Jedna od najzvučnijih izjava Andreja Plenkovića u kontekstu pobjede na izborima 2016. i kasnijeg preuzimanja premijerske dužnosti bila je da će mijenjajući HDZ mijenjati Hrvatsku. Na početku njegove osme godine na čelu Vlade Republike Hrvatske, HDZ djeluje manje-više isto, Hrvatska se donekle promijenila zbog okolnosti, a pitanje je li kao političar drukčiji sam Plenković
Dan uoči sedmogodišnjice svoga prvog izbora na položaj predsjednika Vlade Republike Hrvatske 19. listopada 2016., Andrej Plenković doista je djelovao rođendanski. Tako se i sam izrazio. Naime, prigodom svečanog puštanja u promet državne ceste DC403 od čvora Škurinje do Luke Rijeka, premijer Plenković, vidno ozaren i dobro raspoložen, rekao je u društvu okupljenih članova Vlade, lokalnih političara i novinara, da je ovo 'kao rođendan'. Sada znamo kada je politički rođen. Onda kada je prije punih sedam godina preuzeo dužnost prvog čovjeka hrvatske Vlade, na kojoj je ostao i nakon sljedećih parlamentarnih izbora u srpnju 2020. I dok je u prvom mandatu Plenkovićeve vlade popularnost HDZ-a, koji je preuzeo u srpnju 2016., varirala ovisno o događajima poput kolapsa bivšeg Agrokora, prekida suradnje s Mostom i početka suradnje s HNS-om, višemjesečnog štrajka zaposlenih u obrazovanju i znanosti te suočavanja s pandemijom koronavirusne bolesti, HDZ od izborne pobjede 2020. ne silazi s prvog mjesta popularnosti u ispitivanjima javnog mnijenja. Ni osmijeh nije silazio s lica Plenkovića na samom završetku prvih sedam godina vjernosti između njega i HDZ-ovih birača, što mu je i omogućilo postati hrvatskim premijerom s najdulje odrađenim stažem. Nakon prva dva hrvatska predsjednika, Franje Tuđmana i Stjepana Mesića, koji je bio i hrvatski premijer, Plenković je najdulje u samom vrhu izvršne vlasti.
U tunelu jedne od najskupljih i najzahtjevnijih prometnica u Hrvatskoj i ovom dijelu Europe, na rođendanu je još samo nedostajala Marilyn Monroe u čuvenoj sceni u filmu 'Sedam godina vjernosti' iz 1955. redatelja Billyja Wildera. Dok je premijer sa suradnicima proslavljao otvaranje važnog infrastrukturnog objekta u jednoj od posljednjih biračkih utvrda sve slabijeg SDP-a, riječki gradonačelnik, SDP-ovac Marko Filipović i tom je prigodom djelovao kao da je zalutao u vlastiti grad u pauzi učestalih putovanja izvan Rijeke. U odnosu na parlamentarne izbore 2016. i 2020., HDZ-u se na izborima za Hrvatski sabor 2024. neće suprotstaviti ni neka pojedinačno jaka politička stranka, ni jednako takva koalicija. Stoga u ovom trenutku Plenković ima razloga za rođendansko slavlje, osobito kada su u pitanju njegovi politički suparnici. No sve se može promijeniti u nekoliko tjedana, kao što se to dogodilo u proljeće 2020., kada je HDZ nakon razočaravajućeg rezultata na europskim izborima i gubitka predsjedničkih izbora preokrenuo trend te na valu upravljanja zemljom usred izbijanja pandemije uspio pobijediti na izborima. Je li četiri godine kasnije moguće nešto slično, ali s obrnutim smjerom i ishodom?
I, ono što je ključno, je li nakon sedam godina upravljanja zemljom i strankom Plenković uistinu značajno promijenio nabolje i zemlju i stranku, pa će mu većina hrvatskih birača honorirati te promjene, baš kao i njegov način vođenja Vlade? Za početak, koliko je HDZ kao politička stranka koja upravlja Hrvatskom od 1990. do danas, uz samo dva četverogodišnja silaska u oporbu, drukčiji politički akter? HDZ, koji je Plenković preuzeo nakon Tomislava Karamarka, u trenutku raspada prve HDZ-ove i Mostove vlade 2016., sve je više podsjećao na stranku Fidesz mađarskog premijera Viktora Orbána, pri čemu je Orbán, ma kako god ga se percipiralo, politički darovit, a Karamarko nije. Dotad najkonzervativnija inačica HDZ-a pokazala se i izborno poluuspješnom te se na parlamentarnim izborima 2015. mandatski izjednačila sa SDP-om, strankom koju su birači ocjenjivali preko neuspješne Vlade sa Zoranom Milanovićem na čelu.
Milanovićeva izjava o Plenkovićevoj majci 'vojnoj lekarki' u izbornom revanšu 2016. navijestila je pravi svjetonazor i način komuniciranja kojim će se budući hrvatski predsjednik predstaviti posljednjih godina. U tom je trenutku Plenković kao novi šef HDZ-a s diplomatskom karijerom te radom u Europskom parlamentu djelovao kao važan odmak ne samo od Milanovića, nego i od dotadašnjeg HDZ-a. Suzdržan, pristojan i uključiv, Plenković je uz legitimitet preuzimanja stranke i Vlade imao sve pretpostavke za spomenute promjene.
