Pismo Gonga europskim parlamentarcima u prijevodu glasi ovako: Provjerite da li je gospođa Šuica bila dovoljno poštena da zavrijedi nepošteno dodijeljenu plaću. Jer ukoliko se ona na nepošten način domogla imetka, tada bi nepošteno dodijeljeni dohodak mogao doći u pogrešne ruke
Mnogo efektnije od svih svojih kritičara, Dubravka Šuica je naposljetku u jednoj rečenici sažela bit skandala koji se vezuje uz njeno ime.
Ta rečenica, izgovorena tokom saslušanja u Bruxellesu nakon kojega će biti imenovana potpredsjednicom Europske komisije zaduženom za demokraciju i demografiju, a kao odgovor na pitanje jednoga nezavisnog njemačkog zastupnika o porijeklu njezine imovine – naime ‘kako ste od učiteljice koja je živjela u 60 kvadrata prije dvadeset godina stekli imovinu od pet milijuna eura i možete li s nama podijeliti recept kako to postići’ – glasila je ovako:
‘Iz poštovanja prema ovom domu neću govoriti o tome.’
Još jednom:
‘Iz poštovanja prema ovom domu neću govoriti o tome.’
Bio sam impresioniran tim nehotičnim pogađanjem suštine, bolje rečeno: potpuno neosviještenom i potpuno ispravnom porukom gospođe Šuice svojim kritičarima kako bi minimum dobroga ukusa nalagao da se afera, pripremljena u Hrvatskoj, preseli s periferije u središte, jer ovako ona pogađa samo nju, i to dosta ovlašno, a promašuje sistem, i to dosta tendenciozno.
Odgovarajući nezavisnome njemačkom zastupniku, očito inspiriranome javnim apelom Gonga, gospođa Šuica je, bez misaonog kontakta s onim što izgovara, sabotirajući vlastitu namjeru, zapravo rekla: Zar ne bi bilo neumjesno da se baš u središtu hipokrizije pravdam zbog licemjerja? Odnosno, u varijanti bližoj realnosti: Zar ne bi bilo nepodnošljivo da se upravo u carstvu korupcije branim od optužbi za korupciju?
Ne, gospodo, neću to činiti, ‘iz poštovanja prema ovom domu’!
Taman sam u kavani razmišljao kako bi toj neželjenoj iskrenosti i slučajnoj pronicljivosti vrijedilo novinskim osvrtom odati poštovanje, kada mi je pažnju odvukao razgovor dvojice penzionera za susjednim stolom, o istoj temi. Po slobodnoj procjeni, jedan je imao stotinu trideset i nešto godina, a drugi stotinu trideset i nešto više, te sam se, da bih sanirao efekte mrmljanja, frfljanja i srkanja zelenoga čaja, pretvorio u stotinu i devedeset centimetara visoko uho.
X: Ta Šuica će, koliko sam shvatio, kao potpredsjednica Europske komisije, uz sve prateće dodatke, primati mjesečnu plaću od zamalo 30 tisuća eura. A za taj mjesečni iznos prosječan Hrvat treba raditi više od tri godine. Eto, to meni ovu aferu čini nerazumljivom.
Y: Što točno ne razumiješ?
X: Ne razumijem zašto bismo se sablažnjavali nad imovinom koju je gospođa Šuica stekla dosad, koliko god bili mutni načini njenog pribavljanja, umjesto da se sablažnjavamo nad onom koju će steći odsad.
Y: Pa jest, računica je neumoljiva. Kroz petogodišnji mandat uvažena hrvatska dužnosnica će u Bruxellesu okrenuti skoro dva milijuna eura. A kad tome dodamo da po isteku mandata ima pravo na nekoliko godina plaćenoga nerada, iznos je znatno veći.
X: Dohodak koji je 40-ak puta veći od dohotka prosječnog Hrvata prije bih nazvao svinjarijom nego plaćom. Čemu se, dakle, zgražati nad prošlom nepravdom, kada je sadašnja nepravda još i gora? Zar samo zato što je sadašnja nepravda, za razliku od prošle, transparentna i zakonita?
