S kim sam, takva sam

HDZ-ovu "ženu iz naroda" Kolindu Grabar-Kitarović, desničarskom silom 2015. godine izguranu sa samo 32.000 glasova više (među 3,8 milijuna birača) od protukandidata Ive Josipovića (SDP) na državnopredsjedničku poziciju, očito nije sram ni svojih sunarodnjaka bilo gdje da su, ni svih žitelja RH - osim možda Velimira Bujanca, Brune Esih, Zlatka Hasanbegovića i takvih - čija misli da je predsjednica niti pametnijih ljudi u međunarodnoj zajednici.

Da jest, ne bi pred Argentincima hrvatskog porijeka valjala proustaške i protuustavne nebuloze za posjeta njihovoj zemlji kakve ni pas s maslom ne bi progutao. Što joj znači dopasti se okorjelim sljedbenicima ratnog zločinca Ante Pavelića i nepriznate ustaške paradržave tzv. NDH? Taj nacifašistički režim, protuhrvatski u samoj svojoj ideološkoj srži i još više u genocidnoj realizaciji, u samo je četiri godine u Drugom svjetskom ratu te organiziranim terorizmom u poraću namro upravo hrvatskom narodu najveću sramotu u njegovoj povijesti.

Kakav su to vražji "prostor slobode našli mnogi Hrvati upravo u Argentini" nakon nacifašističkog debakla svibnja 1945., oko 60 milijuna mrtvih u svijetu i masovnog bijega pred rukom pravde krivaca za najstrašnije u povijesti ljudskog roda ratne i zločine protiv čovječnosti?

Je li Grabar-Kitarović bila svjesna o čemu je govorila kad je dizala rep "mnogim Hrvatima" (sic) i što je učinila istini i povijesnim činjenicama, lupetajući o izbjeglim Hrvatima u "prostoru slobode upravo u Argentini u kojem su mogli svjedočiti domoljublje i isticati opravdane zahtjeve za slobodom hrvatskog naroda i domovine"?

Za notorne ustaške koljače izbjegle u Argentinu i kojekakve druge mišje rupe po globusu - Antu Pavelića, Ivu Rojnicu, Ivana Stiera (djeda HDZ-ovog političkog tajnika Davora Ive Stiera, koji joj je bio u pratnji), Dinka Šakića, Branka Benzona i stotine drugih "mnogih Hrvata" s popisa traženih zločinaca za izručenje - jedini je "prostor slobode" bila zatvorska ćelija, oštar sudski pravorijek i zaslužene/primjerne kazne, sve do onih nürnberške težine. Za nedužnu krv, jasenovce, genocidno divljaštvo nad civilima i ratnim zarobljenicima - nema oprosta. To nisu bili nacionalni idealisti i domoljubi, nego prljavi veleizdajnici vlastitog roda i naroda.

Predsjednica RH ni ljudski nije na pretpostavljenoj državničkoj razini odgovornosti za vlastitu riječ i postupke. Ne samo kad je posrijedi hrvatsko razdoblje 1941. - 1945. već i ono 1945. - 1990. te 1990.- 1995. Za jednu predsjednicu države, to je upravo tragična spoznaja.

Endehazijski sentimenti Grabar-Kitarović, možda najbolje izraženi njezinom nedavnom izjavom o tome da je okrvavljeni ustaški poklič "Za dom spremni" stari hrvatski pozdrav (sic; to je otkriće za Nobela), ali i paradiranje pred istarskim antinacifašistima nonom pod partizanskom titovkom, govore o nevjerodostojnoj i vrlo prijetvornoj političarki kojoj je jedino stalo do toga da se svidi sredini u kojoj se trenutno zatekla. Šaka iznuđenih biračkih simpatija i Judinih izbornih bodova nisu vrijedni čista obraza i dojma o zdravoj pameti.

U Argentinu, Čile, Brazil, Urugvaj, Paragvaj, SAD, Kanadu, Australiju, Južnu Afriku i ine azile za buduće protukomunističko topovsko meso u hladnoratovskim igrama već jako zauzetog Zapada nisu 1945-ih godina bježali od pravde (progonjeni) domoljubi i slobodarski impregnirani neistomišljenici pobjednika - doduše, bilo je i takvih, pa i izmanipuliranih iracionalnim strahom od masovne odmazde - nego su bježali ustaški zločinci s obiteljima i ini hrvatski kvislinzi, jer su se za četiri godine tzv. NDH ogriješili o temeljne norme ljudskosti, nanijeli zlo drugima i znali su što ih čeka budu li uhićeni.