Međutim HDZ se promijenio samo instrumentalno. Umjesto zapadnobalkanske verzije orbanizma s neuvjerljivim Karamarkom na čelu, HDZ se preko pragmatičnog Plenkovića počeo doživljavati kao mjesna izvedenica njemačkih demokršćana, iako su svi znali što je fasada, a što prava konstrukcija. Također i onda kada je Plenković raskinuo koaliciju s Mostom nakon što se počeo vraćati na početne ideološke postavke Bože Petrova, a koji je svojedobno podupirao Hrast, a sada koalira s Hrvatskim suverenistima. Stoga ne čudi HDZ-ova koalicija s HNS-om i ostacima liberala, opet nalik nekim njemačkim koalicijama proteklih desetljeća. HDZ može lako privremeno promijeniti poziciju na desnom centru i desnici, ali teško može dokinuti uzurpaciju vlasti, o čemu svjedoče mnogobrojne afere posljednjih sedam godina. Od 2016. do danas samo je troje istih članova na ministarskim pozicijama, a neki ministri i državni tajnici završili su u pritvoru. Dovoljno se sjetiti Darka Horvata, Gabrijele Žalac, Josipe bivše Rimac i ostalih visokopozicioniranih HDZ-ovaca. Što je HDZ dulje na vlasti, to su afere s korupcijom učestalije, jer i vlast se shvaća kao strateški resurs u državi.
S obzirom na to da je HDZ kontinuirano na vlasti ne samo tijekom Plenkovićevih sedam godina, nego od početka 2016., Hrvatska se mijenjala onoliko koliko je manje ili više uspješno vlast reagirala na unutarnje i vanjske zahtjeve. Ukratko, ova je vlast puno više reaktivna nego proaktivna. Kriza s Agrokorom sanirana je tako da su kreditori postali vlasnicima, a cijeli proces 'borgovski' zamućen u korist pojedinaca. Početne uspjehe u borbi s pandemijom, koji su i omogućili HDZ-ov i Plenkovićev reizbor, dovela je u pitanje situacija da je Hrvatska imala jednu od najvećih stopa smrtnosti u kasnijim razdobljima. Sanacija posljedica potresa u Zagrebu i na Banovini u prve tri godine bila je katastrofalna, a uspjehe poput ulaska u europodručje i šengensko područje upravo je zasjenila suspenzija potonjega od strane Slovenije te rekordna inflacija, koju građani poistovjećuju s eurom. Teško da Schengen i euro mogu biti presudni razlozi za pobjedu na izborima. Usto, ni aktualni HDZ ne odustaje od što većeg nadzora dijelova hrvatskog društva, o čemu svjedoče i recentne zakonske inicijative i promjene. Pritom su nove izborne jedinice za parlamentarne izbore spoj nestručnosti i manipuliranja, na kakav se vlast nije odlučila ni potkraj prijelomnih 1990-ih. Hrvatska je i nakon više od deset godina u Europskoj uniji jedna od njezinih najslabije razvijenih članica, iako je početkom 1990-ih uz Sloveniju i Češku bila najrazvijeniji dio bivšeg europskoga socijalističkog dijela svijeta. Umjesto stalne europeizacije vrijednosti i standarda, Hrvatska se jednim dijelom balkanizirala.
Je li onda barem Plenković najeuropskiji HDZ-ov i hrvatski političar od 1990.? On sigurno misli da jest, kao i nemali broj birača i promatrača. No u odnosu na svoj profil s početka obnašanja dužnosti premijera, Plenković danas nekim obrascima političkog ponašanja te komuniciranja djeluje sličnije svom glavnom političkom oponentu Milanoviću. Iako je u vanjskopolitičkom smislu autentičan zagovaratelj onoga najboljeg što predstavlja Europska unija te protivnik onoga najgorega u Europi i svijetu, od ruske vojne agresije na Ukrajinu nadalje, a što ga čini nadmoćnim Milanovićevim sunovratima prema pozicijama Dodika i Orbána, ukratko apologetima Vladimira Putina i (ne)prikrivenim negatorima hrvatskih granica, Plenković je u unutarnjoj politici uvelike izgubio sebe s početka mandata, ne samo 2016., već i 2020.
Nekritičko hvaljenje svega i svačega vlastitog, gotovo ruganje suparnicima u oporbi i manjak bitnih strateških projekata koji će Hrvatsku od zemlje koja živi od mora, sunca te cesta i mostova, kada nisu zatvoreni, pretvoriti u zemlju snažnog rasta i razvoja temeljenoga na obrazovanju, istraživanju, održivosti te maksimalnoj uključenosti svih dijelova društva u taj razvoj, očito će obilježiti i osmu godinu Plenkovićeva premijerskog mandata. Promjene može donijeti samo oslanjanje na najbolje, a ne na stranački najpodobnije. Uspije li Plenković makar nakratko vratiti diplomatičnost i inkluzivnost iz 2016., može biti stvarni pobjednik u zemlji neovisno o ishodu parlamentarnih izbora. Dobije li ih, a da nije promijenio HDZ, nego samo sebe, Hrvatska se ni ovaj put neće promijeniti. Unatoč svim probijenim tunelima i proslavljenim rođendanima.
