Upravo je ustaški režim s ovoga mjesta, kolovoza 1942., deportirao 800 zagrebačkih Židova u nacističku tvornicu smrti Auschwitz. Nijedan nije preživio.
Hrvatski su tzv. mainstream mediji vrlo skromno, s primjetnom figom u džepu, popratili barem godinu dana zakašnjelo otkrivanje Spomenika žrtvama Holokausta i ustaškog režima u Branimirovoj ulici kraj Glavnoga željezničkog kolodvora u Zagrebu i dan kasnije komemoraciju u Gudovcu nedaleko od Bjelovara u povodu 81. godišnjice ustaškog pokolja više od 200 nedužnih srpskih civila iz sela u okolici, samo 18 dana nakon što je proglašena genocidna nacifašistička paradržava tzv. NDH. Tjedan ranije pak, (pro)državni su mediji poklonili nešto više pozornosti rutinskoj i već godinama dozlaboga kontroverznoj državnoj komemoraciji u Jasenovcu – premijera Andreja Plenkovića s HDZ-ovom svitom na vlasti te, izdvojeno, predsjednika RH Zorana Milanovića koji ignorira Plenkovićevu kolonu – u povodu proboja 747 uznika iz ustaškog logora za Srbe, Rome, Židove, režimu nepoćudne Hrvate i antinacifašiste svih dobi i obaju rodova. Po povijesnom pravorijeku, najstrašnijeg nacističkoga gubilišta u Drugom svjetskom ratu u jugoistočnoj Europi. I dok se u prigodnom programu, je li, pred kriptom Kamenog cvijet velikog beogradskog umjetnika Bogdana Bogdanovića moli za nedužne žrtve i čitaju zapisi o ustaškim grozotama nad malom djecom, ženama, starcima, o kamama „za dom sprremnih“ (sic transit) krvoloka u odori hrvatskih veleizdajnika, maljevima na skeli uza Savu, umiranju od torture, gladi i bolesti, premijer – dokumentira to izdajničko tv-oko – nezainteresirano zvjerla nekamo uvis. Došlo je proljeće, još jedna sezona ustaša i partizana u Bijednoj Našoj.
Franjo Tuđman je propustio vjerodostojno provesti to što je zapisao u Izvorišnim osnovama Ustava RH. Prepregolema šteta: naraštajima je ostavio svađati se, dijeliti i mrziti zbog – ustaša i partizana. Sic transitEda bi malo zatime mrtav-ozbiljan pametovao novinarima „ne ponovito se“ u što ni sâm ne vjeruje, jer ne želi – a itekako može, ima sve alate prvog operativca u vlasti! – energično, uvjerljivo i jednom zauvijek stati na kraj (pro)ustašluku od ZDS-a u tzv. svečanoj i umjetničkoj uporabi, simbolike i javašluka „pijanih“ pojedinaca/skupina, HOS-ovih crnih inata do nesretnika iz Medvedovog ministarstva dizati rep hitlerbrčiću Marku Skeji tvrdnjom usred Splita: „Bez 10. travnja 1941. ne bi bilo današnje Hrvatske“. Da nije bilo 10. travnja 1941., jedna desničarska Austrija – žrtva Führerove rasne aneksije i genocidnog kretenizma vlastitih odanih mu „arijevaca“ – ne bi morala zakonom zabraniti i strogo sankcionirati ustaške derneke svakog svibnja na Bleiburškom polju, a HDZ-ova vlast, uključivo za Plenkovićeva oba premijerska mandata, ne bi baš morala povlačiti Hrvatsku po blatu naočigled pobjedničkog antinacifašističkog, antihitlerovskog svijeta kojem Hrvatska pripada. Ne zaslugom tzv. NDH, ustaša i ratnog zločinca Ante Pavelića, nego baš nacionalnom sviješću, pameću i žrtvom inicijalne šačice komunista iz šume Brezovice, koju je „kumrovečki Joža“, Hrvat Josip Broz Tito bio od lipnja 1941. do svibnja 1945. preveo u prvi, najveći i najorganiziraniji pokret antinacifašističkog otpora u Europi u sklopu savezničkih snaga što su skršile kičmu tzv. Trojnom paktu (Njemačka, Italija i Japan).
