U utorak navečer hrvatska je javnost ostala pomalo zatečena: ministar odlazi iz vlade premijera Andreja Plenkovića, a razlog odlaska nije afera. Takav neobični slučaj nagnao je novinare, analitičare, opozicijske političare i običan puk na nagađanje: što zapravo stoji iza odluke ministra financija Zdravka Marića da napusti funkciju koju je obnašao nešto više od šest godina? Čitav niz objašnjenja je prodefilirao medijskim i društveno-medijskim poljem, ali pobjednika (još) nismo saznali. Naime, ministar Marić nije na naknadnoj novinskoj konferenciji otkrio “pravi” razlog odlaska. Ili mu je baš stvarno dosta i ne da mu se više.
Bilo je tu svakakvih nagađanja. Pritom su vjerojatno najbrojnija bila ona koje razlog vide upravo u aferama i to onim “rubnim” koje je Marić preživio u dosadašnjem političkom životu. Takvi su refleksi zapravo taoci prevladavajuće predodžbe politike koja se sastoji samo od afera i još nedokazanih afera. Iza njih su slijedile špekulacije po kojima Marić odlazi na bolje plaćeno mjesto u privatnom sektoru, možda čak i u inozemstvu. Takve pak špekulacije onome tko ih plasira priskrbljuju status insajdera koji zna kako stvari funkcioniraju između visoke politike i krupnog biznisa. Na trećem pak mjestu, po slobodnoj procjeni, nalaze se one procjene koje lagano koketiraju s optužbom za izdaju. Naime, svi znamo da na jesen slijedi kriza, a “kapetan napušta brod koji tone”. Toj se optužbi dodavala i opaska o neozbiljnosti ostavke pred ulazak u eurozonu. Ta je opaska malo neozbiljna jer zbog svih fiskalnih pravila nakon ulaska u eurozonu ministar financija više ne predstavlja političku funkciju. Ako si umisli da je predstavlja završi kao Janis Varufakis.
No, puno zanimljiviji sadržaj od nagađanja o razlozima Marićeva odlaska čine rekapitulacije i ocjene njegova djelovanja. Unatoč vezi s Agrokorom, Marić je stekao status najozbiljnijeg Plenkovićeva ministra i čovjeka koji zna što radi. S obzirom na to da je među ministrima bio i još je značajan broj kadrova čija je minimalna upućenost u resor kojim upravljaju itekako upitna, Mariću taj status i nije bio nešto naročito nedostižan. Sasvim pristojna razina artikuliranosti i priroda samog resora koji je većini ljudi neproničan – ili im se barem takvim predstavlja – omogućili su Mariću značajnu razinu poštovanja i među poslovično neprijateljski nastrojenim novinarima liberalnih medija. Međutim, postoji još jedan “dublji” razlog koji je Mariću jamčio spomenuti status i tihu popularnost, a koji više govori o skučenosti našeg političkog polja nego o njemu samom i ministarskoj mu konkurenciji.
Naime, Marić je u svojem političkom djelovanju bio pozicioniran točno na mjestu prekinutih veza između ekonomskih interesa i pitanja distribucije i njihove političke artikulacije. Ili ponešto drukčije rečeno: Marić je uspješno manevrirao između “objektivnosti tržišta” koju posreduju fiskalna pravila Europske unije i klijentelističke baze HDZ-a koja je naslonjena na proračun. Pritom je imao i sreće da je upravljao državnim financijama u periodu jeftinog novca kojem je došao kraj. “Objektivnost tržišta” čini političko zadiranje u pitanje distribucije krajnje upitnim i “znanstveno” prokazanim, a klijentelistička baza svako interesno udruživanje s ciljem realizacije (klasnih) ciljeva koruptivnom praksom kao takvom. I tu se gubi svaka veza između ekonomije i politike: postoji samo veza između ekonomije i korupcije. Naravno, vodile su se rasprave u Marićevom mandatu o previsokom PDV-u koji je regresivni porez i koji zapravo najviše plaćaju najsiromašniji, o porezu na nekretnine i o ukidanju poreznih razreda, ali u svim tim raspravama je nedostajalo stvarno političko predstavništvo onih na koje te odluke utječu ili bi mogle utjecati. Ono što u našem političkom životu presudno fali je političko organiziranje oko pitanja redistribucije. Bilo bi, na primjer, zanimljivo vidjeti koliko određeni aspekti porezne politike utječu na preference birača. Ako nema političkog organiziranja tog tipa onda popularnost ovisi o manjku afera i uvjerljivosti televizijskog nastupa. Ako oni najsiromašniji, kako je to rekao francuski pisac Edouard Louis, koji i minimalne promjene porezne politike osjećaju na svom tijelu, nisu politički organizirani, onda kriteriji popularnosti nisu politički već dojmovni.
U takvom kontekstu u kojem fiskalna pitanja i redistribucija ostaju rezervirana za jedan termin “Otvorenog” Mariću pozadina artikuliranog i prizemnog financijaša koji se vodi jasno propisanim pravilima jamči reputaciju ozbiljnog ministra kojeg hvale i novinari i opozicija. Barem onoliko koliko smiju. S jedne strane stoje ekonomska struka i tržište kao takvo koji bilo kakve zahtjeve za redistribucijom bogatstva proglase populizmom i političkim avanturizmom koji se kosi sa zakonima socijalne fizike, a s druge liberalni analitičari koji tvrde da se redistribucija itekako odvija i to u obliku zapošljavanja u javnom sektoru i podilaženja HDZ-ovoj bazi i da upravo ona čini glavnu prepreku napretku. U tom je prostoru manevrirao Marić – između objektivnih zakonitosti i selektivne redistribucije. Tu se krije i priznanje liberala, ali i jamac reizbora.
