Cijela situacija krenula je iz pokušaja Zorana Milanovića da svoje mišice pokaže većima nego što realno jesu. Andrej Plenković nikako ne može podnijeti bubrenje mišice svojih oponenata i suvereno pokazuje na svoju, najveću, naravno.
Short story short, Zlata Đurđević nije se javila na javni poziv, a predsjednik ju je kandidirao pozivajući se na izvornu ustavnu ovlast. Premijer je rekao da Zlata Đurđević neće biti predsjednica Vrhovnog suda. Rasprava u javnosti svela se na to je li se Zlata Đurđević kompromitirala time što se nije prijavila na javni natječaj, a pristala je biti predsjednikova kandidatkinja.
Ne, mi ovih dana nismo čuli da je Zoran Milanović kompromitiran time što je, bez obzira i baš s obzirom na ustavne ovlasti odlučio istjerivat svoje ideje smatrajući ništavnim zakonom propisane procedure. Predsjednik nas je u kratko vrijeme navikao na svoje nekonvencionalne metode i uličarsko-trumpovski diskurs koji ne otvara dijalog već produbljuje podjele.
Ne, mi ovih dana nismo čuli da je kompromitiran Andrej Plenković koji je, kao da je to normalno, izjavio kako Zlata Đurđević neće postati predsjednica Vrhovnog suda čime je potvrdio da članovi HDZ-a ne glasaju po savjesti već partijskom nalogu. HDZ nas je naučio prihvatiti da je HDZ zapravo Borg i da je otpor uzaludan.
HDZ nas je naučio prihvatiti da je otpor uzaludan (FOTO: HINA)
Ne, mi naprosto nemamo dovoljnu razinu političke pismenosti da bi se bavili pravim pitanjima. Umjesto da zbog situacije s izborom predsjednika/ce Vrhovnog suda naglasak stavimo na izmjene i dopune Zakona o sudovima, mi smo zauzeli strane i upustili se u groteskno navijanje u natjecanju veličine mišica političkih elita.
Short story shorter, na kraju priče kompromitirana je žena koja je poslužila kao lopta u političkoj utakmici dva napuhana ega koja ne mogu prihvatiti da je stabilnost institucija važnija od njihovih mišica.
No, da se ne lažemo, briga njih za stabilnost institucija, ta politička elita koja nam uživa servirati igre bez kruha, ista je ekipa koja je institucije ove države u potpunosti zarobila.
Kako u svom istraživanju „Institucionalni izvori ukorijenjenosti korupcije u Hrvatskoj: uvid stručnjakinja“ tvrdi Dario Čepo s Katedre za sociologiju Pravnog fakulteta u Zagrebu: “Temeljni uzroci (op.a. korupcije) leže u političkoj eliti koja je dizajnirala, utemeljila i (re)formirala političke institucije te ih potom u različitim razdobljima zarobila, marginalizirala, oslabila ili ukinula s ciljem dominacije nad cijelim političkim sustavom. U takvom ozračju izostanka ikakve kontrole, nadzora, primjera dobre prakse i pravila prihvatljivog ponašanja, korupcija postaje alat daljnjeg očuvanja i jačanja vlastitih pozicija.”
Kod nas su modus operandi neformalni procesi donošenja odluka, a netransparentnost i sukob interesa gotovo su institucionalizirani. I to je tužna istina koju su političke elite, na čelu sa “HDZ zna”, uspjele toliko normalizirati da se niti čudimo, a kamoli zbog toga bunimo.
Mi navijamo, pokušavajući sebe uvjeriti da će strana za koju navijamo riješiti probleme s kojima se suočavamo, iako nam je svima jasno da su svi igrači zapravo kreatori stanja u kojem se nalazimo. Zašto bi oni išta mijenjali kada su kreirali sustav koji im pogoduje i gotovo savršeno štiti? Nije li naše pravosuđe od naroda preimenovano u „krivosuđe“ baš zato što štiti političke elite i kriminalce, dok naši građani i građanke, posebice ranjive skupine i manjine svako toliko pravdu moraju tražiti pred Europskim sudom za ljudska prava? A na njemu nerijetko dobivaju postupke protiv države koja ih nije zaštitila, upravo stoga što je štitila elite.
No, okriviti za ovakvo stanje samo političke elite bilo bi u potpunosti neodgovorno. Svi znamo kako stvari stoje. Svojom smo pasivnošću pomogli normalizirati stanje u kojem nam se država nalazi. Kada izbije još jedna od afera koje su neizostavni dio naše svakodnevnice, komentiramo kako su svi isti i nastavljamo ispijati svoju kavu. Okrenemo oči, a zatim i stranicu novina tražeći novi sukob i novu priliku za navijanje u utakmici onih ljudi za koje smo netom prije rekli da su svi isti.
To smo napravili i kada je Drago Hedl još prije desetak godina otkrio kako se siluju štićenice iz Doma za odgoj djece u Osijeku i kako među njihovim silovateljima ima i političara. Iako se u slučaju govorilo o podvođenju štićenica u prostituciju, ispričat ćete me ako stvari nazovem pravim imenom pa naglasim kako je prinuđenje maloljetnica na prostituciju zapravo silovanje. Javnost se sablaznila, slučaj je ubrzo zataškan, jer su maloljetnice kako piše Hedl “pod dirigiranom policijskom istragom povukle ili promijenile svoje iskaze”. Za ovu strahotu nisu odgovarali moćnici koji su silovali štićenice, cijenu je platio Dragutin Pocrnić, čovjek koji je progovorio o ovim strahotama zbog čega je proglašen neuračunljivim i zbog čega je pola godine proveo u zatvorskoj bolnici. Uspio je dokazati da su ga nevinog držali u pritvoru, a ono što nismo uspjeli razriješiti je lanac organiziranog silovanja štičenica Doma. Sustav, rekoh, štiti elite. A mi svojom pasivnošću štitimo taj sustav.
I to je naš krimen, krimen čitavog društva koji je nakon prvotnog sablažnjavanja nastavio okretati stranice novina i ispijati kave. Svima je jasno da su u zataškavanju ovog slučaja sudjelovale političke elite, visokopozicionirani ljudi na čelu institucija koje bi nas trebale štititi. Svima je sve jasno no nismo se digli na noge jer mi se na noge dižemo samo kada navijamo. Pustili smo. Kao što uvijek puštamo. Mi ne puštamo jedino priliku za navijanje.
Tako u zadnje vrijeme navijamo i za Zdravka Mamića u njegovom obračunu sa sucima i pravosuđem. Jadna je zemlja u kojoj narod više vjeruje pravomoćno osuđenom kriminalcu, nego pravosudnom sustavu, a još jadnija ona u kojoj je takav lik doživljen kao reformator pravosuđa i narodni heroj. Možda zato što smo izgubili nadu da bi kriminalno-klijentelističko-koruptivnu hobotnicu mogao pobijediti itko tko i sam nije jedan od njenih krakova. A možda i stoga što mi nismo napravili ništa.
Bez obzira na epilog koji će dobiti Mamićevo prokazivanje korupcije u pravosuđu, stvari se neće promijeniti dok se ne promijenimo mi.
Što bi drugo nego igara vladajući pružili narodu koji samo navija?
Želimo uređenu državu?
Onda je vrijeme da se i sami sredimo.
lupiga