Primitivna društva su zatvorena, njihova istina je zatvorena, njihova sjećanja su zatvorena, njihovo vrijeme je zatvoreno, njihov moral je zatvoren. Primitivna društva nisu nestala, ona su i danas prisutna. Svako zatvoreno društvo je primitivno društvo.
Henri Bergson je pisao o tome kako zatvorena društva karakterizira zatvorena moralnost. To je moralnost koja ne počiva na kreativnosti umnog subjekta, nego na glasu dužnosti koji dolazi iz zatvorenog društva.
Ovaj tip moralnosti prezire refleksiju, on traži posluh. Glas savjesti nekog pripadnika zatvorenog društva nije ništa drugo nego unutarnja jeka okupiranog pojedinca. Zatvoreno društvo ne počiva na jakim i neovisnim pojedincima, nego na okupiranim pojedincima.
Takvi pojedinci su bivši pojedinci, oni više ne djeluje kao autonomni pojedinci, nego kao članovi zatvorenog društva, oni više ne misle kao pojedinci, nego se sjećaju onoga što je zatvoreno društvo domislilo ukidajući slobodu mišljenja, oni više ne govore ono što misle jer su misliti prestali, nego samo verbalnim ponavljanjem održavaju jeku zatvorenog društva.
Članovi zatvorenog društva su dehumanizirani jer više ne žive kao spoznajni, moralni, autonomni i humani subjekti.
Dehumanizacija nikada ne dolazi izvana, čovjeka se ne može dehumanizirati nekim izvanjskim činom, dehumanizacija dolazi iznutra, ona je suicidalni čin kojim se spoznajni, moralni, autonomni u humani subjekt dokida, kako bi se u njegovoj nutrini mogao nastaniti metafizički sadržaj zatvorenog društva bez budućnosti.
Pogrešno je mišljenje da se nekoga može dehumanizirati izvana. Istina je da postoje mnogi čini koji su čini dehumanizacije, ali ti čini nisu čini koji će nekog moralnog, spoznajnog, autonomnog i humanog subjekta dehumanizirati.
Primjerice, čin silovanja je nedvojbeno čin dehumanizacije, ali nije čin koji je dehumanizirao žrtvu silovanja. Žrtva silovanja je čovjek, ona je, zato što je bila i ostala čovjek, žrtva silovanja. Silovanje nije dehumaniziralo žrtvu, ono je, naglasilo ljudskost žrtve. Žrtva je, upravo zato što je čovjek, nečovjeka potaknulo na neljudsko, nasilno djelovanje.
Nasilnik je dehumaniziran. On, zato što je dehumaniziran, djeluje na način dehumanizacije, ali nikada ne može uništiti ljudskost žrtve.
Nasilnici su dehumanizirani bijednici koji preziru sve ljudsko, zato i stvaraju žrtve, zato i djeluju putem nasilja. Nasilnika se, dakle, ne može dehumanizirati, on jest dehumaniziran, i to činom vlastitog izbora. Taj čin je suicidalan.
Nasilnik je, dakle, dokidajući sebe kao moralnog i humanog subjekta, sebe samog dehumanizirao i odlučio se da djeluje na način preziranja i uništavanja svega ljudskog. No nasilnik nikada ne može uništiti ljudski svijet, jer on ljudskom svijetu ne pripada. Nasilnici u ljudskom svijetu stvaraju žrtve.
Zatvoreno društvo je dehumanizirano društvo, ono je skup dehumaniziranih nasilnika koji se pretvaraju u heroje zatvorenog društva. Samo u zatvorenom društvu Merčep, Kordić, Praljak i mnogi drugi koji su osuđeni zbog ratnih zločina, mogu biti heroji.
No kada su ratni zločinci heroji, onda se i čini dehumanizacije pretvaraju u herojske čine, a to su čini koji preziru sve ljudsko. Budući da su žrtve ono što takvi ”heroji” preziru, onda svi oni kojima su osuđeni zločinci ”heroji”, nisu i ne mogu komemorirati žrtve.
Njima žrtve služe kako bi mogli verbalizirati jeku zatvorenog društva koje se okomilo na sve ljudsko. Sa žrtvama ne mogu suosjećati oni koji veličaju osuđene ratne zločince.
Simpatija prema zločincima dokida simpatiju prema žrtvama. Simpatija prema žrtvama dokida simpatiju prema zločincima.
Ako netko veliča zločince unutar svoga zatvorenog društva, on ujedno dokida suosjećanje prema žrtvama, čak i unutar svoga zatvorenog društva. To vidimo i po tome što takvi instrumentaliziraju žrtve kako bi poslali političke poruke ili neki drugi metafizički sadržaj koji je u funkciji opstanka njihovog dehumaniziranog, zatvorenog društva.
Biti čovjek znači pripadati nečemu, ali na način nadrastanja te pripadnosti, jer je čovjek više i iznad svakog pripadanja i svake pripadnosti ili određenja.
