Da je meni netko ubio djecu, ne znam bih li uspjela oprostiti", izjavila je ovih dana HDZ-eova predsjednička kandidatkinja Kolinda Grabar Kitarović. Povod je odluka Ustavnog suda o nedopustivosti referenduma o službenoj upotrebi ćirilice. Jest, gospođa Grabar Kitarović, inače diplomatkinja kojoj upravo istječe mandat visoke dužnosnice u NATO-u, podržala je odluku Ustavnog suda, založila se za poštovanje prava manjina, snošljivost, dijalog, suživot, povjerenje, o čemu se također govori u odluci Ustavnog suda.
Svaka riječ koju sada i idućih mjeseci izgovara Grabar Kitarović dio je osmišljene predizborne kampanje. Tako je to uostalom svugdje u svijetu. Ne može stoga biti da ona ili njezin još neformalni stožer nisu zamijetili, na primjer, točku 29. obrazloženja odluke Ustavnog suda o neustavnosti referenduma o ćirilici.
U toj točki stoji: ''... predloženo referendumsko pitanje je jedno, a nešto su posve drugo kolektivni osjećaji nepravde povezani s ratnim traumama i teško podnošljivi uvjeti života s kojima su suočeni mnogi građani Grada Vukovara.... Tražiti raspisivanje referenduma s porukom da se ćirilica u Gradu Vukovaru 'doživljava kao simbol stradanja' duboko je uznemirujući čin koji napada pismo kao univerzalnu civilizacijsku tekovinu čovječanstva koja određuje sam identitet hrvatske ustavne države. Iz te poruke izvire iracionalnost na koju se treba upozoriti.''
Kolinda Grabar Kitarović upravo to radi – iracionalno povezuje ratna stradanja i ćirilicu. Rečenicom s početka ovoga teksta upućuje jasnu poruku svojim pristašama.
Predsjednička kandidatkinja titra emocijama na najprizemnijoj razini, onoj koja zaziva osvetu. A ovu poruku Ustavnog suda je odlučila ne vidjeti.
Mediji su ovih tjedana preplavljeni analizama i ''analizama'' kojima se Kolindu Grabar Kitarović nastoji prikazati kao liberalnu i odmjerenu političarku, kojoj je strano rigidno desničarenje njezine stranke. Tako profilirana, trebala bi, s jedne strane, sličnošću svjetonazora i manira parirati sadašnjem predsjedniku Josipoviću, ući u njegov teren i pobijediti ga njegovim oružjem, a s druge strane, animirati biračko tijelo sklonije centru, ono koje jest tradicionalno konzervativno, ali zazire od hadezeovskog užarenog nacionalizma.
Te analize imaju racionalnu podlogu i možda korespondiraju s političkim profilom gospođe Grabar Kitarović.
Ali osobni profili političara izvan ''unutarnjeg kruga'' odlučivanja ne znače mnogo.
Kolinda Grabar Kitarović, iako dugogodišnji HDZ-ov karijerni diplomat, nema uporište u stranačkim strukturama moći, niti utječe na profiliranje te stranke i donošenje ključnih političkih odluka. Ona je njezin vanjski izlog, ukras. Takvu ulogu joj je stranka namijenila i kao predsjednici Republike. Tek joj diplomatske misije u Washingtonu i Bruxellesu donose ponešto na težini, ali samo u vanjskopolitičkim pitanjima.
HDZ polako zaokružuje svoj projekt povratka na vlast. Sve što ta stranka radi u toj je funkciji, što je i razumljivo. To opozicije rade.
Ta stranka izabire predsjedničkog kandidata za kojeg misli da ima šanse pobijediti. I to je u redu. S Kolindom Grabar Kitarović nisu posve promašili kao što je bio slučaj sa svim kandidatima poslije Franje Tuđmana, od Mate Granića, preko Jadranke Kosor do Andrije Hebranga. Ovaj posljednji nije ušao niti u drugi krug predsjedničke utrke.
