Rat je započeo u zahodima rasklimanih vagona Hrvatskih željeznica. Muškarčina je, obavivši nuždu i stojeći pred poučnim instrukcijama o povlačenju vode i zabrani povlačenja ručice za opasnost, razljućen izvadio džepni nož i u ljutnji filigranski precrtao natpis ”vlak” i urezao natpis ”voz”.
Vjerojatno još isti dan drugi je mangup crnim flomasterom prekrižio ”voz” i napisao ispravno ”vlak”. I tako su se samodopadni lektori nadmetali, a putnici su, jer bilo je to takvo vrijeme, vjerovali da žive u zemlji socijalističkog samoupravljanja, nesvrstanosti, bratstva i jedinstva.
Uostalom, tako je pisalo u Ustavu.
Meni je sve to bilo nevažno, pomalo gadljivo, jer takvi su zahodi i bili, i mislio sam da se radi o nevažnoj mladenačkoj ludosti koja će proći, jer Boško i Josip su dva prijatelja koja zapravo govore isti jezik, a samo djeca oficira govore ”voz”.
Stojim, u prirodnom muškom položaju, i ispred slika krasnih nasmijanih djevojaka kojima se cakle zubi, a plava im je kosa vezana u rep, na odmaralištu Dobra, čitam na zidu natpise: ”Siky je bija ovdi” i nadopunu ”Dude je bi tute”.
Sva sreća što se radi o kratkoj aktivnosti i nemam vremena ulaziti u književni izraz i psihologiju ljudi koji to pišu po zidu.
Slova su čista i pravilna, pisalo u desnoj pretpostavljam, a pišalo u lijevoj.
Stvar se ponavlja.
Kockica po kockica prodiranja prostakluka i primitivizma se slaže u isti mozaik. Na društvenim mrežama se svađaju o dva svijeta u kojima živimo. Nismo razdvojeni svjetovi, već loši i svadljivi susjedi.
Gluposti pretvaramo u svađu, a tonemo istom brzinom.
Radujemo se kad voda prodire u njihov dio, a na istom smo brodu. Umjesto da se natječemo, da nas povezuje napredak, povezuju nas svađe o povijesti, lako preuzimamo kič i vulgarnosti lošeg životnog stila.
Isti dan čitam o pogubnoj ideji da se na radiju puštaju narodnjaci. Iskreno, ja sam i mislio da se to radi, jer su meni neke pjesme sa zavijajućim samoglasnicima, koje pjevaju oskudno odjevene i tek skromno obdarene Venere s imenom bez prezimena, baš to – narodnjaci. Naši narodnjaci.
Monotono ponavljanje ljubavnih tragedija s odlascima i razlazima u poludijalektu (dite, svit, štekat, friži) ja sam, i bez strukturalne analize Vladimira Proppa, smatrao narodnjacima.
Priznajem, i sam sam pjevao o tome da nije u novcima sve, da više vrijedi zrno soli, kap uja, da je kamena kuća moje matere.
Nekako sam mislio da vrijedi sloboda izraza i da to nisu narodnjaci, bar ne njihovi, već naši.
Čudio sam se i zgražao kako pjevači narodnjaka usred Zagreba pozivaju u nemalu arenu i hram hrvatske glazbe ”Lisinski”. Što se ja čudim kad Toma, Ceca ili Miki imaju tisuće koje znaju riječi njihovih narodnjaka?
Pa mase pjevaju o čudnim ljudim, čudnog imena, pa mi kunu što je svetinja, počele su sve više sličiti arhetipskim guslačkim recitacijama.
No mislio sam da postoji granica i da će patriotski osjećaji spriječiti ljude da hrle na koncerte silikonskih kraljica, da će tekstovi o razbijanju čaša ostati samo pjesma.
No prevario sam se.
Granice su se izgubile i lelujanje dugonogih mladih dama u pozadini glazbeno-humorističkih emisija, afektirani bosanski naglasak postao je standard u inače nacionalno svjesnim krajevima Zagorja i Zagore.