Istina je da samo čovjek može nositi, primjerice, nacionalni ili religijski identitet, ali samo stoga što je čovjek koji ima nacionalni ili religijski identitet svjestan da je, kao ljudsko biće, značajniji od svakog nacionalnog ili religijskog identiteta.
Čovjek nije protiv nacionalnih ili religijskih identiteta, on shvaća njihovu ulogu, ali kada nacionalni ili religijski identitet postanu ono što je iznad čovjeka, tada na scenu stupa dehumanizacija, jer je nacionalno ili religijsko postalo ono što je iznad čovjeka, a kada je čovjek ispod neke stvarnosti, onda nastupa nasilje.
Biti pripadnik neke nacije ili neke religije, znači biti čovjek jer je ono ljudsko iznad nacionalnog ili religijskog. To je moguće u otvorenim društvima.
No u zatvorenim društvima ne postoji ljudskost koja bi bila iznad, nego samo ljudskost koja je u funkciji opstanka zatvorenog društva, ljudskost koja je ispod, onda se nacija, budući da nije vrednovana mjerom humanosti, radikalizira u nacionalizam, a religija u fanatizam. Nacionalizam i fanatizam ne pripadaju korpusu ljudskih istina.
Nacionalizam i fanatizam su vojne vještine koje, kada ispred sebe vide čovjeka, čovjeka prepoznaju kao neprijatelja i na njega nasrnu, bez milosti i suosjećanja.
Nacionalisti i religijski fanatici su dehumanizirana bića koja djeluju na dehumanizirani način.
Zatvorena društva su tragedijska jer nemaju budućnost. Čovjek je jedino biće koje ima budućnost, a budućnost nije afirmacija poznatosti i vraćanje na ono što je poznato, nego otvaranje prema nepoznatom, prema onome što sada nije, ali može biti.
Ako se neprestano vraćamo na ono što je bilo ili zadržavamo ono što sada jest, ostali smo bez budućnosti. Samo bića budućnosti mogu komemorirati žrtve, zato što u budućnosti leži nada da ćemo živjeti u svijetu bez nasilja.
Budućnost pripada otvorenom društvu, društvu bez nasilja, bez nasilnika i bez žrtava. Žrtve je, dakle, moguće komemorirati samo u otvorenom društvu, zatvorena društva ne suosjećaju sa žrtvama nego demonstriraju divljenje prema zločincima. Njih, uostalom, i štuju.
autograf
Henri Bergson je pisao o tome kako zatvorena društva karakterizira zatvorena moralnost. To je moralnost koja ne počiva na kreativnosti umnog subjekta, nego na glasu dužnosti koji dolazi iz zatvorenog društva.
Ovaj tip moralnosti prezire refleksiju, on traži posluh. Glas savjesti nekog pripadnika zatvorenog društva nije ništa drugo nego unutarnja jeka okupiranog pojedinca. Zatvoreno društvo ne počiva na jakim i neovisnim pojedincima, nego na okupiranim pojedincima.
Takvi pojedinci su bivši pojedinci, oni više ne djeluje kao autonomni pojedinci, nego kao članovi zatvorenog društva, oni više ne misle kao pojedinci, nego se sjećaju onoga što je zatvoreno društvo domislilo ukidajući slobodu mišljenja, oni više ne govore ono što misle jer su misliti prestali, nego samo verbalnim ponavljanjem održavaju jeku zatvorenog društva.
Članovi zatvorenog društva su dehumanizirani jer više ne žive kao spoznajni, moralni, autonomni i humani subjekti.
Dehumanizacija nikada ne dolazi izvana, čovjeka se ne može dehumanizirati nekim izvanjskim činom, dehumanizacija dolazi iznutra, ona je suicidalni čin kojim se spoznajni, moralni, autonomni u humani subjekt dokida, kako bi se u njegovoj nutrini mogao nastaniti metafizički sadržaj zatvorenog društva bez budućnosti.
Nacionalizam i fanatizam su vojne vještine koje, kada ispred sebe vide čovjeka, čovjeka prepoznaju kao neprijatelja i na njega nasrnu, bez milosti i suosjećanja
Pogrešno je mišljenje da se nekoga može dehumanizirati izvana. Istina je da postoje mnogi čini koji su čini dehumanizacije, ali ti čini nisu čini koji će nekog moralnog, spoznajnog, autonomnog i humanog subjekta dehumanizirati.
Primjerice, čin silovanja je nedvojbeno čin dehumanizacije, ali nije čin koji je dehumanizirao žrtvu silovanja. Žrtva silovanja je čovjek, ona je, zato što je bila i ostala čovjek, žrtva silovanja. Silovanje nije dehumaniziralo žrtvu, ono je, naglasilo ljudskost žrtve. Žrtva je, upravo zato što je čovjek, nečovjeka potaknulo na neljudsko, nasilno djelovanje.
Nasilnik je dehumaniziran. On, zato što je dehumaniziran, djeluje na način dehumanizacije, ali nikada ne može uništiti ljudskost žrtve.
