Ivanu Penavi i Domovinskom pokretu uspjelo je da predizbornu Kolonu sjećanja u Vukovaru – bez otpora i prosvjeda – pretvore u veličanje HOS-a, defile ustaškog znamenja i vlastitu stranačku propagandu
Iza crnih uniformi i crnih zastava poslušno je koračao državni vrh i predstavnici gotovo svih političkih partija (foto Borna Jakšić/PIXSELL)
Na kraju, sve je u Vukovaru 18. studenog, na Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, bilo onako kako su htjeli Ivan Penava, gradonačelnik Vukovara, i njegov Domovinski pokret. Prema procjenama, okupilo se navodno rekordnih 150 tisuća ljudi u Koloni sjećanja, na čijem su čelu bili nekadašnji pripadnici i današnji simpatizeri HOS-a odjeveni u crne uniforme i pod crnim zastavama na kojima je ispisan ustaški poklič "Za dom spremni", ali i imena ustaških zločinaca Jure Francetića i Rafaela Bobana, po kojima su se zvale neke ratne jedinice HOS-a; među HOS-ovcima naročito se isticao umirovljeni pukovnik Marko Skejo, koji nastavlja njegovati mjestimičnu fizičku sličnost s Adolfom Hitlerom; iza Skeje, crnih uniformi i crnih zastava poslušno je, među onih 150 tisuća domoljuba, koračao državni vrh u kompletnom sastavu i predstavnici gotovo svih političkih partija, kao i ministri, saborski zastupnici, državni tajnici i posebni savjetnici, aktivni i umirovljeni generali, visoko svećenstvo, bivši ratnici i ratni stradalnici... Dan ranije, Samostalna demokratska srpska stranka odustala je od spuštanja vijenaca u Dunav za sve poginule civile u Vukovaru 1991., jer je Domovinski pokret zaprijetio da će silom spriječiti SDSS-ovce da učine ono što su normalno prakticirali prethodnih godina.
Kolonu nije napustio ni predsjednik Zoran Milanović, koji je dosad više puta bojkotirao događaje na kojima su se pojavljivali HOS-ovci s amblemima i zastavama na kojima je bio ustaški pozdrav
Može se, naravno, razgovarati o tome je li 17. studenog dobro odabran datum za SDSS-ovu vukovarsku komemoraciju, možda bi primjereniji bio neki ljetni datum, kad su 1991. u Vukovaru ubijani i terorizirani mnogi Srbi, ali nedopustive su prijetnje nasiljem i cinično je objašnjenje da su SDSS-ovi vijenci u Dunavu nepotrebna provokacija, jer se Kolona sjećanja 18. studenog odnosi i na hrvatske i na srpske stradalnike. Pijetet prema stradalim Srbima sigurno se ne iskazuje pod obilježjima i sloganima preuzetima od ustaša. Razumljivo je i legitimno da se 18. studenog u Vukovaru obilježava tragedija Hrvata, civila i ratnih zarobljenika koji su bili žrtve stravičnih ratnih zločina Jugoslavenske narodne armije i srpskih paravojnih formacija; Vukovar je poprište najvećeg zločina nad Hrvatima u ratovima devedesetih godina i nema ničeg problematičnog da se hrvatski građani s tom mišlju okupljaju u gradu-heroju 18. studenog, no opasno je i perfidno kad se krivotvori suština Kolone sjećanja e da bi se antihrvatskom djelatnošću proglasio spomen i na one vukovarske ratne žrtve koje, nemojmo se lagati, nisu obuhvaćene Kolonom sjećanja.