To je povijest. Istina o tomu tko (ni)je kriv za cca 60 milijuna mrtvih – od toga samo Rusa tridesetak milijuna te šest milijuna Židova! – u Drugom svjetskom ratu, nacifašističkoj agresiji (1939.-1945.) na cijeli svijet, kojoj su ustaše i kvislinški tzv. NDH bili tek podguzne muhe, ali su Hrvatskoj i Hrvatima genocidom, rasnim progonom i veleizdajom nanijeli najveću i neizbrisivu sramotu u povijesti. Koju, ispuštenu iz konteksta Holokausta -neprofesionalnost i bruka režimske tzv. javne kuće HRT-a do neba – novinar Mario Raguž u izravnom tv-prijenosu židovske komemoracije u četvrtak 28. travnja 2022. s mjesta ustaškog stratišta u Jasenovcu nije spomenuo jednom jedinom riječju. Ne treba Hrvatima nabijati kompleks i Plenkoviću remetiti ideološke računice činjenicom da su nacionalni izrodi ustaše zvjerski pobili u pedesetak logora u tzv. NDH i stočnim vagonima otpravili u nacističke tvornice smrti cca 37.000 Židova (preživjelo je jedva 3000)!? Da nije bilo govora predsjednika Koordinacije židovskih općina RH i Židovske općine Zagreb Ognjena Krausa pod Kamenim cvijetom, ni nazočni u Jasenovcu niti HTV-ovi gledatelji ne bi imali pojma tko su bili ti ustaše, koje etničke pripadnosti, kojeg u boga molili, ako su molili, zašto su činili što su činili, što je bio Jasenovac 1941.-1945., tko su bili žrtve…
Povijesni revizionizam na djelu, javno, pravac u dnevni boravak i onih što će se zgražati jer znaju istinu i onih što su rođeni čak pola stoljeća nakon velike svjetske tragedije, a do iznemoglosti halabuče ZDS po stadionima, u gluho doba noći sprejevima šaraju notornu nepismenost „Ubi Srbina“ i svastike po fasadama i prometnim znakovima… Besramno, revizionistički šakom u čelo antinacifašizmu zapisanom u Izvorišnim osnovama Ustava RH, gdje je Tuđman još u tzv. božićnom izdanju – samo zbog civiliziranog i pobjedničkog svijeta za čijim je priznanjem vapio kao skapajući za kapi vode u pustinji? – u ime ZAVNOH-a i NOB-a isključio tzv. NDH i ustaše. I, da premijerova politička inteligencija bude valjda jasnija urbi et orbi, on se nakon svoje nevjerodostojne komemoracije u Jasenovcu izravno narugao žrtvama: jamačno više od 150.000 umorenih na tom stratištu, ne samo 83.000 popisanih, jer su mnogi transporti izravno završavali na mjestima egzekucije i nitko ih nije evidentirao. Narugao se tako što neće zakonom zabraniti sve (pro)ustaške izljeve mržnje, kao što to rade, npr. Njemačka, Austrija i mnoge civilizirane zemlje, nego će – pooštriti kazne i „nastojati ujednačiti sudsku praksu“. Sic transit.
Tek je Tomaševićeva ekipa povijesno ispravno riješila problem sa spomenikom holokaustu i u nazočnosti najviših državnih dužnosnika, osim premijera Andreja Plenkovića, otkrila spomenikUstašijada je formalno zabranjena. Hoće li sankcionirati čavoglavog Thompsona kao što ga sada nitko ne sankcionira, iako je u dijelu EU-a i čak RH – persona non grata? Hoće li nezbrojenog splitskog apologetu „10. travnja 1941.“ iz Ministarstva hrvatskih branitelja kazniti otkazom ugovora o radu ili će lik i dalje hodati po opskurnim skupovima veličati tzv. NDH, ustaše i Pavelića? A što će s hitlerbrčić Skejom i njegovim „crncima“ koji se diče ustaškim krvolokom iz Crne legije Rafaelom „vitezom“ (sic transit) Bobanom i nose ZDS na prsima, rukavima, zastavi…? Je li dovoljno samo Skeji i njegovima zabraniti Knin onomad u kolovozu kada se slavi VRA Oluja? Hoće li ukinuti „crni“ HOS koji je kao stranačka vojska HSP-a pošao u Domovinski rat na krijesti endehazijsko-ustaške tradicije, pa ga registrirati bez prtljage za koju je Tuđman govorio da sramoti Hrvatsku/Hrvate u svijetu? Hoće li u svibnju ohladiti i zauzdati notorni (pro)ustašluk „komemoriranjem“ Bleiburga, koji će ove godine imati Bleiburško polje u Maclju ili tako nekom domaćem Kočevskom rogu gdje je poslije 1945. godine smaknuto „više od 300.000 nedužnih Hrvata“ koje da su „Titovi partizanski zločinci nabijedili da su ratni zločinci“?
