a, uloživši u rast anti-ruske političke elite u Kijevu, po svjedočanstvu pomoćnice državnog tajnika SAD-a Nuland, više od 5 milijardi dolara.
Prema zamisli NATO stratega odvajanje Ukrajine od Rusije treba se sprovesti podvrgavanjem Ukrajine Europskoj uniji u obliku Asocijacije, preko koje Kijev predaje Bruxellesu suverena prava Ukrajine na području reguliranja vanjskih ekonomskih aktivnosti, provođenja vanjske i obrambene politike. Odbijanje Janukoviča potpisati Sporazum o pridruživanju Amerikanci su primili kao izlazak ukrajinskog rukovodstva iz podčinjenosti i kao prijetnju obnovi prirodnog procesa uspostave jedinstvenog ekonomskog prostora s Rusijom.
Upravo zato da bi spriječili ulazak Ukrajine u Carinsku uniju s Rusijom, Bjelorusijom i Kazahstanom i da bi vratili Ukrajinu na put europske integracije bio je organiziran državni udar, odmah poslije kojega su lideri EU požurili potpisati s nelegitimnom nacističkom huntom politički dio Sporazuma o pridruživanju koji je proturječan ukrajinskom Ustavu. Smjesta nakon proglašenja Porošenka predsjednikom on je dao izjavu o spremnosti potpisivanja Sporazuma o pridruživanju u njegovom punom obliku, bez obzira na njegovu nespojivost kako s Osnovnim zakonom, tako i s nacionalnim interesima Ukrajine.
Međutim, kao što pokazuju dosadašnje aktivnosti SAD-a, samo prijelaz Ukrajine pod jurisdikciju EU u okvirima nametnutoga Kijevu Sporazuma o pridruživanju njima je nedovoljno. Oni žele suprotstaviti Ukrajinu Rusiji u vojnom sukobu i uvući u taj konflikt Europsku uniju. Primoravajući njima podčinjenu nacističku huntu da vodi sveobuhvatni rat na Donbasu, SAD stvara u centru Europe sve rašireniji vrtlog kaosa, koji je namjeren na uvlačenje u bratoubilački rat isprva Rusiju, a zatim i obližnje europske zemlje. Na tome se radi ne samo zbog oslabljenja Rusije, nego i zbog pogoršavanja položaja Europske unije.
Ratovi – izvor uspona SAD-a
Povijesno iskustvo svjedoči o tome da su ratovi u Europi bili važan izvor ekonomskog rasta i političke moći SAD-a. Oni su postali supersila zbog Prvog i Drugog svjetskog rata, koji su povukli za sobom golemi odljev kapitala i umova iz ratujućih među sobom europskih zemalja u Ameriku. Treći svjetski rat, koji je ostao hladan, završio je raspadom svjetskog socijalističkog sustava, što je dalo SAD-u priljev preko bilijun dolara, stotine tisuća specijalista, tonu plutonija i drugih dragocjenih materijala, te mnogobrojne jedinstvene tehnologije.
Svi ti ratovi bili su isprovocirani aktivnim sudjelovanjem američke "pete kolone" u vidu kontroliranih, financiranih i podržavanih od strane američkih tajnih službi špijuna, oligarha, diplomata, činovnika, biznismena, stručnjaka i javnih osoba. I danas, suočeni s ekonomskim teškoćama, SAD pokušavaju osloboditi u Europi još jedan rat radi postizanja sljedećih ciljeva.
Kao prvo, okrivljavanje Rusije za agresiju omogućuje uvesti financijske sankcije u svrhu zamrzavanja (otpis) američkih obveza prema ruskim strukturama u rasponu od nekoliko stotina milijardi dolara za olakšanje nevjerojatnog dužničkog tereta SAD-a.
Kao drugo, zamrzavanje ruskih aktiva u dolarima i eurima povlači za sobom nemogućnost njihovih vlasnika da servisiraju svoje dugove prema uglavnom europskim bankama, što će stvoriti ozbiljne poteškoće, s mogućnošću bankrota nekih od njih. Destabilizacija europskog bankarskog sustava stimulirati će odljev kapitala u SAD da bi se podržala dolarska piramida njihovih dužničkih obveza.
Kao treće, sankcije protiv Rusije nanijeti će štetu zemljama EU u iznosu od gotovo bilijun eura, što će pogoršati ionako loše stanje europske ekonomije, te oslabiti njen položaj u borbi za konkurentnost sa SAD-om.
Kao četvrto, sankcije protiv Rusije olakšavaju potiskivanje ruskog plina s europskog tržišta u svrhu njegove zamjene s američkim škriljevcem. Isto vrijedi i za multi-milijardsko istočnoeuropsko tržište gorivih elemenata za nuklearne elektrane, koje je tehnološki orijentirano na isporuke iz Rusije.
Kao peto, uvlačenje europskih zemalja u rat s Rusijom povećati će njihovu političku ovisnost o SAD-u, što olakšava potonjima rješenje problema nametanja EU zone slobodne trgovine prema uvjetima koji pogoduju SAD-u.
Kao šesto, rat u Europi daje povod za rast vojne potrošnje u skladu s interesima vojno-industrijskog kompleksa SAD-a.
Same SAD od novog rata u Europi kojeg će sami pustiti s lanca ne gube gotovo ništa. Za razliku od europskih zemalja, s Rusijom oni trguju malo, i njihova tržišta su gotovo neovisna od ruskih isporuka. Kao i u drugim europskim ratovima, oni će biti u neto dobitku.
Na taj način, huškajući nacističku huntu na Rusiju, SAD ničim ne riskiraju i vjerojatno pobjeđuju. Američki savjetnici nameću svojim kijevskim namještenicima upotrebu najtežeg po civilima oružja: visoko-eksplozivne fragmentacijske granate, kazetne avio-bombe, mine. Jer što više bude žrtava, to će više biti očekivanja ruske vojne intervencije radi zaštite ruskog stanovništva, tim će veći biti rizik za novi europski rat i time će više biti američkih dobitaka. Ti dobitci se neće mjeriti samo u novcima. Glavna nagrada zbog koje SAD provociraju novi svjetski rat – to je očuvanje svjetske dominacije u uvjetima globalnih strukturnih promjena, uzrokovanih promjenom tehnoloških struktura.
Istraživanja pokazuju da je u takvim razdobljima globalnih tehnoloških pomaka naprednim zemljama teško održati vodstvo, zato što na valu rasta novog tehnološkog poretka naprijed izbijaju zemlje u razvoju, koje su uspjele pripremiti preduvjete za njegov nastanak. Za razliku od naprednih zemalja, koje se suočavaju s krizom nagomilanog kapitala u zastarjelim industrijama, [zemlje u razvoju] imaju mogućnost da izbjegnu masovno obezvrijeđenje kapitala i da ga koncentriraju na najsuvremenija područja rasta.
Da bi održale vodstvo, napredne zemlje su primorane pribjeći nasilnim tehnikama u vanjskoj i vanjsko-ekonomskoj politici. U takvim razdobljima naglo rastu vojno-političke tenzije i rizici međunarodnih sukoba. O tome svjedoči tragično iskustvo dvije prethodne strukturne krize svjetske ekonomije.