Granicu su prvi prešli plagijati, čak plagijati plagijata iskrivljenih indijsko-grčko-turskih pjesama. Glavni udarac mi je bilo istraživanje da djevojke, da praktični vjernici i glasači HDZ-a slušaju narodnjake više od drugih.
Znam da je to apsurd i teški brodolom hrvatske kulture, no valjda se te skupine bolje zabavljaju, imaju više optimizma od prosjeka.
Njima je veselo, a ja sam namćor.
Malo je sve to tužno jer mi se isto gadi i forsiranje tobože klasičnih hrvatskih rock hitova. To mogu objasniti samo nekim ključevima odnosa domaće i strane glazbe.
Zapravo, nakon sat vremena slušanja hrvatskog rocka po glavi mi se motaju samo idiotski tekstovi, loša glazbena manira i ponavljanje istih akorda.
Stupanj samoimitacije je toliki da mi se počinje činiti da svatko pjeva samo pjesmu, dvije. Mijenjajući riječi.
Stupanj samoplagiranja raste godinama, što je razumljivo, penzije su niske i glazbeni penzioneri se dosađuju. Uostalom, glazbu ne stvaraju pjevači i kompozitori, već producenti. Tako to počne, a pretvori se u zahtjev da izađemo iz EU i NATO-a.
Sve mi se slaže u priču o usponu našeg izvornog primitivizma.
U Vodicama se nadobudnim lokalnim autoritetima u parkovnoj arhitekturi ukazala zvijezda načinjena od begonija. Da se radilo o 88 karanfila ili ruža, to bi se moglo smatrati ideološkim pitanjem, ali ovako mora da se radilo o nenadanom napadu maligana ili cigaretnih para od biljke u kućnom uzgoju.
To još nije ništa prema primjeru iz mog grada, gdje je zabunom srušena bista Ivane Brlić Mažuranić. Poprsje je izazvalo zabunu jer su počinitelji mislili da se radi o partizanskoj ratnici. Bista je danima ležala u travi u centru grada, ali tada se o tome nije baš pisalo. To je kad nema Kalinića.
Podsjećaju me prijatelji na slučaj iz Obrovca, gdje su se u obnovljenoj školi, na lakiranom hrastovom parketu svojevremeno čuvale krave jer nije bilo učenika. Tamo u blizini izgrađeno je i cijelo naselje za potrebe demografske obnove i doseljavanja Hrvata.
Sada je prazno, ali o jadnoj zamisli još svjedoče parole na kamenu.
Usamljena i zbunjena krava u školskoj dvorani dostojna je tema za Salvadora Dalija.
Sve to dio je Bukarinog poučka (ime u slavu genijalnog Ive Brešana): U se, na se i poda se. Ulovi, tuci, zgrabi ukradi, ubij, umlati, uskoči, doskoči, laži i maži.
Samodopadan i ciničan balkanski primitivizam i obično neznanje.
Nema tu ideologije, solunaše nasljeđuju borci, borce dragovoljci i njihove udovice, partijaši postaju patrioti, a mržnja i glupost opstaju.
Stari umru, a ne dočekaju, mladi iznevjere, a taj jednostavni svijet primitivizma i jedva prikrivenog interesa nadvlada sve industrijske i tehnološke revolucije. Prekrije se plaštem vjere ili ideologija, postane za trenutak nevidljiv, da bi se razmahao čim ima roštilja i igara, besplatnog graha i televizije.
Takve gomile samo čekaju vođe i zazivaju čuda, trebaju neprijatelje i pobjede, a zvat će na okupljanje kad se prestraše.
No tada će već ugodno vladati.
autograf
Vjerojatno još isti dan drugi je mangup crnim flomasterom prekrižio ”voz” i napisao ispravno ”vlak”. I tako su se samodopadni lektori nadmetali, a putnici su, jer bilo je to takvo vrijeme, vjerovali da žive u zemlji socijalističkog samoupravljanja, nesvrstanosti, bratstva i jedinstva.
Uostalom, tako je pisalo u Ustavu.
