Izgledna pobjeda Andreja Plenkovića na unutarstranačkim predsjedničkim izborima, pojačavanje izbjegličko-migrantske krize i virus korona koji gura svijet u novu globalnu ekonomsku krizu pogoduju strankama desnice pozicioniranima radikalnije od desnocentrističkog mejnstrima hrvatske politike
U ovom času čini se da okolnosti rade za stranke i strančice desnice koje su se pozicionirale desnije od vladajućeg HDZ-a, odnosno radikalnije od desnocentrističkog mejnstrima hrvatske politike. Na prvom mjestu, na ruku im idu događaji u HDZ-u, a pod time podrazumijevamo ponajprije izglednu pobjedu Andreja Plenkovića na unutarstranačkim predsjedničkim izborima. Od koristi im je svakako i novo pojačavanje izbjegličko-migrantske krize, jer je sijanje paranoje o ugroženosti hrvatske nacije, katoličke vjere i ovdašnjeg načina života jedno od centralnih mjesta tog političkog koncepta: na tursku odluku o poticanju tisuća i tisuća migranata i izbjeglica da krenu prema Grčkoj, odnosno prema Europskoj uniji, smjesta su reagirali besmislenim zahtjevima da se Hrvatsku vojsku izvede na državnu granicu. Pomaže im, na kraju, i virus korona koji gura svijet u novu globalnu ekonomsku krizu, pa sa svijetom i Hrvatsku, a recesija bi, prema većini dosadašnjih iskustava, mogla proizvesti veću sklonost birača opcijama koje ciljaju na niske strasti i nude jednostavna i brza rješenja za složene probleme. U nastavku teksta donosimo kratki pregled trenutnih pozicija aktera na suverenističko-antimanjinskoj desnici te previranja i preslagivanja na tom dijelu političkog spektra.
Popularni zabavljač i biznismen, u skladu s očekivanjima, nije iščeznuo s političke scene nakon neuspjeha na predsjedničkim izborima: malo se bio pritajio, a zatim je prije nekoliko dana osnovao Domovinski pokret Miroslava Škore. Na predsjedničkim izborima dobio je 465 hiljada glasova, do parlamentarnih izbora ostalo je najviše šest-sedam mjeseci, što znači da raspolaže solidnim kapitalom za daljnje bavljenje politikom. Ankete mu sad daju oko deset posto: to je otprilike polovica glasova koje je dobio u prosincu, ali valja imati na umu da je na tim izborima imao podršku Mosta nezavisnih lista i Hrvatskih suverenista, dakle stranaka koje u recentnim istraživanjima javnog mnijenja dobivaju oko četiri-pet posto, odnosno oko postotak-dva glasova.
Politika je prilično nepredvidljiva djelatnost i u pola godine sve se može drastično izmijeniti, no izvjesno je da će Domovinski pokret u idućem sazivu Sabora imati zapaženu ulogu, što znači da će samostalno zauzeti najmanje desetak-petnaest parlamentarnih mjesta. Škoro je svjestan toga da se njegova popularnost teško može ispuhati do predstojećih izbora i zacijelo se pita je li mu pametno i potrebno sklapati ozbiljnije predizborne saveze, a to se prije svega odnosi na Most i na Hrvatske suvereniste: može li se cijena te potencijalne suradnje ispostaviti većom od dobitka?
Škoro će, naime, pažljivo vagati i dozirati svoje nacionalističke izljeve: na načelnoj razini ne smije zaostajati za protusrpski, izolacionistički i ultrakonzervativno nastrojenom konkurencijom, ali zna da ga se ne smije poistovjetiti s ljudima poput Velimira Bujaneca ili Marijana Pavličeka. Predsjednički izbori naučili su ga da ne smije otklizati sasvim u crnilo, jer to znači nerelevantnost: on će pokušati kopirati političku strategiju Viktora Orbana i Janeza Janše, s time da Škoro nije ni približno politički kapacitiran kao spomenuta dvojica. Škoro je političko-marketinško-poslovni projekt, a ne čovjek s autentičnim političkim talentom i strašću, no čini se da je dovoljno inteligentan da do izbora prikrije svoje nedostatke.