Stoga, Velika depresija 30-ih godina, koja je bila uzrokovana dolaskom do granica rasta dominantnog početkom stoljeća tehnološkog poretka "ugljena i čelika", prevladana je militarizacijom ekonomije, koja se prelila u katastrofu Drugog svjetskog rata. [Ova katastrofa] nije samo stimulirala strukturni preustroj ekonomije sa širokom upotrebom motora s unutrašnjim sagorijevanjem i organske kemije, no i dovela je do radikalne promjene cijelog svjetskog poretka: razaranja tadašnje jezgre svjetskog ekonomskog sustava (europski kolonijalni imperiji) i formiranja dva suprotstavljena globalna političko-ekonomska sistema. Vodstvo američkog kapitalizma pri ulasku na novi dugački val ekonomskog rasta bilo je omogućeno izvanrednim rastom obrambenih ugovora za razvoj novih tehnologija i priljevom svjetskog kapitala u SAD tijekom uništenja proizvođačkog potencijala i obezvrijeđivanja kapitala osnovnih konkurenata.
Depresija sredinom 70-ih i početkom 80-ih godina dovela je do utrke u naoružanju u raketno-svemirskoj sferi sa širokom upotrebom informacijsko-komunikacijske tehnologije, koja je sačinjavala jezgru novog tehnološkog poretka. Kolaps svjetskog sustava socijalizma koji je uslijedio, a koji nije uspio sam svojevremeno prebaciti ekonomiju na novi tehnološki poredak, dozvolio je vodećim kapitalističkim zemljama korisiti se resursima bivših socijalističkih zemalja za "mekani prelazak" na novi dugi val ekonomskog rasta.
Izvoz kapitala i odljev mozgova iz bivših socijalističkih zemalja, te kolonizacija njihovih ekonomija olakšali su strukturni preustroj ekonomija zemalja u jezgri svjetskog kapitalističkog sustava, koje su do toga stimulirale nastanak novog tehnološkog poretka kroz poticanje utrke naoružavanja u svemiru. Upravo na tom valu rasta novog tehnološkog poretka uzdigle su se nove industrijalizirane zemlje koje su uzmogle pravovremeno formirati njegove ključne industrije i postaviti preduvjete za svoj brzi rast na globalnoj razini. Politički rezultat bila je liberalna globalizacija s dominacijom SAD-a u ulozi izdavatelja osnovne rezervne valute.
Podijeli pa vladajIscrpljivanje potencijala rasta dominantnog tehnološkog poretka izazvalo je globalnu krizu i depresiju koja je zahvatila vodeće svjetske zemlje u posljednjih nekoliko godina. Izlaz iz toga proizaći će na valu rasta novog tehnološkog poretka u osnovi kojega leži kompleks nano i bio tehnologije. I, iako osnovna sfera primjene ovih tehnologija nije vezana s proizvodnjom vojne tehnike, utrka u naoružanju i povećavanje vojne potrošnje uobičajenim načinom postaje vodeći put državnog stimuliranja nastanka novog tehnološkog poretka.
Radi se o tome da liberalna ideologija, koja dominira u vladajućim krugovima SAD-a i njegovih NATO saveznika, ne ostavlja državi druge povode za širenje intervencija u ekonomiju, osim za potrebe obrane. Stoga, suočena s potrebom korištenja javne potražnje za stimuliranje rasta novog tehnološkog poretka, vodeći poslovni krugovi pribjegavaju eskalaciji vojno-političkih napetosti kao osnovnoj metodi povećavanja vladine nabavke naprednih tehnologija. Upravo u ovakvom rakursu treba razmatrati razloge zbog kojih Washington promiče rat u Ukrajini, koji nije cilj nego sredstvo za realizaciju globalne zadaće očuvanja dominantnog utjecaja SAD-a na svijet.
Usporedo sa strukturnom krizom svjetske ekonomije, uzrokovanoj smjenom dominantnih tehnoloških poredaka, u današnje vrijeme dolazi do prijelaza na novi stoljetni ciklus akumulacije kapitala, koji pojačava rizike rasplamsavanja novog svjetskog rata. Prethodni prijelaz od kolonijanih imperija europskih zemalja prema globalnim korporacijama kao vodećim oblicima organizacije svjetske ekonomije nastao je kao rezultat razbuknuća tri svjetska rata, čiji je ishod bio popraćen radikalnim promjenama svjetskog političkog sustava. Rezultat Prvog svjetskog rata bila je propast monarhijskog ustroja, koji je obuzdavao širenje nacionlanog kapitala.
Kao rezultat Drugog – uništeni su kolonijalni imperiji koji su ograničavali međunarodno kretanje kapitala. Krahom SSSR-a, što je bio rezultat Trećeg – hladnog – svjetskog rata, slobodno kretanje kapitala zahvatilo je cijeli svijet, a transnacionalne korporacije dobile su na raspolaganje cijelu svjetsku ekonomiju.
No time povijest ne završava. Razvoju čovječanstva potrebne su nove forme organizacije globalnih ekonomija, koje bi dozvolile osiguravanje održivog razvoja i odbijanje planetarnih prijetnji, uključujući ekološke i kozmičke. U uvjetima liberalne globalizacije, ustrojene prema interesima transnacionalnih, uglavnom anglo-američkih, korporacija, takvi izazovi postojanju čovječanstva ostaju bez odgovora. Objektivno nastajuća potreba obuzdavanja svjetske oligarhije i reguliranja kretanja svjetskog kapitala postignuta je u istočnoazijskom modelu organizacije suvremene ekonomije. Usponom Kine, Indije i Vijetnama iza Japana i Koreje najpromišljeniji mislitelji počeli su govoriti o prelasku s Anglo-američkog na Azijski stoljetni ciklus akumulacije kapitala.
U svjetlu gore opisanih globalnih promjena jasno je da se borba za svjetsku prevlast odvija između SAD-a i Kine, u kojoj SAD da bi sačuvali svoju dominaciju igraju scenarij koji im je poznat – rasplamsavanje svjetskog rata u Europi, pokušavajući još jednom na račun Staroga svijeta utvrditi svoj položaj u svijetu. Za ovo oni koriste stari engleski geopolitički princip "zavadi pa vladaj", oživljavajući podsvjesnu rusofobiju političkih elita europskih zemalja i oslanjajući se na njihov tradicionalni "drang nach osten". Pritom, slijedeći premise Bismarcka i savjete Brzezinskog kao glavnu liniju raskola oni koriste Ukrajinu, računajući s jedne strane na slabljenje i agresivnu reakciju Rusije, a s druge – na konsolidaciju europskih zemalja u njihovoj tradicionalnoj želji da koloniziraju ukrajinsku zemlju.
Račun američkih geopolitičara čini se točnim, a postupci – bez greške. Za pola godine proveli su blitzkreig, de facto okupirali Ukrajinu i podčinili sebi EU u anti-ruskoj histeriji. Pritom su već nadoknadili za račun prisvojenja dijela ukrajinskih aktiva pola milijarde dolara, potraćenih na organizaciju državnog udara i dovođenja na vlast svoje marionetske vlade s legitimizacijom svoga agenta kao predsjednika Ukrajine.
Rusija je uspjela spasiti od okupacije američko-nacističkog režima samo Krim, a Donbas kojim teče krv postao je kronična zona oružanog sukoba između Ukrajine i Rusije. Potonje, kao što se čini američkim lutkarima, namamili su u političku zamku. Upotreba ruske vojske za oslobađanje Donbasa garantira uvlačenje u rat protiv Rusije EU i NATO. Neupotreba sile radi prinude nacističke hunte na mir dovodi do stvaranja rastućeg vrtloga kaosa u centru Europe, koja se već internacionalizira i postaje ognjište destabilizacije Rusije.
