Lani je u Hrvatskoj zabilježen gospodarski rast od 10,4 posto, pa se premijer hvali da smo jedna od najuspješnijih europskih zemalja. No kvaka je u tome da je taj navodni uspjeh ostvaren u usporedbi s pandemijskom 2020. godinom, u kojoj je BDP smanjen za osam posto
Premijer Andrej Plenković u obilasku šibenske tvrtke Impol-TLM, 2021. (foto Duško Jaramaz/PIXSELL)
Za glasovitu maksimu Marka Twaina da postoje tri vrste laži, obična, prokleta i statistička laž, odmah je jasno da je smišljena u 19. stoljeću. Danas, u doba populizma, običnu se laž ne bi ni spominjalo, a statistička bi prepustila vodeće mjesto političkoj laži. Za tu kategoriju kvalificirala se u posljednje vrijeme omiljena tvrdnja premijera Andreja Plenkovića da Hrvatska, naravno pod njegovom dirigentskom palicom, ostvaruje preko deset posto rasta, pa je jedna od najuspješnijih europskih zemalja. Njegove riječi, naravno, potvrđuje i statistika, prema kojoj je u prošloj godini zaista zabilježen gospodarski rast od 10,4 posto. Gdje je kvaka? U banalnoj činjenici da je taj navodno blistavi uspjeh ostvaren u usporedbi s prethodnom, pandemijskom 2020., u kojoj je bruto domaći proizvod smanjen za osam posto. Zaključak je da se zemlja navikla na pandemiju, pa je nastavila klimati s oko dva posto godišnje, što ju je svrstalo na dno, a ne u vrh Europske unije. Porasle su i sve sastavnice BDP-a, kaže dalje službena statistika, od osobne i državne potrošnje do investicija i izvoza. Ne spominje se, naravno, da se kao izvoz sada računa i domaća nafta koja se "izvozi" i umjesto u Sisku prerađuje u Mađarskoj.
Ali važniji od toga je način na koji se izračunava BDP, zbog kojeg se govori o rastu potrošnje, a iskazuje rast proizvodnje. Ta metoda, koja se inače primjenjuje u cijelom razvijenom svijetu, u Hrvatskoj je uvedena nakon raspada Jugoslavije. Prije se, naime, računao društveni proizvod i to po proizvodnji robe i usluga, dok se bruto domaći proizvod računa po potrošnji. Teoretski, to bi trebalo biti isto. Koliko se proizvede toliko se potroši, pa je vuk sit, a sve koze na broju. To, vjerojatno, i jeste tako u zemljama koje izvoze približno isto koliko uvoze, koje ne žive na dug i ne rasprodaju sve što stranci žele kupiti. Ali u Hrvatskoj su se kao domaća proizvodnja računali svi silni krediti uzeti u inozemstvu (do iznosa koji je bio četiri puta veći nego u cijeloj bivšoj Jugoslaviji), zatim prihodi od rasprodaje "obiteljskog srebra" odnosno narodne imovine, sve do najatraktivnijih terena na Jadranu, pa i sav novac koji građani izvade iz čarapa ili za koji se zaduže u (stranim) bankama. Rast u prošloj godini velikim je dijelom zasnovan i na izdašnoj pandemijskoj pomoći koju je Hrvatska dobila od Europske unije. Zato je čitav hrvatski BDP danas samo velika fatamorgana. A njegov rast po stopama o kojima sanja gospodin Andrej Plenković potpuno je nemoguć. Odnosno, nemoguće je toliko brzo zaduživanje i rasprodaja zemlje, da bi se mogla toliko povećati potrošnja. Tko je jamio, jamio je, a što smo papali, papali smo.
Zanimljiv je i način na koji se prešlo sa zastarjelog, socijalističkog društvenog proizvoda na suvremeni, kapitalistički bruto domaći proizvod. Nitko, naime, nije dao formulu po kojoj bi se novo moglo uspoređivati sa starim, što bi pokazalo da li zemlja napreduje ili nazaduje. Očito se upravo to željelo izbjeći, što navodi na zaključak da se privatizacijska pljačka i njene stravične posljedice nisu dogodile slučajno, zbog neznanja i neiskustva. Sasvim suprotno, to je bila namjera i svjesno planirani cilj. Nije zmija uzalud skrivala noge. Tek dvadesetak godina poslije neki su se upustili u tu nezgodnu računicu. Njihovi su algoritmi, bez iznimke, pokazali pad u daleku, mračnu prošlost. Pokazalo se, naime, da današnji BDP odgovara hrvatskom društvenom proizvodu iz godine 1975., dakle da se društveno bogatstvo smanjilo na razinu na kojoj je bilo prije skoro pola stoljeća.