A oni su bili samo – sic transit – hrvatski domoljubi koji vole Hrvatsku i hrvatski narod. Nedužni čuvari u Jasenovcu i pedesetak inih ustaških „radnih logora“ (Igor Vukić, Jakov Sedlar etc.) koji nisu vidjeli ni jednu jedinu ekzekuciju ustaškom kamom, maljem na savskoj skeli, toljagom… Bili su neokaljani, golobradi mladići iz Pavelićevog tjelesnog zdruga ili časni vojnici Rafaela „viteza“ Bobana, Jure Francetića, pukovnika Ivana Stiera s njemačkim šarcem na ramenu, inače djeda istoimenoga HDZ-ovog bivšeg ministra vanjskih poslova, 1990-ih doseljenog iz Argentine. Bili su ,sitni činovnici“ u ustaškoj administraciji, puki kroničari „ostvarenog tisućgodišnjega hrvatskog sna“ u paradržavnim (huškačkim) medijima ili bogobojazni svećenici predani isključivo „pastirskom poslanju“. Nikad ni vidjeli niti čuli da je Kaptol za stolovanja nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca – od travnja 1942. vojnog ordinarija tzv. NDH odlukom pape Pia XII. – neposredno po okončanju rata skrivao od uhićenja ustaškog ratnog i zločinca protiv čovječnosti Eriha Lisaka, poglavnikovu desnu ruku od najvišeg povjerenja. Nisu imali veze sa sakrivanjem i bijegom od ratne odgovornosti niza katoličkih „pastira“ koji su u ustaškoj odori i s visokim vojnim činovima osobno sudjelovali u zločinima nad civilima, prisilnom pokrštavanju Srba i Židova, odnosno sa skrivanjem iza oltara franjevačke crkve na Kaptolu 36 sanduka ustaškog zlata opljačkana ubijenim Srbima, Židovima, Romima i inim „neprijateljima“.
Tzv. Crkva u Hrvata – ljaga od koje se do danas nije i nikad neće oprati – prešutno se odrekla velikog humanitarca vlč. Svetozara Ritiga, omiljenog svećenika Crkve sv. Marka u Zagrebu koji je zbog genocidnoga ustaškog režima otišao „u šumu“ boriti se s hrvatskim partizanima i Tutom protiv nacionalne nacifašističke veleizdaje i okupacije Hrvatske, ali se nije niti će se odreći hercegovačkog fratra Tomislava Filipovića-„Majstorovića“, koji je na suđenju 1946. godine kazao ne zna koliko je muškaraca, žena i djece osobno ubio i na koje sve načine, ali „sigurno ih je bilo više od 100“ na stratištima u Jasenovcu i Potkozarju. Nadimak „Majstorović“ nadjenuo mu je prijatelj i kapo jasenovačkog konc-logora Vjekoslav „Maks“ Luburić zbog „majstorskog“ mesarenje kamom na vratovima žratva. Taj krvavi „Maks“, među pobjeglim ustašama „general Drinjanin“, u španjolskom egzilu Vicente García Pérez, a u ulici Santa Ana katalonskoga gradića Carcaixentija „El Polaco“ (Poljak), gdje je skrovito živio i gdje mu je 20. travnja 1969. metalnom šipkom došao glave operativac sarajevske Udbe Ilija Stanić („Mungos“), bio je intimus i 1964. godine nakladnik opskurne knjige „Elementi i metode komunističke gerile“ Ivana Stiera u kojoj tvrdi da su „partizani bili gori od ljudoždera“.
