Iako privatizirano, pulsko brodogradilište Uljanik nije izašlo iz problema, stoga se ponovo u pomoć poziva država. No, državi je nadređena Europska komisija čiji je primarni interes zaštita tržišnog natjecanja. Tako nam ostaje da rješenja tražimo u otporima odozdo.
Nema tome ni pola desetljeća, kad je ono pulska vlast doskočila već starom problemu estetičkog pripitomljavanja Uljanika, brodogradilišta usred grada. Golemi škverski kranovi na poluotoku jednostavno su tada dekorirani vrhunskom noćnom rasvjetom, u više boja, i već su turisti oduševljeno pravili selfije s Lighting Giants – tako je nazvan projekt, Svijetleći divovi – u pozadini. Uljanik je dijelom priveden novoj svrsi, ali to istarskim vizionarima neće biti dovoljno. Na nj će se atakirati opetovano do dandanas, i razmatrat će se perspektiva gašenja brodograđevne proizvodnje, za ljubav nekom novom turističkom resortu i npr. marini.
Zanimljivo je pritom bilo i da Grad Pula nije imao dosta novca na raspolaganju za Divove, pa se rješenje našlo u specijalnom aranžmanu. Dizajnerska svjetla postavljena su zahvaljujući volonterskim radnim satima škverana, dok je osnovna cijena pokrivena stavljanjem jedne gradsko-turističke nekretnine pod hipoteku. I bit će to posljednji, ali i najuvjerljiviji ulog dotične političke elite u prezreni Uljanik. U pogon na kojem je izrasla Pula i kojem uporno, već barem desetljeće i pol, sapunaju dasku ne bi li otklizao iz toga grada u neizvjesno negdje ili nigdje, a svakako tamo gdje ga neće morati gledati nitko izuzev, eventualno, radnika.
Sličnosti nisu slučajne
Sve ostalo što se tiče recentne dužničke agonije Uljanika koja samo u javnosti eskalira već četvrti mjesec, međutim, tiče se državnih ingerencija, kao i naddržavnih okolnosti. Dok se gradski oci simbolički odriču autentične materijalno-proizvodne vrijednosti u ime još jednog turističkog brenda, ipak je država ta koja ispušta postojeće šanse za održanje hrvatske brodograđevne industrije. Naročito u Puli te Uljaniku kojem se dojučer tepalo da je “jedino uspješno hrvatsko brodogradilište”. Ne slučajno, nego se podilazilo činjenici da je privatizirano prvo među škverovima, pa je služilo i kao alibi za izlazak države iz ostalih.
Mehanizam aktualnog udesa pulskog škvera nije prekompliciran, koliko je dosad znano. Uljanik je prije četiri godine preuzeo riječki škver 3. Maj, jedino neprivatizirano brodogradilište u Hrvatskoj, pa i knjigu narudžbi sa zavidnim popisom brodova. Uslijedila je faza restrukturiranja s momentima koji nipošto nisu bili uvijek ispravni, nego čak nerijetko i sumnjivi te štetni, uz dodatne otežavajuće okolnosti po radništvo. Na koncu je novi menadžment optužen i za nedozvoljeno financijsko prelijevanje iz šupljeg u prazno, budući da proizvodnja pred nadolazećom isključivom tržišnošću nije podnijela pritisak realne matematike Uljanikova poslovanja.
To brodogradilište u međuvremenu je dospjelo i pod usporedbu s najvećim ovdašnjim baukom, Agrokorom. Ali nemojmo se najprvo dati olako navući u beskrajna razglabanja oko svih dubioznih poteza sadašnje uprave Uljanika koja se nije znala nositi s rastućim problemima, ili je povrh svega kalkulirala i s nekim vanjskim interesima, jer će nam to pomaknuti neophodni fokus sa strateški postavljenih datosti slučaja. Agrokor, naime, nije bio samo pohlepa vlasnika I.T. (67), nego u presudnoj mjeri objektivni efekt odnosa na otvorenom kontinentalnom tržištu koje niti u ludilu nije jednako naklono privrednim subjektima iz jačih i slabijih država.
Dežurni “gubitaš”
Umjesto s notornim Agrokorom, povucimo radije jednu poučnu paralelu između Uljanika i jednog drugog hrvatskog proizvodnog diva koji se strukturno ustvari susreće sa ponekim sličnim bitnim iskušenjima. Riječ je o kutinskoj tvornici umjetnih gnojiva Petrokemija, jer se u pravilu zaboravlja što od nje – jednog od najvećih izvoznika, uz brodogradnju – čini gubitaša kojeg država iz pozicije vlasnika nikako ne uspijeva valjano dokapitalizirati, te mu pronaći kvalitetnog tzv. strateškog partnera, odnosno budućeg većinskog privatnog suvlasnika. I nije posrijedi pojedinačna urota, nego doktrinarni obrazac po kojem se djeluje na najširem planu.