Sve je, dakle, prošlo u skladu s Penavinim planovima. Nitko nije napustio povorku zbog prozirne i primitivne zloupotrebe tragedije Vukovara u korist filoustaške propagande Domovinskog pokreta, nitko pa ni predsjednik Zoran Milanović koji je dosad više puta bojkotirao događaje na kojima su se pojavljivali HOS-ovci s amblemima i zastavama na kojima je bio ustaški pozdrav, ali sad je, bez komentara, prešao preko toga. Predsjednik SDP-a Peđa Grbin izrazio je negodovanje zbog ustaških pokliča na zastavama što su se vijorile na čelu povorke i zbog Skejinih brčića, ali nije odbio sudjelovati. Tomislav Tomašević, zagrebački gradonačelnik i supredsjednik platforme Možemo!, nije učinio ni toliko. Sandra Benčić, premijerska kandidatkinja i supredsjednica spomenute platforme, također je ostala u koloni, ali je dan poslije, u nedjelju, spustila vijenac u Dunav za sve civilne žrtve, i Hrvate i Srbe. Uz iznimku SDP-ovog eurozastupnika Freda Matića, inače vukovarskog branitelja, nitko relevantan u političkom životu ove zemlje nije našao snage da se odupre upadanju u zamku koju im je pripremio Domovinski pokret, da otkloni Penavinu jeftinu nacionalističku ucjenu.
Plenković i HDZ legalizirali su, zapravo, ZDS u situacijama koje se odnose na 1991. (Foto: Emica Elveđi/PIXSELL)
Bliže se izbori, a Kolona sjećanja previše je krupan i važan događaj da bi se iskakalo iz stroja te izazivalo animozitet nabrijane javnosti. Nitko se nije usudio narušiti veličanstvenu manifestaciju nacionalnog jedinstva, pa makar to podrazumijevalo i koračanje iza crnih zastava i Marka Skeje. Glavni mediji skladno su se uklopili u formiranje pozitivne slike: važno je da nisu bile dvije kolone, važno je da nije bilo podjela i političkih prepucavanja, da nije bilo incidenata, premda je Penavina režija bila incident sama po sebi. Svi su pristali na manipulaciju činjenicom da se oko 60 HOS-ovaca borilo u Vukovaru i da ih je 25 poginulo: trideset i dvije godine poslije, ta činjenica ne može biti pokriće za defiliranje s podignutim zastavama na kojima stoji "Za dom spremni", bez obzira na to što su se HOS-ovci 1991. borili pod tim pokličem.
Priznanje ratnoj ulozi HOS-a – ulozi koja je, usput, bila daleko od presudne – može se i mora dati i mimo filoustaštva, osim ako je smisao slavljenja HOS-ovih zasluga u ratu upravo u buđenju nostalgije spram NDH, što onda služi za privlačenje desnih birača koji – iz ovakvih ili onakvih razloga i motiva – simpatiziraju ustaštvo i njeguju mržnju prema Srbima. U slučaju Domovinskog pokreta, nije riječ ni o čemu drugom nego o tome.
Plenković osjeća da mu zdesna prijeti ozbiljna opasnost i odlučio je odgovoriti skretanjem udesno. U tome je razlog pristajanja na onakvu Kolonu sjećanja i šutnje o prijetnji DP-a kojom je spriječeno SDSS-ovo bacanje vijenaca u Dunav
Posebna su, pak, priča premijer Andrej Plenković i HDZ, oni koji su teorijom o dvostrukim konotacijama pokliča "Za dom spremni", zapravo, legalizirali rečeni poklič u situacijama koje se odnose na 1991., a ne 1941., čime je otvoren širok prostor za manipuliranje, za različita policijska, tužiteljska i sudska tumačenja, za zbunjivanje građana, za zgražanje nad navijačkim ustašlucima, koji nanose konkretnu štetu nogometnoj reprezentaciji, i istovremeno zatvaranje očiju pred vukovarskim događajem, što bi trebalo donijeti političku korist.
Plenković se u vezi s ovogodišnjom Kolonom sjećanja nije usudio otići ni pedalj dalje od kurtoaznog prozivanja Domovinskog pokreta za vođenje predizborne kampanje na tragediji Vukovara i od izrade "neutralnog" državnog plakata kao alternative Penavinom plakatu, kojim dominiraju HOS i slovo U. Pokorio se Penavinom protokolu, ni riječju ni djelom nije se pobunio protiv toga što na čelu Kolone sjećanja stupa Damir Markuš, nekadašnji HOS-ovac i sadašnji član Domovinskog pokreta, čovjek kojeg je premijer nedavno svrstao među one što su toliko napunili glavu radikalizmom dvadeset dvogodišnjem Danijelu Bezuku iz Kutine da je dotični u listopadu 2020. zapucao iz kalašnjikova po Banskim dvorima i pritom ranio jednog policajca, a zatim počinio samoubojstvo.
