Za Možemo neću i ne mogu glasati zato što ova politička skupina iskazuje prijezir prema kulturi i poslovima kojima se bavim. U Zagrebu su za kulturministricu postavili osobu iza koje stoji projekt Rijeka 2020, valjda i najsramotnija institucionalna propast u hrvatskoj kulturi u proteklih trideset godina, nastala iz spoja diletantizma, mondenog kič aktivizma i klasičnog partijsko- kancelarijskog parazitizma. S takvim je modelom kulturne politike nastavljeno i u Zagrebu, gdje su u isti ured spojeni kultura i civilno društvo, a na upravljačke položaje po gradskim institucijama postavljaju se možemaške aktivistice i aktivisti. Krupna korupcija iz Bandićeva doba je pod Eminom Višnić spuštena na razinu osmoškolskog diletantizma iz kabineta za domaćinstvo i likovno, gdje se izrezuju leptiri od šarenog papira, a gradski muzeji i galerije, oštećeni u potresu, tobože nastavljaju rad po cvjećarnicama iz kojih upravo je istjerana Grupa TNT. Za to vrijeme predsjednik razreda i gradonačelnik Tomislav Tomašević priklanja se Bandićevoj ideologiji fudbalizma, te donosi plan gradnje ne jednog, nego dva gradska stadiona.
Toliko se moralo reći da bi se moglo o nečemu drugom. Zastupnici u parlamentu jednim dijelom predstavljaju društveni presjek i prosjek, oni su poput onoga čuvenog Tanhoferovog autobusa iz “H-8”, ljudi sa svih strana i od svake vrste, dok jednim, možda važnijim i fatalnijim dijelom, zastupnici u parlamentu freska su na kojoj je naslikana politička, društvena i kulturna povijest jedne zemlje. U svakom slučaju, ako se na čas emancipiramo od činjenice da odlučuju o našim životima, oni su poput životinjica, zmija i kukaca, koje promatramo u terariju. Premda su izmaknuti iz svoje prirodne sredine, oni čine sliku jednoga svijeta, nad kojom stojimo nadvijeni poput bogova. Jedino što promatrajući prizore u terariju Hrvatskog sabora promatramo sebe i svoj svijet. Što nikako i nikada ne može biti naročito ugodno.
Sandra Benčić u Saboru se pojavila kao rječita i vrlo živahna osoba, pristojno građanski odgojena. Otpočetka naročito važna bila je rječitost: ako i znaju govoriti, većina saborskih zastupnika govore kao zdravičari na seoskom posijelu. Dišu u deseteračkim rimama, metafore su im od općih mjesta, vulgarni su već u svojim namjerama. Sandra Benčić govorila je kao netko tko je išao u dobru osnovnu školu, u razred s dobrom učiteljicom, a tko je zatim, u kasnijim godinama, pokatkad, možda, ponešto i pročitao. Bez toga, naime, hrvatski, kao ni bilo koji drugi jezik, nije moguće dobro govoriti. Ustvari jest, ali upravo na zdravoseljački, zdravičarski način, kojim se, na žalost, uz jedva poneki izuzetak, o Hrvatskoj i o hrvatstvu u Saboru u posljednjih tridesetak godina uglavnom i govorilo.
Sandra Benčić je za prilike tog hrama narodnih općenitosti vrlo obrazovana osoba. Valjda i najobrazovanija na lijevoj strani pozornice, naravno nakon Bojana Glavaševića. Pritom, o svemu i svačemu umije govoriti jednostavno i relativno upućeno. Istina, njezin govor uvijek je reaktivan. I skoro u pravilu predstavlja reakciju na nekoga i na nešto u odnosu na što je u govorničkom, intelektualnom, pa i moralnom smislu izrazito superiorna. Mi, dok promatramo zbivanja u terariju, znamo što Sandra Benčić misli o njima, o raznim njima, i u pravilu smo na njezinoj strani, jer je ono što kaže o njima i njihovim govorenjima u pravilu i pametnije i ispravnije, ali mi zapravo ne znamo što Sandra Benčić zapravo o nečemu misli. Što ona misli mimo njih? S jedne strane, kao netko tko je u opoziciji, ona je antagonist, a ne protagonist, te je njezina gesta suprotstavljanje, a ne predstavljanje. S druge, pak, strane, nije lako ni misliti pokraj tolikih nemislećih.
Sandru Benčić mnogi ne vole. Ili je nastoje nevoljeti. Kažu da im smeta njezin nastup: puno viče i maše rukama. Ne bih baš rekao da viče, naprosto joj je takav glas. A gestikulira onoliko koliko je prirodno. Recimo, Vlado Gotovac gestikulirao je s više zamaha od nje. I bio je mnogo glasniji. Morao je tada biti, da bi ga se čulo. Možda ljudima njezin glas i mahanje smetaju jer u njihovoj imaginaciji nije primjereno da se žena tako kreće i ponaša, da žena na taj način podiže glas? Kao da je razrednica u nemirnom razredu! Ali prije će biti da je nešto drugo: Sandra Benčić obično je, prostodušno i zdravorazumski gledano, u pravu. Kada bismo se oslobodili ideoloških pogleda na stvari – je li ono Karl Marx kazao da je ideologija lažna svijest? – kada bismo barem na jedan dan zasjedanje u saborskom terariju promatrali bez navijačkih strasti, opterećenja i primisli, bili bismo u devet od deset slučajeva na strani Sandre Benčić, i kada reagira na Vladu, i kada reagira na saborske protivnike. Što ona bolje govori, to je omrznutija. I to se njezine greške i mane više traže u nevažnim gestama i grimasama.