Rasplamsavanje regionalnog, a možda i svjetskog rata, prema uvjetima koji pogoduju SAD-u čini se neizbježnim. Njima se čini da je Rusija osuđena na teški poraz zbog gubitka Ukrajine koji se već dogodio, kao prvo, i konsolidacije svih razvijenih zemalja svijeta, uključujući zajedno s NATO saveznicima i Japan i Koreju, kao drugo. Prema zamislima američkih geopolitičara poraz Rusije treba dovesti do njena povratka pod američku kontrolu, kao što je to bilo u vrijeme Jeljcina, a slabljenje Europe – do njena ekonomskog podčinjavanja preko stvaranja transatlantske zone slobodne trgovine prema američkim uvjetima. Upravo time Washington se nada utvrditi svoj položaj i očuvati svjetsku vlast u konkurenciji s Kinom u usponu.
U toj "željeznoj" i ciničnoj logici ipak postoji kriva kalkulacija. Djelujući na osnovama arhetipova europske geopolitike starima dva stoljeća, Amerikanci su uskrsnuli trupla eurofašizma i stvorili u Kijevu političkog Frankensteina, koji je počeo proždirati svoje roditelje. Prva planirana žrtva bio je Janukovič i njegove pristaše, koji su uzgajali ukrajinske naciste kao sparing-partnere. Sljedeća žrtva bili su gubitnički izbori u Europski parlament europske politike koja je podržala državni udar. Kijevski Frankenstein približava se vrlo brzo svojoj mami – Ashton i, moguće, skoro će doći do svoga tate – Obame. Potrebno mu je samo pomoći naći put.
Da bi se zaustavio rat, potrebno je spriječiti djelovanje sila koje ga pokreću. U ovoj fazi rat se odvija primarno u ekonomskim, informacijskim i političkim sferama. Uza svu svoju moć, ekonomska prevlast SAD-a osnovana je na financijskoj piramidi dužničkih obveza, koja je odavno izašla iz granica održivosti. Za njeno rušenje glavnim kreditorima SAD-a dovoljno je pobacati na tržište nagomilane američke dolare i državne obveznice.
Razumije se, krah financijskog sustava SAD-a vuče za sobom ozbiljne gubitke za sve nositelje američke valute i vrijednosnih papira. No, kao prvo, ti gubitci za Rusiju, Europu i Kinu bit će manji od štete sljedećeg svjetskog rata kojeg će američka geopolitika pustiti s lanca. Kao drugo, što se ranije izađe iz financijske piramide američkih obveznice, to će i štete biti manje. Kao treće, slom dolarske financijske piramide pružit će napokon mogućnost ostvarenja reforme svjetskog finnacijskog sustava na temeljima pravednosti i uzajamne koristi.
Dominacija SAD-a u informacijskoj sferi ključan je faktor zombifikacije Europljana, koji time podčinjava svom utjecaju političko rukovodstvo europskih zemalja. No, kao što je govorio Aleksandar Nevskij, nije u sili Bog, nego u pravdi. Bujici laži i falsifikacija koje se prenose kroz kontrolirane SAD-om masovne medije, potrebno je suprotstaviti objektivni informacijski tok kroz društvene mreže, regionalnu i nacionalnu televiziju. Podrazumijeva se da je za to potreban napor.
No u kreativnom pristupu pravda će prokrčiti sebi put, sve dok prijetnja novog svjetskog rata plaši svakog čovjeka i u konačnici potiče potragu za njegovim uzrocima. Kolektivna podsvijest europskih naroda, a posebice naroda Ukrajine, brzo će se sjetiti užasa prošloga rata s točnom uspostavom niza udruga suvremenih i sadašnjih fašista i njihovih kolaboratora. Frankenstein koji je uzgojen američkom geopolitikom ni po čemu ne izgleda bolje od naci-jurišnika; objektivni prijenos informacija o ukrajinskim nacistima brzo će izazvati osjećaj odvratnosti i straha kod običnih ljudi u Europi.
Naposlijetku, dominacija SAD-a u svjetskoj politici temelji se više na navici njihovih saveznika da se pokoravaju "Washingtonovom komitetu" (obkomu; u Rusiji pejorativni politički termin za prevladavajući američki utjecaj u drugim zemljama, op. prev.), nego na realnoj ovisnosti europske i japanske politike o američkom prisutstvu. Tek što se počne rušiti financijska piramida dolara, Amerikanci neće imati s čim platiti održavanje svojih vojnih baza i globalnih MSM. Njemačka i Japan moći će se osloboditi osjećaja ugnjetavanja na okupiranim teritorijima.
Naravno, ne treba prikazivati SAD kao "kolosa s glinenim nogama". U rukama američke geopolitike oružje je masovnog uništenja, sposobno uništiti cijelo čovječanstvo. Tako da kada dame iz Bijele kuće hvale ukrajinske naciste za "suzdržanu" primjenu sile, svijet osjeća užas zbog neodgovorne gluposti i razmetanja domaćina Bijele kuće, koji su kadri uništiti pola čovječanstva radi osobnog imidža. Takve namjere SAD su već demonstrirali s predsjednicima Eisenhower i Truman, koji su htjeli baciti atomske bombe na Koreju; s Kennedijem koji je skoro otpočeo nuklerani rat sa SSSR-om i s Reaganom koji je prijetio zvjezdanim ratovima.
Trenutna situacija, međutim, razlikuje se od epohe Hladnog rata time što američka administracija ne smatra Rusiju ravnopravnim suparnikom, nego se trudi vratiti nas u stanje poraza s Jeljcinom. Američki savjetnici kako sadašnjeg tako i prošlog ukrajinskog rukovodstva neumorno su uvjeravali potonje u svoju potpunu superiornost nad Rusijom, koju su predstavljali kao američki dominij. Opijeni raspadom SSSR-a, američki geopolitičari smatraju Rusiju svojom pobunjenom kolonijom, koju treba umiriti jednom zasvagda kao sastavni dio svoje imperije. Oni temelje svoju analizu na krhkosti Rusije u uvjetima globalne izolacije koja očito precjenjuje svoj utjecaj. Ovo precjenjivanje svojih mogućnosti imponira američkim geopolitičarima, s jedne strane, rađa u njima osjećaj nekažnjivosti i stajanja iznad zakona, što otvara rizik od globalne katastrofe. Ali, s druge strane, to je izvor njihove slabosti pri suočavanju sa stvarnim otporom za kojeg su oni moralno-politički nespremni.
Tako odlučne akcije rukovodstva Rusije za suzbijanje američko-gruzijske agresije u Južnoj Osetiji, a također i spašavanje stanovništva Krima od genocida ukrajinskih nacista koje podržava SAD nisu im ostavile šanse za pobjedu. Suočivši se s odlučnim otporom Assada, SAD i europski saveznici nisu mogli okupirati Siriju. Oni su pobjedili samo tamo gdje žrtva nije mogla pružiti stvarni otpor zbog ili demoralizacije i izdaje vladajuće elite, kao u Iraku ili Jugoslaviji ili zbog totalne superiornosti snaga agresora kao što je bio slučaj u Libiji.