Nasilnici su dehumanizirani bijednici koji preziru sve ljudsko, zato i stvaraju žrtve, zato i djeluju putem nasilja. Nasilnika se, dakle, ne može dehumanizirati, on jest dehumaniziran, i to činom vlastitog izbora. Taj čin je suicidalan.
Nasilnik je, dakle, dokidajući sebe kao moralnog i humanog subjekta, sebe samog dehumanizirao i odlučio se da djeluje na način preziranja i uništavanja svega ljudskog. No nasilnik nikada ne može uništiti ljudski svijet, jer on ljudskom svijetu ne pripada. Nasilnici u ljudskom svijetu stvaraju žrtve.
Zatvoreno društvo je dehumanizirano društvo, ono je skup dehumaniziranih nasilnika koji se pretvaraju u heroje zatvorenog društva. Samo u zatvorenom društvu Merčep, Kordić, Praljak i mnogi drugi koji su osuđeni zbog ratnih zločina, mogu biti heroji.
No kada su ratni zločinci heroji, onda se i čini dehumanizacije pretvaraju u herojske čine, a to su čini koji preziru sve ljudsko. Budući da su žrtve ono što takvi ”heroji” preziru, onda svi oni kojima su osuđeni zločinci ”heroji”, nisu i ne mogu komemorirati žrtve.
Njima žrtve služe kako bi mogli verbalizirati jeku zatvorenog društva koje se okomilo na sve ljudsko. Sa žrtvama ne mogu suosjećati oni koji veličaju osuđene ratne zločince.
Simpatija prema zločincima dokida simpatiju prema žrtvama. Simpatija prema žrtvama dokida simpatiju prema zločincima.
Ako netko veliča zločince unutar svoga zatvorenog društva, on ujedno dokida suosjećanje prema žrtvama, čak i unutar svoga zatvorenog društva. To vidimo i po tome što takvi instrumentaliziraju žrtve kako bi poslali političke poruke ili neki drugi metafizički sadržaj koji je u funkciji opstanka njihovog dehumaniziranog, zatvorenog društva.
Biti čovjek znači pripadati nečemu, ali na način nadrastanja te pripadnosti, jer je čovjek više i iznad svakog pripadanja i svake pripadnosti ili određenja.
Istina je da samo čovjek može nositi, primjerice, nacionalni ili religijski identitet, ali samo stoga što je čovjek koji ima nacionalni ili religijski identitet svjestan da je, kao ljudsko biće, značajniji od svakog nacionalnog ili religijskog identiteta.
Čovjek nije protiv nacionalnih ili religijskih identiteta, on shvaća njihovu ulogu, ali kada nacionalni ili religijski identitet postanu ono što je iznad čovjeka, tada na scenu stupa dehumanizacija, jer je nacionalno ili religijsko postalo ono što je iznad čovjeka, a kada je čovjek ispod neke stvarnosti, onda nastupa nasilje.
Zatvoreno društvo je dehumanizirano društvo, ono je skup dehumaniziranih nasilnika koji se pretvaraju u heroje zatvorenog društva. Samo u zatvorenom društvu Merčep, Kordić, Praljak i mnogi drugi koji su osuđeni zbog ratnih zločina, mogu biti heroji
Biti pripadnik neke nacije ili neke religije, znači biti čovjek jer je ono ljudsko iznad nacionalnog ili religijskog. To je moguće u otvorenim društvima.
No u zatvorenim društvima ne postoji ljudskost koja bi bila iznad, nego samo ljudskost koja je u funkciji opstanka zatvorenog društva, ljudskost koja je ispod, onda se nacija, budući da nije vrednovana mjerom humanosti, radikalizira u nacionalizam, a religija u fanatizam. Nacionalizam i fanatizam ne pripadaju korpusu ljudskih istina.
Nacionalizam i fanatizam su vojne vještine koje, kada ispred sebe vide čovjeka, čovjeka prepoznaju kao neprijatelja i na njega nasrnu, bez milosti i suosjećanja.
Nacionalisti i religijski fanatici su dehumanizirana bića koja djeluju na dehumanizirani način.
Zatvorena društva su tragedijska jer nemaju budućnost. Čovjek je jedino biće koje ima budućnost, a budućnost nije afirmacija poznatosti i vraćanje na ono što je poznato, nego otvaranje prema nepoznatom, prema onome što sada nije, ali može biti.
Ako se neprestano vraćamo na ono što je bilo ili zadržavamo ono što sada jest, ostali smo bez budućnosti. Samo bića budućnosti mogu komemorirati žrtve, zato što u budućnosti leži nada da ćemo živjeti u svijetu bez nasilja.
Budućnost pripada otvorenom društvu, društvu bez nasilja, bez nasilnika i bez žrtava. Žrtve je, dakle, moguće komemorirati samo u otvorenom društvu, zatvorena društva ne suosjećaju sa žrtvama nego demonstriraju divljenje prema zločincima. Njih, uostalom, i štuju.
autograf
