Nisam neki pasionirani gledatelj tevea. Iskreno, shvatila sam to u subotu kada me je nazvao neki jadnik iz T-coma raspitujući se o mojim TV navikama. Zašto jadnik, sigurno se pitate?Jadnik! Jer tko normalan zivka okolo ljude u subotu popodne pokušavajući vam uvaljati proizvod na američki način, s hinjenom ljubaznošću i raspitivanjem o vremenu, te o mom zdravlju. Mora da je prestrašno sjediti ispred kompa sa slušalicom i mikrofonom, nasumično zvati korisnike i glumiti budalu. Ali, to je nama naša borba dala, kapital je nadišao čovjeka i njegovo dostojanstvo.
Na pitanje :"Gospođo, možete nam reći koje emisije gledate?", tupo se zagledam i shvatim kako ne postoji baš neka emisija koju redovito gledam."Joj, pa ne znam ,pokoji dokumentarac, mozaični sadržaj" - bacam ja nasumce klišeirane odgovore. Moj voljeni bi rekao: "Zašto lijepo i iskreno ne kažeš čovjeku:“ ja spavam pred televizorom, meni je TV najljepša uspavanka". Kad bolje razmislim istina je to. Nema većeg gušta ,uvaliti se na trosjed,pokriti dekicom,početi gledati nešto i zaspati.
Tako je bilo i ovu nedjelju, vrijeme poslije ručka, ja spremna za dremljivi ritual, na TV "Nedjeljom u 2". Gošća Ivana Simić Bodrožić, divna mlada žena, autorica romana "Hotel Zagorje". Dragi moji, ukoliko niste do sada pročitali navedeni naslov, preporučujem da to što hitnije učinite. Ne želim se ovdje miješati u posao naše drage kolumnistice prof. Mataić Agičić, i pisati osvrt o ovom, po meni,odličnom i jednostavnom romanu koji bi trebao pročitati svaki građanin naše zemlje,već samo skrenuti pozornost na jedan draguljčić novije hrvatske književnosti.
Emisija je bila u već dobro prepoznatljivom tonu. Stanković, šarmantan kao i uvijek kada su u pitanju gosti ženskog roda, onak latentni šarmer, da ne kažem zavodnik. Ivana veze svoje viđenje Vukovara nekad, sad, veliki osvrt na problem ćiriličnih natpisa, ja razbuđeno na trosjedu poluglasno odobravam svaku njenu misao,rečenicu,stih....I onda totalno neočekivano stiže savršen trenutak emisije (sada je već 14 i 55 ),gospodin Stanković ,svojoj gošći daje papir sa pjesmom kosovskog pjesnika Arbena Idrizija "Zveri vole otadžbinu". Toplo se nadam da niste kao ja i da redovito gledate "Nedjeljom u 2".Čovjek je naprosto genijalan lik, a poezija mu zrači bezobzirnom iskrenošću i nepobitnom istinom.
Bit ću iskrena (kao i uvijek). Kada se kaže Kosovo i Albanci, moje prve asocijacije su burek, pekara, Janjevci, kosovski problem i pjesma Zabranjenog pušenja "Na straži pored Prizrena". I manjeviše to je to. O kulturi, intelektualcima, a osobito o pjesnicima, nemam blagog pojma. Kao svjetlo u tunelu bljeskaju mi "Sakupljači perja" i Bekim Fehmiju, te ova nova "mala" Rita Ora, i to je sve. Mislim da na tlu bivše države ne postoji stigmatiziraniji i manje shvaćen narod od kosovskih Albanaca.Velika je to i onomad barijera bila, počevši od jezika, ali i životnog stila. Kosovo je bio sinonim za jad, bijedu, "besu" , a majke i očevi su tražili "vezu" da ljubljeni sin ne završi u nekoj od kosovskih vojnih pošti ili karaula.
Emisija je gotova, ide odjavna špica a ja ,ne budi lijena, laptop u ruke i nadjem online verziju zbirke pjesama Arbena Idrizija, iznimnog kosovskog pjesnika. Do trenutka , kada pišem ovaj tekstić, pjesme sam pročitala nekoliko puta, ali one se mogu čitati danima, noćima....i svaki put će te otkriti jednu novu surovu činjenicu o nesretnom Balkanu , o nesretnoj zemlji, o žrtvama, o prošlosti, sadašnjosti, budućnosti....tako istinito,tako bolno, tako nemoćno.
Teško mogu izdvojiti neki Arbenov stih, a žarko vam želim dokazati o kakvom se velikom poeti radi, pa umjesto epiloga evo njegovih stihova: (komentatore portala upozoravam da su stihovi pisani latiničnim pismom i srpskim jezikom)
Neke su stvari bile jako čudne, da se zapanjiš:
kada je srpski režim progonio Albance,
srpske su kuće obeležene krstićima, da se zaobiđu;
a kada je na Albance došao red da progone Srbe,
ti krstići su pokazivali gde treba da ih traže.
(ulomak iz pjesme "Medju ubijenima bila je i usamljena starica" )
nakrcajte vozove pogromima i smrću
uvedite reforme u obrazovanje tako što ćete najuriti prave istraživače i doktore
da bi ih zamenili onima čiji je um retardiran
ograničite mesečnu platu nastavnika da bude jednaka cehu jedne vaše rutinske večere
stavite lisice svakome ko izrazi nezadovoljstvo i proglasite ga neprijateljem obrazovanja
izdresirajte masu da vam ne traži račun za vaše postupke baš nikada
habilitujte najgore kriminalce da bi zatvore napunili nevinim mladim ovisnicima
učinite da prosečna plata bude koliko paklica cigareta nacionalni dohodak držite na nivou metafore poljskog nužnika
(ulomak iz pjesme "Navalite vi nerasti demokratije da ovladate zemljom")
I na kraju "Zveri vole otadžbinu " (u cijelosti)
zveri vole otadžbinu
zveri su pravi oslobodioci
nenadmašni revolucionari
zveri prolivaju i poslednju kap krvi
za otadžbinu
zveri urlaju do promuklosti u ime otadžbine
(pas se boji da će mesec osvojiti njegovu domovinu
zato laje na njega!)
zbog otadžbine
zveri te izgrebu, zariju kandže
raspore grlo
ako nisi poneo zastavu
ne gine ti mrtvački pokrov
zveri ti isišu krv ako nisi na zboru
u pravom rovu
čim izbije rat zveri dižu u vazduh
moral pravo savest
zveri znaju da im bog prašta
sve što urade
zveri vole otadžbinu i služe joj odano
zveri su sveti oslobodioci
zato traže kao nagradu svu vlast