Sada su čvrsto odlučili ne omanuti. Imaju praktički neuvijenu snažnu potporu Kaptola koji ne krije koliko im je ''neprirodno'' imati predstavnike lijevo-liberalne opcije na Pantovčaku i u Banskim dvorima. Cijeli novi neokonzervativni pokret koji se u Hrvatskoj formirao posljednjih godinu-dvije dana upregnut je također u tu misiju. Tradicionalna filoustaška desnica samo reda radi mrmlja protiv HDZ-ea, ali ''zna se'' gdje će biti na biralištima.
HDZ je do sada dva puta hametice poražen na izborima (2000. i 2011. godine), kao i na svim predsjedničkim poslije Tuđmana. Oba puta ta je stranka bila potpuno paralizirana korupcijskim i političkim skandalima. Završila je na sudu i kao stranka. Pa ipak, raspala se nije. Dapače, nakon nekog vremena ojačala je svoj rejting, stabilizirala unutrašnje odnose. Na okupu ju je održala žarka želja za vlašću. Na ruku joj je naravno išla i upravo nevjerojatna nesposobnost, traljavost i pomanjkanje vizije vladajuće koalicije. Uz to, snažna retradicionalizacija društva, na tragu katoličke rekonkviste, u uvjetima osiromašenja i gubljenja perspektive stotina tisuća ljudi, snažna su podloga populističkoj desnici i njezinoj paradnoj retorici punoj zabrinutosti za ''malog čovjeka''.
Svjetonazorski, HDZ se nije promijenio. Barem ne prema modernosti. To ostaje desničarska, nazadna stranka, pokrovitelj nacionalističke desnice i zaštitnica pljačkaške ''rođačke'' ekonomije. Guranje u konzervativni desni centar je mimikrija, projekt još nekih zaštitnika (Crkve i neokonzervativnih svjetskih krugova, na primjer)
Ono što bi javnost trebala znati je što bira glasajući, na primjer, za Kolindu Grabar Kitarović. Projekt ‘’liberalne’’ predsjednice države je čisti blef. To je samo projekt kojim HDZ preuzima sve poluge moći u državi. Parlamentarne izbore koji će se dogoditi poslije predsjedničkih već ionako smatraju dobivenima.
Da ne bi poslije bilo – nismo znali.
slobodnaevropa
Svaka riječ koju sada i idućih mjeseci izgovara Grabar Kitarović dio je osmišljene predizborne kampanje. Tako je to uostalom svugdje u svijetu. Ne može stoga biti da ona ili njezin još neformalni stožer nisu zamijetili, na primjer, točku 29. obrazloženja odluke Ustavnog suda o neustavnosti referenduma o ćirilici.
U toj točki stoji: ''... predloženo referendumsko pitanje je jedno, a nešto su posve drugo kolektivni osjećaji nepravde povezani s ratnim traumama i teško podnošljivi uvjeti života s kojima su suočeni mnogi građani Grada Vukovara.... Tražiti raspisivanje referenduma s porukom da se ćirilica u Gradu Vukovaru 'doživljava kao simbol stradanja' duboko je uznemirujući čin koji napada pismo kao univerzalnu civilizacijsku tekovinu čovječanstva koja određuje sam identitet hrvatske ustavne države. Iz te poruke izvire iracionalnost na koju se treba upozoriti.''
Kolinda Grabar Kitarović upravo to radi – iracionalno povezuje ratna stradanja i ćirilicu. Rečenicom s početka ovoga teksta upućuje jasnu poruku svojim pristašama.
Predsjednička kandidatkinja titra emocijama na najprizemnijoj razini, onoj koja zaziva osvetu. A ovu poruku Ustavnog suda je odlučila ne vidjeti.
