Napomena: Tekst je pisan prije susreta sa Iranom koji je malo popravio cjelokupni dojam nastupa Bosanskohercegovačke reprezentacije na SP u Brazilu, kao što je Hrvatima dojam popravila utakmica protiv Kameruna. Sve ostalo je otprilike ista žalost.

Za promjenu malo o nogometu i Bosancima. Rastužilo me ispadanje BiH reprezentacije iz daljnjeg tijeka SP. Iskreno sam se nadao da će sjebati Nigeriju i ući u treće kolo, poput nas, da sami odluče o svojoj sudbini, što im kao državi na političkom polju ne polazi za rukom. Ali jok, ba. Rastužila me faca Safeta Sušića – Papeta na kraju utakmice s Nigerijom možda više nego njega samoga, jer mi se po blago telećem pogledu u prazno činilo kao da je on to nekako i očekivao. Cijelo drugo poluvrijeme igrači ga pogledavaju, kamera fokusira, nacija traži rješenje od selektora – nogometnog virtouza, čeka njegov dribling, volej ili pas poput onoga sa SP u Italiji kad je pogodio Davora Jozića „u oko“, a ovaj svladao egzotičnog Kolumbijca Iguitu. No, Pape se sakrio iza Yamamotovog okvira od „džozli“, zanijemio, a vjera u pobjedu i slavu po koju je došao s igračima odjednom kao da je okopnila, iščezla i nestala bez traga. Sad mi moramo analizirati što se to desilo da, ne samo na „papiru“, nego i objektivno moćna i respektabilna nogometna družina padne bez ispaljenog metka od ne baš pretjerano uvjerljive Nigerije. Igračina je bio ,pamtim k'o da je bilo juče' , nogomet pozna u dušu. Uostalom svoje znanje Sušić je potvrdio i u kvalifikacijama kroz koje se isprofilirao kao prvi selektor koji je doveo nacionalnu selekciju BiH u završnicu SP. Igrače ima vrhunske, pozitivno ozračje i atmosferu je pokušao stvoriti, ali mu nije pošlo za nogom. Iako je nogomet samo igra te se izjava: „ drugi puta će biti bolje“ može kopirati u stotine primjeraka i „pejstati“ uz svaku nogometnu družinu pa čak i one sa Balkana čini mi se da je Pape prokockao životnu priliku da uđe u povijest i ostavi značajniji trag na SP kao trener, a kao igrač to je učinio nastupivši na dva SP ( Španjolska 1982.; Italija 1990. za reprezentaciju SFRJ ). Evo priče :

Igrači: Već smo naglasili da je reprezentacija BiH sastavljena od vrhunskih igrača koji su selekcionirani kroz nekoliko proteklih godina i potvrđeni u mnogim jakim svjetskim ligama za što zasluge pobiru dijelom i bivši selektori Zmajeva. Ako jedan Senijad Ibričić nema mjesta u prvih 11 to najbolje govori o snazi ekipe, Ibro će prvenstvo pamtiti po lošem, a mi ćemo Ibru po fotografiji gdje se slikao sa hrvatskim navijačima iza transparenta „HNS mafijo“ i time dokazao da unatoč tome što igra u Turskoj i dalje prati situaciju u našem nogometu, a izgleda da čita i SBPeriskop ( vidjeti tekstove: Melioracija močvare I,II ). Jer nisu oni ni budale, ni glupani nego bijedne kopije Caponea, Escobara, Johna Dillingera i njima sličnih koji ne prezaju ni od čega da bi zaštitili svoje interese i ostvarili korist. Edin Džeko, bosanski Dijamant se trudio (da li dovoljno?), nije baš imao ni sreće i to je OK. Ali nije OK da odmah po završetku utakmice s Nigerijom razdragano se smješi i organizira zamjenu dresova za uspomenu kao da dvije minute prije nije upropastio priliku generacije. Mogao je pokazati malo više suosjećanja prema navijačima.

