Možemo biti bešćutni, možemo ispaljivati slobodarske parole i pružati otpor primitivnosti metoda zaštite, možemo sumnjati u znanost i u znanstvenu nezavisnost, ali ne možemo promijeniti istinu da u ovom času nemamo ništa bolje od izolacije u sudaru s epidemijom
Malo više od pet tjedana otkako je u Hrvatskoj zabilježen prvi slučaj zaraze virusom korona i nepuna četiri tjedna nakon što je ministar zdravstva Vili Beroš proglasio epidemiju, podaci su u srijedu poslijepodne, kad je zaključen ovaj broj Novosti, kazivali ovako: dosad je šestero oboljelih umrlo, oko 960 ljudi je inficirano, teže oboljelih je 34, dnevni rast uglavnom je linearan, a u samoizolaciju je poslano više od 20 tisuća građana. Ovi brojevi nedvojbeno govore u prilog ocjeni da je hrvatski epidemiološko-zdravstveni sistem veoma dobro reagirao na pojavu i širenje COVIDA-19 te da se dosad uspješno bori protiv epidemije, naročito kad se uzme u obzir to da Hrvatska graniči s Italijom i da je mnogim praktičnim i svakodnevnim sponama povezana s Italijom, a ondje virus iz dana u dan proizvodi sve veću tragediju. Kad kažemo da je reakcija bila veoma dobra, prije svega mislimo na to da je više-manje na vrijeme prepoznata opasnost koja se svijetom raširila iz kineskog grada Wuhana i da su se relativno pravovremeno počeli poduzimati potezi u osujećivanju prijenosa infekcije. S obzirom na to da još uvijek nema cjepiva ili efikasnog lijeka i da općenito postoji niz nepoznanica te oprečnih stavova o ponašanju novog virusa, presudni faktor je vrijeme, to jest trenutak kad je određeni nacionalni zdravstveni sustav detektirao prijetnju i počeo se baviti obuzdavanjem i kontroliranjem bolesti. Nakon toga, postaju relevantni i drugi faktori – kadrovska popunjenost i materijalna opremljenost bolnica, dostupnost zdravstvene zaštite, kvaliteta i pravodobnost mjera koje se svode na krajnji minimalizam u socijalnim kontaktima, discipliniranost građana… – no zakašnjenje je u ovoj priči naprosto nenadoknadivo.
Prema svemu sudeći, Hrvatska nije zakasnila, ili barem nije zakasnila kardinalno, kao što se dogodilo Italiji, Španjolskoj, Švicarskoj, Iranu, Sjedinjenim Američkim Državama, Francuskoj, Velikoj Britaniji, Austriji, Belgiji, Njemačkoj… Pritom, naravno, treba imati na umu da nisu sve zemlje u svijetu bile izložene u istoj mjeri i u isto vrijeme. Hrvatska je – zbog blizine Italije i Austrije, dvaju centralnih europskih žarišta – bila među izloženijima. Italija danas ima oko 110 hiljada zaraženih i blizu 13 hiljada preminulih. Sjedinjene Države trenutno su na oko 200 hiljada slučajeva i na više od četiri tisuće umrlih. Predsjednik Trump rekao je da bi zaustavljanje brojke mrtvih u Americi na 100 tisuća bilo ‘dobro obavljen posao’.
Možemo se sad do mile volje ljutiti na svjetsku znanstvenu pamet što u nošenju s virusom korona nije uspjela i još uvijek ne uspijeva pronaći ništa suptilnije od blažeg ili strožeg režima zatvaranja ljudi u kuće i u najuži obiteljski krug, ali ljutnja neće promijeniti istinu da su odustajanje od bližih susreta s ljudima i osobna higijena jedino efikasno što čovječanstvo ima na raspolaganju u ovoj situaciji. Tako kažu najveći infektološki autoriteti u svijetu. Ima, dakako, i onih koji se ne slažu s glavnom strujom svjetske infektologije. Švedska se, na primjer, drži savjeta svog vodećeg epidemiologa i prakticira nešto liberalniji odnos kad je riječ o slobodi kretanja i druženja, nešto liberalniji u odnosu na Hrvatsku: Švedska, koja ima deset milijuna stanovnika, trenutno bilježi oko pet tisuća zaraženih i blizu 200 umrlih, pa dolaze vijesti da će se i ondje odustati od nonšalantnijeg pristupa. Možemo pribjegavati zavjereničkim teorijama i alternativnim objašnjenjima, možemo minorizirati opasnost, možemo strahovati da će strah od zaraze biti politički zloupotrijebljen, kao što već biva zloupotrijebljen u nekim državama koje ionako imaju problem demokratskog deficita, poput Mađarske i Srbije, pri čemu nije jasno što to Aleksandar Vučić dobiva uvođenjem izvanrednog stanja i policijskog sata, a što već nema u takozvanim mirnodopskim okolnostima. Možemo biti bešćutni, možemo ispaljivati slobodarske parole i pružati otpor primitivnosti metoda zaštite, možemo sumnjati u znanost i u znanstvenu nezavisnost, ali ne možemo promijeniti istinu da u ovom času nemamo ništa bolje od izolacije u sudaru s epidemijom. I oni koji su isprva računali na razvijanje ‘imuniteta kolektiva’ kao najbolje i ekonomski najmanje štetne strategije obrane shvatili su da su pogrešno računali: nekontrolirano širenje virusa korona rezultira kolapsom bolnica, a onda bez medicinske zaštite ostaju – što znači da umiru – pacijenti čija su oboljenja neusporedivo teža od infekcije spomenutim virusom.