Brzo će izbori, rekosmo, a Plenković osjeća da mu zdesna – od Domovinskog pokreta, Mosta i Hrvatskih suverenista – prijeti ozbiljna opasnost, naročito u slavonskim izbornim jedinicama. Na tu opasnost odlučio je odgovoriti skretanjem udesno. U tome je razlog pristajanja na onakvu Kolonu sjećanja i šutnje o prijetnji Domovinskog pokreta kojom je spriječeno SDSS-ovo bacanje vijenaca u Dunav. U tome je i glavni razlog imenovanja Ivana Anušića za ministra obrane i potpredsjednika Vlade, jer je dosadašnji osječko-baranjski župan neformalni lider onog krila HDZ-a koje je desnije od Plenkovića, koje s mrzovoljom gleda na koaliciju sa SDSS-om i koje otvoreno priželjkuje buduću vladajuću koaliciju s Domovinskim pokretom.
Zoran Milanović i Ivan Penava (Foto: Borna Jakšić/PIXSELL)
Plenković je nerado posegnuo za Anušićem, ali nije imao drugi adut u borbi za desno biračko tijelo u Slavoniji, i ne samo Slavoniji. Osim toga, na Anušića je u dobroj mjeri prebacio odgovornost za ishod sraza s Domovinskim pokretom, Mostom i Suverenistima, da bi on, Plenković, mogao koliko-toliko zadržati umjerenjački i proeuropski kurs te da bi HDZ i dalje bio poželjan koalicijski partner zastupnicima nacionalnih manjina i raznim centrističkim opcijama. Poluči li Anušić izborni uspjeh, to će ga definitivno učiniti najizglednijim kandidatom za šefa HDZ-a nakon što Plenković jednom ode s te funkcije, a sadašnjem šefu HDZ-a to nije najmiliji scenarij.
S druge strane, HDZ drži otvoren prolaz i za eventualno sastavljanje većine s Domovinskim pokretom, ako to bude neizbježno da bi se došlo do 76 ruku u parlamentu. "Što se tiče bilo koje političke opcije, uključujući osobito Domovinski pokret, svaka politička opcija koja će pristupati HDZ-u na ucjenjivački način, kao što je, primjerice, Most nastupao prema HDZ-u 2015., nema ni teoretske šanse da ti ljudi budu partneri HDZ-a", izjavio je Plenković u ponedjeljak. Zanimljivo je da je za primjer političke ucjene HDZ-a uzeo ponašanje Mosta prije osam godina, a ne stav Domovinskog pokreta iz prošle kampanje za parlamentarne izbore, stav da im je prihvatljiva koalicija s HDZ-om pod uvjetom da se makne Plenković.
Penavina stranka u međuvremenu je odustala od takvih razmišljanja i jedino što se trenutno doima kao njihova moguća ucjena HDZ-a jest to da SDSS ne bude u nekoj eventualnoj budućoj koaliciji na vlasti. No politika Domovinskog pokreta nije vođena nikakvim principima nego interesima gazde te stranke Marija Radića, krupnog poduzetnika i dugogodišnjeg poslovnog partnera Pavla Vujnovca, jednog od najmoćnijih ljudi u Hrvatskoj. Radića zanima isključivo vlast i sav smisao postojanja njegove stranke sastoji se u dobivanju dovoljnog broja glasova da DP postane nezaobilazan faktor u formiranju većine i vlade, odnosno da dođe do izvršne moći u privrednim područjima koja su u zoni Radićevog i Vujnovčevog interesa. Nacionalistička zadrtost, s ovogodišnjom vukovarskom Kolonom sjećanja kao centralnom manifestacijom, samo je sredstvo za postizanje tog cilja.