Instinkt nacionalnog samoodržanja, svojstven VVP-u, postavlja čvrstu granicu bilo kakvom stranom uplitanju u provedbu ruske politike. Pokušaji da ga se zaplaši sankcijama, međunarodnom izolacijom ili podrškom opozicije neće biti uspješni. Isto kao i same sankcije i izolacija od strane Zapada zbog globalnog značaja Rusije i raznousmjerenosti njene vanjske politike. Nažalost, laureat Nobelove nagrade za mir Obama to ne razumije. On se povodi za reakcionarnim silama koje računaju na laku neokolonizaciju Rusije i koje su naivno uvjerene u vječnu prevlast Amerike.
Na temelju činjenice da je oružani sukob u Ukrajini prolog za sljedeći svjetski rat kojeg će SAD pokrenuti protiv Rusije da bi zadržali svoju svjetsku prevlast, za njegovo zaustavljanje i osiguravanje Pobjede potrebno je postaviti točni sustav koordinata i točno utvrditi djelovanja svih sudionika.
Polje ratnih operacija ima sljedeću konfiguraciju:
- SAD je zemlja-agresor, koja provocira svjetski rat s ciljem održanja prevlasti u svijetu;
- provokacija svjetskog rata vodi se protiv Rusije koju SAD pokušavaju predstaviti kao agresora u svrhu konsolidacije zapadnog svijeta radi podupiranja američkih interesa;
- američki geopolitičari klade se na porast rusofobnog ukrajinskog nacizma s istovremenim nastavkom njemačke i engleske tradicije slabljenja Rusije;
- Ukrajina je praktički okupirana od strane SAD-a putem državnog udara kojeg su oni organizirali i uspostave nacističke diktature pod njihovom kontrolom;
- europske zemlje primorane su na sudjelovanje u ratu protiv Rusije koji je u opreci s njihovim nacionalnim interesima.
Iz ovoga proizlazi da trebamo smatrati Otpor Donbasa kao pokret za zaštitu ne samo lokalnog stanovništva od nacističke hunte, nego i za zaštitu Rusije od američke agresije, a tako i cijelog svijeta – od četvrtog svjetskog rata. Borci narodnog otpora Donbasa zaštitnici su Ruskoga svijeta, koji su se zatekli ne svojom voljom na prvim linijama novoga svjetskoga rata.
Grad sa simboličnim nazivom Slavjansk već je postao simbolom te herojske obrane. Kao Tvrđava u Brestu, taj se mali grad suprotstavlja daleko mnogobrojnijim silama eurofašista pod cijenu života svojih građana. Oni ginu ne samo za Donbas, nego i za sve ljude ruskoga svijeta i cijelog čovječanstva, spašavajući nas od novog svjetskog rata. Pritom oni pošteđuju živote ukrajinskih vojnika, puštaju na slobodu zatočenike koje je hunta poslala na smaknuće.
Uza svo junaštvo boraca narodne vojske Donbasa, sami zaustaviti svjetski rat oni ne mogu. Vojna intervencija Rusije mogla bi promijeniti situaciju i zaustaviti agresiju nacističke hunte. No rezultat toga istovremeno će biti uvlačenje NATO u konflikt, što povlači za sobom njegovu internacionalizaciju i postaje još jednim korakom prema raspirivanju svjetskoga rata.
Da bi ga zaustavili, potrebno je stvoriti široku međunarodnu koaliciju zemalja, koje su sposobne usklađenim djelovanjem spriječiti američku agresiju. Ta djelovanja moraju biti usmjerena prema potkopavanju američke vojno-političke moći, osnovanoj na tiskanju dolara kao svjetske valute. Prije svega oni trebaju odbiti korištenje dolara u međusobnoj trgovini i dolar-denominiranih obveznica za smještaj deviznih rezervi. Dolar instrumente treba vrednovati kao visoko-rizične, a njihovoj uporabi pristupati s maksimalnom rezerviranošću.
Zajedno s mjerama za potkopavanje mogućnosti SAD-a da financira rast vojne potrošnje potrebni su politički napori za formiranje široke anti-vojne koalicije s ciljem osude američke agresije i raskrinkavanja njenih organizatora u Washingtonu i Bruxellesu. Osobiti značaj ima politička aktivacija europskog biznisa, kojemu raspirivanje novog rata u Europi ništa dobro ne donosi.
I u konačnici, važan zadatak je oslobođenje Ukrajine od nacističkog režima kojeg je uspostavio SAD. Stvaranje Novorossije na teritoriju oslobođenom od američko-nacističke okupacije samo je dio tog zadatka. On se može smatrati ispunjenim samo poslije oslobođenja Kijeva vlastitim snagama ukrajinskog naroda, koje je potrebno probuditi od nacističke noćne more i podržati u borbi za povratak rodnom okrilju ruskoga svijeta. Za to je potrebno mnogo rada da se razjasne istiniti ciljevi proameričke nacističke hunte, koja koristi građane Ukrajine s mozgovima ispranima fašističkom propagandom da bi poslužili kao žrtve bogu svjetskoga rata.
U međuvremenu, bez razumijevanja uzroka i pokretačkih sila eskalacije oružanog sukoba, zaustaviti ga je nemoguće. O tome svjedoči neuspjeh pregovora o zaustavljanju nasilja i rješavanja ukrajinske krize koji su se dosad provodili. Pomislili bi da sve strane moraju biti zainteresirane da se zaustave ratne operacije na Donbasu. One nanose štetu Ukrajini, Rusiji, samom Donbasu i ugrožavaju Europu. Pa ipak, niti jedanput dosad zapadna strana nije ispunila svoje obveze. Nepromjenjiv rezultat svih pregovora je izravna obmana od strane SAD-a i njihovih kijevskih namještenika, koji koriste pregovore za odvraćanje pažnje i dezorijentaciju partnera.
Pregovori kao obmana
Isprva su visokopozicionirani američki i europski dužnosnici, uljuljkavši budnost Janukoviča dogovorima o neupotrebljavanju sile potaknuli naciste na njegovo nasilno svrgavanje i doveli na vlast svoju marionetsku vladu. Onda su počeli uvjeravati Putina da ne koristi silu, dok su istovremeno huškali huntu koja je pod njihovom kontrolom na represiju protiv ruskog stanovništva Ukrajine. Odmah poslije postizanja dogovora o razoružavanju nezakonitih oružanih skupina i početka općenacionalnog dijaloga potpredsjednik SAD-a Biden dolazi na Krim da bi podržao djelovanje hunte, poslije čega ona otpočinje kaznenu operaciju ukrajinske vojske protiv otpora na Donbasu. Dok su beskonačno uvjeravali ruskoga predsjednika u svoju predanost miru i pozivali na zaustavljanje nasilja, rukovodstvo SAD-a i EU dosljedno podržava intenzifikaciju terora ukrajinske vojske protiv stanovništva Donbasa. Činjenice govore o tome da su Amerikanci iskoristili pregovore isključivo radi obmane partnera. Pritom je Rusiji bilo potrebno poći u susret sporazumima o de-eskalaciji sukoba i udaljiti vojsku od ukrajinske granice, a nacistička je hunta počela naglo povećavati svoje oružane sile u zoni konflikta i koristiti avijaciju i oklopna vozila protiv stanovništva Donbasa.