Petrokemija je godinama – već smo zaboravili kolikim – u prvom redu služila Ini kao izvor ekstraprofita: uz HEP je bila glavni kupac plina, temeljne sirovine u proizvodnji gnojiva. Plaćala ga je po daleko najvišoj cijeni, no bez trajnog jakog kreditorskog zaleđa. A bila je doslovno osuđena na taj odnos, bez prava da mu izmakne preko drugog osnovnog dobavljača. Ina je dotad promijenila i većinskog suvlasnika, ali hrvatska država svejedno nije iščupala Petrokemiju iz fatalnog zagrljaja. Uočimo pritom da je upravo Petrokemija formacijski zadana kao onaj kutni kamen na kojem bi država gradila agrar, ponajprije kontrolom cijene gnojiva.
Nalik mogućnostima s Podravkom u kojoj država još uvijek ima glavnu riječ, dakle, hrvatska vlada posjeduje instrumente za kontrolu agrarne politike na njezinu ishodištu i finalnom odredištu. Veoma slično je i s brodogradnjom, među svega četiri do pet strateških grana – pretpostavljenih bar – koja po svojoj naravi mobilizira i okuplja najveći broj pojedinačnih materijalnih industrija. Štoviše, ključ njezina i njihova razvoja jest činjenica da brodogradnja definitivno ne može opstati u određenoj državi, i ne može joj biti u konačnici isplativom, sve dok izostaje volja regulatora da se iskoristi takav krovni njezin potencijal.
Odnosi snaga danas, pak, izgledaju tako da se za jedinog preostalog regulatora uzima Europska komisija s opsesivnom zaštitničkom ulogom slobodnog tržišnog natjecanja. Ipak, baš kao u slučaju Agrokora, ni veliki trgovački lanci ni važnija brodogradilišta nisu održivi mimo krupnih intervencija usuprot europsko-komisijskog diktata.
Radnički otpor
Zato su npr. Francuska i Nizozemska i Španjolska odlučile, nakon kraćeg zapuštanja brodogradnje u privatnom sektoru, nanovo uzeti škverove pod svoje. I na razne načine zaobilaziti rečeni imperativ, pa oni ne upadaju u teške dugove, a radnici-škverani su im znatno bolje plaćeni nego hrvatski.
U otrežnjujućim završnicama lijepih medijskih priča o rijetkim uspješnim privatnim proizvodnim gigantima, politički slabije zemlje redovito se sudaraju s takvim neminovnim zaključcima. Dolazimo polagano, htjeli to ili ne, do istine kako se nećemo nahraniti prvenstveno pomoću obaveze uvođenja micro:bit računala u školske klupe, koliko god bila pametna. Ne moramo za reanimaciju vlastitog, tj. društvenoga zdravog razuma čekati i na skori krah Brodosplita, dočim se i on rastane od državnih potpora u netom okončanom restrukturiranju. No ostaje nam pitanje kako uopće sad isforsirati spasonosni preokret, i kako dugoročno riješiti problem Uljanika.
Petrokemija, recimo – pozovimo se još jednom na njezin primjer – upravo navršava punih 20 godina iscrpljujuće radničke i sindikalne borbe, i to bez premca u Hrvatskoj. Dva desetljeća je tamošnji radni kolektiv organizirano odolijevao pokušajima privatizacije i sužavanja proizvodnje, ali ta je umnogome usamljenička njihova borba odnijela danak, i Petrokemija se već neko vrijeme nalazi pred izvjesnim epilogom u vidu navedenog privatnog strateškog partnera. Do daljnjeg se samo pokušava iznaći takvog koji će zaista, u najvećoj mogućoj mjeri, ipak jasno vidjeti svoj interes u očuvanju i proširenju realno obećavajuće kutinske industrije.