Da su Perković i Mustač lustrativno svjesni barem upola koliko su 1990-ih bili (kontra)obavještajno svjesni i savjesni, izrecitirali bi imena, prezimena, kodne nazive i akcije dugogodišnjih Udbinih špiclova u redovima tzv. ustaške emigracije, katoličkog klera, intelektualne elite…Njegov će unuk Davor Ivo Stier, važan HDZ-ov političar i dužnosnik u Bijednoj Našoj, izjaviti – pisao je Jutarnji list – kako se „radi o striktno vojnom priručniku koji se koristio u protugerilskom ratovanju u Južnoj Americi 1970-ih godina prošlog stoljeća“. Njegov je djed-imenjak Ivan s obitelji, kao sâm poglavnik Ante Pavelić i mnogi najkrvaviji ustaše što su umakli presudi „deseti bataljun“ partizanskoga prijekog suda i potom Simi Dubajiću, izbjegli Kočevski rog, Tezno, Maceljsku šumu, Jazovku…, tzv. štakorskom stazom vlč. Krunoslava Draganovića kroz Hrvatski zavod sv. Jeronima u Vatikanu pobjegao u Argentinu. Bio je 13. na listi ustaških ratnih zločinaca što ih je jugoslavensko pravosuđe 1946. godine uzalud tražila za izručenje, jer tada nisu postojali propisi o ekstradiciji. Upravo su zato nacifašistički glavešine i njihovi vazali u zločinu u Drugom svjetskom ratu spašavali glave bijegom u latinskoameričke države, a zakuhavanjem ubrzo tzv. hladnog rata između kapitalističkog Zapada i komunističkog Istoka, kvislinški „crni anđeli smrti“ su postupno dobivali utočište i u SAD-u, Australiji, Kanadi, Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Austriji… kao „naši ljudi“ sutra na vlasti u „starim domovinama“ nakon pada komunizma.
Nisu pobjegli baš praznih džepova, dapače. Nisu se bavili tek političkim organiziranjem u ideološkoj oporbi komunističkoj SFR Jugoslaviji i Titovoj međunarodnoj prihvaćenosti, indoktriniranjem proustaškog podmlatka pod krinkom „hrvatskog domoljublja“ od stoljeća sedmog kako ga oni vide, nacionalnog oslobođenja Hrvata iz „jugokomunističke tamnice“ i snovima o reinkarnaciji tzv. NDH-2, nego i notornim terorizmom. Zapad je, kasnije se pokazalo i zašto, osim u slučajevima kad bi „Hrvati“ baš jako pretjerali: u slučaju Zvonko Bušić-Taik i društvo kada su oteli civilni avion (1976. godine) sa 76 putnicima na letu New York-Chicago te ubili američkog policajca podmetnutim eksplozivom, u slučaju Miro Barešić i drugovi koji su 1971. mučki ubili jugoslavenskog ambasadora u Švedskoj i po uhićenju izvikivali „Oj, Hrvati, još nas ima, prekinite vezu sa Srbim“, „Živjela NDH“, „Živio Ante Pavelić“ i fasovali doživotni zatvor. Godinu kasnije, emigrantska skupina Stipe Milićevića otela je civilni zrakoplov na letu Göteborg-Stockholm, tražeći Barešićevo i drugova oslobađanje iz zatvora, a te je 1972. godine 19 članova paravojne skupine Ambroza i Adolfa Andrića (tzv. Bugojanska ili Feniks skupina) upala iz Austrije u SFR Jugoslaviju radi dizanja Hrvata na „narodni ustanak“, rušenje vlasti, a u višednevnim borbama s policijom i vojskom po bosanskim gudurama, svi su likvidirani. Organiziralo ih je, platilo i opskrbilo njemačkim oružjem tzv. Hrvatsko revolucionalno bratstvo (HRB) u Australiji.