Y: Ne sviđa ti se, znači, inicijativa Gonga da se imovina gospođe Šuice javno obznani i ispita njeno porijeklo, jer postoje osnovane sumnje kako je ista stečena koruptivnim aktivnostima?
X: Naprotiv, inicijativa mi se jako sviđa i, što se mene tiče, zaslužuje sve pohvale. Ali svejedno smatram da je u isto vrijeme uvelike promašena, i to po barem tri osnove.
Y: Koje su to osnove?
X: Pod a): pravi skandal ne leži u onome što je gospođa Šuica nekoć stjecala, već u onome što stječe danas i što će stjecati sutra. Pod b): pravi skandal ne leži u materijalnim stečevinama što se skrivaju od javnosti, već u onima koje su javno objavljene. I pod c): pravi skandal ne leži u nezakonitom zgrtanju dobara, već u zgrtanju koje se odvija sasvim zakonito, putem svinjarije u iznosu od blizu 30 tisuća eura mjesečno. Mada su, istini za volju, i sve sumnje koje navodi Gong zaista skandalozne.
Y: Samo je pitanje na koju adresu stiže njihov apel. U suštini, ako te dobro pratim, to je kao da se vodstvu bande požališ na kriminalno ponašanje jednoga njenog člana.
X: Otprilike. Pismo Gonga europskim parlamentarcima u prijevodu glasi ovako: Provjerite da li je gospođa Šuica bila dovoljno poštena da zavrijedi nepošteno dodijeljenu plaću. Jer ukoliko se ona na nepošten način domogla imetka, tada bi nepošteno dodijeljeni dohodak mogao doći u pogrešne ruke. Samo pošteni smiju imati pravo na nepošteno razrezanu apanažu!
Y: Moguće je da mladež iz Gonga, poput svih legalista, polazi od toga da je pošteno sve što je zakonito.
X: Moje je mišljenje obratno. Kriterij po kojemu Dubravka Šuica vrijedi kao 40 prosječnih Hrvata odvratan je baš zato što je ozakonjen. A pritom se dotična gospođa, kao što i sam znaš, od prosječnih Hrvata izdvaja jedino u vještini ulizivanja vladajućim garniturama, kako hrvatskim, tako i europskim. Što je ostalo iza nje nakon dvadeset godina političkog rada? Tek valoviti trag gmizanja, hoću reći napredovanja.
Y: Možda smo previše nepravedni prema briselskim službenicima. Enzensberger im, recimo, iskazuje stanovitu sućut.
X: Što kaže stari Hans Magnus?
Y: ‘Sigurno nije užitak provoditi šezdesetsatni radni tjedan u ozračju nepopularnosti, internih konflikata, blokada i intriga, a da se i ne govori o gubitku dodira sa stvarnošću uvjetovanom profesijom, koji neminovno prijeti svakoj političkoj klasi te, naravno, raste s geografskom udaljenošću od ostatka stanovnika našeg kontinenta. Sitničavo je i neumjesno zahtijevati da jedna tako tragična egzistencija povrh svega još bude i slabo plaćena.’
X: Znam ja Hansa Magnusa, bježi u sarkazam da ne bi psovao. Drukčije bi on pjevao da ima Plenkovića za premijera.
Y: Kad smo kod ‘gubitka dodira sa stvarnošću’, meni je najkomičnije to što je Plenković napao Gong i ostale zbog izdaje nacionalnih interesa, maltene kao teroriste koji provode protuhrvatsku sabotažu. Jer je, kao, gospođa Šuica ‘predstavnica Hrvatske’, a ogroman je nacionalni uspjeh kada ‘predstavnica Hrvatske’ postane potpredsjednica Europske komisije.
