Za dva-tri mjeseca navršit će se ravno deset godina otkako je Socijaldemokratska partija kontinuirano u opoziciji. U tih deset godina – tokom kojih su pune mandate na čelu stranke odradili Davor Bernardić i Peđa Grbin, dok je Zoran Milanović bio šef nepunih godinu dana (do rane jeseni 2016.), a Siniša Hajdaš Dončić izabran je u rujnu prošle godine – SDP se nije uspio ni približiti političkoj formuli koja bi ga učinila opasnim za HDZ: Bernardićeve i Grbinove godine obilježila je idejna zapuštenost praćena unutrašnjim sukobima i raskolima te dezorganiziranošću na razini operativnog stranačkog aparata.
U tih deset godina jedina dobra i relativno uspješna SDP-ova predizborna kampanja bila je ona ujesen 2015., kad se premijer Milanović odlučio suprotstaviti šatoraški podešnjelom HDZ-u Tomislava Karamarka udaranjem u patriotske žice, odnosno pokušajem razbijanja HDZ-ova monopola na domoljublje, državotvornost, pobjedu u Domovinskom ratu te zaštitu nacionalnih i državnih interesa. SDP je tada ostvario iznenađujuće dobar izborni rezultat, ali nije uspio zadržati vlast: Most se priklonio koaliciji s HDZ-om.
Kad je, nekoliko mjeseci kasnije, Tomislava Karamarka zamijenio proeuropski umjerenjak Andrej Plenković, Milanović se nije uspio prilagoditi novonastalim okolnostima i doživio je poraz. Nastavio je više-manje istim smjerom koji se pokazao efikasnim u srazu s Karamarkovim HDZ-om, što je odvratilo dio birača ljevice od glasanja za SDP, a u to vrijeme nije bilo platforme Možemo! – ili bilo kakve relevantne opcije lijevo od SDP-a – da u većoj mjeri pokupi glasove nezadovoljnih Milanovićevim skretanjem udesno i da potom te dvije stranke smještene u centru i lijevo od centra dođu u realnu priliku za formiranje vladajuće koalicije.
Potvrđivanjem Plenkovićeva koncepta dvostruke konotacije ZDS-a bespotrebno je napravljena šteta, koje od kampanje “I to je domoljublje” vjerojatno neće biti, ali neće biti ni koristi u smislu privlačenja birača koji su skeptični prema SDP-u zbog stigme anacionalnosti
U sljedećih osam-devet godina SDP je pokazao da nije izvukao nikakve pouke iz tih dviju stranačkih kampanja pod vodstvom Zorana Milanovića: nije se pomaknuo prema centru niti se učvrstio na ljevici, što je, s jedne strane, omogućilo Plenkoviću da osvaja glasove i centristički orijentiranih birača, dok je, s druge, otvorilo prostor da se pojavi Možemo! kao ozbiljna lijevo-zelena konkurencija socijaldemokratima. SDP se naprosto prepustio inerciji i zadržavanju pozicije najjače opozicijske stranke na temelju snage brenda te lojalnosti dijela (starijih) glasača.
Milanović je, pak, shvatio da je lijevi suverenizam ili lijevi patriotizam dobitna kombinacija pod uvjetom da se u mjesecima kampanje strogo pazi na mjeru i da se pomno odvaguje svaka izgovorena riječ: to je naročito došlo do izražaja u njegovoj drugoj predsjedničkoj kampanji. Predsjednički izbori, naravno, uvelike se razlikuju od parlamentarnih: em su – da spomenemo samo ključno – jako personalizirani, em imaju drugi krug, što znatno utječe na strateške i taktičke odluke i kalkulacije, em biračko tijelo načelno ne želi da na Pantovčaku i u Banskim dvorima budu pripadnici iste političke opcije. Milanoviću je pritom i u prvoj i u drugoj kampanji išlo na ruku to što su HDZ-ovi kandidati imali ozbiljne suparnike zdesna, dok su njegovi protukandidati s ljevice bili osjetno slabiji u pogledu popularnosti u širokim slojevima stanovništva.
No iskustva predsjedničkih izbora nisu sasvim neprimjenjiva na one parlamentarne, pogotovo kad je riječ o odabiru pozicije na političkom spektru i metodologiji zauzimanja željene pozicije. Stranačka politika nije samo idejna pravovjernost što prelazi u okoštalost te poduzimanje poteza koji će se svidjeti analitičarima i komentatorima, uključujući i autora ovih redaka, nego i prilagođavanje okolnostima i razumno modificiranje stavova da bi se zahvatilo što više glasača, odnosno da bi se došlo na vlast. Ako se zaista želi doći na vlast.
Čini se da je Siniša Hajdaš Dončić ispravno shvatio da je pomicanje udesno, to jest prema centru, jedini ili najlogičniji put za osjetnije podebljavanje biračke podrške SDP-u. Jasno je, naime, da su se SDP i Možemo! odlučili na dugoročnu stratešku suradnju, doduše neproglašenu, jer mimo toga o vlasti mogu samo sanjati, a kad je tako, besmisleno je da im se političko djelovanje, u suštini, svodi na borbu za iste birače proklamiranjem identičnih stajališta i društvenih koncepata. SDP je veći i organiziraniji, pa ima i veće mogućnosti manevriranja od platforme Možemo!, koja kao da se ne želi širiti ni u onim gradovima i regijama u kojima bi mogla uživati relevantnu potporu, a kamoli da će se upustiti u riskantni pokušaj izlaska iz zone u kojoj se osjeća ideološki sigurno.