Bila je sva sila i političkih i terorističkih akcija za rušenje SFR Jugoslavije – od također „ustaničkog“ ubacivanja oružanih tzv. grupa Bože Kavrana 1947. godine (plan „Deseti travnja“ ili „Operacija gvardijan“; ustaše Ljubo Miloš, Ante Vrban i Luka Grgić u prvoj skupini) što je neslavno završilo i rušenja podmetnutim eksplozivom 26. siječnja 1972. JAT-ovog putničkog aviona McDonnell Douglas DC-9 na letu Stockholm-Kopenhagen-Zagreb-Beograd s 10.050 metara nad Srpskom Kamenicom u tadašnjoj Čehoslovačkoj (poginulo je 28 putnika i četvero članova posade, čudom je preživjela samo stjuardesa Vesna Vuković) do provokacija gotovo do kraja 1990. godine. (Pro)ustaška emigracija nije birala sredstva ni žrtve za nauditi „Titinoj Jugi“, a Udba (zapravo Služba državne sigurnosti) joj nije ostajala dužna, pa su se i u emigraciji brojile (ne)dužne žrtve. Stvari su dozlaboga iskomplicirane, ustaše i partizani opet se ndjebavaju u tom tko je zapravo pobijedio svibnja 1945., jer neki međunarodni teroristi sad i službeno slove za nacionalne heroje („borili su se za hrvatsku stvar“, sic transit!), a povijesni pobjednici zbog kojih RH danas ima pravo postojati za „anacionalne, udbaške, Titove zločince“.
Zvonko Bušić-Taik, koji je odrobijao 32 godine u američkom kazamatu, pa protjeran u Bijednu Našu i čija je sestra od 1991. godine pri samom vrhu HDZ-ove državne vlasti, rujna si je 2013. u Rovanjskoj prosvirao glavu jer više „nije želio živjeti u Platonovoj špilji“, a Miro Barešić je pak u nejasnim okolnostima 31. srpnja 1991. u zasjedi kod sela Miranje Donje na benkovačkom području. Nije nikakva tajna da je i tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman izravno koketirao s notornim (pro)ustašama, povjeravao im i naj)utjecajnije državne, vojne i javne dužnosti. Ustaškog je izbjeglicu Ivu Rojnicu odlikovao i pokušao imenovati veleposlanikom RH u Argentini, sic transit. Ustaškom bojovniku tajnovite prošlosti Nijazu Batlaku nadimka „Daidža“ alias Mate Šarlija dodijelio je čin generala HV-a. Na zidu u MORH-u su pojedinci neskriveno držali sliku Ante Pavelića. Svake godine ista skupina (pro)ustaša neometano organizira u Zagrebu (bazilika Srca Isusova u Palmotićevoj ulici) i Splitu mise zadušnice za ustaškog poglavnika tzv. NDH Antu Pavelića, a jedan njihov zagriženi medijski apologet (pravomoćno osuđen da dilanje kokaina i plaćanje tom drogom usluga prostitutki, sic transit) inatljivo naziva tzv. Visoki dom po ustaškomu – Hrvatski državni sabor, etc.
Tako da (pro)ustašluk, nacifašizam i sve njegove krvave bezvrijednosti nisu slučajna pojava i samo kompleks marginalnih skupina budala koje ne razlikuju zločinačku prošlost nabijenu genocidnom mržnjom i zlom od istinskih potreba svih žitelja tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene sada i ubuduće. Kao naroda u civiliziranoj, demokratskoj, tolerantnoj i bogatoj u različitostima tzv. međunarodnoj zajednici. Koja nije (pro)ustaška i zato, jer je pobjednička tog svibnja 1945. na strani antinacifašističke koalicije. I hoće li premijer Plenković svoje protokolarne riječi tipa „osuđujemo sve pojave (pro)ustaštva“ i „ne ponovilo se“ pretočiti u vjerodostojna djela tako da se kukavički/licemjerni predstavnici Srba i Roma u HDZ-ovoj tzv. stabilnoj saborskoj većini ne moraju sramotiti pred ustaškim žrtvama zato što mu drže glavu iznad vode? Jer Milorad Pupovac i Veljko Kajtazi to čine, a kosti pobijenih im sunarodnjaka okreću se u grobu. Judine škude ne mogu biti alibi za politički nemoral.