Družina Bože Petrova i Nikole Grmoje, rekosmo, već se neko vrijeme u anketama kreće oko četiri-pet posto podrške, to jest oko izbornog cenzusa, i zapravo nema prostora za rast: desno krilo političke scene sasvim je zakrčeno, a stvari će se za Most dodatno zakomplicirati kad se službeno osnuje i počne raditi Stranka s imenom i prezimenom, što je naziv pod kojim bi se trebala okupiti skupina nezavisnih političara uglavnom centrističkog usmjerenja – od Ante Pranića iz Vrgorca i Marka Jelića iz Knina do Dalije Orešković i Ivice Relkovića. Umjesto eventualnog rasta, Most u narednim tjednima i mjesecima može računati na topljenje biračke podrške, a jedini realni spasilački potez koji ima na raspolaganju jest predizborna koalicija, odnosno zajednička lista s Miroslavom Škorom kojem su, uostalom, dali potporu na predsjedničkim izborima. Škoro bi sigurno dobio nešto glasova na račun koalicije s Mostom, ali bi ponešto i izgubio: prije svega, izgubio bi mogućnost da inzistira na svježini svoje političke pojave i svojih ideja, na tome da je novo lice, jer je Most dva puta bio na vlasti s HDZ-om, a Most bi Škori donekle otežao da poslije izbora uđe u parlamentarnu većinu prevođenu Plenkovićevim HDZ-om.
Kad se objektivno pogleda, malo je razloga zbog kojih bi neki ljuti desni birač glasao za Most kad ima pred sobom niz sličnih opcija nekompromitiranih iznevjerenim obećanjima i suradnjom s HDZ-om. Most je i 2015. i 2016. godine na parlamentarnim izborima profitirao isključivo zbog toga što se na brzinu uspio profilirati kao politička solucija suprotstavljena dominaciji HDZ-a i SDP-a i svemu negativnom što je proizvela ta dominacija, ali sad je ta karta definitivno potrošena i Petrovljeva organizacija svela se na desničarsku formaciju koja sve većim radikalizmom i nacionalističkom zadrtošću nastoji opstati u političkom životu. To će se pokazati pogrešnim smjerom, a od propasti ih može spasiti jedino Škorina eventualna širokogrudnost prema onima koji su ga podržali u predsjedničkoj utrci.
Hrvoje Zekanović, Ladislav Ilčić, Ruža Tomašić, Marijan Pavliček, Pero Kovačević, Željko Sačić i ostali javno su najprisutniji zagovornici temeljne teze desnijih od HDZ-a i desnijih u HDZ-u, a ta teza glasi otprilike ovako: srpska manjina, pa onda i druge vrste manjina, glavna su prepreka sveopćoj hrvatskoj sreći i blagostanju, i ne samo da su prepreka sreći nego su i trajna prijetnja hrvatskom opstanku te u tom pogledu valja poduzeti odgovarajuće izmjene Ustava i zakonodavstva, s naglaskom na izborno zakonodavstvo, ako može uz dodatak da se svim pravim hrvatskim strankama zabrani postizborno koaliranje sa SDSS-om. Ako tome dometnemo paradnu i ispraznu borbu za očuvanje kune kao nacionalne valute te pozivanje vojske da zaustavi muslimanske izbjeglice i migrante na hrvatskim granicama, u cijelosti smo izložili suverenističku političku platformu. U njihovoj političkoj ponudi uistinu nema ničeg osim sad već vrlo banalnog i krajnje pojednostavljenog širenja netrpeljivosti i ksenofobije. Kakva god bila ova zemlja, teško je vjerovati da će to biti dovoljno za igranje važnije role nakon jesenskih izbora. Premda se, kao i Most, nastoje držati čvrsto i stalno govore da su spremni za samostalni izlazak na izbore, jasno je da priželjkuju predizborni dogovor sa Škorom. Jasno je, međutim, da taj dogovor nije naročito izvjestan, što stvara nervozu među Suverenistima, a iz nervoze bi mogli proizići i unutrašnji sukobi, i daljnja radikalizacija stavova.
