‘Na prvu’ liči na beskrajno glup pokušaj neukusne šale, ali nije. Zdenko Kojić, direktor komunalnog poduzeća nedaleko Zadra zaista je zatražio micanje jednog spomenika sa seoskog groblja – zbog natpisa na ćirilici. A njegovo objašnjenje takvog zahtjeva još je luđe. Kaže da manjine nemaju pravo korištenja svog pisma ako ih je manje od 30 posto. Niti na groblju. Da stvar bude gora, obitelj čiji je spomenik ne samo da ga odbija maknuti nego je suludi zahtjev javno kritizirala. Što su objavili i neki mediji u Srbiji. To je provokacija i nepoštivanje Republike Hrvatske, rezolutan je Kojić. Na našu sramotu, odavno smo ‘oguglali’ na razne kojiće i na mnogo važnijim položajima.
Piše: Saša Leković
Isprva se činilo da je to nečija šala.
Neuspjela.
Glupa.
Bolesna.
No ipak ipak samo šala.
Ali nije.
Komunalno poduzeće ‘Vrsi infrastruktura’ iz mjesta Vrsi nedaleko Zadra zatražilo je od obitelji jednog pokojnika da s groblja ukloni obiteljski spomenik.
U mjestu Poljica u općini Vrsi.
Za koje groblje je to komunalno poduzeće zaduženo.
U nevjerici čovjek bi mogao pomisliti da možda ipak postoji neko razumno objašnjenje.
Za institucionalno ‘deložiranje’ spomenika s groblja.
Jesu li revni komunalci otkrili na tom spomeniku neku poruku koja remeti javni red i mir?
Koja bi se mogla podvesti pod govor mržnje?
Shvatili su da je posrijedi nekakva druga, još opasnija poruka?
Koja potiče na terorizam?
Koja je prijetnja ustavnom poretku Republike Hrvatske?
Ma kakvi.
Ništa od toga.
Još mnogo gore.
Svaku sumnju u to da je riječ o potpunom ludilu otklonilo je objašnjenje direktora rečenog komunalnog poduzeća.
Zdravka Kojića.
Zapamtite to ime.
Zaslužio je.
Čovjek je ‘hladan k’o špricer’ lakonski izjavio da spomenik s groblja treba biti izbačen jer je tekst na njemu ispisan – ćirilicom.
Kojić je ‘objasnio’ da je službeno pismo u Hrvatskoj latinica.
A neko drugo pismo u Hrvatskoj, kaže on, može koristiti manjina koja čini 30 posto stanovništva.
Što ovdje, reče ‘prvi komunalac’ iz Vrsi, nije slučaj.
Pritom nije objasnio otkud mu to da se ‘ovdje’ i ‘stanovništvo’ odnosi na – groblje.
Ali nije tu kraj.
Nezahvalnim ‘ćiriličarima’ dopušteno je pokapanje iako su porijeklom iz druge općine(!?)
Kojić je, a da ga nitko na to nije tjerao, nastavio lupetati.
Pa je tako izvalio da je obitelj o čijem je spomeniku riječ porijeklom iz sela koje pripada Ninu.
No, unatoč tomu dopušteno im je da budu ukapani na groblju na teritoriju općine Vrsi.
A to se valjda, u njegovim misaonim bespućima, računa kao dodatna otežavajuća okolnost.
Pišu ćirilicom, a k tome nisu iz naše općine.
A mi, dobri kakvi već jesmo, dali im da se tu sahranjuju.
Direktora Komunalnog poduzeća ‘Vrsi infrastruktura’ to je baš naljutilo.
Jer tako bahata ‘međuopćinska’ nezahvalnost uvelike prelazi općinske granice.
Ma što općinske…
I županijske.
Čak i državne.
Jer informaciju o odluci da se spomenik s ćiriličnim natpisom izbaci s poljičkog groblja objavili su i neki mediji u Srbiji.
Zdenko Kojić rezolutno je zaključio da je to provokacija i nepoštivanje Republike Hrvatske.
Po spomeniku su pisali ćirilicom, a potom su se i javno žalili.
Čak i u Srbiji.
Nakon zahtjeva komunalaca da maknu taj ‘ćirilični’ spomenik.
I rekli su da baš neće.
Baš me zanima što će sad nesretni Kojić.
Hoće li poslati bager da sruši i odnese spomenik?
Hoće li tužiti obitelj koja inatljivo ne želi micati spomenik koji su platili s grobnog mjesta koje također plaćaju?
Hoće li inicirati usvajanje pravilnika prema kojem se na groblju kojim upravlja tvrtka kojoj je direktor neće po spomenicima smjeti pisati ćirilicom?
Zdenko Kojić.
Čovjek koji sasvim ozbiljno misli da se zakonska odredba o pravu živih na službeno korištenje manjinskog pisma odnosi i na nadgrobne spomenike.
Pa još i da je normalno da pokojnici porijeklom iz ‘tuđe’ općine nemaju jednako pravo biti pokopani na groblju u ‘njegovoj’ općini kao i oni koji su se tamo rodili.
Kad ih se ipak pokopa na ‘našem’ groblju, to se ima smatrati činom velikodušne milosti.
A ne da se nezahvalno provocira pišući po spomeniku – ćirilicom.
Nepoštivanje Republike Hrvatske, neka to netko objasni nesretniku Kojiću, jest postavljanje takvih kao što je on na direktorsko mjesto.
Pa makar i u provincijskom komunalnom poduzeću.
Iako, na našu sramotu, odavno smo ‘oguglali’ na razne kojiće i na mnogo važnijim položajima.