Meni je sve to bilo nevažno, pomalo gadljivo, jer takvi su zahodi i bili, i mislio sam da se radi o nevažnoj mladenačkoj ludosti koja će proći, jer Boško i Josip su dva prijatelja koja zapravo govore isti jezik, a samo djeca oficira govore ”voz”.
Stojim, u prirodnom muškom položaju, i ispred slika krasnih nasmijanih djevojaka kojima se cakle zubi, a plava im je kosa vezana u rep, na odmaralištu Dobra, čitam na zidu natpise: ”Siky je bija ovdi” i nadopunu ”Dude je bi tute”.
Sva sreća što se radi o kratkoj aktivnosti i nemam vremena ulaziti u književni izraz i psihologiju ljudi koji to pišu po zidu.
Radujemo se kad voda prodire u njihov dio, a na istom smo brodu. Umjesto da se natječemo, da nas povezuje napredak, povezuju nas svađe o povijesti, lako preuzimamo kič i vulgarnosti lošeg životnog stila
Slova su čista i pravilna, pisalo u desnoj pretpostavljam, a pišalo u lijevoj.
Stvar se ponavlja.
Kockica po kockica prodiranja prostakluka i primitivizma se slaže u isti mozaik. Na društvenim mrežama se svađaju o dva svijeta u kojima živimo. Nismo razdvojeni svjetovi, već loši i svadljivi susjedi.
Gluposti pretvaramo u svađu, a tonemo istom brzinom.
Radujemo se kad voda prodire u njihov dio, a na istom smo brodu. Umjesto da se natječemo, da nas povezuje napredak, povezuju nas svađe o povijesti, lako preuzimamo kič i vulgarnosti lošeg životnog stila.
Isti dan čitam o pogubnoj ideji da se na radiju puštaju narodnjaci. Iskreno, ja sam i mislio da se to radi, jer su meni neke pjesme sa zavijajućim samoglasnicima, koje pjevaju oskudno odjevene i tek skromno obdarene Venere s imenom bez prezimena, baš to – narodnjaci. Naši narodnjaci.
Monotono ponavljanje ljubavnih tragedija s odlascima i razlazima u poludijalektu (dite, svit, štekat, friži) ja sam, i bez strukturalne analize Vladimira Proppa, smatrao narodnjacima.
Priznajem, i sam sam pjevao o tome da nije u novcima sve, da više vrijedi zrno soli, kap uja, da je kamena kuća moje matere.
Nekako sam mislio da vrijedi sloboda izraza i da to nisu narodnjaci, bar ne njihovi, već naši.
Vjerojatno još isti dan drugi je mangup crnim flomasterom prekrižio ”voz” i napisao ispravno ”vlak”. I tako su se samodopadni lektori nadmetali, a putnici su, jer bilo je to takvo vrijeme, vjerovali da žive u zemlji socijalističkog samoupravljanja, nesvrstanosti, bratstva i jedinstva
Čudio sam se i zgražao kako pjevači narodnjaka usred Zagreba pozivaju u nemalu arenu i hram hrvatske glazbe ”Lisinski”. Što se ja čudim kad Toma, Ceca ili Miki imaju tisuće koje znaju riječi njihovih narodnjaka?
Pa mase pjevaju o čudnim ljudim, čudnog imena, pa mi kunu što je svetinja, počele su sve više sličiti arhetipskim guslačkim recitacijama.
No mislio sam da postoji granica i da će patriotski osjećaji spriječiti ljude da hrle na koncerte silikonskih kraljica, da će tekstovi o razbijanju čaša ostati samo pjesma.
No prevario sam se.
Granice su se izgubile i lelujanje dugonogih mladih dama u pozadini glazbeno-humorističkih emisija, afektirani bosanski naglasak postao je standard u inače nacionalno svjesnim krajevima Zagorja i Zagore.
Granicu su prvi prešli plagijati, čak plagijati plagijata iskrivljenih indijsko-grčko-turskih pjesama. Glavni udarac mi je bilo istraživanje da djevojke, da praktični vjernici i glasači HDZ-a slušaju narodnjake više od drugih.
