Odbor za Ustav ne treba biti regrutacijski centar ispitivanja podobnosti gdje se kandidatima mjeri koliko su spremni relativizirati ustaški pozdrav
„Dalmacijo, ustale su kale
Da pobignu od tuje štivale
A čaća je s mora tira zviri
I kleja se crjenoj bandiri“
Jakša Fiamengo
Pišem ovo u Savičenti, u Butkovićima, nakon nekoliko dana Istre i Goriških Brda, iz prostora u kojem se nacije, jezici, ljudi, vina i povijest dodiruju u razumnom miru ljudskog postojanja. Kod Ferlina ranojutarnji komentari malog mjesta, kod Bjane u Biljani politika svjetskih pjenušaca, kod Danijela Prinčiča u Kojskom mir oko pršuta i merlota. Dan, dva, tri. Blagodat odmora. Potom kreće groteskna farsa razgovora s kandidatima za sutkinje i suce Ustavnog suda. Iz velegradskog mira malih istarskih mjesta još je jasnija vulgarna malograđanština saborske pozornice „metropole“. Ne zato što je provincijalna. Provincija znade biti kulturna, pristojna, radišna. Jadna je zato što je državna, a ponaša se kao da je skupljena s ceste.
Saborski Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav trebao bi biti mjesto provjere ustavnopravne kompetencije kandidiranih za Ustavni sud. Ne i regrutacijski centar simboličkog ispitivanja podobnosti, mjesto na kojem se kandidatima domoljublje mjeri prema tome koliko su spremni relativizirati ustaški pozdrav. Kad je zacrtana procedura izbora ustavnih sutkinja i sudaca, nitko nije pomislio da će ona uvesti kviz o HOS-u, petokraki, domoljublju, „svetinjama“.
Razgovori s kandidatima koji se javljaju na kojekakve natječaje i inače su u Hrvatskoj tek institucionalna kulisa, začahureni klijentelizam zaslužnih. Najčešće nekompetentnih. Ni ovi razgovori za Ustavni sud „nisu“ razočarali. Umjesto istraživanja finih kompetencija ustavne demokracije i ljudskih prava, kvalitete diobe vlasti, razmjernosti i granica državne moći, ponovo slavljenička pleh glazba dnevnopolitičkih rituala i unaprijed zadanih kriterija podobnosti. Uz jedan „mali“, no značajan dodatak, ovaj je izbor otišao i dalje. Nije više samo dokazivao politizaciju izbora ustavnih sudaca, pokazao je i sada potpunu negaciju onoga što bi ustavnost imala biti.
Ustavnost nije samo tekst Ustava. Ustav nisu ni uredno posložena slova preambula, kao što ga ne čine ni cigle sudske zgrade. Ne leži vladavina prava u dvotrećinskoj ili bilo kojoj drugoj većini. Ne. Ustavnost je politička disciplina vlasti. Počiva na sposobnosti države i društva da vlastite mitove, emocije, strahove i svetinje, ponajviše većine, podvrgnu ograničenju uređenja. Pa kad se kandidatkinju za Ustavni sud napadne samo zato što odbija rehabilitirati pozdrav koji je sam Ustavni sud označio neustavnim, tad problem nije u kandidatkinji. Problem je u državi koja od čuvara riječi Ustava traži razumijevanje za ono čemu se Ustav protivi. Zato se Ustav ultima ratio i piše.
U pozadini je, naravno, politika. Nakon prethodnog propalog biranja, HDZ-u treba Ustavni sud koji neće biti samo popunjen nego će biti dovoljno predvidljiv, poslušan, upravljiv. Dovoljno politički odgovoran većini vlasti. Ne sud koji će svakoga jutra čekati političku poruku ili prijetnju. Ne, sud koji će sam znati što se od njega očekuje.
Napad Ante Sanadera i Nikole Mažara na Anu Horvat Vuković gesta je političke metode. Nije postavljano pitanje, nego zamka. Kandidatkinja je izrekla ono što u ustavnoj državi jedino i može biti elementarno. „Za dom spremni“ ustaški je pozdrav. Domaći „Sieg – Heil“, vezan za NDH. Ne može se rehabilitirati, čak ni herojstvom pojedinih pripadnika HOS-a. Optužnica je odmah ispisana. HOS, Vukovar, petokraka, poginuli, branitelji, navodno pljuvanje po nazovi-svetinjama. Stav o ustavnome pretvoren je u moralnu izdaju. Ustavnopravna misao kažnjena je kao verbalni delikt slobodne i demokratske, ustavne Republike Hrvatske.
ZDS ničime nije otvoreno ustavno pitanje. Nije ni povijesna neugoda, nespretni detalj rata, emotivni znak postrojbe iz Domovinskog rata. To je, jednostavno jest, ustaški pozdrav. A hrvatski Ustav svoju državnost u Drugom svjetskom ratu ne izvodi iz NDH, nego njoj upravo nasuprot, iz ZAVNOH-a. Ustavni sud jasno je izrekao da pozdrav nije ustavan. I ne radi se o svjetonazorskom dojmu, nego o ustavnom identitetu Republike Hrvatske. A tvrdnja da kritika ZDS-a jest napad na branitelje besramna je moralno-ucjenjivačka laž.