Na SDP-u je naprosto da preuzme rizik tog pomicanja, ali veliko je pitanje je li Hajdaš Dončić, zajedno s aktualnim vodstvom SDP-a, dovoljno politički talentiran i vješt za provedbu te suptilne operacije. Kažemo suptilne, jer se lako može dogoditi kontraefekt, to jest da gubitak tradicionalnih SDP-ovih glasača bude veći od broja onih koje će pridobiti, kao što se donekle dogodilo Milanoviću na parlamentarnim izborima prije devet godina. Ako je suditi prema prvim potezima, na Iblerovu trgu nemaju razloga za optimizam.
SDP je nedavno najavio prijedlog izmjena Kaznenog zakona prema kojem bi uzvikivanje ustaškog pokliča “Za dom spremni” bilo kazneno djelo, sada se radi o prekršaju, ali bi se taj poklič mogao nekažnjeno koristiti u kontekstu Domovinskog rata, odnosno kad se govori o palim pripadnicima HOS-a. Nitko, doduše, još nije vidio spomenuti prijedlog u pisanoj formi. “Jasno je da se jednim potezom htjelo istovremeno zadovoljiti i lijeve, i desne, i one u centru, no kad se ide s takvom nakanom obično se ne zadovolji nikoga, pogotovo kad se stvar još i loše javno prezentira”, smatra naš sugovornik dobro upućen u situaciju u vrhu SDP-a.
“Rezultat je, na kraju, bio taj da su se pobunili zastupnici s parlamentarne ljevice, uključujući i Možemo!, pa i neki ljudi iz samog SDP-a, a na drugoj strani nije bilo nikakve reakcije. Bespotrebno je napravljena šteta potvrđivanjem Plenkovićeva koncepta dvostruke konotacije ustaškog pozdrava.” Drugi je potez kampanja “I to je domoljublje” koja se sastoji u pokretanju poluamaterske web-stranice domoljublje.hr: izmjenjuje se desetak očekivanih parola koje sugeriraju da domoljublje nije nacionalizam, mržnja, jednoumlje, život u prošlosti…; poziva se građane da napišu ili kažu što je za njih domoljublje.
Nakon što za mjesec dana budu okončani lokalni izbori u HDZ-u, Plenkovićev povratak prema centrističkim pozicijama bit će, po svemu sudeći, još vidljiviji, neovisno o Domovinskom pokretu kao ključnom koalicijskom partneru
Od te kampanje vjerojatno neće biti štete, ali ni koristi u smislu privlačenja birača koji su skeptični prema SDP-u zbog stigme anacionalnosti, mada im možda nisu mrska stajališta te stranke o nekim drugim pitanjima ili su zasićeni HDZ-ovom vladavinom prožetom arogancijom i korupcijom. Poruke sa stranice domoljublje.hr zapravo su svojevrsno utvrđivanje gradiva za birače koji ionako glasaju za ljevicu i kojima je ionako neprihvatljivo HDZ-ovo shvaćanje hrvatstva i vlastite države.
Za razbijanje HDZ-ova i desničarskog patriotskog monopola potrebno je mnogo više i u pogledu simbolike i u pogledu konkretnog političkog djelovanja. Među prepoznatljivim SDP-ovim licima, otkako je preminuo Fred Matić, nema nikoga s ratnim autoritetom tko se može nositi s HDZ-ovim prisvajanjem kompletnih zasluga za izvojevanu slobodu, a godinama prije toga nije bilo nikoga osim Matića. SDP-ovih predstavnika uglavnom nema na obilježavanju važnijih ratnih događaja, a kad ih i ima, drže se kao da su dohvaćeni kompleksom manje vrijednosti.
U SDP-u nema nikoga na visokim razinama tko može kompetentno i vjerodostojno govoriti o Domovinskom ratu i veteranskim problemima, o obrambenoj i sigurnosnoj politici koja je važna velikom broju centrističkih birača i koja je općenito postala važna s obzirom na to koliko se planira trošiti na obranu i sigurnost u godinama što dolaze, o političkom položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini, o stanju Europske unije, o migrantskoj tematici…
Gledano iz SDP-ove perspektive, bilo bi dobro kad bi se birački bazen te partije na centru mogao širiti parolama na internetskoj stranici te potencijalnim inzistiranjem na temama koje se tiču ekonomije, jednakosti, društvene solidarnosti, ljudskih prava i sloboda. Realnost ove zemlje, kao i realnost svijeta, međutim, bitno je tmurnija: klatno se pomaklo udesno, i još se pomiče, a stranka koja pretendira na vlast ne može se pretvarati da to ne vidi i ne može ostati ukopana na mjestu, koliko god pomicanje bilo riskantno i delikatno.
S druge strane, Andrej Plenković shvaća namjere Hajdaša Dončića i jasno mu je da SDP može rasti samo ako privuče dio glasača koji su na sličnom odstojanju i od ljevice i od desnice, pa je već počeo davati znakove diskretnog distanciranja od ljetne thompsonovsko-filoustaške avanture. Nakon što za mjesec dana budu okončani lokalni izbori u HDZ-u, Plenkovićev povratak prema centrističkim pozicijama bit će, po svemu sudeći, još vidljiviji, neovisno o Domovinskom pokretu kao ključnom koalicijskom partneru.