Dr. Tihomir Domazet je svojevremeno dokazao da se zaostajanje Hrvatske za najbogatijim zemljama zapadne Europe više nego udvostručilo i, što je još bolnije, da su nas pretekle zemlje nekadašnjeg sovjetskog bloka, za koje smo nekada bili Amerikanci. Poljska je, na primjer, u godini 1989., kad je pao Berlinski zid i raspao se sovjetski blok, imala samo trećinu hrvatskog bruto domaćeg proizvoda. (Naravno, po glavi stanovnika. Drukčija usporedba je nemoguća jer Poljska ima deset puta više stanovnika.) Danas su Poljaci za nas Amerikanci. U samo 20 godina, kaže dr. Domazet, oni su utrostručili svoj BDP i odonda im gledamo u leđa sa sve veće udaljenosti. Češka, do Drugog svjetskog rata jedna od industrijski najrazvijenijih zemalja Europe, imala je samo 11,3 posto veći BDP od Hrvatske. Danas je neusporedivo bogatija. I Slovačka je bogatija za bar 50 posto. I, što je posebno bolno, nekadašnja najbogatija jugoslavenska republika Slovenija, koja je bila samo 13 posto ispred Hrvatske, danas je više nego duplo bogatija.
Zašto? Što je Slovenija imala, a Hrvatska nije? Pravo je pitanje obratno. Što je Hrvatska imala, a Slovenija nije? Imala je političku klasu koja je omogućila sve to što se dešavalo. Ne treba se zavaravati, niti za sve stigmatizirati HDZ. I Ivica Račan snosi svoj dio odgovornosti, kao pouzdani lider opozicije njegovog veličanstva. Zajedno s Franjom Tuđmanom on je krojio hrvatsku političku scenu, pa su zajedno odgovorni i za brojne patuljke koji još uvijek njom vladaju. Što je Račan promijenio kad je Tuđman umro, a njemu dopalo kormilo u ruke? Ništa. Nastavio je istim kursom, a poslije njega i svi njegovi dični nasljednici. Još se pamti njegovo obećanje da će revizija privatizacije biti već na prvoj sjednici nove vlade. Kad su se birališta zatvorila, zaboravljena su i predizborna obećanja. A Mark Twain je mislio da je statistika najveća laž.
Istini za volju, za ozbiljnu reviziju privatizacije tada je već bilo prekasno (što ne opravdava predizbornu laž), ali bio je trenutak za energičnu promjenu ekonomske politike. Umjesto da promijeni nerealni tečaj kune, zbog kojeg je sve iz uvoza bilo jeftino, a sve proizvedeno u zemlji skupo, on i njegovi suradnici nastavili su po starom, mireći se unaprijed s nastavkom deindustrijalizacije i drugim tragičnim posljedicama takve politike. Također nisu ništa učinili da barem ublaže posljedice teškog udara koji je hrvatska ekonomija doživjela sredinom godine 1998., kad je uveden porez na dodanu vrijednost. Tada su proračunski prihodi naglo narasli, ali svima koji su nešto znali o ekonomiji bilo je jasno da je to jednokratno i da će se uskoro sve vratiti na staro. (Porez na promet naplaćivao se unazad, a PDV unaprijed.) Ekonomisti su dokazivali da je i taj jednokratni udar previše za krhku privredu i da novac treba vratiti poduzećima, ali HDZ-ov ministar financija i potpredsjednik vlade Borislav Škegro tvrdio je kako se tek sad vidi koliko privreda ima novca i da država ima puno pravo uzimati više. Bila je predizborna godina i HDZ-u je, očito, trebala svaka kuna. Tako je proveden rebalans proračuna, koji je povećan za cijelu trećinu. Potrošači tuđeg novca uvijek čekaju u dugom redu. Jednokratno je povećanje prihoda došlo i prošlo, ali povećani porezi i budžet su ostali. Privredni rast je pao na ništicu, Franjo Tuđman je otišao s političke i životne scene, HDZ je izgubio vlast, a hrvatsko se zaostajanje povećalo. Danas je likvidacija tog naslijeđa glavni sadržaj neophodnih i bolnih reformi o kojima se stalno govori, ali koje se stalno odgađaju.