Pripadnici HOS-a mogli su biti hrabri, časni, zaslužni pojedinci u Domovinskom ratu. Nije sporno. Ali iz tog ne slijedi da bi HOS, kao političko-vojna formacija, s ikonografijom pozdrava ZDS mogao biti pozitivan simbol ustavne Hrvatske. HOS, sjetite se, nije bio samo ratna postrojba s neugodnim znakom i imenom koje je prizivalo vojsku ustaškog poretka. Bio je formacija sa ZDS-om kao identitetskim znakom, koja je djelovala u sjeni pravaškog radikalizma, a u ratnim okolnostima izazivala napetosti s ustavnim poretkom. Nije slučajno da se za HOS ne veže samo hrabrost pojedinih boraca nego i slika stranačke vojske, paralelne oružane organizacije, zauzimanja Starčevićeva doma, topa pred njegovim vratima. Politička je to poruka, ne samo folklor. I zato se HOS ne može pretvoriti u svetinju. Može se priznati ratnu zaslugu pojedinaca. Ali ne može se od HOS-a graditi ustavni simbol. Ustavna Hrvatska nije nastajala kao država ZDS-a, stranačkih vojski i pravaško-ustaške ikonografije, nego kao demokratska država utemeljena na Ustavu, ljudskim pravima, europskom putu i obrani od agresije. Herojstvo pojedinca tu ne mijenja genealogiju simbola. Kao što ni ratna zasluga ne rehabilitira paraustavnu politiku.
Jednako je pogrešna i očekivana simetrija s petokrakom izrečena na saborskom odboru. Petokraka u hrvatskom iskustvu ima više značenja. Na tenkovima JNA, u agresiji na Hrvatsku, ona nije bila simbol oslobođenja, nego nasilja, okupacije i povijesne laži. No petokraka u antifašističkom pokretu i povijesti otpora nacizmu i fašizmu ima drugo značenje. Simboli mogu imati različite povijesne slojeve. No ne i ZDS. On ih nema na taj način. Njegovo političko i povijesno značenje vezano je za ustaški poredak i NDH. Konačno, zato ga je HOS i prigrlio. Petokraka je problem povijesne višeznačnosti, ZDS ustaške jednoznačnosti. Zato jednačenje ZDS-a i petokrake nije nacionalno junačenje ili pravna analiza, samo politička dimna zavjesa. Ona kojoj svrha nije razumjeti povijest, nego proizvoditi simetriju kojom se pere ZDS.
Najopasniji dio priče krenuo je po saslušanju. Desni portali i društvene mreže proizveli su očekivanu moralnu paniku. Kandidatkinju se prikazalo kao nekog tko pljuje po braniteljima, širi „četnički narativ“, brani petokraku, mrzi Hrvatsku… A onda stiže i prava poruka, takva osoba ne da ne bi smjela biti kandidatkinja za Ustavni sud, kamoli sutkinja, nego ne bi trebala raditi ni na Pravnom fakultetu. Ne treba je samo politički osporiti nego i profesionalno ukloniti. Tu staje rasprava o simbolima, a počinje discipliniranje javnog prostora prijetnjom egzistenciji. Desnica se godinama žali na kulturu otkazivanja, no ovim pokazuje da joj nije strana. Smeta samo kad nije njezina. Kad joj odgovara, traži otkaz, profesionalnu eliminaciju, javno poniženje. Samo to čini leksikom nacije, branitelja i države.
Ovdje je prava bijeda slučaja. Nije problem u tome što Ana Horvat Vuković ima stav o ZDS-u. Problem je uopće očekivanje da kandidat za Ustavni sud oko ZDS-a mora manevrirati, relativizirati, ublažavati. Kao da je obveza pronaći razumijevanja za simbol poretka kojem hrvatski Ustav izrijekom okreće leđa.
Ustavna država postoji da pravo ograniči „pleme“. Da većinu, stranku, mit, traumu i političku svetinju podvrgne normi. Ako postoje teme o kojima se ne smije govoriti bez prijetnje otkazom, tad ne živimo u ustavnoj demokraciji, nego u društvu tabua. U kojem se ne raspravlja. Izopćuje se. I zato ovo nije priča o jednoj kandidatkinji, saslušanju, nego sad propalom izboru ustavnih sudaca. Priča je o državi koja toliko dugo relativizira vlastite temelje da se rulji učinilo normalno da odlučuje tko smije čuvati Ustav.
Ne pati Hrvatska od manjka pravnih odgovora. Pati od političke spremnosti da ih zaboravi čim dotaknu „svetinje“. Ustavni sud trebao bi čuvati Ustav od vlasti, većine, histerije i mitova. No ako se suci biraju tako da prvo moraju položiti ispit pred ZDS-povjerenstvom, tad se više ne bira Ustavni sud. Bira se mjera oportunizma da od Ustava još jednom napravimo dekoraciju države koja se boji vlastitih temelja.
Ili, možda, Ustav vrijedi samo u Savičenti. U Butkovićima i kod Ferlina.