Kadija te tuži, kadija ti sudi. Iako su ih dobrano oštetili suci sa Novog Zelanda ne mogu biti glavni razlog poraza u odlučujućoj utakmici. To je, na koncu, priznao i sam Pape. Ako ekipa igra važnu utakmicu, a sve osim pobjede nije im baš dobro, ne može se dovesti u situaciju da im najbolji igrač bude vratar - Asmir Begović. Dojma sam da ništa bolje ne bi prošli ni da im je sudio Širić Željko. Jedino ako bi ga počastili sa državljanstvom ili ordenom zasluga za narod, unapređenje sporta i rekreacije te pošteno suđenje i nepodmitljivost koje dodjeljuje kraljica Katarina Vukčić Kosača Kotromanić, blažena.

Nigerija : Strauss sa Grbavice ( Osim ) reče da su afričke reprezentacije sve otprilike slične. Igraju kvalitetno i odgovorno dok većina igrača ne osjeti neku veću lovu, a onda se vraćaju svojim korjenima, počinu raditi početničke greške i od ozbiljne igre nema ništa. Nigeriju pratim od SP u Americi 1994. Tada ih je predvodio jedan od 6 najboljih driblera novije nogometne povijesti Jay-Jay Okocha ( ostali su : Maradona, Ortega, Joaquim, Landon Donovan i Cuauhtèmoc Blanco ). Dobro izbalansirana momčad koja ne djeluje ni malo umišljeno unatoč tome što glavni igrači nisu baš siromašni. Veća je slava udarila u glavu Bosancima i Hercegovcima. Stječe se dojam da su se napalili na utakmicu protiv Argentine da dokažu kako su najbolji na Svijetu i kada nisu uspjeli zaboravili su da i drugi igraju te da se treba u svaku utakmicu ući sa 100%-tnom angažiranošću.

Dres, himna, zastava: Oprema nogometaša BiH lijepo je i kvalitetno dizajnirana samo što nije obogaćena tradicionalističkim motivima Zemlje. Isto je i sa himnom. Teško da će ikada ostvariti značajniji uspjeh na SP dok reprezentativci ne pjevaju himnu prije početka utakmice. Čak mi se čini da mnogi od njih ni ne znaju tekst svečane pjesme, a neki vjerojatno ne znaju ni kako im se himna zove. Pape je sigurno jedan od njih, a budući da je on svoje najveće uspjehe postigao u dresu sa „6 plamenih buktinja“ stojeći mirno uz taktove „Hej Slaveni“, a kako tu himnu danas nitko ne koristi mogli bi je uzurpirati bosanskogercegovački nogometni reprezentativci, a veliki broj žutih zvijezdica na zastavi države svesti na jednu - crvenu . Naježim se kada se sjetim kako je bivša „Juga“ bila dočekivana i slavljena na Koševu ili Grbavici uz povike „Mi smo Titovi – Tito je naš“. To im je možda jedina šansa da se rekuperaju i krenu ponovno. Ali zato će Pape morati početi, ne od nule. nego od debelog minusa. Obići sve pokrajine, enklave, entitete, distrikte, skoknuti do Republike Srpske pa i do samog Mostara te selekcionirati bazu klinaca koji „znaju lopte“ i s njima pokušati izgraditi selekciju i Zemlju onakvu kakva bi trebala biti. Ovi današnji igrači pojedinačno su jako dobri, ali previše je tu „Njemaca, Kanađana,Švicaraca, Amerikanaca“ koji s Bosnom imaju jako malo veze pa je iluzorno očekivati da na terenu ginu jedan za drugoga,a kamoli za fantomsku državu te da budu ista „krvna grupa“. Sve što oni znaju o Bosni stane u porciju ćevapa s lukom na Baščaršiji. Baš me zanima koliko je njih pročitalo Ježevu kućicu i Doživljaje Nikoletine Bursaća i da li uopće imaju pojma tko je to napisao. Jedina spoznaja do koje su oni svi skupa došli je ona Selimovićevska :“Život ovoga naroda je glad, krv, muka, bijedno tavorenje na svojoj zemlji i besmisleno umiranje u tuđoj“.