Nastupilo je vrijeme laži i neumjerenih samohvala. Kažu da je za političare najgore kad sami počnu vjerovati svojim riječima.
portalnovosti
Premijer Andrej Plenković u obilasku šibenske tvrtke Impol-TLM, 2021. (foto Duško Jaramaz/PIXSELL)
Za glasovitu maksimu Marka Twaina da postoje tri vrste laži, obična, prokleta i statistička laž, odmah je jasno da je smišljena u 19. stoljeću. Danas, u doba populizma, običnu se laž ne bi ni spominjalo, a statistička bi prepustila vodeće mjesto političkoj laži. Za tu kategoriju kvalificirala se u posljednje vrijeme omiljena tvrdnja premijera Andreja Plenkovića da Hrvatska, naravno pod njegovom dirigentskom palicom, ostvaruje preko deset posto rasta, pa je jedna od najuspješnijih europskih zemalja. Njegove riječi, naravno, potvrđuje i statistika, prema kojoj je u prošloj godini zaista zabilježen gospodarski rast od 10,4 posto. Gdje je kvaka? U banalnoj činjenici da je taj navodno blistavi uspjeh ostvaren u usporedbi s prethodnom, pandemijskom 2020., u kojoj je bruto domaći proizvod smanjen za osam posto. Zaključak je da se zemlja navikla na pandemiju, pa je nastavila klimati s oko dva posto godišnje, što ju je svrstalo na dno, a ne u vrh Europske unije. Porasle su i sve sastavnice BDP-a, kaže dalje službena statistika, od osobne i državne potrošnje do investicija i izvoza. Ne spominje se, naravno, da se kao izvoz sada računa i domaća nafta koja se "izvozi" i umjesto u Sisku prerađuje u Mađarskoj.
Ali važniji od toga je način na koji se izračunava BDP, zbog kojeg se govori o rastu potrošnje, a iskazuje rast proizvodnje. Ta metoda, koja se inače primjenjuje u cijelom razvijenom svijetu, u Hrvatskoj je uvedena nakon raspada Jugoslavije. Prije se, naime, računao društveni proizvod i to po proizvodnji robe i usluga, dok se bruto domaći proizvod računa po potrošnji. Teoretski, to bi trebalo biti isto. Koliko se proizvede toliko se potroši, pa je vuk sit, a sve koze na broju. To, vjerojatno, i jeste tako u zemljama koje izvoze približno isto koliko uvoze, koje ne žive na dug i ne rasprodaju sve što stranci žele kupiti. Ali u Hrvatskoj su se kao domaća proizvodnja računali svi silni krediti uzeti u inozemstvu (do iznosa koji je bio četiri puta veći nego u cijeloj bivšoj Jugoslaviji), zatim prihodi od rasprodaje "obiteljskog srebra" odnosno narodne imovine, sve do najatraktivnijih terena na Jadranu, pa i sav novac koji građani izvade iz čarapa ili za koji se zaduže u (stranim) bankama. Rast u prošloj godini velikim je dijelom zasnovan i na izdašnoj pandemijskoj pomoći koju je Hrvatska dobila od Europske unije. Zato je čitav hrvatski BDP danas samo velika fatamorgana. A njegov rast po stopama o kojima sanja gospodin Andrej Plenković potpuno je nemoguć. Odnosno, nemoguće je toliko brzo zaduživanje i rasprodaja zemlje, da bi se mogla toliko povećati potrošnja. Tko je jamio, jamio je, a što smo papali, papali smo.
Zanimljiv je i način na koji se prešlo sa zastarjelog, socijalističkog društvenog proizvoda na suvremeni, kapitalistički bruto domaći proizvod. Nitko, naime, nije dao formulu po kojoj bi se novo moglo uspoređivati sa starim, što bi pokazalo da li zemlja napreduje ili nazaduje. Očito se upravo to željelo izbjeći, što navodi na zaključak da se privatizacijska pljačka i njene stravične posljedice nisu dogodile slučajno, zbog neznanja i neiskustva. Sasvim suprotno, to je bila namjera i svjesno planirani cilj. Nije zmija uzalud skrivala noge. Tek dvadesetak godina poslije neki su se upustili u tu nezgodnu računicu. Njihovi su algoritmi, bez iznimke, pokazali pad u daleku, mračnu prošlost. Pokazalo se, naime, da današnji BDP odgovara hrvatskom društvenom proizvodu iz godine 1975., dakle da se društveno bogatstvo smanjilo na razinu na kojoj je bilo prije skoro pola stoljeća.