Ma neće, ništa od toga Plenković neće učiniti. Ne zato što se nekoga boji. Dokazano je hrabar: protjerao je neki dan iz zemlje – u ime svih „Hrvatica i Hrvata i svih ostalih građana“ (sic transit), a da ih nije pitao slažu li se s tim i ruskom odmazdom na njihovu štetu – 18 diplomata i šestero administrativaca najmoćnije nuklearne sile na svijetu. Ne ni zato što ga je predsjednik RH Zoran Milanović, u nekontroliranom bijesu, bio osvetnički nazvao udbaškim gojencem, jer mu je otac navodno bio „rezervni major KOS-a“, a majka „vojna lekarka“ u JNA, pa računa da bi zbog ozbiljnog progona (pro)ustašluka izgubio popriličan broj radikalnijih tzv. desnih birača? Pa kaže mudar pûk da su poturice uvijek gore od Turaka. To se aktualno potvrđuje polit-ideološkom svađom čak i među generalima – à propos, Bijedna ih Naša u postotku ima više no Kina – zbog možebitnog predsjednikova pomilovanja bivših udbaša Josipa Perkovića i Zdravka Mustača gdje, općenito, nisu najglasniji protivnici deklarirani na ovaj ili onaj način (pro)ustaški fanovi, već bivši udbaški špicli i gojenci među njima te 1990-ih godina preobučeni iz „crvenih“ u „domoljubne“ odore.
Samo se u HDZ-u, kazao je svojedobno Herr Flick, u HDZ-u skrasilo cca 100.000 bivših članova SKJ/SKH. Da su Perković i Mustač lustrativno svjesni barem upola koliko su 1990-ih bili (kontra)obavještajno svjesni i savjesni, pa zaslugama za obranu zemlje zaslužili u Tuđmana i Gojka Šuška činove brigadira HV-a, izrecitirali bi imena, prezimena, kodne nazive i akcije dugogodišnjih Udbinih špiclova u redovima tzv. ustaške emigracije, katoličkog klera, intelektualne elite, znanstvenika, kulturnih djelatnika i umjetnika, sportista, vojnih struktura, etc. Javnost bi pala na debelo meso od zaprepaštenja, a „hrvatsko bi se domoljublje od stoljeća sedmog“ pokazalo slikom Doriana Graya, kojoj ne može pomoći nikakva restauratorska intervencija. Nije sunce sve što sija ni cvijeće sve što miriše. Kad je Tuđman podignuo „pomirbenu“ graničnu rampu 1990-ih godina bivšim ustašama, njihovim potomcima i istomišljenicima ma gdje i što bili u prošlosti i ma kakve kriminale počinili po „trulom Zapadu“, prvi i najmasovniji stampedo je nagrnuo prema arhivima tajnih službâ policije, vojske i SKJ/SKH bivše države – koje su ovi prethodno temeljito počistili – te nekontrolirano odnosili tone škakljivih dosjea.
Uopće nije čudno zašto RH, za razliku od inih postkomunističkih zemalja, nije proveo lustraciju po stjecanju licencije državnosti tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene, odnosno zašto antinacifašistički HDZ-Plenkovićev larpurlartizam, manjinska prava, demokratske vrijednosti, antikorupcijska tzv. nulta tolerancija, socijalna osjetljivost prema ranjivim skupinama, itsl. služe isključivo za vanjskopolitičku uporabu, za izlog tzv. međunarodnoj zajednici. Iz kojega se pak ne vidi da svake godine u Bijednoj Našoj dođe proljeće, sezona ustaša i partizana, gdje laprdavi bivši šef nasljednika Titove partije, sada na Pantovčaku, 22. lipnja u šumi Brezovici nedaleko od Siska prešućuje ime najzaslužnijega za to što se Hrvatska našla na pobjedničkoj strani u Drugomu svjetskom ratu, jednog od najvažnijih državnika 20. stoljeća, velikog Hrvata iz Kumrovca. Za razliku od vidljivijih savezničkih zemalja tzv. antihitlerovske koalicije koje slave svoja ratna postignuća, datume i vođe, a nisu imale ni približno antinacifašističke pokrete otpora masovnosti, snage i značenja Titovoga partizanskog, Bijedna se Naša – neodgovorno i kukavički prema vlastitoj svijetloj strani novije povijesti – desetljećima srami oslobodilačke epopeje, partizana, svojih heroja, čak svjetskog Dana pobjede koji je 9. svibnja i Dan Europe, bivša HDZ-ova predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović je bojkotirala i središnju proslavu u Moskvi. Plenković skrivećki šalje vijenac za obljetnice slavne bitke na Sutjesci: 23.000 partizana s Centralnom bolnicom (cca 5000 ranjenika i bolesnih) okružilo je više od 130.000 elitnih njemačkih i talijanskih postrojbi, ustaša, domobrana, četnika, balista… s 300 borbenih aviona, tenkovima, haubicama i svom silom ratne tehnike.
