Politički moralni slom, to parazitiranje političke moći, došlo je odozgo, iz samog središta vlasti. Kao test lojalnosti. Ili si ‘s nama’ ili ‘protiv nas’
„Svi Hrvatine, a svaki skače ka klokan
čin čuje Cecu il neki hit turbo folka
Tu nema sriće, sve je gluma
Ljubav odnosi bujica tekućih računa
Sve do Crnog mora, još crnje i gore u Mrtvo more
Tu nema života, samo svota
Nema snova, samo lova otrovnija od olova
Šporka od šporkih poslova“
Aleksandar Antić
Polarizacija u Hrvatskoj nije od jučer. Nije nastala ni zbog neke, navodne, radikalne ljevice. One kojom Andrej Plenković plaši djecu. Umjesto Krampusa, desni korifeji smislili su cijelu plejadu neprijatelja Hrvatske. Nisu više samo „crni, zeleni i žuti vragovi“, primatelji „Judinih škuda“ i „jalnuški diletanti“, danas je to i „radikalna ljevica“. No unatoč onima koji uporno vlastitu odgovornost imputiraju nepostojećim neprijateljima, ova polarizacija ima drugo ime, lice i adresu. Naša polarizacija dolazi s vrha. Vlasti. Od Andreja Plenkovića. Dolazi svjesno. I namjerno.
Hrvatska ne živi danas ideološku pregrijanost ljevice. Ne, ljevica je već dugo uspavana. Tu i tamo se pojavi kakav znak „lijevog života“. No ljevice, ako i ima, nema! Ono što živimo jest posrtanje vlasti koja je konačno odlučila odustati od sveg u što se zaklinjala. Od manira političke pristojnosti, europejstva, na kraju zakona i Ustava. Vlast je, zapravo, digla ruke od Hrvatske. Ili, bolje kazano, digla ruke na Hrvatsku!
Andrej Plenković, lik s početka kolumne, nije žrtva radikaliziranog društva. Ne. On je aktivni proizvođač radikaliziranog, polariziranog društva. Čovjek koji je došao kao europejac, jamac stabilnosti, navodni bedem protiv ekstremizma, danas bez zadrške preuzima jezik, simbole i obrasce upravo onih koje je nekad deklarativno osuđivao. Njegova je to vlastita „dvostruka konotacija“. I ne čini on to stoga što u to vjeruje. Ne. Naš vrli premijer, PR-emijer, to što nam čini ne čini ni iz uvjerenja ni iz pakosti. Već jer procjenjuje da mu politički koristi. Nije riječ o slabosti. Još manje o grešci. Cinizam je to, mračna pragma, korisno licemjerje. O tom je riječ. I to je ono opasno.
Plenkovićeva transformacija, kroz koju povlači i Vladu, i vlast, i HDZ, nimalo nije slučajna. Ni impulzivna. Racionalna je to, hladna i proračunata akcija. Svjestan da je svakim danom, sa svakim novim ministrom koji završi u zatvoru ili na dobroj plaći negdje u Bruxellesu, Luksemburgu ili Strasbourgu, sve više politički potrošen, da je ljudima dosadio, da je pročitana njegova tehnokratska praznina, odlučio je posegnuti za najstarijim trikom vlasti. Identitetom, emocijom, podjelom. Blut und Boden u Hrvatskoj 2026. Pa kad uoči da postoje akteri koji Thompsona guraju kao sredstvo oživljavanja radikalno desnog narativa, Plenković ne pruža otpor. Ne. On preuzima. Normalizira. Upravlja. Postaje sve što je glumio da nije. Nekad. Onda kad se to nije isplatilo. Politički divljak u pristojnom europskom pakiranju danas je raspakiran. I nije to slučajan pad, već svjestan izbor.
Ne radi se tu o sportu. On je u tu alibi, uspjeh je kulisa. Medalja medij. Vlada nije odlučila preuzeti organizaciju dočeka zato što je morala, nego jer je to htjela, odlučila. Poslala je jasnu poruku: država ne samo što tolerira ZDS-simbolički sadržaj, nego ga aktivno usvaja kao dio vlastite političke reprezentacije. Klasičan primjer onog na što već dugo, predugo, mnogi upozoravaju. Kad vlast preuzima „neutralni“ događaj, ona ga nužno politizira iako istodobno tvrdi da politiku uklanja.
Nije vlast jedini krivac, treba reći ono što se mnogima neće svidjeti. „Naši“ sportaši za koje navijamo, s kojima se živciramo, tugujemo i veselimo, strašno su podbacili. Podbacio je i Rukometni savez. Trenutak kada su u javnom prostoru svoj doček uvjetovali pa ga, kao cendravci, otkazali, kad su se priklonili simbolima i izborima koji dijele, sport i uspjeh postali su sporedni. Nisu uvjetovali ni otkazivali u Švedskoj kad je odlučeno da se ne puštaju Thompsonove pjesme. Kad su im drugi postavili granicu u javnom prostoru, nisu bili ni principijelni ni odlučni. No kad su se vratili, hrabrost se odjednom pojavila. Kažu dečki da se ne bave politikom. No onog trena kad uvjetuješ javni događaj javnom i dobro poznatom simbolikom, tad ili se baviš politikom ili dopuštaš da se politika bavi tobom. Pristaješ biti dekor vlasti, postaješ marioneta, sramni Pinocchio s rukometnom loptom umjesto velikog nosa. I Geppettom Plenkovićem. Ili Anušićem. Možda Medvedom. Da, marionete, više niste u sportskoj, sad ste u nacionalnoj političkoj areni, u politici. I to na najnižoj mogućoj razini. Političkih potrčaka. Portira Plenkovićeva političkog uspjeha.