Hrvatski pristup bazirao se na brzom detektiranju svih kontakata osobe koja bi se pokazala pozitivnom na koronu te na slanju onih koji su bili u kontaktu s inficiranim u neki oblik izolacije dok ne razviju simptome COVIDA-19, pa da ih se onda podvrgne testiranju, ili dok ne prođe pretpostavljeno vrijeme inkubacije. Epidemiolozi su se fokusirali na ‘hvatanje’ mogućih prenosilaca virusa, a ne na masovnije testiranje stanovništva: takav koncept bio je uvjetovan i nedovoljnim kapacitetima za testiranje u ovdašnjim medicinskim ustanovama. Manjkavost tog koncepta jest u tome što propušta prenositelje kod kojih se ne pojavljuju nikakvi simptomi, a takvih je među svim oboljelima, prema procjenama, jedna petina ili čak jedna četvrtina. Ujedno, asimptomatski širitelji jedan su od ključnih problema i enigmi aktualne pandemije. Hrvatska je u tom smislu, dakle, dosad imala i sreće. U međuvremenu je podignuta sposobnost testiranja, pa će se krenuti s masovnijim ispitivanjem zdravstvenog stanja zaposlenih u bolnicama. Ako se pojave brži i jeftiniji testovi, ta praksa bit će proširena i na druge kategorije stanovništva koje su na većem udaru i čiji je angažman važniji za što normalnije funkcioniranje života i ekonomije. Masovnije testiranje moglo bi u ovoj fazi biti od velike pomoći u daljnjoj borbi s epidemijom, pogotovo u najosjetljivijem segmentu te borbe – čuvanju zdravstvenih ustanova od korona-paralize.
Izišle su na vidjelo, također, i slabosti i nesnalaženja hrvatskog zdravstva, pri čemu je i potres u Zagrebu dodatno je zakomplicirao situaciju. Svjedočili smo i svjedočimo manjku medicinske opreme, nerijetko lošim bolničkim uvjetima i neorganiziranosti, zbunjujućim izjavama u pogledu nošenja maski, boravka na otvorenom i tretmana robe kupljene u trgovinama, svjedočili smo neodgovornosti i zaziranju medicinskog osoblja od ljudi inficiranih koronom, što je dodatno doprinijelo atmosferi latentne stigmatizacije oboljelih. Sve u svemu, međutim, hrvatski javnozdravstveni sustav pokazao se doraslim i pokazao je da u njemu i dalje ima dovoljna količina znanja, stručnosti i samoprijegora, unatoč dugogodišnjim naporima da se obezvrijede dostignuća prethodnih generacija.
Što se tiče političke razine upravljanja u epidemiološkoj krizi, dobro se i pametno reagiralo kad se prepustilo stručnjacima iz zagrebačke Klinike za infektivne bolesti Fran Mihaljević i Zavoda za javno zdravstvo da donose odluke o generalnoj strategiji obrane, to jest da se stručnjacima ne nameću razmišljanja u skladu s političkim potrebama i interesima. Sve ostalo bilo je manje dobro i pametno: i nepotrebno zaobilaženje dvotrećinske većine u Saboru za odluku o zabrani napuštanja mjesta u kojem imate prebivalište, i Beroševa izjava o medicinskoj petoj koloni koja skriva zaštitnu opremu da bi mogla optuživati, i besmisleno uvođenje u optjecaj mogućnosti kontrole izoliranih preko mobilnog telefona, i tragikomično zasjedanje krnjeg parlamenta u podrumu INA-ine zgrade u Šubićevoj ulici, i zasad nepotvrđene najave hitnih izmjena radnog zakonodavstva u korist poslodavaca, i nekoordiniranost unutar struktura Civilne zaštite, i policijska žudnja za većim ovlastima, i sramotan odnos prema umjetnicima i kulturi… Ali i politički saldo dosad je relativno pozitivan, pogotovo kad se promotri stanje u okolnim državama, i ne samo u okolnim nego i u nekim od najrazvijenijih zapadnih zemalja.
