Često citirana misao Karla Krausa, austrijskog dramatika, prozaista i publicista, poznatog izdavača časopisa Baklja - u kojem je briljantno, upravo ubojito podvrgavao kritici sve sfere austrijskoga života, napose korupciju u tisku, manipulaciju javnim mnijenjem, licemjerje i glupost akademskih krugova i vladajućih slojeva – kako novinari pišu jer nemaju što reći, a imaju što reći, jer pišu, i danas ima upravo motivacijsko značenje i značaj. Naizgled, sentenca je lepršava igra riječi, a radi se zapravo o poraznoj konstataciji, nastaloj iz Krausovog čitateljskog iskustva, o svođenju novinarstva na djelatnost koja nalaže konstantno udaljavanje od istine, polje rada pojedinaca i jedne struke u kojem se istinu vidi kao nešto efemerno, nevažno i zanemarljivo, a istina je apsolutna, nadindividualna i armatura građevine života. Novinarstvo površnim tumačenjem stvarnosti, laže, i tim svojim lažima prijeti našem životu.
Na krausov(sk)o viđenje novinarstva podsjetio me je članak Vrijeme promjena? Nakon 'Budaka', pao i 'Tito'. Članak je napisala Željka Gavranović, novoustoličena glavana uredica vodećeg lokalnog news portala sbplus. Jerko Zovak, dosadašnji urednik (i sadašnji vlasnik) portala svoju odluku da Ž. G. imenuje prvom među jedankima u redakciji, obrazlaže i ovim riječima: Budući da novu glavnu urednicu portala SBplus karakteriziraju progresivan slobodarski duh i emancipiranost s jedne strane te kompetentnost s druge, duboko sam uvjeren kako ona neće tek čuvati dosadašnju razinu slobode u uređivačkoj politici portala nego će, vrlo brzo, demonstrirati nove iskorake na dobrobit korisnika njegovih usluga.
U skladu s mnogo puta potvrđenom praksom da loša publika želi loše novine, a bez pokazanih ambicija da tu praksu mijenja, Gavranovićka je, na samom startu svoje odgovorne funkcije, napisala, u skladu s rečenom praksom, i upravo suprotno Zovakovom profetskom zazivanju novih iskoraka, tekst-surogat uredničke nezavisnosti i razmaka spram populističkih gadarija koje tzv. publika halapljivo guta na prvu. Tekst je junk food u odnosu na fini intelektualni složenac kakvog je trebalo ponuditi posjetiteljima sbplusovskog restorana. Vjestonosno i poput svih pripadnika hlebinske škole, piše uvod krcat imenima i brojkama: Nakon što je u ponedjeljak trinaestero gradskih vijećnika donijelo povijesnu odluku kojom je Ulica Mile Budaka u Slavonskom Brodu, preimenovana i podijeljena na „Ulicu 108. brigade" i „Ulicu generala Petra Stipetića", jučer je u Odžaku (BiH) 'pao Tito'.Naime, pod predsjedanjem Nasihe Torić, u utorak je održana 11. redovna sjednica Općinskog vijeća Odžaka. U jednoj od točaka dnevnog reda, vijećnici su raspravljali o 'Prijedlogu Odluke o nazivima ulica i trgova na području općine Odžak'. Taj je prijedlog izglasan dvotrećinskom većinom. U potrazi za alibijem odnosno izgovorom za uspoređivanje Broda i Odžaka, ustaškog doglavnika i jednog od tvoraca rasnih zakona, Mile Budaka, i Josipa Broza Tita, komandanta Oslobodilačke vojske Jugoslavije i Hrvatske, od fašista, zaboravila je samo podsjetiti čitatelje je li i u Odžaku šesnaest godina gradonačelnik bio neki tamošnji Mirko Duspara. Je li on u Odžaku "držao" Tita koliko je Duspara u Brodu "držao" notornog Budaka?
Ne s male, odvažne, udaljenosti u odnosu na efemerno i lažno, već s nepodnošljivo daleke distance ravnodušnosti, relativiziranjem vrijednosi, pridonoseći krahu povijesne izvjesnosti, glavna urednica, u stilu trivijalne parodije, zaključuje: Tako su, u istom tjednu, u susjednim državama pali i Budak i Tito, a oba su mjesta dobila ulice koje nose naziv slavnih brigada iz Domovinskog rata. Je li to slučajnost ili se nalazimo u vremenu velikih promjena - teško je reći. No, očito je u oba slučaja ostalo još mnogo toga iz prošlosti sa čime se valja obračunati.
Samo u glavama onih koji pišu jer nemaju što reći, a imaju što reći, jer pišu, može doći do izjednačavanja Tita i Budaka, komunista i boraca protiv fašizma, tvorca socijalističke Jugoslavije, osnivača Pokreta nesvrstanih i karizmatičkog vođe, i Budaka, degeneriranog ideološkog izdanka hrvatskog naroda, tvorca zloglasne izreke Srbe na vrbe, koja je prakticirana u NDH. Željka Gavranović, treba istaknuti, generalno ne stoji „k nozi“ mračne potencijalnosti površnog etiketiranja i izvrtanja povijesne istine, te lakiranja stvarnosti koju žive konzumenti stranačkog jednoumlja, ali još puno treba čitati i učiti, baš kao što (je) to radi(o) njen prethodnik Zovak, jer učenje je uspoređivanje, napredovanje, a ne miksanje kostiju –istine i budućnosti radi.