Na Sutjesci je poginulo više od 5000 dalmatinskih partizana, a Druga proleterska (dalmatinska) brigada je gotovo uništena u spašavanju ranjenog Tita i Vrhovnog štaba NOV i POJ. Hrvati su prvi u okupiranoj Europi ustali protiv nacifašističkog okupatora i ustaške tzv. NDH – Pavelić je veće dijelove Hrvatske darovao fašističkoj Italiji i nacističkoj Njemačkoj kao naknadu za predratno jataštvo ustaškim terorističkim kampovima – te su dali najviše partizana u postrojbe Jugoslavenske armije i najviše je civilnoga hrvatskog stanovništva sudjelovalo u pomaganju/simpatiziranju tog pokreta otpora nasuprot strahovladi i genocidu ustaškog pararežima. Tragično je za hrvatsku sadašnjost i budućnost da se svijetla/čovječna prošlost krivotvorno gura pod tepih najcrnje epizode nacionalne povijesti. Politika koja to čini radi revizije istine i nekakve instant pomirbe, ne čini dobro budućnosti svoje zemlje i naroda.
Ta se sljepačka/nezrela/revizionistička politika neki dan razotkrila i usred Zagreba na Dan stradanja i junaštva židovskog naroda – Jom Hašoa, gdje je već godinu dana stajao gotov, ali prekriven Spomenik žrtvama Holokausta i ustaškog režima „Prisutna Odsutnost“ (autori: kipar Dalibor Stošić i arhitekt Krešimir Rogina, vrijednost 11 milijuna kuna) budući da je bilo „sporno“ revizionistima utjecajnim na bivšu Bandić-HDZ-ovu vlast zapisati na spomeniku i – ustaški režim. A upravo je ustaški režim s tog mjesta, kolovoza 1942., deportirao 800 zagrebačkih Židova u nacističku tvornicu smrti Auschwitz. Nijedan nije preživio. Tek je Tomaševićeva ekipa povijesno ispravno riješila problem i u nazočnosti najviših državnih dužnosnika, osim premijera Andreja Plenkovića, otkrila spomenik.
RH nije jedina zemlja u Europi i svijetu, gdje se neonacifašizam opire povijesnoj istini i opet diže glavu na način bavarskih pivnica 1930-ih godina prošlog stoljeća, ali prije i više od drugih – zbog scoje partizanske prošlosti i 45 godina globalnog ugleda i poštovanja zbog protublokovske politike tzv. miroljubive koegzistencije i Titova doprinosa svjetskomu miru – pozvana je učinkovito maknuti neonacifašizam i (pro)ustaštvo ih javnog prostora. Ako drukčije ne ide, i prelomiti preko koljena. Maršalov zagorski susjed-miljenik, general i kadrovik u Generalštabu JNA, zaslužni direktor armijskoga „Partizana“ u Beogradu, vojno-komunistički povlaštenik u ex-Jugoslaviji, genetski komunist od partizanskih dana u Desetom korpusu (zagrebačkom) NOVJ-a, do 1960-ih godina pak publicistički apologetičar tzv. jugoslavenskoga samoupravnog socijalizma, pa „mali Tito“ u RH (vidi odoru na vojnomu mimohodu na Jarunu svibnja 1995.), Tuđman je propustio vjerodostojno provesti to što je zapisao u Izvorišnim osnovama Ustava RH. Prepregolema šteta: naraštajima je ostavio svađati se, dijeliti i mrziti zbog – ustaša i partizana. Sic transit.