Ona nikad neće izgovoriti neku gadnu vulgarnost. Niti će reći nešto ružno i prljavo. Time odaje dojam da je od one građanske čeljadi koja se upristoji kad pređe kućni prag. Svijet bi postao još mnogo strašnije mjesto kada bismo izvan kuće bili onakvi kakvi smo u kući. Većina drugih u tom terariju ne osjećaju razliku između onoga što je za po kući, i onoga što je za trg, ulicu Sabor. Građani su vulgarni iza dvaput zaključanih vrata svoga doma. Divljaci su takvi na trgovima i na ulicama. U Hrvatskom saboru i u Hrvatskoj vladi mnogo je ljudi, žena i muškaraca, koji u svojim dnevnim boravcima, ispod kućnih raspela i gipsanih Bogorodica, ili ispod kućnih goblena, nikada i nikome, ali baš nikada i nikome, ne bi izgovorili ono što govore u Saboru i ispred televizijskih kamera. Pamtim ženu, prije samog početka rata, s jedne sarajevske barikade, koju su postavili neki budući četnici, tada još uvijek obični mladići, koji su preko glava, da ih se ne prepozna, navukli čarape, pa je jedan među njima izgovorio neku strašnu riječ čovjeku koji je htio proći, neku prostu i vulgarnu riječ. Čovjek se u času okamenio, i odvratio: “Pa, imaš li ti, sine, majku?” Na to su glave pod čarapama prasnule u smijeh, uključujući i glavu koja je izgovorila ono što se ne govori. Ali to, naizgled besmisleno pitanje, “pa, imaš li ti, sine, majku?”, ne samo da je ostalo da se pamti, nego je u budućim našim životima prekrilo jedan širok i obuhvatan značenjski prostor. Sandra Benčić katkad je, zapravo i vrlo često, tradicionalna, gotovo konzervativna kustosica svijeta koji je imao ili još uvijek ima majku.
Ali naravno da me odbija skupina kojoj pripada. I naravno da su snažniji negativna moć neke Emine Višnić, ili neuki fudbalizam Tomislava Tomaševića, od te krhke intencionalne pristojnosti i dobronamjernosti saborske tribunese Sandre Benčić. Pogotovu što je negativna slika uvijek plastičnija, opričanija, bogatija od svega pametnog. Međutim, onda su se njezini protivnici upregli da je ozloglase. Primijenili su njezine metode, ili metode opozicije u cjelini, pa su na afere i svinjarije u svojim redovima odgovorili aferama i svinjarijama iz života i rada Sandre Benčić. U prvoj fazi istraživanja i reaktivnog djelovanja prema političkoj suparnici, fazi koja se odvila u vrijeme kada su nezavisni mediji otkrili da je ministar vanjskih poslova u imovinskoj kartici zatajio višemilijunske dividende i koješta drugo, HDZ-ovi su specijalci, uz pomoć cjelokupne infrastrukture državnih, vojnih, civilnih i obavještajnih službi, otkrili da Benčićka u imovinsku karticu nije unijela financijsko-materijalne okolnosti svoga aktualnog podstanarstva. Stvar je, naizgled, bizarna, jer se nikakva materijalna dobit, pače minus na rashodima, samjerava s višemilijunskom dobiti. Ali u stvarnosti, u društvu kojemu do činjenica, kao ni do samog koncepta istine, nije stalo, u medijima pod kontrolom HDZ-a, na obavještajno prepariranim društvenim mrežama, u uvjetima duboko bolesnog društva, pljačka banke, ili pljačka državne energetske kompanije, koju provede mužjak pri vlasti, jednako vrijedi koliko i žvakaća guma koju bez pitanja sa stola uzme žena u opoziciji. Ovdje nepravilnu leksičku opoziciju (konvencionalne) žene i (uvredljivog, rodno diskvalificirajućeg) mužjaka stvaramo ne stoga što bismo, u skladu s kič aktivizmom, doista vjerovali da su u Hrvatskoj muški negativci, a ženske pozitivne, nego zato što ovdje doista jest riječ o pristojnoj ženi i nepristojnom mužjaku. Kao što je, recimo, u slučaju kad Kolinda optužuje Milanovića da mu je njezin prijatelj Putin namještao izbore, doista riječ o leksički nekorektnom srazu ženke pri vlasti i muškarca kojeg se potvorom nastoji diskvalificirati.
No, ono čime je HDZ na kraju udario na Sandru Benčić, bit će ono čime će Sandra Benčić, zahvaljujući tim svojim antipropagandistima, osvojiti sve moje simpatije. Oni su, naime, potpomognuti valjda sveukupnom dokumentacijom MUP-a, te intelektualnim i radnim potencijalima svih svojih službi, otkrili da je Sandra Benčić u ranoj mladosti prodavala petarde mimo božićno-novogodišnjih rokova kada je to dopušteno. Čuj, prodavala petarde! U zemlji u kojoj članovi HDZ-a neometano, uz pomoć suda i policije, stvaraju monopol na fizičko i oružano nasilje nad građanima, koje provode oni ili članovi njihovih obitelji, ta žena kao studentica prodavala je petarde! Ne podnosim zvukove ekspolozije i pucnjavu, ali me nekako veseli, čak mi i povjerenje ulijeva, da je kandidatkinja za premijerku na nekim budućim izborima na Jelačić placu ili na nekom drugom mjestu prodavala petarde. Što je u tim godinama radio Andrej Plenković?
Ne, neću glasati za listu iza koje će stati Sandra Benčić, jer mi nije prihvatljivo da mi nekakva Emina Višnić bude ministrica kulture. Između nje i Nine Obuljen Koržinek izabrao bih Zlatka Hasanbegovića. Ali čestita je, pametna i normalna žena kojoj nisu pronašli ništa osim podstanarstva i petardi. Pravednica.