Hajdemo dalje, jer ključno pitanje nije sport. A nisu ni sportaši središnji problem. Prije simptom. Političke snishodljivosti i luksuza političkog profitiranja. Ključna je politika.
Politika se danas u Hrvatskoj strukturira oko sasvim jasne, posve očite linije. Linija je to između Thompsonove i normalne Hrvatske. I nije to kulturna, estetska ili glazbena razlika, već duboka društvena tektonika. Baš kao što ni rukometaši ili Thompson nisu estradni višak ni folklorna fusnota. Već politički marker, znak odnosa prema prošlosti, povijesnom revizionizmu, autoritarnom jeziku. Prema perspektivi. Oni su slika i prilika odnosa ove države prema vlastitom Ustavu i zakonima, demokraciji, institucijama i vladavini prava. I tu liniju nije povukla ljevica. Politički moralni slom, to parazitiranje političke moći, došlo je odozgo, iz samog središta vlasti. I zatim je iz Banskih dvora gurnuto u društvo. Kao test lojalnosti. Ili si „s nama“ ili „protiv nas“. Protiv „Thompsonove“ Hrvatske. I Andrejeve. Opet dvostruke konotacije.
Nismo mi prvi koji proživljavamo takvu zloupotrebu tolerancije. Ne propadaju demokracije zato što se netko otvoreno protiv nje izjašnjava. Već stoga što društvo tolerira i normalizira one koji je potkopavaju. Sve dok njihov jezik, simboli i narativi ne postanu službeni. A kad se to dogodi, granica nije više pitanje ukusa ili mišljenja. Tad ona postaje ustavna. Stoga, sasvim jasno, ta Thompsonova, i Andrejeva, Hrvatska i nije Hrvatska današnjeg Ustava RH.
Pozivi da se „ne ulazi u ideologiju“ nisu više znak razboritosti, već političkog nerazumijevanja. Ideologija je već tu. Ona strukturira javni prostor, određuje granice dopuštenog, mobilizira emocije. Tko od toga bježi, ne zauzima neutralnu poziciju. Ne, prepušta teren drugoj strani. Upravo to se već dugo događa s ljevicom i centrom. A oni, SDP i Možemo!, lijevi i centristi, ponašaju se kao da se politika i dalje vodi tehničkim programima. I to dok se društvo raspada po simboličkim šavovima. Govoriti danas o porezima, umjetnoj inteligenciji, hvaliti se odvozom komunalnog otpada i iscrtavati linije po cestama, sve bez jasnog ideološkog pozicioniranja, u trenutku kada se država redefinira kroz revizionističke i autoritarne obrasce, to znači ne razumjeti vrijeme u kojem živimo. Ni bit politike. Jer ona nije skup lijepih želja. Ne, smisao jest i uvijek će biti osvojiti vlast. Kako bi se politike mogle provesti. A vlast se ne osvaja neutralnošću. Osvaja se sučeljavanjem, sukobom, mobilizacijom, jasnom linijom podjele.
Postoji druga Hrvatska. Hrvatska pristojnih ljudi, normalnih građana, onih koji ne žele živjeti u zemlji trajne mobilizacije, povijesnih fantazija i autoritarnog jezika. Tih ljudi, siguran sam, ima više. Većina nije za Thompsonovu Hrvatsku. Problem je što ih nitko ne okuplja, ne artikulira, ne poziva na političko djelovanje. Umjesto toga, govori im se da budu tihi, umjereni i strpljivi dok se društvo gura unatrag. I da idu s Thompsonom slaviti broncu. Jer bez toga, valjda, ne može. Nije to odgovorna politika. To je kapitulacija.
Ustavni patriotizam nije fraza. Nego jedini smisleni oblik patriotizma u demokratskoj državi. Sve ostalo su floskule koje služe prikrivanju odustajanja od temeljnih vrijednosti. Vlast koja se zaklinje u „domoljublje“, a istodobno napada Ustav, ne brani državu. Razgrađuje ju. A vlast koja to čini svjesno, hladno i cinično, nije slabost. Već autoritarizam u poodmakloj fazi.
Ako je ikad postojao trenutak za jasno sučeljavanje, onda je to sad. Demokracija se ne brani šutnjom. Ne brani se pristojnim povlačenjem. Ne brani se bježanjem od ideologije. Ona se brani političkom borbom. Bez toga Hrvatskoj ne prijeti samo loša vlast, nego dugotrajna regresija. A to nije sudbina koju bi normalna Hrvatska trebala prihvatiti. Ili, da pojednostavim, kad te politički siluju, grizi, opiri se, lupaj šakama. Bori se!