Izdavajući se za mirotvorce i zaštitnike ljudskih prava, zapravo su krčili put prema nasilnom nacističkom preuzimanju vlasti, koje su zatim podržali u legalizaciji svojih boraca na vojnoj službi i potaknuli na primjenu vojne sile protiv ruskog stanovništva. Pritom masovni mediji koji su pod kontrolom Amerike i njihovih pristaša krive za sve Rusiju, marljivo stvarajući iz nje lik neprijatelja Ukrajine i strašila za Europu. Pomahnitala lažljivost i histerična rusofobija ukrajinskih i vodećih svjetskih kanala ne ostavlja sumnju u to da imamo posla s vojno-propagandnom mašinom, koja guši sve objektivne novinare i nameće ljudima osjećaj anti-ruske psihoze.
Iz ove analize slijedi da SAD od samog početka ukrajinske krize bezrezervno slijede strategiju rasplamsavanja sukoba u ukrajinsko-ruski rat, opravdavajući sve zločine nacističke hunte, financirajući i naoružavajući ju, pokrivajući ju diplomatskim putevima i prisiljavajući svoje europske saveznike na isto. Postavlja se pitanje, zašto oni to rade?
Sigurno ne radi Ukrajine, koju se tim ratom osuđuje na raskol, humanitarnu i ekonomsku katastrofu. I naravno, ne zbog apstraktnih ciljeva zaštite demokratskih prava i sloboda, koje svakodnevno bezobzirno gazi nacistička hunta masovnim ubojstvima svojih građana.
Kao što se jasno vidi po retorici i postupcima američkih političara i dužnosnika, ovaj rat SAD odvija protiv Rusije, a u njemu nacistička hunta nije ništa drugo nego oružje u rukama američkog rukovodstva; narod Ukrajine koristi se u svrhu "topovskog mesa" i istovremeno žrtve ruske "agresije". Neposredni cilj ovoga rata odvajanje je Ukrajine od Rusije, što je u svrhu važnih geopolitičkih zadaća Zapada postavio još Bismarck, a u suvremenim uvjetima – Brzezinski. Njegova rusofobna formula o tome da bez Ukrajine Rusija ne može biti velika država postala je rukovodeći lajtmotiv cijele američke politike na post-sovjetskom prostoru. Prema tom se cilju SAD kreću već dva desetljeća poslije raspada SSSR-a, uloživši u rast anti-ruske političke elite u Kijevu, po svjedočanstvu pomoćnice državnog tajnika SAD-a Nuland, više od 5 milijardi dolara.
Prema zamisli NATO stratega odvajanje Ukrajine od Rusije treba se sprovesti podvrgavanjem Ukrajine Europskoj uniji u obliku Asocijacije, preko koje Kijev predaje Bruxellesu suverena prava Ukrajine na području reguliranja vanjskih ekonomskih aktivnosti, provođenja vanjske i obrambene politike. Odbijanje Janukoviča potpisati Sporazum o pridruživanju Amerikanci su primili kao izlazak ukrajinskog rukovodstva iz podčinjenosti i kao prijetnju obnovi prirodnog procesa uspostave jedinstvenog ekonomskog prostora s Rusijom.
Upravo zato da bi spriječili ulazak Ukrajine u Carinsku uniju s Rusijom, Bjelorusijom i Kazahstanom i da bi vratili Ukrajinu na put europske integracije bio je organiziran državni udar, odmah poslije kojega su lideri EU požurili potpisati s nelegitimnom nacističkom huntom politički dio Sporazuma o pridruživanju koji je proturječan ukrajinskom Ustavu. Smjesta nakon proglašenja Porošenka predsjednikom on je dao izjavu o spremnosti potpisivanja Sporazuma o pridruživanju u njegovom punom obliku, bez obzira na njegovu nespojivost kako s Osnovnim zakonom, tako i s nacionalnim interesima Ukrajine.
Međutim, kao što pokazuju dosadašnje aktivnosti SAD-a, samo prijelaz Ukrajine pod jurisdikciju EU u okvirima nametnutoga Kijevu Sporazuma o pridruživanju njima je nedovoljno. Oni žele suprotstaviti Ukrajinu Rusiji u vojnom sukobu i uvući u taj konflikt Europsku uniju. Primoravajući njima podčinjenu nacističku huntu da vodi sveobuhvatni rat na Donbasu, SAD stvara u centru Europe sve rašireniji vrtlog kaosa, koji je namjeren na uvlačenje u bratoubilački rat isprva Rusiju, a zatim i obližnje europske zemlje. Na tome se radi ne samo zbog oslabljenja Rusije, nego i zbog pogoršavanja položaja Europske unije.
Ratovi – izvor uspona SAD-a
Povijesno iskustvo svjedoči o tome da su ratovi u Europi bili važan izvor ekonomskog rasta i političke moći SAD-a. Oni su postali supersila zbog Prvog i Drugog svjetskog rata, koji su povukli za sobom golemi odljev kapitala i umova iz ratujućih među sobom europskih zemalja u Ameriku. Treći svjetski rat, koji je ostao hladan, završio je raspadom svjetskog socijalističkog sustava, što je dalo SAD-u priljev preko bilijun dolara, stotine tisuća specijalista, tonu plutonija i drugih dragocjenih materijala, te mnogobrojne jedinstvene tehnologije.
Svi ti ratovi bili su isprovocirani aktivnim sudjelovanjem američke "pete kolone" u vidu kontroliranih, financiranih i podržavanih od strane američkih tajnih službi špijuna, oligarha, diplomata, činovnika, biznismena, stručnjaka i javnih osoba. I danas, suočeni s ekonomskim teškoćama, SAD pokušavaju osloboditi u Europi još jedan rat radi postizanja sljedećih ciljeva.
Kao prvo, okrivljavanje Rusije za agresiju omogućuje uvesti financijske sankcije u svrhu zamrzavanja (otpis) američkih obveza prema ruskim strukturama u rasponu od nekoliko stotina milijardi dolara za olakšanje nevjerojatnog dužničkog tereta SAD-a.
Kao drugo, zamrzavanje ruskih aktiva u dolarima i eurima povlači za sobom nemogućnost njihovih vlasnika da servisiraju svoje dugove prema uglavnom europskim bankama, što će stvoriti ozbiljne poteškoće, s mogućnošću bankrota nekih od njih. Destabilizacija europskog bankarskog sustava stimulirati će odljev kapitala u SAD da bi se podržala dolarska piramida njihovih dužničkih obveza.
Kao treće, sankcije protiv Rusije nanijeti će štetu zemljama EU u iznosu od gotovo bilijun eura, što će pogoršati ionako loše stanje europske ekonomije, te oslabiti njen položaj u borbi za konkurentnost sa SAD-om.
Kao četvrto, sankcije protiv Rusije olakšavaju potiskivanje ruskog plina s europskog tržišta u svrhu njegove zamjene s američkim škriljevcem. Isto vrijedi i za multi-milijardsko istočnoeuropsko tržište gorivih elemenata za nuklearne elektrane, koje je tehnološki orijentirano na isporuke iz Rusije.
Kao peto, uvlačenje europskih zemalja u rat s Rusijom povećati će njihovu političku ovisnost o SAD-u, što olakšava potonjima rješenje problema nametanja EU zone slobodne trgovine prema uvjetima koji pogoduju SAD-u.