Razmjerno dobar model zalaganja oko Uljanika nudi ovih tjedana primarno Radnička fronta u Puli, praktično angažirana oko tekućih zbivanja i, dijelom, zajedničkog razmatranja situacije sa sindikalnim predstavnicima škverana. Uljanik još nije posve izgubljen za radnike i nacionalnu privredu, iako treba imati na umu da ni Petrokemija ne bi više bila niti na mapi industrijskih kapaciteta Hrvatske, da se nije posezalo i za prijetnjama npr. blokadom Kutine i autoceste pokraj nje. Takve svoje mogućnosti moraju na umu imati i pulski radnici, jer tek oni su ti istinski divovi u tradiciji jednoga Velog Jože, samo im nedostaje još malo iluminacije.
bilten
Nema tome ni pola desetljeća, kad je ono pulska vlast doskočila već starom problemu estetičkog pripitomljavanja Uljanika, brodogradilišta usred grada. Golemi škverski kranovi na poluotoku jednostavno su tada dekorirani vrhunskom noćnom rasvjetom, u više boja, i već su turisti oduševljeno pravili selfije s Lighting Giants – tako je nazvan projekt, Svijetleći divovi – u pozadini. Uljanik je dijelom priveden novoj svrsi, ali to istarskim vizionarima neće biti dovoljno. Na nj će se atakirati opetovano do dandanas, i razmatrat će se perspektiva gašenja brodograđevne proizvodnje, za ljubav nekom novom turističkom resortu i npr. marini.
Zanimljivo je pritom bilo i da Grad Pula nije imao dosta novca na raspolaganju za Divove, pa se rješenje našlo u specijalnom aranžmanu. Dizajnerska svjetla postavljena su zahvaljujući volonterskim radnim satima škverana, dok je osnovna cijena pokrivena stavljanjem jedne gradsko-turističke nekretnine pod hipoteku. I bit će to posljednji, ali i najuvjerljiviji ulog dotične političke elite u prezreni Uljanik. U pogon na kojem je izrasla Pula i kojem uporno, već barem desetljeće i pol, sapunaju dasku ne bi li otklizao iz toga grada u neizvjesno negdje ili nigdje, a svakako tamo gdje ga neće morati gledati nitko izuzev, eventualno, radnika.
Sličnosti nisu slučajne
Sve ostalo što se tiče recentne dužničke agonije Uljanika koja samo u javnosti eskalira već četvrti mjesec, međutim, tiče se državnih ingerencija, kao i naddržavnih okolnosti. Dok se gradski oci simbolički odriču autentične materijalno-proizvodne vrijednosti u ime još jednog turističkog brenda, ipak je država ta koja ispušta postojeće šanse za održanje hrvatske brodograđevne industrije. Naročito u Puli te Uljaniku kojem se dojučer tepalo da je “jedino uspješno hrvatsko brodogradilište”. Ne slučajno, nego se podilazilo činjenici da je privatizirano prvo među škverovima, pa je služilo i kao alibi za izlazak države iz ostalih.
Mehanizam aktualnog udesa pulskog škvera nije prekompliciran, koliko je dosad znano. Uljanik je prije četiri godine preuzeo riječki škver 3. Maj, jedino neprivatizirano brodogradilište u Hrvatskoj, pa i knjigu narudžbi sa zavidnim popisom brodova. Uslijedila je faza restrukturiranja s momentima koji nipošto nisu bili uvijek ispravni, nego čak nerijetko i sumnjivi te štetni, uz dodatne otežavajuće okolnosti po radništvo. Na koncu je novi menadžment optužen i za nedozvoljeno financijsko prelijevanje iz šupljeg u prazno, budući da proizvodnja pred nadolazećom isključivom tržišnošću nije podnijela pritisak realne matematike Uljanikova poslovanja.
To brodogradilište u međuvremenu je dospjelo i pod usporedbu s najvećim ovdašnjim baukom, Agrokorom. Ali nemojmo se najprvo dati olako navući u beskrajna razglabanja oko svih dubioznih poteza sadašnje uprave Uljanika koja se nije znala nositi s rastućim problemima, ili je povrh svega kalkulirala i s nekim vanjskim interesima, jer će nam to pomaknuti neophodni fokus sa strateški postavljenih datosti slučaja. Agrokor, naime, nije bio samo pohlepa vlasnika I.T. (67), nego u presudnoj mjeri objektivni efekt odnosa na otvorenom kontinentalnom tržištu koje niti u ludilu nije jednako naklono privrednim subjektima iz jačih i slabijih država.
Dežurni “gubitaš”
Umjesto s notornim Agrokorom, povucimo radije jednu poučnu paralelu između Uljanika i jednog drugog hrvatskog proizvodnog diva koji se strukturno ustvari susreće sa ponekim sličnim bitnim iskušenjima. Riječ je o kutinskoj tvornici umjetnih gnojiva Petrokemija, jer se u pravilu zaboravlja što od nje – jednog od najvećih izvoznika, uz brodogradnju – čini gubitaša kojeg država iz pozicije vlasnika nikako ne uspijeva valjano dokapitalizirati, te mu pronaći kvalitetnog tzv. strateškog partnera, odnosno budućeg većinskog privatnog suvlasnika. I nije posrijedi pojedinačna urota, nego doktrinarni obrazac po kojem se djeluje na najširem planu.
