Postrojavanje ‘suverenističkih’ i klerikalističkih stranaka uoči evroizbora na prvi pogled izgleda kao pobuna protiv HDZ-a, ali vitalna jezgra najtvrđe hrvatske desnice zapravo je HDZ, koji je na kraju od ove zemlje napravio bastion sirotinjskog kleronacionalizma
Ovo već postaje zabavno. Svi su naćulili uši i izbečili oči u očekivanju kako će završiti ovo s Milijanom Brkićem, a stvar je zapravo već završena. Čovjek još samo figurira kao sjena onoga što je prije bio, samo što Andrej Plenković po već uhodanom običaju pušta da se, bez njegovog vidljivog utjecaje, stvari dogode same od sebe. Nije on gurnuo preko palube ni Darka Milinovića, ni Zlatka Hasanbegovića, ni Brunu Esih, ni Alojza Tomaševića, čekao je da sami naprave krivi korak, neku fatalnu grešku ili, ako hoćete, da se grana na kojoj su sjedili dovoljno osuši da pukne pod njima. Ovo je nešto novo u HDZ-ovoj ‘kremljologiji’, jer su se dosadašnji predsjednici ove stranke rješavali unutarstranačkih oponenata i smetala čeličnom metlom (Ivo Sanader Branimira Glavaša, Tomislav Karamarko Jadranke Kosor, još prije Franjo Tuđman Josipa Manolića i Stjepana Mesića). Ali, evo, Andrej Plenković uveo je nove metode tihih smaknuća, što podsjeća na svojedobnu izjavu Ive Josipovića da on nije pobornik grubosti, nego čeka da mu rijeka sama donese leš njegovih protivnika. Na kraju Josipović nije dočekao da rijeka obavi svoje, naprotiv, leš koji je doplutao bio je njegov. Naprosto, pred kraj mandata napravio je korak previše, jer se u izbornoj kampanji s Kolindom Grabar-Kitarović htio svidjeti i dijelu njenih birača (neću reći nepotrebno, ali svakako ishitreno klanjanje blajburškim žrtvama, što mu desnica nije honorirala, ili micanje Dejana Jovića iz savjetničkog tima, što mu je honorirala još manje). I tu se ništa naknadno ne može popraviti, pa ni ovom superiornom polemikom koju Josipović vodi s Nevenom Sesardićem oko pogibije širokobrijeških fratara, jer nije pokazao dovoljno takve uvjerljivosti kada je bilo potrebno.
Sada na primjeru Andreja Plenkovića gledamo usavršenu metodu Josipovićevog čekanja uz obalu rijeke. Premijer ništa nije učinio, barem ne vidljivo, da se makne spomen-ploča HOS-ovaca iz Jasenovca, nego je pustio da je oni sami premjeste nekoliko kilometara dalje. Sjedi skrštenih ruku i oko Uljanika i 3. maja, ne želi preuzeti odgovornost za njihovo zatvaranje, nego ostavlja da ih radnici napuštaju i tako sami zapečate sudbinu škverova. I, evo, na kraju pušta i Milijana Brkića da se krčka u kaši jedne u osnovi banalne obiteljske afere, iako svi znaju da tu ima i puno ozbiljnijih stvari, pa se očito uzda kako će u javnosti prevagnuti ona poznata da je Brkić ‘sam pao i sam se ubio’.
Ipak, ova priča ima i drugu stranu. Isforsiravši usvajanje Istanbulskog i Marakeškog sporazuma šef Vlade i HDZ-a ubrizgao je novu svježu krv grozdu radikalno desnih i kleronacionalističkih stranaka i udruga i one sada već u anketama pred evroizbore prijete odgristi vladajućoj stranci jedan mandat u EU parlamentu. Brkić tu nema bogzna kako veliku ulogu, ako uopće ima ikakvu, jer su njegove organizacijske sposobnosti još otprije bile po svemu sudeći precijenjene. Ali njegovo micanje ili eutanaziranje u vrhu države i stranke može postati simbolički otponac da se kleronacionalistička konkvista protiv Plenkovića dodatno produbi i ustali i nakon evroizbora. Doduše, to ostaje u granicama koje se ne mogu bitno širiti. U kamenim genima radikalno nacionalističkih i klerikalističkih stranaka i udruga ipak je dominantno to da su one sateliti iz orbite HDZ-a i čim se pokušaju osamostaliti, gasnu kao nevažne ili manje važne zvijezde (Ruža Tomašić, Zlatko Hasanbegović, Bruna Esih, Ladislav Ilčić…). Iako se u HDZ-u prave da ih ovo veseli, ili u najmanju ruku ne brine i ne zanima, to je daleko od istine, što je lako objasniti.