Bili su svjesni toga kome su i kako služili. Bježali su glavom bez obzira, pod lažnim imenima, krivotvorenim dokumentima, s opljačkanim blagom svojih žrtava - srpskih, židovskih, romskih, hrvatskih, injsl. - bježali su svim mogućim prometalima i pješice... Brzinom svjetlosti, istim štakorskim stazama i na ista odredišta preko Velike bare kao i njihovi nacifašistički gazde iz Trećeg Reicha i kvislinzi iz inih oslobođenih zemalja.

Prije odlaska u Argentinu i prije nego će bilo što lanuti o "mnogim Hrvatima u prostoru slobode poslije Drugog svjetskog rata", ne bi bilo zgorega da je pročitala barem dvije vrijedne autobiografske knjige: Nisam zavijao s vukovimaTomislava Jakića (NVO Gariwo, Sarajevo 2010.) i Argentinski romanDrage Pilsela (Profil, Zagreb 2014.), pa se mogla iz prve ruke obavijestiti o tome tko su i što su ti "mnogi Hrvati u prostoru slobode" i kako su "svjedočili domoljublje i isticali opravdane zahtjeve za slobodom hrvatskog naroda i domovine". Dok su duga djeca imala slike zečića i cvijeća iznad dječjih krevetića, Dragi Pilselu je u Buenos Airesu, svjedoči, visjela iznad glave velika fotografija Ante Pavelića.

Odrastao je u ustaškoj emigrantskoj obitelji, kao i drug mu iz tih dana Davor Ivo Stier. Pilselovi i obitelj Ante Pavelića bili su kućni prijatelji, tetka Roza je u Judenburgu u Austriji onog svibnja 1945. spašavala glavu kukavičkom bjeguncu Paveliću da ga se ne dohvati nadolazeća Crvena armija, pa se i na njemu osveti za 30 milijuna ubijenih Rusa u Drugom svjetskom ratu.

Dobro su znali "mnogi Hrvati" što su nagrnuli na štakorske staze - u organizaciji svećenika Krunoslava Draganović i Katoličke crkve via Zavod sv. Jeronima u Rimu, gdje se bjegunce opskrbljivalo tajnim adresama, lažnim identitetima i dokumentima, novcem, odjećom, hranom... - da u svoje strašne četiri godine nacifašističke strahovlasti nikakav "prostor slobode" nisu ostavljali djeci, ženama, starčadi, majkama i očevima nacionalno nepoćudnih krvnih zrnaca i vjere.

Znali su da na sudu pobjednika, ma kakav u to doba bio - pred porotom ili po kratkom postupku, komandom "deseti bataljun" - mogu očekivati podjednaku milost kakvu su sami prakticirali nad desecima tisuća Srba, Židova, Roma, nepoćudnih Hrvata, obitelji "partizanskih bandita" u ustaškom konc-logoru Jasenovcu, najstrašnijem i najvećem nacifašističkom statištu u jugoistočnoj Europi.

Znali su što im slijedi za masovne ratne zločine na Kordunu, Banovini, u Potkozarju, u zapadnoj Slavoniji u okolici Pakraca... Zato su bježali. Bili su krivi. Što reče onomad bivši dvomandatni predsjednik RH Stjepan Mesić u povodu, navodno, komemorativnog okupljanja na Bleiburškom polju: "Ni jedan ubijeni u Jasenovcu nije bio kriv za ubijene nakon predaje kod Bleiburga, a mnogi ubijeni s Bleiburga itekako su bili krivi za ubijene u Jasenovcu.

Svjedočenja iz prve ruke Pilsela o "mnogim Hrvatima" koji su nakon Drugog svjetskog rata zaštitnički, s punim razumijevanjem primljeni u argentinskoj diktaturi generala Juana Perona, deklariranog simpatizera Mussolinijeva fašizma (u kojem je prethodno bio vojni ataše svoje zemlje, kao što je i ratni papa Pio XII. kao kardinal u Njemačkoj simpatizirao Hitlerov nacizam, pa u Kuriji potom šutio o Holokaustu), jedva da se ičim daju usporediti s validnošću predsjedničinih argentinskih poruka. Ona igra prljavu igru, koja je s razlogom uzvitlala prašinu i u Hrvatskoj i u svijetu.