Ako u zdravstvenoj sferi ne bude šokantnih preokreta, ako zaboravi pokušaje osvajanja još veće formalne moći nauštrb demokracije i slobode i ako odbaci ideje o sebičnosti i samodostatnosti kao spasu nacije, za premijera Andreja Plenkovića u političkom pogledu bit će presudno to kako će se vlast nositi s ogromnim ekonomskim nevoljama koje je izazvao virus. Na tom području Vlada ne može delegirati ekspertima odgovornost za odluke, jer ekonomija nije medicina. Ekonomija je, naročito u kriznim i izvanrednim uvjetima, isključivo stvar političkog odlučivanja. Čini se da je i Plenković to shvatio. U ponedjeljak je rekao da neće biti nikakvih ekonomskih kriznih stožera, da je Vlada odgovorna za vođenje ekonomske politike i da u potpunosti preuzima tu odgovornost. Kad budete čitali ovaj tekst, bit će poznat sadržaj i drugog paketa mjera za spas građana i gospodarstva. Nema sumnje da će Plenković poduzeti intervenciju tešku nekoliko desetaka milijardi kuna, jer bez najglomaznije moguće državne pomoći ne treba ni izlaziti na jesenske parlamentarne izbore, no još uvijek nema suvislog i iole konkretnijeg plana kako i gdje pronaći te milijarde. Plenkovića će se na izborima ocjenjivati najprije po efektima državne ekonomske intervencije u najširim slojevima stanovništva: to će možda doprinijeti odlučnijem, energičnijem i kreativnijem pristupu u upravljanju državnim potencijalima. Dosad je najveća razina kreativnosti bila iskazana u formuliranju barijera za ostvarivanje državne pomoći.
portalnovosti
Malo više od pet tjedana otkako je u Hrvatskoj zabilježen prvi slučaj zaraze virusom korona i nepuna četiri tjedna nakon što je ministar zdravstva Vili Beroš proglasio epidemiju, podaci su u srijedu poslijepodne, kad je zaključen ovaj broj Novosti, kazivali ovako: dosad je šestero oboljelih umrlo, oko 960 ljudi je inficirano, teže oboljelih je 34, dnevni rast uglavnom je linearan, a u samoizolaciju je poslano više od 20 tisuća građana. Ovi brojevi nedvojbeno govore u prilog ocjeni da je hrvatski epidemiološko-zdravstveni sistem veoma dobro reagirao na pojavu i širenje COVIDA-19 te da se dosad uspješno bori protiv epidemije, naročito kad se uzme u obzir to da Hrvatska graniči s Italijom i da je mnogim praktičnim i svakodnevnim sponama povezana s Italijom, a ondje virus iz dana u dan proizvodi sve veću tragediju. Kad kažemo da je reakcija bila veoma dobra, prije svega mislimo na to da je više-manje na vrijeme prepoznata opasnost koja se svijetom raširila iz kineskog grada Wuhana i da su se relativno pravovremeno počeli poduzimati potezi u osujećivanju prijenosa infekcije. S obzirom na to da još uvijek nema cjepiva ili efikasnog lijeka i da općenito postoji niz nepoznanica te oprečnih stavova o ponašanju novog virusa, presudni faktor je vrijeme, to jest trenutak kad je određeni nacionalni zdravstveni sustav detektirao prijetnju i počeo se baviti obuzdavanjem i kontroliranjem bolesti. Nakon toga, postaju relevantni i drugi faktori – kadrovska popunjenost i materijalna opremljenost bolnica, dostupnost zdravstvene zaštite, kvaliteta i pravodobnost mjera koje se svode na krajnji minimalizam u socijalnim kontaktima, discipliniranost građana… – no zakašnjenje je u ovoj priči naprosto nenadoknadivo.