HDZ je, koliko god glumio da nije, vitalna jezgra najtvrđe hrvatske desnice, koju obilježavaju prvenstveno proustaštvo i iredentističke pretenzije prema Bosni i Hercegovini. I zato mu je u interesu da ima uz sebe, a ne protiv sebe, strančice koje su u tome još radikalnije od njega. Tako se može praviti da je on zapravo umjerenjačka, centristička stranka, koja te radikale drži pod kontrolom da se sasvim ne otrgnu s lanca. Eh, da je barem tako, ali je obratno. Radi se zapravo o projektnoj podjeli uloga, jer bi HDZ htio biti, i bio je, a dobrim dijelom još jeste, mozak tog nacionalističkog i iredentističkog projekta, a radikalnijima je prepuštena uloga šake koja jako udara, ali je slabe pameti. To zorno potvrđuje Mate Granić, koji u novinskoj feljtonizaciji svoje upravo izašle knjige kaže da mu je Tuđman jednom rekao da hrvatska desnica od Ante Pavelića nadalje ništa nije razumjela, pa je zato izgubila rat 1941.-45., a izgubila bi i onaj 1991.-95. da on nije osnovao HDZ. Oh, kako to lijepo zvuči i kako je daleko od istine. Tuđman ovime pravi distancu od proustaške desnice, kao neželjenog tereta s kojim se morao nositi, ali je vlastitim javnim istupima potvrđivao nešto sasvim drugo. Jer što je drugo njegova izjava da je NDH bila i izraz težnji hrvatskog naroda za svojom državom nego poziv neoustašama u inozemstvu i u zemlji da napune vrhove vlasti. Kao što je kratkotrajno uključivanje u tu vlast ‘partizanske’ frakcije (Manolić, Mesić, Balen…) bio samo alibi za ‘pomirbu’ od koje nikada ništa nije bilo, niti je moglo biti. Uostalom, Tuđman u drugom iskazu Graniću, koji je otprije poznat, veli da rat 1991.-95. nije mogao voditi s ‘časnim sestrama’, što je umalo pa otvoreno priznanje da su tadašnji hrvatski zločini bili planirani, a da je ulogu izvršitelja, s jedva ponekim izuzetkom, imala proustaška desnica. O da, Tuđman je tu desnicu držao na povodcu, čak ju je kažnjavao i skraćivanjem za glavu ako bi nešto napravila na svoju ruku, ali samo onda kada bi mislio ili umislio da ona dovodi u pitanje njegovo ‘vrhovništvo’. Dio tog autoriteta naslijedio je i Ivo Sanader, što se najbolje vidjelo kada se HSP pod Antom Đapićem toliko digao da je povjerovao kako može voditi samostalnu politiku. Da bi ga onda Sanader jednom jedinom rečenicom (‘glas za HSP je glas za SDP’) sravnio sa zemljom, gdje i sada beživotno leži. Đapić se, doduše, nekoliko puta pokušao uzdići, ali ga tlo uvijek iznova privuče k sebi.
Plenković očito nema takve krotiteljske kapacitete, pa su se pojavile neke nove desne stranke s ambicijom da, rekosmo, odgrizu HDZ-u jedno mjesto u Evropskom parlamentu. One su zbilja u uzletu, iako ni približno takvom kao svojedobno HSP, ali da u toj novoj desničarskoj šaci ni danas nema pameti vidi se već po tome da se ona deklarira kao ‘suverenistička’, što bi logično značilo da joj je Evropska unija nešto fuj, da ne valja i da od nje treba bježati kao vrag od tamjana. Ali, evo, svi ti suverenisti postrojili su se na startnoj crti za evroizbore, čak kritiziraju Banske dvore da ne dobivaju dovoljno od Bruxellesa. Naravno da ovo odgovara Plenkoviću jer ga legitimizira kao jedinog koji zna što hoće. Ali zapravo je i sam HDZ, poslije višedesetljetnog snošaja s desnim radikalima, od sebe napravio šaku bez mozga, i to se lako vidi iz toga da je od ove zemlje napravio to što jeste. Bastion sirotinjskog kleronacionalizma.