X: Zaboravio je napomenuti da članove Europske komisije, uključujući njeno čelništvo, ne biraju građani, već oni isplivavaju kao rezultat pregovora, nagodbi, ucjena i najprljavije trgovine unutar europske oligarhije. A kasnije se ovi brinu za to da kod donošenja odluka građani ne budu pitani za mišljenje. Europska komisija ne samo što nema nikakvu demokratsku legitimnost, nego je, ako ćemo pošteno, mašina za mljevenje zadnjih ostataka čuvenoga europskog izuma, naime demokracije.
Y: Slažem se. U slučaju Komisije čista se korupcija službeno zavodi kao demokratska procedura. Uopće nije čudo što gospođa Šuica zaziva ‘poštovanje prema ovom domu’ da bi se dostojanstveno šutjelo o sumnji na korupciju. Kao što nije čudo da su joj dodijeljeni resori demokracije i demografije, o kojima ona nema blagoga pojma, osim što u potonjem slučaju baštini iskustvo majke.
X: Važno je samo da novi pripadnici nadnacionalne elite ponosno nose nacionalne etikete, mada su ih – bez pomoći nacije – okačili sami sebi. Tu je tajna Plenkovićeva ciničnog nastupa: odnarođenost mora imati narodno pokriće. Tako će svatko tko briselsku bagru dovodi u pitanje, poput mladeži iz Gonga, biti optužen za podrivanje narodnih interesa, iako prosječni pripadnik naroda o tim interesima ne zna pod milim bogom ništa, osim da onaj koji ga lažno zastupa ima 40 puta veću plaću od njega.
Y: A to odavno nije hrvatska ekskluzivnost.
X: Tako je. Nije bitna Šuica, već europska birokratska konstrukcija, stroj koji europske građane neprestano politički obezvrjeđuje i lišava ih zaostalih demokratskih snova, a koruptivne nikogoviće poput Šuice čini jedinima mogućim. Bitan je sindrom Šuica.
Y: Eh, bojim se da iz takve provalije više nema izlaza.
X: Slažem se. Jedini koji nudi kakvo-takvo rješenje je onaj Rus. Ali njega u Europi nitko ne jebe.
Y: Koji Rus? Putin?
X: Kalašnjikov.
portalnovosti
Mnogo efektnije od svih svojih kritičara, Dubravka Šuica je naposljetku u jednoj rečenici sažela bit skandala koji se vezuje uz njeno ime.
Ta rečenica, izgovorena tokom saslušanja u Bruxellesu nakon kojega će biti imenovana potpredsjednicom Europske komisije zaduženom za demokraciju i demografiju, a kao odgovor na pitanje jednoga nezavisnog njemačkog zastupnika o porijeklu njezine imovine – naime ‘kako ste od učiteljice koja je živjela u 60 kvadrata prije dvadeset godina stekli imovinu od pet milijuna eura i možete li s nama podijeliti recept kako to postići’ – glasila je ovako:
‘Iz poštovanja prema ovom domu neću govoriti o tome.’
Još jednom:
‘Iz poštovanja prema ovom domu neću govoriti o tome.’
Bio sam impresioniran tim nehotičnim pogađanjem suštine, bolje rečeno: potpuno neosviještenom i potpuno ispravnom porukom gospođe Šuice svojim kritičarima kako bi minimum dobroga ukusa nalagao da se afera, pripremljena u Hrvatskoj, preseli s periferije u središte, jer ovako ona pogađa samo nju, i to dosta ovlašno, a promašuje sistem, i to dosta tendenciozno.
Odgovarajući nezavisnome njemačkom zastupniku, očito inspiriranome javnim apelom Gonga, gospođa Šuica je, bez misaonog kontakta s onim što izgovara, sabotirajući vlastitu namjeru, zapravo rekla: Zar ne bi bilo neumjesno da se baš u središtu hipokrizije pravdam zbog licemjerja? Odnosno, u varijanti bližoj realnosti: Zar ne bi bilo nepodnošljivo da se upravo u carstvu korupcije branim od optužbi za korupciju?