Petrokemija je godinama – već smo zaboravili kolikim – u prvom redu služila Ini kao izvor ekstraprofita: uz HEP je bila glavni kupac plina, temeljne sirovine u proizvodnji gnojiva. Plaćala ga je po daleko najvišoj cijeni, no bez trajnog jakog kreditorskog zaleđa. A bila je doslovno osuđena na taj odnos, bez prava da mu izmakne preko drugog osnovnog dobavljača. Ina je dotad promijenila i većinskog suvlasnika, ali hrvatska država svejedno nije iščupala Petrokemiju iz fatalnog zagrljaja. Uočimo pritom da je upravo Petrokemija formacijski zadana kao onaj kutni kamen na kojem bi država gradila agrar, ponajprije kontrolom cijene gnojiva.
Nalik mogućnostima s Podravkom u kojoj država još uvijek ima glavnu riječ, dakle, hrvatska vlada posjeduje instrumente za kontrolu agrarne politike na njezinu ishodištu i finalnom odredištu. Veoma slično je i s brodogradnjom, među svega četiri do pet strateških grana – pretpostavljenih bar – koja po svojoj naravi mobilizira i okuplja najveći broj pojedinačnih materijalnih industrija. Štoviše, ključ njezina i njihova razvoja jest činjenica da brodogradnja definitivno ne može opstati u određenoj državi, i ne može joj biti u konačnici isplativom, sve dok izostaje volja regulatora da se iskoristi takav krovni njezin potencijal.
Odnosi snaga danas, pak, izgledaju tako da se za jedinog preostalog regulatora uzima Europska komisija s opsesivnom zaštitničkom ulogom slobodnog tržišnog natjecanja. Ipak, baš kao u slučaju Agrokora, ni veliki trgovački lanci ni važnija brodogradilišta nisu održivi mimo krupnih intervencija usuprot europsko-komisijskog diktata.
Radnički otpor
Zato su npr. Francuska i Nizozemska i Španjolska odlučile, nakon kraćeg zapuštanja brodogradnje u privatnom sektoru, nanovo uzeti škverove pod svoje. I na razne načine zaobilaziti rečeni imperativ, pa oni ne upadaju u teške dugove, a radnici-škverani su im znatno bolje plaćeni nego hrvatski.
U otrežnjujućim završnicama lijepih medijskih priča o rijetkim uspješnim privatnim proizvodnim gigantima, politički slabije zemlje redovito se sudaraju s takvim neminovnim zaključcima. Dolazimo polagano, htjeli to ili ne, do istine kako se nećemo nahraniti prvenstveno pomoću obaveze uvođenja micro:bit računala u školske klupe, koliko god bila pametna. Ne moramo za reanimaciju vlastitog, tj. društvenoga zdravog razuma čekati i na skori krah Brodosplita, dočim se i on rastane od državnih potpora u netom okončanom restrukturiranju. No ostaje nam pitanje kako uopće sad isforsirati spasonosni preokret, i kako dugoročno riješiti problem Uljanika.
Petrokemija, recimo – pozovimo se još jednom na njezin primjer – upravo navršava punih 20 godina iscrpljujuće radničke i sindikalne borbe, i to bez premca u Hrvatskoj. Dva desetljeća je tamošnji radni kolektiv organizirano odolijevao pokušajima privatizacije i sužavanja proizvodnje, ali ta je umnogome usamljenička njihova borba odnijela danak, i Petrokemija se već neko vrijeme nalazi pred izvjesnim epilogom u vidu navedenog privatnog strateškog partnera. Do daljnjeg se samo pokušava iznaći takvog koji će zaista, u najvećoj mogućoj mjeri, ipak jasno vidjeti svoj interes u očuvanju i proširenju realno obećavajuće kutinske industrije.
Razmjerno dobar model zalaganja oko Uljanika nudi ovih tjedana primarno Radnička fronta u Puli, praktično angažirana oko tekućih zbivanja i, dijelom, zajedničkog razmatranja situacije sa sindikalnim predstavnicima škverana. Uljanik još nije posve izgubljen za radnike i nacionalnu privredu, iako treba imati na umu da ni Petrokemija ne bi više bila niti na mapi industrijskih kapaciteta Hrvatske, da se nije posezalo i za prijetnjama npr. blokadom Kutine i autoceste pokraj nje. Takve svoje mogućnosti moraju na umu imati i pulski radnici, jer tek oni su ti istinski divovi u tradiciji jednoga Velog Jože, samo im nedostaje još malo iluminacije.
bilten
