Prema svježe objavljenoj karti epidemije od raka, treća smo županija po broju oboljelih od raka pluća u Republici Hrvatskoj zastupljenog u jednakom omjeru na muškarce i žene. Pušimo li previše pa štetimo sami sebi i drugima kao pasivnim pušačima ili jednostavno, konstantno udišemo onečišćen zrak?
Koliko se ljudi treba razboljeti da bi se dokazao štetni utjecaj na zrak koji dolazi iz susjedne države? Koliko Studija i elaborata treba izraditi i koliko evidentirati očitanja sa mjerne postaje da bi se utvrdilo da onečišćenje „nedvojbeno“ potječe iz Rafinerije nafte u Bosanskom Brodu? Koliko recenzija povodom tih izvješća trebamo čuti kako bi ublažile napisano i umanjile tenzije, jer ne smiju izazvati paniku stanovništva?
Koliko dugo ćemo pisati pisma Rafineriji i koliko dugo će oni odgovarati da Brođani izmišljaju? Koliko dugo ćemo se žaliti političarima koji će privremeno „dignuti“ glas da bi kasnije „dobili“ glas. Koliko dugo će se građani međusobno svađati zavisno od političke opciju koju simpatiziraju, o tome koliko se njihova opcija založila ili nije založila, za čist zrak. Koliko dugo ćemo se pitati koje će se konkretne radnje i postupci provesti u zaštiti stanovništva po pitanju onečišćenog zraka?
Imamo Zakon, Uredbe i Pravilnike u kojima sve jasno piše. U njima je opisan visoko standardiziran zdrav život koji se u praksi ne provodi, jer se ne može provesti. Imamo susjednu državu čiji se ekološki propisi razlikuju od naših, čiji stanovnici smiju udisati zrak koji prema našim zakonima, ne bi smjeli.
Oči su uprte u građanske inicijative, od građana Slavonskog Broda do Ministarstva zaštite okoliša. A što inicijative trebaju činiti, proučavati propise, učiti pravilnike, kontrolirati mjerne postaje i dozvoljene granične vrijednosti onečišćenja zraka, isto dojavljivati Ministarstvu koje to i onako zna jer je mjerna postaja u Državnoj mreži za praćenje kakvoće zraka?
Na Zakonu o zaštiti zraka i ostalim pod zakonskim aktima duži period radili su stručni timovi visoko obrazovanih ljudi, proučavali propise i zakone u okruženju i Europskoj uniji, potom donijeli nacrt prijedloga zakona koji su saborski zastupnici usvojili. Da li su se pitali može li se isti i primijeniti u područjima u kojima je evidentno neprimjenjiv, to ne znamo.
Prema karti epidemije od raka, posljedice su očigledne po zdravlje ljudi, po skupi zdravstveni sustav i po oboljele ljude koji (dogodi se) nemaju novca ni za platiti dopunsko zdravstveno osiguranje. Međutim to sustav ne brine, propisi o plaćanju bolničkog liječenja se primjenjuju i provode, ispostavi se račun pod prijetnjom ovrhe, za slučaj njegovog ne plaćanja.
Ostaje dilema i pitanje da li je zaista jedino rješenje otići, iseliti se? Ni to ne mogu svi, nego samo oni koji si mogu priuštiti život i rad na nekom drugom području. Za zaključiti je onda da građani koji ostanu, trebaju riješiti problem sa zrakom sami sebi, uz prirodnu selekciju i uz selekciju potpomognutu onečišćenim zrakom, bez sebe.
Koliko se ljudi treba razboljeti da bi se dokazao štetni utjecaj na zrak koji dolazi iz susjedne države? Koliko Studija i elaborata treba izraditi i koliko evidentirati očitanja sa mjerne postaje da bi se utvrdilo da onečišćenje „nedvojbeno“ potječe iz Rafinerije nafte u Bosanskom Brodu? Koliko recenzija povodom tih izvješća trebamo čuti kako bi ublažile napisano i umanjile tenzije, jer ne smiju izazvati paniku stanovništva?
Koliko dugo ćemo pisati pisma Rafineriji i koliko dugo će oni odgovarati da Brođani izmišljaju? Koliko dugo ćemo se žaliti političarima koji će privremeno „dignuti“ glas da bi kasnije „dobili“ glas. Koliko dugo će se građani međusobno svađati zavisno od političke opciju koju simpatiziraju, o tome koliko se njihova opcija založila ili nije založila, za čist zrak. Koliko dugo ćemo se pitati koje će se konkretne radnje i postupci provesti u zaštiti stanovništva po pitanju onečišćenog zraka?
Imamo Zakon, Uredbe i Pravilnike u kojima sve jasno piše. U njima je opisan visoko standardiziran zdrav život koji se u praksi ne provodi, jer se ne može provesti. Imamo susjednu državu čiji se ekološki propisi razlikuju od naših, čiji stanovnici smiju udisati zrak koji prema našim zakonima, ne bi smjeli.
Oči su uprte u građanske inicijative, od građana Slavonskog Broda do Ministarstva zaštite okoliša. A što inicijative trebaju činiti, proučavati propise, učiti pravilnike, kontrolirati mjerne postaje i dozvoljene granične vrijednosti onečišćenja zraka, isto dojavljivati Ministarstvu koje to i onako zna jer je mjerna postaja u Državnoj mreži za praćenje kakvoće zraka?
Na Zakonu o zaštiti zraka i ostalim pod zakonskim aktima duži period radili su stručni timovi visoko obrazovanih ljudi, proučavali propise i zakone u okruženju i Europskoj uniji, potom donijeli nacrt prijedloga zakona koji su saborski zastupnici usvojili. Da li su se pitali može li se isti i primijeniti u područjima u kojima je evidentno neprimjenjiv, to ne znamo.
Prema karti epidemije od raka, posljedice su očigledne po zdravlje ljudi, po skupi zdravstveni sustav i po oboljele ljude koji (dogodi se) nemaju novca ni za platiti dopunsko zdravstveno osiguranje. Međutim to sustav ne brine, propisi o plaćanju bolničkog liječenja se primjenjuju i provode, ispostavi se račun pod prijetnjom ovrhe, za slučaj njegovog ne plaćanja.
Ostaje dilema i pitanje da li je zaista jedino rješenje otići, iseliti se? Ni to ne mogu svi, nego samo oni koji si mogu priuštiti život i rad na nekom drugom području. Za zaključiti je onda da građani koji ostanu, trebaju riješiti problem sa zrakom sami sebi, uz prirodnu selekciju i uz selekciju potpomognutu onečišćenim zrakom, bez sebe.