Kao šesto, rat u Europi daje povod za rast vojne potrošnje u skladu s interesima vojno-industrijskog kompleksa SAD-a.
Same SAD od novog rata u Europi kojeg će sami pustiti s lanca ne gube gotovo ništa. Za razliku od europskih zemalja, s Rusijom oni trguju malo, i njihova tržišta su gotovo neovisna od ruskih isporuka. Kao i u drugim europskim ratovima, oni će biti u neto dobitku.
Na taj način, huškajući nacističku huntu na Rusiju, SAD ničim ne riskiraju i vjerojatno pobjeđuju. Američki savjetnici nameću svojim kijevskim namještenicima upotrebu najtežeg po civilima oružja: visoko-eksplozivne fragmentacijske granate, kazetne avio-bombe, mine. Jer što više bude žrtava, to će više biti očekivanja ruske vojne intervencije radi zaštite ruskog stanovništva, tim će veći biti rizik za novi europski rat i time će više biti američkih dobitaka. Ti dobitci se neće mjeriti samo u novcima. Glavna nagrada zbog koje SAD provociraju novi svjetski rat – to je očuvanje svjetske dominacije u uvjetima globalnih strukturnih promjena, uzrokovanih promjenom tehnoloških struktura.
Istraživanja pokazuju da je u takvim razdobljima globalnih tehnoloških pomaka naprednim zemljama teško održati vodstvo, zato što na valu rasta novog tehnološkog poretka naprijed izbijaju zemlje u razvoju, koje su uspjele pripremiti preduvjete za njegov nastanak. Za razliku od naprednih zemalja, koje se suočavaju s krizom nagomilanog kapitala u zastarjelim industrijama, [zemlje u razvoju] imaju mogućnost da izbjegnu masovno obezvrijeđenje kapitala i da ga koncentriraju na najsuvremenija područja rasta.
Da bi održale vodstvo, napredne zemlje su primorane pribjeći nasilnim tehnikama u vanjskoj i vanjsko-ekonomskoj politici. U takvim razdobljima naglo rastu vojno-političke tenzije i rizici međunarodnih sukoba. O tome svjedoči tragično iskustvo dvije prethodne strukturne krize svjetske ekonomije.
Stoga, Velika depresija 30-ih godina, koja je bila uzrokovana dolaskom do granica rasta dominantnog početkom stoljeća tehnološkog poretka "ugljena i čelika", prevladana je militarizacijom ekonomije, koja se prelila u katastrofu Drugog svjetskog rata. [Ova katastrofa] nije samo stimulirala strukturni preustroj ekonomije sa širokom upotrebom motora s unutrašnjim sagorijevanjem i organske kemije, no i dovela je do radikalne promjene cijelog svjetskog poretka: razaranja tadašnje jezgre svjetskog ekonomskog sustava (europski kolonijalni imperiji) i formiranja dva suprotstavljena globalna političko-ekonomska sistema. Vodstvo američkog kapitalizma pri ulasku na novi dugački val ekonomskog rasta bilo je omogućeno izvanrednim rastom obrambenih ugovora za razvoj novih tehnologija i priljevom svjetskog kapitala u SAD tijekom uništenja proizvođačkog potencijala i obezvrijeđivanja kapitala osnovnih konkurenata.
Depresija sredinom 70-ih i početkom 80-ih godina dovela je do utrke u naoružanju u raketno-svemirskoj sferi sa širokom upotrebom informacijsko-komunikacijske tehnologije, koja je sačinjavala jezgru novog tehnološkog poretka. Kolaps svjetskog sustava socijalizma koji je uslijedio, a koji nije uspio sam svojevremeno prebaciti ekonomiju na novi tehnološki poredak, dozvolio je vodećim kapitalističkim zemljama korisiti se resursima bivših socijalističkih zemalja za "mekani prelazak" na novi dugi val ekonomskog rasta.
Izvoz kapitala i odljev mozgova iz bivših socijalističkih zemalja, te kolonizacija njihovih ekonomija olakšali su strukturni preustroj ekonomija zemalja u jezgri svjetskog kapitalističkog sustava, koje su do toga stimulirale nastanak novog tehnološkog poretka kroz poticanje utrke naoružavanja u svemiru. Upravo na tom valu rasta novog tehnološkog poretka uzdigle su se nove industrijalizirane zemlje koje su uzmogle pravovremeno formirati njegove ključne industrije i postaviti preduvjete za svoj brzi rast na globalnoj razini. Politički rezultat bila je liberalna globalizacija s dominacijom SAD-a u ulozi izdavatelja osnovne rezervne valute.
Podijeli pa vladajIscrpljivanje potencijala rasta dominantnog tehnološkog poretka izazvalo je globalnu krizu i depresiju koja je zahvatila vodeće svjetske zemlje u posljednjih nekoliko godina. Izlaz iz toga proizaći će na valu rasta novog tehnološkog poretka u osnovi kojega leži kompleks nano i bio tehnologije. I, iako osnovna sfera primjene ovih tehnologija nije vezana s proizvodnjom vojne tehnike, utrka u naoružanju i povećavanje vojne potrošnje uobičajenim načinom postaje vodeći put državnog stimuliranja nastanka novog tehnološkog poretka.
Radi se o tome da liberalna ideologija, koja dominira u vladajućim krugovima SAD-a i njegovih NATO saveznika, ne ostavlja državi druge povode za širenje intervencija u ekonomiju, osim za potrebe obrane. Stoga, suočena s potrebom korištenja javne potražnje za stimuliranje rasta novog tehnološkog poretka, vodeći poslovni krugovi pribjegavaju eskalaciji vojno-političkih napetosti kao osnovnoj metodi povećavanja vladine nabavke naprednih tehnologija. Upravo u ovakvom rakursu treba razmatrati razloge zbog kojih Washington promiče rat u Ukrajini, koji nije cilj nego sredstvo za realizaciju globalne zadaće očuvanja dominantnog utjecaja SAD-a na svijet.
Usporedo sa strukturnom krizom svjetske ekonomije, uzrokovanoj smjenom dominantnih tehnoloških poredaka, u današnje vrijeme dolazi do prijelaza na novi stoljetni ciklus akumulacije kapitala, koji pojačava rizike rasplamsavanja novog svjetskog rata. Prethodni prijelaz od kolonijanih imperija europskih zemalja prema globalnim korporacijama kao vodećim oblicima organizacije svjetske ekonomije nastao je kao rezultat razbuknuća tri svjetska rata, čiji je ishod bio popraćen radikalnim promjenama svjetskog političkog sustava. Rezultat Prvog svjetskog rata bila je propast monarhijskog ustroja, koji je obuzdavao širenje nacionlanog kapitala.
Kao rezultat Drugog – uništeni su kolonijalni imperiji koji su ograničavali međunarodno kretanje kapitala. Krahom SSSR-a, što je bio rezultat Trećeg – hladnog – svjetskog rata, slobodno kretanje kapitala zahvatilo je cijeli svijet, a transnacionalne korporacije dobile su na raspolaganje cijelu svjetsku ekonomiju.