Znam da je to apsurd i teški brodolom hrvatske kulture, no valjda se te skupine bolje zabavljaju, imaju više optimizma od prosjeka.
Njima je veselo, a ja sam namćor.
Malo je sve to tužno jer mi se isto gadi i forsiranje tobože klasičnih hrvatskih rock hitova. To mogu objasniti samo nekim ključevima odnosa domaće i strane glazbe.
Prevario sam se. Granice su se izgubile i lelujanje dugonogih mladih dama u pozadini glazbeno-humorističkih emisija, afektirani bosanski naglasak postao je standard u inače nacionalno svjesnim krajevima Zagorja i Zagore
Zapravo, nakon sat vremena slušanja hrvatskog rocka po glavi mi se motaju samo idiotski tekstovi, loša glazbena manira i ponavljanje istih akorda.
Stupanj samoimitacije je toliki da mi se počinje činiti da svatko pjeva samo pjesmu, dvije. Mijenjajući riječi.
Stupanj samoplagiranja raste godinama, što je razumljivo, penzije su niske i glazbeni penzioneri se dosađuju. Uostalom, glazbu ne stvaraju pjevači i kompozitori, već producenti. Tako to počne, a pretvori se u zahtjev da izađemo iz EU i NATO-a.
Sve mi se slaže u priču o usponu našeg izvornog primitivizma.
U Vodicama se nadobudnim lokalnim autoritetima u parkovnoj arhitekturi ukazala zvijezda načinjena od begonija. Da se radilo o 88 karanfila ili ruža, to bi se moglo smatrati ideološkim pitanjem, ali ovako mora da se radilo o nenadanom napadu maligana ili cigaretnih para od biljke u kućnom uzgoju.
To još nije ništa prema primjeru iz mog grada, gdje je zabunom srušena bista Ivane Brlić Mažuranić. Poprsje je izazvalo zabunu jer su počinitelji mislili da se radi o partizanskoj ratnici. Bista je danima ležala u travi u centru grada, ali tada se o tome nije baš pisalo. To je kad nema Kalinića.
Podsjećaju me prijatelji na slučaj iz Obrovca, gdje su se u obnovljenoj školi, na lakiranom hrastovom parketu svojevremeno čuvale krave jer nije bilo učenika. Tamo u blizini izgrađeno je i cijelo naselje za potrebe demografske obnove i doseljavanja Hrvata.
Sada je prazno, ali o jadnoj zamisli još svjedoče parole na kamenu.
Usamljena i zbunjena krava u školskoj dvorani dostojna je tema za Salvadora Dalija.
Stupanj samoplagiranja raste godinama, što je razumljivo, penzije su niske i glazbeni penzioneri se dosađuju. Uostalom, glazbu ne stvaraju pjevači i kompozitori, već producenti. Tako to počne, a pretvori se u zahtjev da izađemo iz EU i NATO-a
Sve to dio je Bukarinog poučka (ime u slavu genijalnog Ive Brešana): U se, na se i poda se. Ulovi, tuci, zgrabi ukradi, ubij, umlati, uskoči, doskoči, laži i maži.
Samodopadan i ciničan balkanski primitivizam i obično neznanje.
Nema tu ideologije, solunaše nasljeđuju borci, borce dragovoljci i njihove udovice, partijaši postaju patrioti, a mržnja i glupost opstaju.
Stari umru, a ne dočekaju, mladi iznevjere, a taj jednostavni svijet primitivizma i jedva prikrivenog interesa nadvlada sve industrijske i tehnološke revolucije. Prekrije se plaštem vjere ili ideologija, postane za trenutak nevidljiv, da bi se razmahao čim ima roštilja i igara, besplatnog graha i televizije.
Takve gomile samo čekaju vođe i zazivaju čuda, trebaju neprijatelje i pobjede, a zvat će na okupljanje kad se prestraše.
No tada će već ugodno vladati.
autograf