Dr. Tihomir Domazet je svojevremeno dokazao da se zaostajanje Hrvatske za najbogatijim zemljama zapadne Europe više nego udvostručilo i, što je još bolnije, da su nas pretekle zemlje nekadašnjeg sovjetskog bloka, za koje smo nekada bili Amerikanci. Poljska je, na primjer, u godini 1989., kad je pao Berlinski zid i raspao se sovjetski blok, imala samo trećinu hrvatskog bruto domaćeg proizvoda. (Naravno, po glavi stanovnika. Drukčija usporedba je nemoguća jer Poljska ima deset puta više stanovnika.) Danas su Poljaci za nas Amerikanci. U samo 20 godina, kaže dr. Domazet, oni su utrostručili svoj BDP i odonda im gledamo u leđa sa sve veće udaljenosti. Češka, do Drugog svjetskog rata jedna od industrijski najrazvijenijih zemalja Europe, imala je samo 11,3 posto veći BDP od Hrvatske. Danas je neusporedivo bogatija. I Slovačka je bogatija za bar 50 posto. I, što je posebno bolno, nekadašnja najbogatija jugoslavenska republika Slovenija, koja je bila samo 13 posto ispred Hrvatske, danas je više nego duplo bogatija.
Zašto? Što je Slovenija imala, a Hrvatska nije? Pravo je pitanje obratno. Što je Hrvatska imala, a Slovenija nije? Imala je političku klasu koja je omogućila sve to što se dešavalo. Ne treba se zavaravati, niti za sve stigmatizirati HDZ. I Ivica Račan snosi svoj dio odgovornosti, kao pouzdani lider opozicije njegovog veličanstva. Zajedno s Franjom Tuđmanom on je krojio hrvatsku političku scenu, pa su zajedno odgovorni i za brojne patuljke koji još uvijek njom vladaju. Što je Račan promijenio kad je Tuđman umro, a njemu dopalo kormilo u ruke? Ništa. Nastavio je istim kursom, a poslije njega i svi njegovi dični nasljednici. Još se pamti njegovo obećanje da će revizija privatizacije biti već na prvoj sjednici nove vlade. Kad su se birališta zatvorila, zaboravljena su i predizborna obećanja. A Mark Twain je mislio da je statistika najveća laž.
Istini za volju, za ozbiljnu reviziju privatizacije tada je već bilo prekasno (što ne opravdava predizbornu laž), ali bio je trenutak za energičnu promjenu ekonomske politike. Umjesto da promijeni nerealni tečaj kune, zbog kojeg je sve iz uvoza bilo jeftino, a sve proizvedeno u zemlji skupo, on i njegovi suradnici nastavili su po starom, mireći se unaprijed s nastavkom deindustrijalizacije i drugim tragičnim posljedicama takve politike. Također nisu ništa učinili da barem ublaže posljedice teškog udara koji je hrvatska ekonomija doživjela sredinom godine 1998., kad je uveden porez na dodanu vrijednost. Tada su proračunski prihodi naglo narasli, ali svima koji su nešto znali o ekonomiji bilo je jasno da je to jednokratno i da će se uskoro sve vratiti na staro. (Porez na promet naplaćivao se unazad, a PDV unaprijed.) Ekonomisti su dokazivali da je i taj jednokratni udar previše za krhku privredu i da novac treba vratiti poduzećima, ali HDZ-ov ministar financija i potpredsjednik vlade Borislav Škegro tvrdio je kako se tek sad vidi koliko privreda ima novca i da država ima puno pravo uzimati više. Bila je predizborna godina i HDZ-u je, očito, trebala svaka kuna. Tako je proveden rebalans proračuna, koji je povećan za cijelu trećinu. Potrošači tuđeg novca uvijek čekaju u dugom redu. Jednokratno je povećanje prihoda došlo i prošlo, ali povećani porezi i budžet su ostali. Privredni rast je pao na ništicu, Franjo Tuđman je otišao s političke i životne scene, HDZ je izgubio vlast, a hrvatsko se zaostajanje povećalo. Danas je likvidacija tog naslijeđa glavni sadržaj neophodnih i bolnih reformi o kojima se stalno govori, ali koje se stalno odgađaju.
Nastupilo je vrijeme laži i neumjerenih samohvala. Kažu da je za političare najgore kad sami počnu vjerovati svojim riječima.
portalnovosti