Mediji su ovih tjedana preplavljeni analizama i ''analizama'' kojima se Kolindu Grabar Kitarović nastoji prikazati kao liberalnu i odmjerenu političarku, kojoj je strano rigidno desničarenje njezine stranke. Tako profilirana, trebala bi, s jedne strane, sličnošću svjetonazora i manira parirati sadašnjem predsjedniku Josipoviću, ući u njegov teren i pobijediti ga njegovim oružjem, a s druge strane, animirati biračko tijelo sklonije centru, ono koje jest tradicionalno konzervativno, ali zazire od hadezeovskog užarenog nacionalizma.
Te analize imaju racionalnu podlogu i možda korespondiraju s političkim profilom gospođe Grabar Kitarović.
Ali osobni profili političara izvan ''unutarnjeg kruga'' odlučivanja ne znače mnogo.
Kolinda Grabar Kitarović, iako dugogodišnji HDZ-ov karijerni diplomat, nema uporište u stranačkim strukturama moći, niti utječe na profiliranje te stranke i donošenje ključnih političkih odluka. Ona je njezin vanjski izlog, ukras. Takvu ulogu joj je stranka namijenila i kao predsjednici Republike. Tek joj diplomatske misije u Washingtonu i Bruxellesu donose ponešto na težini, ali samo u vanjskopolitičkim pitanjima.
HDZ polako zaokružuje svoj projekt povratka na vlast. Sve što ta stranka radi u toj je funkciji, što je i razumljivo. To opozicije rade.
Ta stranka izabire predsjedničkog kandidata za kojeg misli da ima šanse pobijediti. I to je u redu. S Kolindom Grabar Kitarović nisu posve promašili kao što je bio slučaj sa svim kandidatima poslije Franje Tuđmana, od Mate Granića, preko Jadranke Kosor do Andrije Hebranga. Ovaj posljednji nije ušao niti u drugi krug predsjedničke utrke.
Sada su čvrsto odlučili ne omanuti. Imaju praktički neuvijenu snažnu potporu Kaptola koji ne krije koliko im je ''neprirodno'' imati predstavnike lijevo-liberalne opcije na Pantovčaku i u Banskim dvorima. Cijeli novi neokonzervativni pokret koji se u Hrvatskoj formirao posljednjih godinu-dvije dana upregnut je također u tu misiju. Tradicionalna filoustaška desnica samo reda radi mrmlja protiv HDZ-ea, ali ''zna se'' gdje će biti na biralištima.
HDZ je do sada dva puta hametice poražen na izborima (2000. i 2011. godine), kao i na svim predsjedničkim poslije Tuđmana. Oba puta ta je stranka bila potpuno paralizirana korupcijskim i političkim skandalima. Završila je na sudu i kao stranka. Pa ipak, raspala se nije. Dapače, nakon nekog vremena ojačala je svoj rejting, stabilizirala unutrašnje odnose. Na okupu ju je održala žarka želja za vlašću. Na ruku joj je naravno išla i upravo nevjerojatna nesposobnost, traljavost i pomanjkanje vizije vladajuće koalicije. Uz to, snažna retradicionalizacija društva, na tragu katoličke rekonkviste, u uvjetima osiromašenja i gubljenja perspektive stotina tisuća ljudi, snažna su podloga populističkoj desnici i njezinoj paradnoj retorici punoj zabrinutosti za ''malog čovjeka''.
Svjetonazorski, HDZ se nije promijenio. Barem ne prema modernosti. To ostaje desničarska, nazadna stranka, pokrovitelj nacionalističke desnice i zaštitnica pljačkaške ''rođačke'' ekonomije. Guranje u konzervativni desni centar je mimikrija, projekt još nekih zaštitnika (Crkve i neokonzervativnih svjetskih krugova, na primjer)
Ono što bi javnost trebala znati je što bira glasajući, na primjer, za Kolindu Grabar Kitarović. Projekt ‘’liberalne’’ predsjednice države je čisti blef. To je samo projekt kojim HDZ preuzima sve poluge moći u državi. Parlamentarne izbore koji će se dogoditi poslije predsjedničkih već ionako smatraju dobivenima.
Da ne bi poslije bilo – nismo znali.
slobodnaevropa