Ne, gospodo, neću to činiti, ‘iz poštovanja prema ovom domu’!
Taman sam u kavani razmišljao kako bi toj neželjenoj iskrenosti i slučajnoj pronicljivosti vrijedilo novinskim osvrtom odati poštovanje, kada mi je pažnju odvukao razgovor dvojice penzionera za susjednim stolom, o istoj temi. Po slobodnoj procjeni, jedan je imao stotinu trideset i nešto godina, a drugi stotinu trideset i nešto više, te sam se, da bih sanirao efekte mrmljanja, frfljanja i srkanja zelenoga čaja, pretvorio u stotinu i devedeset centimetara visoko uho.
X: Ta Šuica će, koliko sam shvatio, kao potpredsjednica Europske komisije, uz sve prateće dodatke, primati mjesečnu plaću od zamalo 30 tisuća eura. A za taj mjesečni iznos prosječan Hrvat treba raditi više od tri godine. Eto, to meni ovu aferu čini nerazumljivom.
Y: Što točno ne razumiješ?
X: Ne razumijem zašto bismo se sablažnjavali nad imovinom koju je gospođa Šuica stekla dosad, koliko god bili mutni načini njenog pribavljanja, umjesto da se sablažnjavamo nad onom koju će steći odsad.
Y: Pa jest, računica je neumoljiva. Kroz petogodišnji mandat uvažena hrvatska dužnosnica će u Bruxellesu okrenuti skoro dva milijuna eura. A kad tome dodamo da po isteku mandata ima pravo na nekoliko godina plaćenoga nerada, iznos je znatno veći.
X: Dohodak koji je 40-ak puta veći od dohotka prosječnog Hrvata prije bih nazvao svinjarijom nego plaćom. Čemu se, dakle, zgražati nad prošlom nepravdom, kada je sadašnja nepravda još i gora? Zar samo zato što je sadašnja nepravda, za razliku od prošle, transparentna i zakonita?
Y: Ne sviđa ti se, znači, inicijativa Gonga da se imovina gospođe Šuice javno obznani i ispita njeno porijeklo, jer postoje osnovane sumnje kako je ista stečena koruptivnim aktivnostima?
X: Naprotiv, inicijativa mi se jako sviđa i, što se mene tiče, zaslužuje sve pohvale. Ali svejedno smatram da je u isto vrijeme uvelike promašena, i to po barem tri osnove.
Y: Koje su to osnove?
X: Pod a): pravi skandal ne leži u onome što je gospođa Šuica nekoć stjecala, već u onome što stječe danas i što će stjecati sutra. Pod b): pravi skandal ne leži u materijalnim stečevinama što se skrivaju od javnosti, već u onima koje su javno objavljene. I pod c): pravi skandal ne leži u nezakonitom zgrtanju dobara, već u zgrtanju koje se odvija sasvim zakonito, putem svinjarije u iznosu od blizu 30 tisuća eura mjesečno. Mada su, istini za volju, i sve sumnje koje navodi Gong zaista skandalozne.
Y: Samo je pitanje na koju adresu stiže njihov apel. U suštini, ako te dobro pratim, to je kao da se vodstvu bande požališ na kriminalno ponašanje jednoga njenog člana.
X: Otprilike. Pismo Gonga europskim parlamentarcima u prijevodu glasi ovako: Provjerite da li je gospođa Šuica bila dovoljno poštena da zavrijedi nepošteno dodijeljenu plaću. Jer ukoliko se ona na nepošten način domogla imetka, tada bi nepošteno dodijeljeni dohodak mogao doći u pogrešne ruke. Samo pošteni smiju imati pravo na nepošteno razrezanu apanažu!
Y: Moguće je da mladež iz Gonga, poput svih legalista, polazi od toga da je pošteno sve što je zakonito.