Ova dvojica aktualnih saborskih zastupnika mogu se ponovno domoći Markovog trga jedino ako se uspiju probiti na visoka mjesta izbornih lista Miroslava Škore ili Hrvatskih suverenista ili predizborno združene desnice. Hasanbegović – predsjednik stranke Blok za Hrvatsku, stranke koja zapravo postoji samo na papiru i u djelovanju doslovno četiri ili pet persona – pritom ulaže veće napore u održavanje na životu mita o svojoj političkoj važnosti, a očigledna mu je namjera da se ukrca u Škorinu lokomotivu jer je ispravno procijenio da je to najsigurnija ulaznica za nastavak karijere, koju su mu omogućili Tomislav Karamarko i Andrej Plenković. Kako sada stoje stvari, moglo bi mu se i posrećiti: Škori je Hasanbegović najisplativija akvizicija, jer on je Čovjek-Stranka, lako se dogovoriti, a koristan je kao legitimacija pred drugim pretendentima na nacionalističko biračko tijelo. Nije isključeno da bi u paketu s Hasanbegovićem došao i Glasnović.
Ako mu iz nekog razloga ipak ne uspije taj manevar sa Škorom, Hasanbegovićeva politička karijera bit će okončana. To bi bio pošteni ishod petogodišnjeg ostrašćenog parazitiranja na dvjema-trima povijesnim temama, bez ikakve namjere da se proširi spektar interesa i da se gradi politička organizacija, da se uopće išta gradi.
Nakon razlaza s Hasanbegovićem i njegovom malobrojnom frakcijom, Bruna Esih potpuno je nestala iz političkog života: iako sjedi i u Saboru i u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, ne oglašava se ni o čemu, ne pojavljuje se na desničarskim okupljanjima, ne iznosi političke planove i eventualne koalicijske nakane. Prema sadašnjem stanju stvari, ako je uopće zanima nastavak bavljenja politikom, Esih ima na raspolaganju samo pokušaj približavanja HDZ-u ili stranci Milana Bandića.
portalnovosti
U ovom času čini se da okolnosti rade za stranke i strančice desnice koje su se pozicionirale desnije od vladajućeg HDZ-a, odnosno radikalnije od desnocentrističkog mejnstrima hrvatske politike. Na prvom mjestu, na ruku im idu događaji u HDZ-u, a pod time podrazumijevamo ponajprije izglednu pobjedu Andreja Plenkovića na unutarstranačkim predsjedničkim izborima. Od koristi im je svakako i novo pojačavanje izbjegličko-migrantske krize, jer je sijanje paranoje o ugroženosti hrvatske nacije, katoličke vjere i ovdašnjeg načina života jedno od centralnih mjesta tog političkog koncepta: na tursku odluku o poticanju tisuća i tisuća migranata i izbjeglica da krenu prema Grčkoj, odnosno prema Europskoj uniji, smjesta su reagirali besmislenim zahtjevima da se Hrvatsku vojsku izvede na državnu granicu. Pomaže im, na kraju, i virus korona koji gura svijet u novu globalnu ekonomsku krizu, pa sa svijetom i Hrvatsku, a recesija bi, prema većini dosadašnjih iskustava, mogla proizvesti veću sklonost birača opcijama koje ciljaju na niske strasti i nude jednostavna i brza rješenja za složene probleme. U nastavku teksta donosimo kratki pregled trenutnih pozicija aktera na suverenističko-antimanjinskoj desnici te previranja i preslagivanja na tom dijelu političkog spektra.
Domovinski pokret Miroslava Škore
Popularni zabavljač i biznismen, u skladu s očekivanjima, nije iščeznuo s političke scene nakon neuspjeha na predsjedničkim izborima: malo se bio pritajio, a zatim je prije nekoliko dana osnovao Domovinski pokret Miroslava Škore. Na predsjedničkim izborima dobio je 465 hiljada glasova, do parlamentarnih izbora ostalo je najviše šest-sedam mjeseci, što znači da raspolaže solidnim kapitalom za daljnje bavljenje politikom. Ankete mu sad daju oko deset posto: to je otprilike polovica glasova koje je dobio u prosincu, ali valja imati na umu da je na tim izborima imao podršku Mosta nezavisnih lista i Hrvatskih suverenista, dakle stranaka koje u recentnim istraživanjima javnog mnijenja dobivaju oko četiri-pet posto, odnosno oko postotak-dva glasova.
