"Zašto ja!?"
Onaj tko se tako ponaša, ima mentalitet žrtve, koji se ponekad naziva sindrom žrtve ili kompleks žrtve.
Mentalitet žrtve počiva na tri ključna uvjerenja:
- loše stvari se događaju i događat će se;
- krivi su drugi ljudi ili okolnosti;
- svaki pokušaj promjene na bolje će propasti pa nema smisla ni pokušavati.
Jedan od glavnih znakova da se radi o sindromu žrtve nedostatak je odgovornosti. To može uključivati prebacivanje krivnje, ne preuzimanje odgovornosti i reagiranje na većinu životnih prepreka s izjavom "nisam ja kriv ili kriva".
Loše se stvari doista događaju, često ljudima koji nisu učinili ništa da bi ih prouzročili. Razumljivo je da ljudi koji se suočavaju s jednom poteškoćom za drugom mogu početi vjerovati da ih netko namjerno sabotira ili kažnjava, ali mnoge situacije uključuju i različite stupnjeve osobne odgovornosti.
Sagleda li nekom nevoljom pogođena osoba realno zašto se nešto dogodilo, naučit će rasti iz tog iskustva. Ne dogodili li se to, takva situacija se može ponavljati i osoba će upasti u začarani krug neshvaćenih uzroka i istih ili sličnih posljedica.
Samosažaljevanje
Nisu sve negativne situacije potpuno nekontrolirane, čak i ako se na prvu čine takvima. Često postoji barem neka mala akcija koja bi mogla dovesti do poboljšanja. Međutim, ljudi koji imaju sindrom žrtve mogu pokazati malo interesa za pokušaj promjena. Oni mogu odbiti ponude za pomoć i može se činiti da ih zanima samo sažaljevanje samih sebe.
Provesti malo vremena u samosažaljevanju nije nužno nezdravo. To može pomoći u prepoznavanju i procesuiranju bolnih emocija. Ali takvo razdoblje treba imati određenu krajnju točku. Nakon toga, korisnije je početi raditi na promjeni. Mnogi ljudi koji se osjećaju žrtvama vjeruju da nemaju moć promijeniti svoju situaciju. Ne uživaju u osjećaju potištenosti i voljeli bi da stvari idu dobro, ali život im i dalje servira situacije u kojima ne mogu učiniti ništa da uspiju. Važno je uočiti razliku između onih koji svjesno prebacuju krivnju na druge i onih koji jednostavno nemaju sposobnosti koje bi ih vinule među pobjednike.
Stručnjaci se u svojoj praksi ipak češće susreću s ljudima kojima se promjena čini nemogućom zbog neke ukorijenjene psihičke boli.
Prema njima, čija su iskustva prenijeli na healthline.com, ljudi koji žive s mentalitetom žrtve mogu internalizirati negativne poruke koje sugeriraju izazovi s kojima se suočavaju. Osjećaj žrtve tako može doprinijeti uvjerenjima kao što su:
"Sve što mi se događa je loše." "Ne mogu ništa učiniti po tom pitanju, pa zašto pokušavati?" "Zaslužujem loše stvari koje mi se događaju." "Nitko ne mari za mene."
Svaka nova poteškoća može ojačati ove beskorisne ideje sve dok ne budu čvrsto ukorijenjene u unutarnji monolog. S vremenom negativan razgovor sa samim sobom može oštetiti otpornost, što otežava oporavak i ozdravljenje. Negativan razgovor sa samim sobom često ide ruku pod ruku sa samosabotažom; vjerojatnije je da će takva osoba nesvjesno sabotirati sve pokušaje promjene.
Nedostatak samopouzdanja
Ljudi koji sebe vide kao žrtve mogu se boriti s niskim samopouzdanjem i samopoštovanjem. To može pogoršati osjećaj viktimizacije. Mogli bi pomisliti stvari poput: "Nisam dovoljno pametan da dobijem bolji posao" ili "Nisam dovoljno talentiran da bih uspio". Ova perspektiva ih može spriječiti da pokušavaju razviti svoje vještine ili identificirati nove snage i sposobnosti koje bi im mogle pomoći da postignu svoje ciljeve.
Oni koji pokušavaju raditi na onome što žele i ne uspijevaju, mogu se ponovno vidjeti kao žrtve okolnosti. Negativna perspektiva kojom se gledaju može otežati uočavanje bilo koje druge mogućnosti.
Mentalitet žrtve može utjecati na emocionalnu dobrobit. Ljudi s ovim načinom razmišljanja mogu osjećati frustraciju i ljutnju na svijet koji im se čini neprijateljskim, mogu osjećati beznađe glede okolnosti koje se nikada ne mijenjaju, mogu biti povrijeđeni jer vjeruju da voljenima nije stalo i mogu biti ogorčeni na ljude koji izgledaju sretni i uspješni.
Ove emocije mogu teško opteretiti ljude koji vjeruju da će uvijek biti žrtve, a pojačavaju se kada im se ne posvećuje pažnja. S vremenom ti osjećaji mogu doprinijeti bijesnim ispadima, depresiji, izolaciji i osjećaju usamljenosti.
Zašto se to događa?
Sindrom žrtve ukorijenjen je u nekoliko stvari. Najčešće se radi o nekoj ranije doživljenoj traumi, odnosno ovaj način razmišljanja često se razvija kao odgovor na pravu viktimizaciju. Može se pojaviti kao metoda suočavanja sa zlostavljanjem ili traumom. Suočavanje s jednom negativnom okolnošću za drugom može učiniti ovaj ishod vjerojatnijim.
Ne razvijaju svi koji doživljavaju traumatične situacije sindrom žrtve; ljudi na nedaće reagiraju na različite načine. Emocionalna bol može poremetiti osjećaj kontrole, pridonoseći osjećaju bespomoćnosti sve dok se pogođena osoba ne osjeti zarobljenom i odustane.
Može se raditi i o izdaji povjerenja. Posebno ponovljena izdaja može učiniti da se ljudi osjećaju kao žrtve i otežati im razvitak osjećaja povjerenja prema bilo kome. Ako je nečiji primarni skrbnik, primjerice, rijetko ispunjavao svoju obvezu prema djetetu, vjerojatno će to dijete imati poteškoća s povjerenjem prema drugim ljudima.
Neke su, pak, osobe žrtvovale svoje ciljeve kako bi podržale svog partnera. Kao rezultat toga, mogu se osjećati frustrirano i ogorčeno što nikada ne dobivaju ono što im treba, a da ne vide vlastitu ulogu u takvoj situaciji.
Uzrok može biti i manipulacija. Čini se, naime, da neki ljudi koji preuzimaju ulogu žrtve uživaju u tome da okrivljuju druge za svoje probleme, navodeći ih na to da se osjećaju krivima ili manipuliraju drugima radi suosjećanja i pažnje. Takvo toksično ponašanje može biti povezano s narcističkim poremećajem osobnosti.