Izravno ju je napao istaknuti lovac na nacifašističke ratne zločince skrivene po mišjim rupama u svijetu Efraim Zuroff, direktor jeruzalemskog Centra Simon Wiesenthal za Izrael i istočnu Europu. "Očito ste ponosni i na zloglasne ustaške zločince", napisao je Zuroff Grabar-Kitarović, "poput Ante Pavelića, Eugena DideKvaternika, Dinka Šakića (kapo konc-logora u Jasenovcu, kojeg je Tuđman 1990-ih sa suprugom ugostio u RH, op. a.), Nade Šakić, Ive Rojnice (Zuroff je 1998. uzaludno tražio od RH da uhiti i sudi Rojnici, op. a.), Vinka Nikolića i Franje Nevistića, da samo nabrojim neke od ustaša koji su pobjegli u Argentinu da bi izbjegli kaznu."

Predsjednica RH je arogntno nediplomatskim tonom otpisala Zuroffu da odbacuje njegova "promašena tumačenja" njezine izjave, jer "ista (sic, ista - op. a.) nije ni na koji način u suprotnosti s mojim vrlo jasno više puta izrečenim stavovina o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (bez tzv.? - op. a.). Samo zlonamjerni komentari mogu iz navedene izjave iščitavati veličanje jednog totalitarnog režima i njegovih predvodnika."

Lovac na nacifašiste Zuroff, ali i izraelska država svojedobno su imali problem i sa samim Franjom Tuđmanom koji se tih 1990-ih "povjesničarski" samodopadno i državnički neodgovorno - baš kao njegova deklarirana sljedbenica Grabar-Kitarović - znao zalijetati nebulozama o akterima Drugog svjetskog rata na Balkanu.

Primjerice, kako je "sretan što mi supruga nije ni Srpkinja niti Židovka". Ako je Hrvatica, a jest, k tome je bila i Titova partizanka u Desetom zagrebačkom korpusu Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, gdje je upoznala budućeg supruga Franju, po čemu bi bila bolja od bilo koje Srpkinje ili Židovke? Ili od Eskimke, pripadnice afričkog plemena Masai, Bjeloruskinje, Islanđanke...? Rasistička/šovinistička budalaština na ikstu.

Nekim medijima nije promakla znakovita protokolarna "sitnica", o kakvima se puno toga poučnog dade pročitati u Pilselovom Argentinskom romanu i nizu kolumni, da je predsjednicu Grabar-Kitarović u "prostoru slobode" pozdravnim govorom ugostio upravo Tomislav Frković, predsjednik Međudruštvenog odbora hrvatskih udruga i ustanova RH i unuk ustaškog ministra šumarstva i rudarstva Ivice Frkovića.

Unuk je Frković bio toliko siguran u to kako ima posla s pravom, "našom predsjednicom" da je bez pardona pozvao Kolindu Grabar-Kitarović na brisanje ZAVNOH-a iz Temeljnih odredbi Ustava RH. Kakvo Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske, državotvorno, parlamentarno tijelo - bez čijih odluka, doduše, danas ne bi bilo RH, ali to proustaška (ne)svijest ne priznaje - kad je istina da su se "mnogi za dom pokazalo se nespremni Hrvati" tako žestoko borili protiv ZAVNOH-a da će čak i aktualni premijer Andrej Plenković, po preporuci eksperta za nuklearnu medicinu, iznimno ozakoniti ZDS-ustašluk u svečanim/komemorativnim prilikama.

"Predlažem da u ambasadama SAD-a i Njemačke pregledaju njezine izjave, jer nam one kvare odnose s tim dvjema zemljama i mnogim drugima", komentirao je Tvrtko Jakovina, ugledni profesor novije svjetske povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

"Nakon Drugog svjetskog rata", ironizirao je predsjedničinu izjavu predsjednik Kluba saborskih zastupnika SDP-a Arsen Bauk, "mnogi su Nijemci upravo u Argentini tražili i našli prostor slobode u kojem su mogli svjedočiti svoje domoljublje i isticati opravdane zahtjeve za slobodom njemačkog naroda i domovine. U toj reprezentaciji bili su između ostalih Adolf Eichmann (obersturmbannführera SS-a, odgovornog za ubojstvo šest milijuna Židova u Holokaustu, oteo ga je u Argentini Mossad, tajno prebacio u Izrael, gdje je osuđen na smrt, obješen, a pepeo mu je prosut u Sredozemno more, op. a.), Josef Mengele...