portalnovosti
Ovo već postaje zabavno. Svi su naćulili uši i izbečili oči u očekivanju kako će završiti ovo s Milijanom Brkićem, a stvar je zapravo već završena. Čovjek još samo figurira kao sjena onoga što je prije bio, samo što Andrej Plenković po već uhodanom običaju pušta da se, bez njegovog vidljivog utjecaje, stvari dogode same od sebe. Nije on gurnuo preko palube ni Darka Milinovića, ni Zlatka Hasanbegovića, ni Brunu Esih, ni Alojza Tomaševića, čekao je da sami naprave krivi korak, neku fatalnu grešku ili, ako hoćete, da se grana na kojoj su sjedili dovoljno osuši da pukne pod njima. Ovo je nešto novo u HDZ-ovoj ‘kremljologiji’, jer su se dosadašnji predsjednici ove stranke rješavali unutarstranačkih oponenata i smetala čeličnom metlom (Ivo Sanader Branimira Glavaša, Tomislav Karamarko Jadranke Kosor, još prije Franjo Tuđman Josipa Manolića i Stjepana Mesića). Ali, evo, Andrej Plenković uveo je nove metode tihih smaknuća, što podsjeća na svojedobnu izjavu Ive Josipovića da on nije pobornik grubosti, nego čeka da mu rijeka sama donese leš njegovih protivnika. Na kraju Josipović nije dočekao da rijeka obavi svoje, naprotiv, leš koji je doplutao bio je njegov. Naprosto, pred kraj mandata napravio je korak previše, jer se u izbornoj kampanji s Kolindom Grabar-Kitarović htio svidjeti i dijelu njenih birača (neću reći nepotrebno, ali svakako ishitreno klanjanje blajburškim žrtvama, što mu desnica nije honorirala, ili micanje Dejana Jovića iz savjetničkog tima, što mu je honorirala još manje). I tu se ništa naknadno ne može popraviti, pa ni ovom superiornom polemikom koju Josipović vodi s Nevenom Sesardićem oko pogibije širokobrijeških fratara, jer nije pokazao dovoljno takve uvjerljivosti kada je bilo potrebno.
Sada na primjeru Andreja Plenkovića gledamo usavršenu metodu Josipovićevog čekanja uz obalu rijeke. Premijer ništa nije učinio, barem ne vidljivo, da se makne spomen-ploča HOS-ovaca iz Jasenovca, nego je pustio da je oni sami premjeste nekoliko kilometara dalje. Sjedi skrštenih ruku i oko Uljanika i 3. maja, ne želi preuzeti odgovornost za njihovo zatvaranje, nego ostavlja da ih radnici napuštaju i tako sami zapečate sudbinu škverova. I, evo, na kraju pušta i Milijana Brkića da se krčka u kaši jedne u osnovi banalne obiteljske afere, iako svi znaju da tu ima i puno ozbiljnijih stvari, pa se očito uzda kako će u javnosti prevagnuti ona poznata da je Brkić ‘sam pao i sam se ubio’.
Ipak, ova priča ima i drugu stranu. Isforsiravši usvajanje Istanbulskog i Marakeškog sporazuma šef Vlade i HDZ-a ubrizgao je novu svježu krv grozdu radikalno desnih i kleronacionalističkih stranaka i udruga i one sada već u anketama pred evroizbore prijete odgristi vladajućoj stranci jedan mandat u EU parlamentu. Brkić tu nema bogzna kako veliku ulogu, ako uopće ima ikakvu, jer su njegove organizacijske sposobnosti još otprije bile po svemu sudeći precijenjene. Ali njegovo micanje ili eutanaziranje u vrhu države i stranke može postati simbolički otponac da se kleronacionalistička konkvista protiv Plenkovića dodatno produbi i ustali i nakon evroizbora. Doduše, to ostaje u granicama koje se ne mogu bitno širiti. U kamenim genima radikalno nacionalističkih i klerikalističkih stranaka i udruga ipak je dominantno to da su one sateliti iz orbite HDZ-a i čim se pokušaju osamostaliti, gasnu kao nevažne ili manje važne zvijezde (Ruža Tomašić, Zlatko Hasanbegović, Bruna Esih, Ladislav Ilčić…). Iako se u HDZ-u prave da ih ovo veseli, ili u najmanju ruku ne brine i ne zanima, to je daleko od istine, što je lako objasniti.