No time povijest ne završava. Razvoju čovječanstva potrebne su nove forme organizacije globalnih ekonomija, koje bi dozvolile osiguravanje održivog razvoja i odbijanje planetarnih prijetnji, uključujući ekološke i kozmičke. U uvjetima liberalne globalizacije, ustrojene prema interesima transnacionalnih, uglavnom anglo-američkih, korporacija, takvi izazovi postojanju čovječanstva ostaju bez odgovora. Objektivno nastajuća potreba obuzdavanja svjetske oligarhije i reguliranja kretanja svjetskog kapitala postignuta je u istočnoazijskom modelu organizacije suvremene ekonomije. Usponom Kine, Indije i Vijetnama iza Japana i Koreje najpromišljeniji mislitelji počeli su govoriti o prelasku s Anglo-američkog na Azijski stoljetni ciklus akumulacije kapitala.
U svjetlu gore opisanih globalnih promjena jasno je da se borba za svjetsku prevlast odvija između SAD-a i Kine, u kojoj SAD da bi sačuvali svoju dominaciju igraju scenarij koji im je poznat – rasplamsavanje svjetskog rata u Europi, pokušavajući još jednom na račun Staroga svijeta utvrditi svoj položaj u svijetu. Za ovo oni koriste stari engleski geopolitički princip "zavadi pa vladaj", oživljavajući podsvjesnu rusofobiju političkih elita europskih zemalja i oslanjajući se na njihov tradicionalni "drang nach osten". Pritom, slijedeći premise Bismarcka i savjete Brzezinskog kao glavnu liniju raskola oni koriste Ukrajinu, računajući s jedne strane na slabljenje i agresivnu reakciju Rusije, a s druge – na konsolidaciju europskih zemalja u njihovoj tradicionalnoj želji da koloniziraju ukrajinsku zemlju.
Račun američkih geopolitičara čini se točnim, a postupci – bez greške. Za pola godine proveli su blitzkreig, de facto okupirali Ukrajinu i podčinili sebi EU u anti-ruskoj histeriji. Pritom su već nadoknadili za račun prisvojenja dijela ukrajinskih aktiva pola milijarde dolara, potraćenih na organizaciju državnog udara i dovođenja na vlast svoje marionetske vlade s legitimizacijom svoga agenta kao predsjednika Ukrajine.
Rusija je uspjela spasiti od okupacije američko-nacističkog režima samo Krim, a Donbas kojim teče krv postao je kronična zona oružanog sukoba između Ukrajine i Rusije. Potonje, kao što se čini američkim lutkarima, namamili su u političku zamku. Upotreba ruske vojske za oslobađanje Donbasa garantira uvlačenje u rat protiv Rusije EU i NATO. Neupotreba sile radi prinude nacističke hunte na mir dovodi do stvaranja rastućeg vrtloga kaosa u centru Europe, koja se već internacionalizira i postaje ognjište destabilizacije Rusije.
Rasplamsavanje regionalnog, a možda i svjetskog rata, prema uvjetima koji pogoduju SAD-u čini se neizbježnim. Njima se čini da je Rusija osuđena na teški poraz zbog gubitka Ukrajine koji se već dogodio, kao prvo, i konsolidacije svih razvijenih zemalja svijeta, uključujući zajedno s NATO saveznicima i Japan i Koreju, kao drugo. Prema zamislima američkih geopolitičara poraz Rusije treba dovesti do njena povratka pod američku kontrolu, kao što je to bilo u vrijeme Jeljcina, a slabljenje Europe – do njena ekonomskog podčinjavanja preko stvaranja transatlantske zone slobodne trgovine prema američkim uvjetima. Upravo time Washington se nada utvrditi svoj položaj i očuvati svjetsku vlast u konkurenciji s Kinom u usponu.
U toj "željeznoj" i ciničnoj logici ipak postoji kriva kalkulacija. Djelujući na osnovama arhetipova europske geopolitike starima dva stoljeća, Amerikanci su uskrsnuli trupla eurofašizma i stvorili u Kijevu političkog Frankensteina, koji je počeo proždirati svoje roditelje. Prva planirana žrtva bio je Janukovič i njegove pristaše, koji su uzgajali ukrajinske naciste kao sparing-partnere. Sljedeća žrtva bili su gubitnički izbori u Europski parlament europske politike koja je podržala državni udar. Kijevski Frankenstein približava se vrlo brzo svojoj mami – Ashton i, moguće, skoro će doći do svoga tate – Obame. Potrebno mu je samo pomoći naći put.
Da bi se zaustavio rat, potrebno je spriječiti djelovanje sila koje ga pokreću. U ovoj fazi rat se odvija primarno u ekonomskim, informacijskim i političkim sferama. Uza svu svoju moć, ekonomska prevlast SAD-a osnovana je na financijskoj piramidi dužničkih obveza, koja je odavno izašla iz granica održivosti. Za njeno rušenje glavnim kreditorima SAD-a dovoljno je pobacati na tržište nagomilane američke dolare i državne obveznice.
Razumije se, krah financijskog sustava SAD-a vuče za sobom ozbiljne gubitke za sve nositelje američke valute i vrijednosnih papira. No, kao prvo, ti gubitci za Rusiju, Europu i Kinu bit će manji od štete sljedećeg svjetskog rata kojeg će američka geopolitika pustiti s lanca. Kao drugo, što se ranije izađe iz financijske piramide američkih obveznice, to će i štete biti manje. Kao treće, slom dolarske financijske piramide pružit će napokon mogućnost ostvarenja reforme svjetskog finnacijskog sustava na temeljima pravednosti i uzajamne koristi.
Dominacija SAD-a u informacijskoj sferi ključan je faktor zombifikacije Europljana, koji time podčinjava svom utjecaju političko rukovodstvo europskih zemalja. No, kao što je govorio Aleksandar Nevskij, nije u sili Bog, nego u pravdi. Bujici laži i falsifikacija koje se prenose kroz kontrolirane SAD-om masovne medije, potrebno je suprotstaviti objektivni informacijski tok kroz društvene mreže, regionalnu i nacionalnu televiziju. Podrazumijeva se da je za to potreban napor.
No u kreativnom pristupu pravda će prokrčiti sebi put, sve dok prijetnja novog svjetskog rata plaši svakog čovjeka i u konačnici potiče potragu za njegovim uzrocima. Kolektivna podsvijest europskih naroda, a posebice naroda Ukrajine, brzo će se sjetiti užasa prošloga rata s točnom uspostavom niza udruga suvremenih i sadašnjih fašista i njihovih kolaboratora. Frankenstein koji je uzgojen američkom geopolitikom ni po čemu ne izgleda bolje od naci-jurišnika; objektivni prijenos informacija o ukrajinskim nacistima brzo će izazvati osjećaj odvratnosti i straha kod običnih ljudi u Europi.
Naposlijetku, dominacija SAD-a u svjetskoj politici temelji se više na navici njihovih saveznika da se pokoravaju "Washingtonovom komitetu" (obkomu; u Rusiji pejorativni politički termin za prevladavajući američki utjecaj u drugim zemljama, op. prev.), nego na realnoj ovisnosti europske i japanske politike o američkom prisutstvu. Tek što se počne rušiti financijska piramida dolara, Amerikanci neće imati s čim platiti održavanje svojih vojnih baza i globalnih MSM. Njemačka i Japan moći će se osloboditi osjećaja ugnjetavanja na okupiranim teritorijima.