X: Moje je mišljenje obratno. Kriterij po kojemu Dubravka Šuica vrijedi kao 40 prosječnih Hrvata odvratan je baš zato što je ozakonjen. A pritom se dotična gospođa, kao što i sam znaš, od prosječnih Hrvata izdvaja jedino u vještini ulizivanja vladajućim garniturama, kako hrvatskim, tako i europskim. Što je ostalo iza nje nakon dvadeset godina političkog rada? Tek valoviti trag gmizanja, hoću reći napredovanja.
Y: Možda smo previše nepravedni prema briselskim službenicima. Enzensberger im, recimo, iskazuje stanovitu sućut.
X: Što kaže stari Hans Magnus?
Y: ‘Sigurno nije užitak provoditi šezdesetsatni radni tjedan u ozračju nepopularnosti, internih konflikata, blokada i intriga, a da se i ne govori o gubitku dodira sa stvarnošću uvjetovanom profesijom, koji neminovno prijeti svakoj političkoj klasi te, naravno, raste s geografskom udaljenošću od ostatka stanovnika našeg kontinenta. Sitničavo je i neumjesno zahtijevati da jedna tako tragična egzistencija povrh svega još bude i slabo plaćena.’
X: Znam ja Hansa Magnusa, bježi u sarkazam da ne bi psovao. Drukčije bi on pjevao da ima Plenkovića za premijera.
Y: Kad smo kod ‘gubitka dodira sa stvarnošću’, meni je najkomičnije to što je Plenković napao Gong i ostale zbog izdaje nacionalnih interesa, maltene kao teroriste koji provode protuhrvatsku sabotažu. Jer je, kao, gospođa Šuica ‘predstavnica Hrvatske’, a ogroman je nacionalni uspjeh kada ‘predstavnica Hrvatske’ postane potpredsjednica Europske komisije.
X: Zaboravio je napomenuti da članove Europske komisije, uključujući njeno čelništvo, ne biraju građani, već oni isplivavaju kao rezultat pregovora, nagodbi, ucjena i najprljavije trgovine unutar europske oligarhije. A kasnije se ovi brinu za to da kod donošenja odluka građani ne budu pitani za mišljenje. Europska komisija ne samo što nema nikakvu demokratsku legitimnost, nego je, ako ćemo pošteno, mašina za mljevenje zadnjih ostataka čuvenoga europskog izuma, naime demokracije.
Y: Slažem se. U slučaju Komisije čista se korupcija službeno zavodi kao demokratska procedura. Uopće nije čudo što gospođa Šuica zaziva ‘poštovanje prema ovom domu’ da bi se dostojanstveno šutjelo o sumnji na korupciju. Kao što nije čudo da su joj dodijeljeni resori demokracije i demografije, o kojima ona nema blagoga pojma, osim što u potonjem slučaju baštini iskustvo majke.
X: Važno je samo da novi pripadnici nadnacionalne elite ponosno nose nacionalne etikete, mada su ih – bez pomoći nacije – okačili sami sebi. Tu je tajna Plenkovićeva ciničnog nastupa: odnarođenost mora imati narodno pokriće. Tako će svatko tko briselsku bagru dovodi u pitanje, poput mladeži iz Gonga, biti optužen za podrivanje narodnih interesa, iako prosječni pripadnik naroda o tim interesima ne zna pod milim bogom ništa, osim da onaj koji ga lažno zastupa ima 40 puta veću plaću od njega.
Y: A to odavno nije hrvatska ekskluzivnost.
X: Tako je. Nije bitna Šuica, već europska birokratska konstrukcija, stroj koji europske građane neprestano politički obezvrjeđuje i lišava ih zaostalih demokratskih snova, a koruptivne nikogoviće poput Šuice čini jedinima mogućim. Bitan je sindrom Šuica.
Y: Eh, bojim se da iz takve provalije više nema izlaza.
X: Slažem se. Jedini koji nudi kakvo-takvo rješenje je onaj Rus. Ali njega u Europi nitko ne jebe.
Y: Koji Rus? Putin?
X: Kalašnjikov.
portalnovosti