HDZ je, koliko god glumio da nije, vitalna jezgra najtvrđe hrvatske desnice, koju obilježavaju prvenstveno proustaštvo i iredentističke pretenzije prema Bosni i Hercegovini. I zato mu je u interesu da ima uz sebe, a ne protiv sebe, strančice koje su u tome još radikalnije od njega. Tako se može praviti da je on zapravo umjerenjačka, centristička stranka, koja te radikale drži pod kontrolom da se sasvim ne otrgnu s lanca. Eh, da je barem tako, ali je obratno. Radi se zapravo o projektnoj podjeli uloga, jer bi HDZ htio biti, i bio je, a dobrim dijelom još jeste, mozak tog nacionalističkog i iredentističkog projekta, a radikalnijima je prepuštena uloga šake koja jako udara, ali je slabe pameti. To zorno potvrđuje Mate Granić, koji u novinskoj feljtonizaciji svoje upravo izašle knjige kaže da mu je Tuđman jednom rekao da hrvatska desnica od Ante Pavelića nadalje ništa nije razumjela, pa je zato izgubila rat 1941.-45., a izgubila bi i onaj 1991.-95. da on nije osnovao HDZ. Oh, kako to lijepo zvuči i kako je daleko od istine. Tuđman ovime pravi distancu od proustaške desnice, kao neželjenog tereta s kojim se morao nositi, ali je vlastitim javnim istupima potvrđivao nešto sasvim drugo. Jer što je drugo njegova izjava da je NDH bila i izraz težnji hrvatskog naroda za svojom državom nego poziv neoustašama u inozemstvu i u zemlji da napune vrhove vlasti. Kao što je kratkotrajno uključivanje u tu vlast ‘partizanske’ frakcije (Manolić, Mesić, Balen…) bio samo alibi za ‘pomirbu’ od koje nikada ništa nije bilo, niti je moglo biti. Uostalom, Tuđman u drugom iskazu Graniću, koji je otprije poznat, veli da rat 1991.-95. nije mogao voditi s ‘časnim sestrama’, što je umalo pa otvoreno priznanje da su tadašnji hrvatski zločini bili planirani, a da je ulogu izvršitelja, s jedva ponekim izuzetkom, imala proustaška desnica. O da, Tuđman je tu desnicu držao na povodcu, čak ju je kažnjavao i skraćivanjem za glavu ako bi nešto napravila na svoju ruku, ali samo onda kada bi mislio ili umislio da ona dovodi u pitanje njegovo ‘vrhovništvo’. Dio tog autoriteta naslijedio je i Ivo Sanader, što se najbolje vidjelo kada se HSP pod Antom Đapićem toliko digao da je povjerovao kako može voditi samostalnu politiku. Da bi ga onda Sanader jednom jedinom rečenicom (‘glas za HSP je glas za SDP’) sravnio sa zemljom, gdje i sada beživotno leži. Đapić se, doduše, nekoliko puta pokušao uzdići, ali ga tlo uvijek iznova privuče k sebi.
Plenković očito nema takve krotiteljske kapacitete, pa su se pojavile neke nove desne stranke s ambicijom da, rekosmo, odgrizu HDZ-u jedno mjesto u Evropskom parlamentu. One su zbilja u uzletu, iako ni približno takvom kao svojedobno HSP, ali da u toj novoj desničarskoj šaci ni danas nema pameti vidi se već po tome da se ona deklarira kao ‘suverenistička’, što bi logično značilo da joj je Evropska unija nešto fuj, da ne valja i da od nje treba bježati kao vrag od tamjana. Ali, evo, svi ti suverenisti postrojili su se na startnoj crti za evroizbore, čak kritiziraju Banske dvore da ne dobivaju dovoljno od Bruxellesa. Naravno da ovo odgovara Plenkoviću jer ga legitimizira kao jedinog koji zna što hoće. Ali zapravo je i sam HDZ, poslije višedesetljetnog snošaja s desnim radikalima, od sebe napravio šaku bez mozga, i to se lako vidi iz toga da je od ove zemlje napravio to što jeste. Bastion sirotinjskog kleronacionalizma.
portalnovosti