Naravno, ne treba prikazivati SAD kao "kolosa s glinenim nogama". U rukama američke geopolitike oružje je masovnog uništenja, sposobno uništiti cijelo čovječanstvo. Tako da kada dame iz Bijele kuće hvale ukrajinske naciste za "suzdržanu" primjenu sile, svijet osjeća užas zbog neodgovorne gluposti i razmetanja domaćina Bijele kuće, koji su kadri uništiti pola čovječanstva radi osobnog imidža. Takve namjere SAD su već demonstrirali s predsjednicima Eisenhower i Truman, koji su htjeli baciti atomske bombe na Koreju; s Kennedijem koji je skoro otpočeo nuklerani rat sa SSSR-om i s Reaganom koji je prijetio zvjezdanim ratovima.
Trenutna situacija, međutim, razlikuje se od epohe Hladnog rata time što američka administracija ne smatra Rusiju ravnopravnim suparnikom, nego se trudi vratiti nas u stanje poraza s Jeljcinom. Američki savjetnici kako sadašnjeg tako i prošlog ukrajinskog rukovodstva neumorno su uvjeravali potonje u svoju potpunu superiornost nad Rusijom, koju su predstavljali kao američki dominij. Opijeni raspadom SSSR-a, američki geopolitičari smatraju Rusiju svojom pobunjenom kolonijom, koju treba umiriti jednom zasvagda kao sastavni dio svoje imperije. Oni temelje svoju analizu na krhkosti Rusije u uvjetima globalne izolacije koja očito precjenjuje svoj utjecaj. Ovo precjenjivanje svojih mogućnosti imponira američkim geopolitičarima, s jedne strane, rađa u njima osjećaj nekažnjivosti i stajanja iznad zakona, što otvara rizik od globalne katastrofe. Ali, s druge strane, to je izvor njihove slabosti pri suočavanju sa stvarnim otporom za kojeg su oni moralno-politički nespremni.
Tako odlučne akcije rukovodstva Rusije za suzbijanje američko-gruzijske agresije u Južnoj Osetiji, a također i spašavanje stanovništva Krima od genocida ukrajinskih nacista koje podržava SAD nisu im ostavile šanse za pobjedu. Suočivši se s odlučnim otporom Assada, SAD i europski saveznici nisu mogli okupirati Siriju. Oni su pobjedili samo tamo gdje žrtva nije mogla pružiti stvarni otpor zbog ili demoralizacije i izdaje vladajuće elite, kao u Iraku ili Jugoslaviji ili zbog totalne superiornosti snaga agresora kao što je bio slučaj u Libiji.
Instinkt nacionalnog samoodržanja, svojstven VVP-u, postavlja čvrstu granicu bilo kakvom stranom uplitanju u provedbu ruske politike. Pokušaji da ga se zaplaši sankcijama, međunarodnom izolacijom ili podrškom opozicije neće biti uspješni. Isto kao i same sankcije i izolacija od strane Zapada zbog globalnog značaja Rusije i raznousmjerenosti njene vanjske politike. Nažalost, laureat Nobelove nagrade za mir Obama to ne razumije. On se povodi za reakcionarnim silama koje računaju na laku neokolonizaciju Rusije i koje su naivno uvjerene u vječnu prevlast Amerike.
Na temelju činjenice da je oružani sukob u Ukrajini prolog za sljedeći svjetski rat kojeg će SAD pokrenuti protiv Rusije da bi zadržali svoju svjetsku prevlast, za njegovo zaustavljanje i osiguravanje Pobjede potrebno je postaviti točni sustav koordinata i točno utvrditi djelovanja svih sudionika.
Polje ratnih operacija ima sljedeću konfiguraciju:
- SAD je zemlja-agresor, koja provocira svjetski rat s ciljem održanja prevlasti u svijetu;
- provokacija svjetskog rata vodi se protiv Rusije koju SAD pokušavaju predstaviti kao agresora u svrhu konsolidacije zapadnog svijeta radi podupiranja američkih interesa;
- američki geopolitičari klade se na porast rusofobnog ukrajinskog nacizma s istovremenim nastavkom njemačke i engleske tradicije slabljenja Rusije;
- Ukrajina je praktički okupirana od strane SAD-a putem državnog udara kojeg su oni organizirali i uspostave nacističke diktature pod njihovom kontrolom;
- europske zemlje primorane su na sudjelovanje u ratu protiv Rusije koji je u opreci s njihovim nacionalnim interesima.
Iz ovoga proizlazi da trebamo smatrati Otpor Donbasa kao pokret za zaštitu ne samo lokalnog stanovništva od nacističke hunte, nego i za zaštitu Rusije od američke agresije, a tako i cijelog svijeta – od četvrtog svjetskog rata. Borci narodnog otpora Donbasa zaštitnici su Ruskoga svijeta, koji su se zatekli ne svojom voljom na prvim linijama novoga svjetskoga rata.
Grad sa simboličnim nazivom Slavjansk već je postao simbolom te herojske obrane. Kao Tvrđava u Brestu, taj se mali grad suprotstavlja daleko mnogobrojnijim silama eurofašista pod cijenu života svojih građana. Oni ginu ne samo za Donbas, nego i za sve ljude ruskoga svijeta i cijelog čovječanstva, spašavajući nas od novog svjetskog rata. Pritom oni pošteđuju živote ukrajinskih vojnika, puštaju na slobodu zatočenike koje je hunta poslala na smaknuće.
Uza svo junaštvo boraca narodne vojske Donbasa, sami zaustaviti svjetski rat oni ne mogu. Vojna intervencija Rusije mogla bi promijeniti situaciju i zaustaviti agresiju nacističke hunte. No rezultat toga istovremeno će biti uvlačenje NATO u konflikt, što povlači za sobom njegovu internacionalizaciju i postaje još jednim korakom prema raspirivanju svjetskoga rata.
Da bi ga zaustavili, potrebno je stvoriti široku međunarodnu koaliciju zemalja, koje su sposobne usklađenim djelovanjem spriječiti američku agresiju. Ta djelovanja moraju biti usmjerena prema potkopavanju američke vojno-političke moći, osnovanoj na tiskanju dolara kao svjetske valute. Prije svega oni trebaju odbiti korištenje dolara u međusobnoj trgovini i dolar-denominiranih obveznica za smještaj deviznih rezervi. Dolar instrumente treba vrednovati kao visoko-rizične, a njihovoj uporabi pristupati s maksimalnom rezerviranošću.
Zajedno s mjerama za potkopavanje mogućnosti SAD-a da financira rast vojne potrošnje potrebni su politički napori za formiranje široke anti-vojne koalicije s ciljem osude američke agresije i raskrinkavanja njenih organizatora u Washingtonu i Bruxellesu. Osobiti značaj ima politička aktivacija europskog biznisa, kojemu raspirivanje novog rata u Europi ništa dobro ne donosi.
I u konačnici, važan zadatak je oslobođenje Ukrajine od nacističkog režima kojeg je uspostavio SAD. Stvaranje Novorossije na teritoriju oslobođenom od američko-nacističke okupacije samo je dio tog zadatka. On se može smatrati ispunjenim samo poslije oslobođenja Kijeva vlastitim snagama ukrajinskog naroda, koje je potrebno probuditi od nacističke noćne more i podržati u borbi za povratak rodnom okrilju ruskoga svijeta. Za to je potrebno mnogo rada da se razjasne istiniti ciljevi proameričke nacističke hunte, koja koristi građane Ukrajine s mozgovima ispranima fašističkom propagandom da bi poslužili kao žrtve bogu svjetskoga rata.
Izvor: advance