Da je to izjavila Angela Merkel u Buenos Airesu za nekog od svojih posjeta, u Njemačkoj bi vjerojatno vladala rasprava hoće li je nakon povratka smjestiti u zatvor ili neku drugu ustanovu. (...) Ta vrst političkog djelovanja ostavlja itekakvu mrlju na vjerodostojnost predsjednice Republike i bilo bi bolje da izabere svoj politički stav i da ga se drži i u Pazinu, i u Vukovaru, i u Lisinskom (gdje je na skupu SNV-a i rame do ramena sa srbijanskim predsjkednikom Aleksandrom Vučićem tepala Pupovčevim Srbima da je i njihova predsjednica, op. a.) i u Buenos Airesu.

U protivnom, svaki put kad nekamo ode, morat ćemo pogađati što će reći, pa je onda možda bolje da ne ide nikamo. ZAVNOH je bio i bit će temelj suvremene hrvatske države, a neutralnost prema sukobima iz prošlosti značila bi izjednačavanje fašizma i antinacifašizma. Dok nam živo srce bije, to se ovdje dogoditi neće.

Bivši SDP-ov ministar branitelja Predrag Matić kaže da je Grabar-Kitarović "hodajući skandal" i da ga je "sram što je ona predsjednica Hrvatske". Bivša HNS-ova ministrica vanjskih i europskih poslova, sada saborska zastupnica Glasa Vesna Pusić tvrdi da joj je predsjedničina izjava "nerazumljiva i neshvatljiva, osim u kontekstu da, čini se, s kim je - takva je. Ako se okruži jednom vrstom ljudi, pokušava im se prilagoditi i govoriti ono što misli da će im se svidjeti, i to mijenja ovisno o auditoriju. Argentinsku izjavu će morati objasniti i Europi i svijetu, a u prvom redu Hrvatskoj. Ideja da bi predsjednica države govorila protiv Ustava vlastite zemlje je također nešto nečuveno."

Štošta je nečuveno, nerazumljivo i politički jako štetno za RH, a Grabar-Kitarović, kolokvijalno gaf-predsjednica, to čini - inatljivo, samodopadno i u velikim količinama. U nastavku izbacivanja Titove biste iz predvorja Predsjedničkih dvora po useljenju na Pantovčak, fotografiranja s ustaškom zastavom u Kanadi, nevjerojatnim otkrićem ustaškog ZDS-a kao "starog hrvatskog pozdrava", prepadanja najviših američkih dužnosnika, prijetnji Srbiji protokom dunavske vode pa za samo par dana pozivanja u goste Vučića i najave uzvratnog posjeta Beogradu, neostvarenih inaugurativnih obećanja, medijskog svađanja s premijerom Plenkovićem, ostavlja dojam o sebi kao nevjerodostojnoj i neodgovornoj predsjednici države u slijepom crijevu problematične prošlosti i sporne budućnosti.

Nedopustivo je njezino neznanje o karakteru, akterima i ishodu Drugog svjetskog rata na Balkanu, ili krivotvoriteljska nakana u odnosu na hrvatsku prošlost 1941.-1945. i Domovinski rat 1991.-1995. i poraće. Argentinska izjava joj nije trebala, baš kao što je najmanje trebala domaćinima, Argentincima hrvatskih korijena od kojih se najveći dio nikad neće vratiti u domovinu svojih (pra)djedova.

Koketiranje s (pro)ustaškom emigracijom, ne samo u Argentini, neodgovorno je počeo i razgranao već Tuđman 1990-ih najviše zbog financiranja Domovinskog rata i logistike, a potom se nastojao odužiti i danas građani RH imaju to što imaju: predsjednicu i premijera koji produbljuju razdore u društvu, ratuju s avetima prošlosti umjesto da rješavaju životne probleme svojih građana i jačaju utjecaj/dignit male zemlje RH u velikom svijetu.