Predsjednički izbori naučili su Miroslava Škoru da ne smije otklizati sasvim u crnilo, jer to znači nerelevantnost: on će pokušati kopirati političku strategiju Viktora Orbana i Janeza Janše, s time da nije ni približno politički kapacitiran kao spomenuta dvojica
Politika je prilično nepredvidljiva djelatnost i u pola godine sve se može drastično izmijeniti, no izvjesno je da će Domovinski pokret u idućem sazivu Sabora imati zapaženu ulogu, što znači da će samostalno zauzeti najmanje desetak-petnaest parlamentarnih mjesta. Škoro je svjestan toga da se njegova popularnost teško može ispuhati do predstojećih izbora i zacijelo se pita je li mu pametno i potrebno sklapati ozbiljnije predizborne saveze, a to se prije svega odnosi na Most i na Hrvatske suvereniste: može li se cijena te potencijalne suradnje ispostaviti većom od dobitka?
Škoro će, naime, pažljivo vagati i dozirati svoje nacionalističke izljeve: na načelnoj razini ne smije zaostajati za protusrpski, izolacionistički i ultrakonzervativno nastrojenom konkurencijom, ali zna da ga se ne smije poistovjetiti s ljudima poput Velimira Bujaneca ili Marijana Pavličeka. Predsjednički izbori naučili su ga da ne smije otklizati sasvim u crnilo, jer to znači nerelevantnost: on će pokušati kopirati političku strategiju Viktora Orbana i Janeza Janše, s time da Škoro nije ni približno politički kapacitiran kao spomenuta dvojica. Škoro je političko-marketinško-poslovni projekt, a ne čovjek s autentičnim političkim talentom i strašću, no čini se da je dovoljno inteligentan da do izbora prikrije svoje nedostatke.
Most nezavisnih lista
Družina Bože Petrova i Nikole Grmoje, rekosmo, već se neko vrijeme u anketama kreće oko četiri-pet posto podrške, to jest oko izbornog cenzusa, i zapravo nema prostora za rast: desno krilo političke scene sasvim je zakrčeno, a stvari će se za Most dodatno zakomplicirati kad se službeno osnuje i počne raditi Stranka s imenom i prezimenom, što je naziv pod kojim bi se trebala okupiti skupina nezavisnih političara uglavnom centrističkog usmjerenja – od Ante Pranića iz Vrgorca i Marka Jelića iz Knina do Dalije Orešković i Ivice Relkovića. Umjesto eventualnog rasta, Most u narednim tjednima i mjesecima može računati na topljenje biračke podrške, a jedini realni spasilački potez koji ima na raspolaganju jest predizborna koalicija, odnosno zajednička lista s Miroslavom Škorom kojem su, uostalom, dali potporu na predsjedničkim izborima. Škoro bi sigurno dobio nešto glasova na račun koalicije s Mostom, ali bi ponešto i izgubio: prije svega, izgubio bi mogućnost da inzistira na svježini svoje političke pojave i svojih ideja, na tome da je novo lice, jer je Most dva puta bio na vlasti s HDZ-om, a Most bi Škori donekle otežao da poslije izbora uđe u parlamentarnu većinu prevođenu Plenkovićevim HDZ-om.
Malo je razloga zbog kojih bi neki ljuti desni birač glasao za Most kad ima pred sobom niz sličnih opcija nekompromitiranih iznevjerenim obećanjima i suradnjom s HDZ-om
Kad se objektivno pogleda, malo je razloga zbog kojih bi neki ljuti desni birač glasao za Most kad ima pred sobom niz sličnih opcija nekompromitiranih iznevjerenim obećanjima i suradnjom s HDZ-om. Most je i 2015. i 2016. godine na parlamentarnim izborima profitirao isključivo zbog toga što se na brzinu uspio profilirati kao politička solucija suprotstavljena dominaciji HDZ-a i SDP-a i svemu negativnom što je proizvela ta dominacija, ali sad je ta karta definitivno potrošena i Petrovljeva organizacija svela se na desničarsku formaciju koja sve većim radikalizmom i nacionalističkom zadrtošću nastoji opstati u političkom životu. To će se pokazati pogrešnim smjerom, a od propasti ih može spasiti jedino Škorina eventualna širokogrudnost prema onima koji su ga podržali u predsjedničkoj utrci.
