Upravo čitam studiju o utjecaju bušenja Jadrana na okoliš. Ima 456 stranica i svega se tu nađe, ali posebno je intriganta računica gdje se opisuje i objašnjava financijska korist koju će od eventualne jadranske nafte imati Hrvatska. Izračun je napravljen prema podacima Agencije za ugljikovodike (AZU), koju vodi gđa. Barbara Dorić. Mogla se zvati i, štajaznam, Ivan Vrdoljak. Neću o imenima nego o brojkama, jer brojke, kažu, ne lažu. Po jednom istražnom području za jadransku naftu, dakle, tijekom 20 godina istraživanja i eksploatacije očekuje se „novčani tok“ od 2,75 milijardi kuna. Od toga „toka“ država procjenjuje da u RH ostaje 58% - to jest 1,6 milijardi kuna po jednom području. Zvuči mrak! Mislite?



Vlada je početkom godine naftnim kompanijama dodijelila deset polja. Ako me pratite u računici, trebali bismo biti na 16 milijardi kuna. Puno brojki, znam, nije popularno, ali nismo daleko. Taj broj još moramo podijeliti s 20 godina istraživanja i eksploatacije: 16 milijardi kuna podijeljeno s 20 godina daje 800 milijuna kuna godišnje. Hm, već smo nekako pali s milijardi na milijune, s konja na magarca. Ali to nije sve! AZU je napravila kalkulaciju na temelju cijene nafte od 83 dolara po barelu. Danas je ta cijena na nekih 50-ak dolara, dakle gotovo upola manje od osnove izračuna. Sve skupa svodi naftni El Barbarado na - 500 milijuna kuna godišnje.

S druge strane, turizam nam već sada svake godine donese 57 milijardi kuna. Turizam kojeg bez Jadrana ne bi bilo. Turizam od kojeg se dobit distribuira puno ravnomjernije i pravednije, da ne spominjem broj radnih mjesta koje nudi u odnosu na naftu. Da stavimo stvari malo u kontekst, sve hrvatske mirovine iznose 37 milijardi kuna godišnje. I tako, usporedimo li spomenuta dva „novčana toka“, dolazimo do odnosa 57 milijardi kuna sigurnog prihoda od turizma nasuprot eventualnih 0.5 milijardi od nafte godišnje. Sportski rečeno - 114:1 za turizam.

Je li vrijedno zavrtjeti ruski rulet u Jadranu i realno riskirati naftnu mrlju koja u par tjedana može pokriti cijelo more i pokopati najvažniju ekonomsku granu zemlje? Za predodžbu, izlijevanje nafte u slučaju Montara iz 2009. godine (ne govorimo čak ni o najvećoj nedavnoj katastrofi u dubokim vodama Meksičkog zaljeva) nastala je naftna mrlja površine 50 tisuća kilometara kvadratnih, kudikamo veća od površine našeg teritorijalnog mora. Katastrofa se dogodila na platformi u relativno plitkim vodama zapadno od Australije. Kopanje u dubokim vodama kod Dubrovnika neusporedivo je riskantnije. Možemo zamisliti što bi samo jedna Montara značila za zatvoreno Jadransko more, za našu egzistenciju, način života, za svakog od nas. Možeš li ti, Barbara? Ne ljuti se što ti kažem ti!

 

lupiga