Hrvatski javnozdravstveni sustav pokazao se doraslim i pokazao je da u njemu i dalje ima dovoljna količina znanja, stručnosti i samoprijegora, unatoč dugogodišnjim naporima da se obezvrijede dostignuća prethodnih generacija
Prema svemu sudeći, Hrvatska nije zakasnila, ili barem nije zakasnila kardinalno, kao što se dogodilo Italiji, Španjolskoj, Švicarskoj, Iranu, Sjedinjenim Američkim Državama, Francuskoj, Velikoj Britaniji, Austriji, Belgiji, Njemačkoj… Pritom, naravno, treba imati na umu da nisu sve zemlje u svijetu bile izložene u istoj mjeri i u isto vrijeme. Hrvatska je – zbog blizine Italije i Austrije, dvaju centralnih europskih žarišta – bila među izloženijima. Italija danas ima oko 110 hiljada zaraženih i blizu 13 hiljada preminulih. Sjedinjene Države trenutno su na oko 200 hiljada slučajeva i na više od četiri tisuće umrlih. Predsjednik Trump rekao je da bi zaustavljanje brojke mrtvih u Americi na 100 tisuća bilo ‘dobro obavljen posao’.
Možemo se sad do mile volje ljutiti na svjetsku znanstvenu pamet što u nošenju s virusom korona nije uspjela i još uvijek ne uspijeva pronaći ništa suptilnije od blažeg ili strožeg režima zatvaranja ljudi u kuće i u najuži obiteljski krug, ali ljutnja neće promijeniti istinu da su odustajanje od bližih susreta s ljudima i osobna higijena jedino efikasno što čovječanstvo ima na raspolaganju u ovoj situaciji. Tako kažu najveći infektološki autoriteti u svijetu. Ima, dakako, i onih koji se ne slažu s glavnom strujom svjetske infektologije. Švedska se, na primjer, drži savjeta svog vodećeg epidemiologa i prakticira nešto liberalniji odnos kad je riječ o slobodi kretanja i druženja, nešto liberalniji u odnosu na Hrvatsku: Švedska, koja ima deset milijuna stanovnika, trenutno bilježi oko pet tisuća zaraženih i blizu 200 umrlih, pa dolaze vijesti da će se i ondje odustati od nonšalantnijeg pristupa. Možemo pribjegavati zavjereničkim teorijama i alternativnim objašnjenjima, možemo minorizirati opasnost, možemo strahovati da će strah od zaraze biti politički zloupotrijebljen, kao što već biva zloupotrijebljen u nekim državama koje ionako imaju problem demokratskog deficita, poput Mađarske i Srbije, pri čemu nije jasno što to Aleksandar Vučić dobiva uvođenjem izvanrednog stanja i policijskog sata, a što već nema u takozvanim mirnodopskim okolnostima. Možemo biti bešćutni, možemo ispaljivati slobodarske parole i pružati otpor primitivnosti metoda zaštite, možemo sumnjati u znanost i u znanstvenu nezavisnost, ali ne možemo promijeniti istinu da u ovom času nemamo ništa bolje od izolacije u sudaru s epidemijom. I oni koji su isprva računali na razvijanje ‘imuniteta kolektiva’ kao najbolje i ekonomski najmanje štetne strategije obrane shvatili su da su pogrešno računali: nekontrolirano širenje virusa korona rezultira kolapsom bolnica, a onda bez medicinske zaštite ostaju – što znači da umiru – pacijenti čija su oboljenja neusporedivo teža od infekcije spomenutim virusom.
Hrvatski pristup bazirao se na brzom detektiranju svih kontakata osobe koja bi se pokazala pozitivnom na koronu te na slanju onih koji su bili u kontaktu s inficiranim u neki oblik izolacije dok ne razviju simptome COVIDA-19, pa da ih se onda podvrgne testiranju, ili dok ne prođe pretpostavljeno vrijeme inkubacije. Epidemiolozi su se fokusirali na ‘hvatanje’ mogućih prenosilaca virusa, a ne na masovnije testiranje stanovništva: takav koncept bio je uvjetovan i nedovoljnim kapacitetima za testiranje u ovdašnjim medicinskim ustanovama. Manjkavost tog koncepta jest u tome što propušta prenositelje kod kojih se ne pojavljuju nikakvi simptomi, a takvih je među svim oboljelima, prema procjenama, jedna petina ili čak jedna četvrtina. Ujedno, asimptomatski širitelji jedan su od ključnih problema i enigmi aktualne pandemije. Hrvatska je u tom smislu, dakle, dosad imala i sreće. U međuvremenu je podignuta sposobnost testiranja, pa će se krenuti s masovnijim ispitivanjem zdravstvenog stanja zaposlenih u bolnicama. Ako se pojave brži i jeftiniji testovi, ta praksa bit će proširena i na druge kategorije stanovništva koje su na većem udaru i čiji je angažman važniji za što normalnije funkcioniranje života i ekonomije. Masovnije testiranje moglo bi u ovoj fazi biti od velike pomoći u daljnjoj borbi s epidemijom, pogotovo u najosjetljivijem segmentu te borbe – čuvanju zdravstvenih ustanova od korona-paralize.