Hrvatski suverenisti
Hrvoje Zekanović, Ladislav Ilčić, Ruža Tomašić, Marijan Pavliček, Pero Kovačević, Željko Sačić i ostali javno su najprisutniji zagovornici temeljne teze desnijih od HDZ-a i desnijih u HDZ-u, a ta teza glasi otprilike ovako: srpska manjina, pa onda i druge vrste manjina, glavna su prepreka sveopćoj hrvatskoj sreći i blagostanju, i ne samo da su prepreka sreći nego su i trajna prijetnja hrvatskom opstanku te u tom pogledu valja poduzeti odgovarajuće izmjene Ustava i zakonodavstva, s naglaskom na izborno zakonodavstvo, ako može uz dodatak da se svim pravim hrvatskim strankama zabrani postizborno koaliranje sa SDSS-om. Ako tome dometnemo paradnu i ispraznu borbu za očuvanje kune kao nacionalne valute te pozivanje vojske da zaustavi muslimanske izbjeglice i migrante na hrvatskim granicama, u cijelosti smo izložili suverenističku političku platformu. U njihovoj političkoj ponudi uistinu nema ničeg osim sad već vrlo banalnog i krajnje pojednostavljenog širenja netrpeljivosti i ksenofobije. Kakva god bila ova zemlja, teško je vjerovati da će to biti dovoljno za igranje važnije role nakon jesenskih izbora. Premda se, kao i Most, nastoje držati čvrsto i stalno govore da su spremni za samostalni izlazak na izbore, jasno je da priželjkuju predizborni dogovor sa Škorom. Jasno je, međutim, da taj dogovor nije naročito izvjestan, što stvara nervozu među Suverenistima, a iz nervoze bi mogli proizići i unutrašnji sukobi, i daljnja radikalizacija stavova.
Zlatko Hasanbegović i Željko Glasnović
Ova dvojica aktualnih saborskih zastupnika mogu se ponovno domoći Markovog trga jedino ako se uspiju probiti na visoka mjesta izbornih lista Miroslava Škore ili Hrvatskih suverenista ili predizborno združene desnice. Hasanbegović – predsjednik stranke Blok za Hrvatsku, stranke koja zapravo postoji samo na papiru i u djelovanju doslovno četiri ili pet persona – pritom ulaže veće napore u održavanje na životu mita o svojoj političkoj važnosti, a očigledna mu je namjera da se ukrca u Škorinu lokomotivu jer je ispravno procijenio da je to najsigurnija ulaznica za nastavak karijere, koju su mu omogućili Tomislav Karamarko i Andrej Plenković. Kako sada stoje stvari, moglo bi mu se i posrećiti: Škori je Hasanbegović najisplativija akvizicija, jer on je Čovjek-Stranka, lako se dogovoriti, a koristan je kao legitimacija pred drugim pretendentima na nacionalističko biračko tijelo. Nije isključeno da bi u paketu s Hasanbegovićem došao i Glasnović.
Ako mu iz nekog razloga ipak ne uspije taj manevar sa Škorom, Hasanbegovićeva politička karijera bit će okončana. To bi bio pošteni ishod petogodišnjeg ostrašćenog parazitiranja na dvjema-trima povijesnim temama, bez ikakve namjere da se proširi spektar interesa i da se gradi politička organizacija, da se uopće išta gradi.
Neovisni za Hrvatsku
Nakon razlaza s Hasanbegovićem i njegovom malobrojnom frakcijom, Bruna Esih potpuno je nestala iz političkog života: iako sjedi i u Saboru i u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, ne oglašava se ni o čemu, ne pojavljuje se na desničarskim okupljanjima, ne iznosi političke planove i eventualne koalicijske nakane. Prema sadašnjem stanju stvari, ako je uopće zanima nastavak bavljenja politikom, Esih ima na raspolaganju samo pokušaj približavanja HDZ-u ili stranci Milana Bandića.
portalnovosti