Kako dalje rođo? To je najbolje shvatio izvjesni Kordić koji je tavorio po tuđim zatvorima pa sad došao da umre u svoju Bosnu i Hercegovinu. Naravno, pri tome je prvo navratio do Hrvatske da vidi kakva je procedura za dobivanje mirovine te da li se može iščeprkati što za duševne boli,a onda će opet širiti bratstvo i jedinstvo svih bosanskih naroda i narodnosti. Hrvatska kao Hrvatska željna je takvih junaka pa mu nesebično dodjeljuje cijelu aerodromsku zgradu, medijski prostor i šansu da poput Svetog oca poljubi tlo jer njegov je prolazak za nas od izuzetnog i neprocjenjivog značenja. Sve dok se ne pojavi neki bosanski Šimunić, zaludi stadion i predribla sve igrače i navijače teško će BiH nogometna repka u bolje dane. Možemo zamisliti koja je tek kod njih muljaža u nižerazrednim takmičenjima i nogometnom Savezu. Tamo se slavi kad selektor na vrijeme stigne „ na avion“ jer za bitnije stvari nema vremena ni energije. Tito je mrtav, Asim Ferhatović također, Osim se ne osjeća najbolje, a Ćiru Blaževića su potrošili. Nadajmo se da neće i Safeta Sušića jer im je on ipak najbolja opcija.

Bosno moja jabuko u cvijetu. Najveći bosanski igrač kojega sam osobno poznavao i koji je igrao kod nas u Brodu, a proslavio se u Željezničaru ( „Tko hoće da živi u sreći i veselju nek' navija za Želju“) bio je Zvonko Duspara iz BB. Kad je NK Hajduk odlazio na turneju po Americi angažirali su ga kao pojačanje na lijevom krilu, jer je tada Zvonko Duspara bio najbolje lijevo krilo u Jugi ( bolji i od samog Boškova). Odradio je turneju sa Vukasaom i društvom, ali se nije dugo zadržao u Splitu, jer nije mogao bez svoje Bosne. Koliko je naivan i kratkovidan bio spoznao je tek 30 godina kasnije kada ga je život kao izbjeglicu trajno naselio u naš grad, a mnogi igrači koje je stvorio okretali su mu leđa, psovali ga i odbijali da ga prime u auto. I to većina onih koji se hvale da su Bosanci i Hercegovci, a uvrijede kad im kažeš da su Bosančine i Hercegovčine. Mi, Hrvati smo malo drugačiji i volimo kad nam se obraćaju augmentativima ( Hrvatina, Šokčina...). Sjajnu je karijeru obilježilo dugogodišnje igranje po stadionima širom Juge, poznanstva sa Osimom, Ribarom, Bukalom, Sprečom, Katalinskim i drugim Željinim legendama te također sa samim Mišom Smajlovićem. Satima sam ga mogao slušati kako priča o fudbalu i dogodovštinama oko terena, a danima ga pokušavao dobiti u šahu, no nije išlo ma koliko bio pijan ili trijezan. Godine 1964 već je bio u avionu spreman da nastupi na OI u Tokiju, no zaustavila ga je teška upala pluća. Poslije Zvonka Duspare slavu lopte i nogometne igre u Želji prenosili su Meša Baždarević, Mirsad Baljić Žvaka, Fićo ( Edin Bahtić ), Folcika (Nikola Nikić) i mnogi, mnogi drugi, ali ipak najzanimljiviji lik je bio Miloš Nedić iz FK Sarajvo. Godinama je u Sarajevskom restoranu Una, Fahrudina Šehića, uz „Srneća leđa“ naručivao i kupus salatu da mu se nađe kao prilog, te da impresionira bolju polovicu. Da bi Kemal Monteno, Davorin Popović, Emir Kusturica, Mersad Berber, Nele Karajlić, Miljenko Jergović, Abdulah Sidran, Rejhan Demirdžić, Zdravko Čolić, Željko Bebek i ostali koji se nisu mogli dogoditi nigdje drugdje nego u Ferhadiji, Bravadžiluku i drugim Sarajevskim ulicama, ispričali bosansku priču bili su im potrebni upravo fudbaleri, treneri, klubovi Željo i Sarajevo te Horde zla i Manijaci bez kojih bi Bosna i Hercegovina bila nezamisliva.

J.... zemlju koja Bosnu nema. Umjesto zaključka ova stara izreka zvuči najorginalnije. Samo što društveno-političko-gospodarsko-ratno-sportske pril'ke i nepril'ke dovedoše do toga da i u samoj Bosni više nema ni Bosne ni Bosanaca. Jedino što je ostalo bosanski je dijalekt i jezik koji se nekada zvao SH ( srpsko-hrvatski), u kojemu je najviše onih riječi koje počinju sa slovom „P“ ('tica, 'čela, 'šenica...).