Plenkovića će se na izborima ocjenjivati najprije po efektima državne ekonomske intervencije u najširim slojevima stanovništva: to će možda doprinijeti odlučnijem, energičnijem i kreativnijem pristupu u upravljanju državnim potencijalima
Izišle su na vidjelo, također, i slabosti i nesnalaženja hrvatskog zdravstva, pri čemu je i potres u Zagrebu dodatno je zakomplicirao situaciju. Svjedočili smo i svjedočimo manjku medicinske opreme, nerijetko lošim bolničkim uvjetima i neorganiziranosti, zbunjujućim izjavama u pogledu nošenja maski, boravka na otvorenom i tretmana robe kupljene u trgovinama, svjedočili smo neodgovornosti i zaziranju medicinskog osoblja od ljudi inficiranih koronom, što je dodatno doprinijelo atmosferi latentne stigmatizacije oboljelih. Sve u svemu, međutim, hrvatski javnozdravstveni sustav pokazao se doraslim i pokazao je da u njemu i dalje ima dovoljna količina znanja, stručnosti i samoprijegora, unatoč dugogodišnjim naporima da se obezvrijede dostignuća prethodnih generacija.
Što se tiče političke razine upravljanja u epidemiološkoj krizi, dobro se i pametno reagiralo kad se prepustilo stručnjacima iz zagrebačke Klinike za infektivne bolesti Fran Mihaljević i Zavoda za javno zdravstvo da donose odluke o generalnoj strategiji obrane, to jest da se stručnjacima ne nameću razmišljanja u skladu s političkim potrebama i interesima. Sve ostalo bilo je manje dobro i pametno: i nepotrebno zaobilaženje dvotrećinske većine u Saboru za odluku o zabrani napuštanja mjesta u kojem imate prebivalište, i Beroševa izjava o medicinskoj petoj koloni koja skriva zaštitnu opremu da bi mogla optuživati, i besmisleno uvođenje u optjecaj mogućnosti kontrole izoliranih preko mobilnog telefona, i tragikomično zasjedanje krnjeg parlamenta u podrumu INA-ine zgrade u Šubićevoj ulici, i zasad nepotvrđene najave hitnih izmjena radnog zakonodavstva u korist poslodavaca, i nekoordiniranost unutar struktura Civilne zaštite, i policijska žudnja za većim ovlastima, i sramotan odnos prema umjetnicima i kulturi… Ali i politički saldo dosad je relativno pozitivan, pogotovo kad se promotri stanje u okolnim državama, i ne samo u okolnim nego i u nekim od najrazvijenijih zapadnih zemalja.
Ako u zdravstvenoj sferi ne bude šokantnih preokreta, ako zaboravi pokušaje osvajanja još veće formalne moći nauštrb demokracije i slobode i ako odbaci ideje o sebičnosti i samodostatnosti kao spasu nacije, za premijera Andreja Plenkovića u političkom pogledu bit će presudno to kako će se vlast nositi s ogromnim ekonomskim nevoljama koje je izazvao virus. Na tom području Vlada ne može delegirati ekspertima odgovornost za odluke, jer ekonomija nije medicina. Ekonomija je, naročito u kriznim i izvanrednim uvjetima, isključivo stvar političkog odlučivanja. Čini se da je i Plenković to shvatio. U ponedjeljak je rekao da neće biti nikakvih ekonomskih kriznih stožera, da je Vlada odgovorna za vođenje ekonomske politike i da u potpunosti preuzima tu odgovornost. Kad budete čitali ovaj tekst, bit će poznat sadržaj i drugog paketa mjera za spas građana i gospodarstva. Nema sumnje da će Plenković poduzeti intervenciju tešku nekoliko desetaka milijardi kuna, jer bez najglomaznije moguće državne pomoći ne treba ni izlaziti na jesenske parlamentarne izbore, no još uvijek nema suvislog i iole konkretnijeg plana kako i gdje pronaći te milijarde. Plenkovića će se na izborima ocjenjivati najprije po efektima državne ekonomske intervencije u najširim slojevima stanovništva: to će možda doprinijeti odlučnijem, energičnijem i kreativnijem pristupu u upravljanju državnim potencijalima. Dosad je najveća razina kreativnosti bila iskazana u formuliranju barijera za ostvarivanje državne pomoći.
portalnovosti
