Širenje područja signala

To da književnost ne poznaje granice je floskula. Pa ipak, treba u nju vjerovati.[i]

                                                                                   Dubravka Ugrešić

Kada sam početkom 2022. godine u neformalnom razgovoru s tadašnjim predsjednikom Hrvatskog društva pisaca Zoranom Ferićem i glavnim urednikom u nakladničkoj kući V.B.Z. Dragom Glamuzinom vrlo pozitivno reagirala na spontanu ideju da priredim antologiju hrvatske proze koja bi obuhvatila prvih i podosta ključnih dvadeset godina 21. stoljeća, iskreno, nisam znala kamo će me sve to skupa odvesti i koja sve pitanja otvoriti. No, već je i sama pripremna faza istraživanja pisaca i njihovih tekstova kojima sam se i ranije bavila, o kojima sam pisala i govorila, podučavala na radionicama književne kritike, kojima sam dodjeljivala književne nagrade kao članica žirija ili ih samo susretala na festivalima u Hrvatskoj i regiji otvorila krucijalna pitanja na koje sam odlučila pokušati odgovoriti ovim izborom. Pitanje je – što je danas proza u Hrvatskoj, tko je piše i je li ta pitanja uopće još uvijek potrebno postavljati? Čini mi se, naime, kako su nam dva desetljeća obuhvaćena ovim izborom donijela vrlo ozbiljnu cirkulaciju književnih tekstova i njihovo prelaženje kulturnih, jezičnih i političkih granica, kao i priličan broj pisaca koji svojim pisanjem i javnim djelovanjem ne pristaju na jednostruki identitet i svođenje unutar uskih granica koje nude nacionalni književni kanoni te, konačno, kako svjedočimo i sve većem broju transnacionalnih pisaca koji uspješno participiraju u više književnih prostora, pa tako, srećom, i u ovom u kojem živimo. Vrlo je brzo postalo jasno kako će mi sintagma „hrvatska proza“, prije svega zbog svojih podosta ograničavajućih konotacija bez obzira u kojem se kontekstu koristila, biti preuska da obuhvati sve ono što se prethodnih dvadeset godina događalo u Hrvatskoj. (…)

Ovo mapiranje proizlazi iz uvjerenja kako transnacionalno ne isključuje nacionalno i obrnuto, ukoliko to nije odluka samog pisca. Sve ovdje uvrštene pisce osobno vidim kao transnacionalne; oni pripadaju (ili svjesno ne pripadaju) nacionalnom/im kanonu/ima, ali ga/ih i transnacionalno nadilaze. To dokazuju prisutnost i čitanost njihovih knjiga izvan države u kojoj su rođeni ili u njoj imaju stalno mjesto boravka, kao i prijevodi na strane jezike, što je jedan od kriterija koji ne smijemo zanemariti u razumijevanju pojma transnacionalnog pisca. Duboko sam uvjerena, naime, čak i ako je to samo floskula u koju ipak treba vjerovati, kako sugerira Dubravka Ugrešić, da je kvalitetna književnost uvijek u svojoj biti transnacionalna, a upravo sam takvu književnost htjela objediniti ovim izborom.

Ovo mapiranje proizlazi iz uvjerenja kako transnacionalno ne isključuje nacionalno i obrnuto, ukoliko to nije odluka samog pisca. Sve ovdje uvrštene pisce osobno vidim kao transnacionalne; oni pripadaju (ili svjesno ne pripadaju) nacionalnom/im kanonu/ima, ali ga/ih i transnacionalno nadilaze.

U tekstu „Transnacionalno književno polje između (inter-)nacionalizma i kozmopolitizma“[ii], francuska sociologinja Gisele Sapiro, nadovezujući se na teoriju književnog polja Pierrea Bourdieua, ukazuje kako su se transnacionalni pristupi razvili 1990-ih godina (u vrijeme kada su u nas dominirali oni nacionalni) kao rezultat kritike metodološkog nacionalizma te kako je „transnacionalno postalo pozitivan ‘aksiološki operator’ u društvenim i humanističkim znanostima, pozivajući se na preoblikovanje geografskih i kulturnih granica i mijenjajući analitičke ljestvice“[iii]. Koncept transnacionalnog književnog polja, odnosno transkulturnog književnog polja, u fokus je donio i pitanje tržišta koje slijedi transnacionalni pristup, pa i tržišta koje nas najviše zanima – na kojem knjige funkcioniraju bez prijevoda. Za to je potrebna i podrška vanjskih instanci kao što su književni kritičari, nagrade i festivali koji su se u konkretnom, nazovimo ga našem slučaju zapravo vrlo agilno u to uključili. Upravo o tome, u nas pomalo zakašnjelom, ali itekako važnom procesu, odnosno njegovom danas vidljivom rezultatu želi posvjedočiti izbor koji nastaje u trenutku kad je, čini se, jasno (ili, budimo realniji, barem jasnije) kako je nacionalizacija književnog polja, kakvoj smo svjedočili najviše 1990-ih godina – ali u određenim segmentima svjedočimo joj i danas – rezultirala kulturnom ksenofobijom, odbacivanjem i stvaranjem „prostora za otpadnike“ koji su spontano formirali svojevrstan alternativni, međunacionalni prostor s kojim književnosti oko toga ‘među’, jasno je, itekako moraju računati. Slijedom naslova, ovim se izborom želi ukazati koji su pisci i koje knjige obilježili nakladničke nizove, konkurencije za književne nagrade, kritičku i čitateljsku recepciju u Hrvatskoj – upravo zahvaljujući području signala koje se proširilo i uspješno hvata frekvencije i onih koje se još do nedavno nastojalo onemogućiti ili jednostavno zaobići jer, navodno, ne pripadaju istom teleoperateru. Područje signala, naslov koji je idejno proizašao iz naslova romana Roberta Perišića Područje bez signala, također uvrštenog u ovaj izbor, učinio mi se gotovo savršenim simbolom onoga što se dogodilo i što konačno treba pribilježiti. (…)

Razumijem što čitam

U posljednjih dvadesetak godina, svakako i pod utjecajem suvremenih književnih teorija, premda to u ovome slučaju čak nije presudno, u Hrvatskoj možda i više pod utjecajem izvanknjiževne zbilje i promjena u književnoj industriji, sve smo češće, institucionalno, no mnogo više izvaninstitucionalno, postavljali pitanja koja su u svojoj biti posve besmisleno, ali u prostorima književnosti kao što je ova u kojoj participiramo još uvijek neminovna – što to znači „naš“ pisac i na koji se način takvim postaje? Ili, još i kompleksnije – tko je taj tko određuje „naše“ pisce i prema kojim kriterijima? Premda su mi kao kriteriji da nekoga nazovem „svojim“ uvijek bili važniji unutarknjiževni razlozi i osobni čitateljski užitak, ne bismo se ipak trebali praviti ludima, pa valja upozoriti na kontekst iz kojeg proizlazi ovaj izbor – kao odgovor na ono što sam osobno, kao i mnogi od ovdje zastupljenih autora, u tekstu ali i izvan njega, proživjela unatrag dvadesetak godina.

Prijelomnom godinom za književnost svakako držim ovu koja se navodi kao početna ovoga izbora, a ona je i na političkom planu donijela krupne promjene. Dakako, riječ je o 2000. godini i u kojoj je objavljena zbirka priča Anđeo u ofsajdu Zorana Ferića koja sljedeće godine dobiva tada tek pokrenutu Nagradu Jutarnjeg lista za najbolju prozu. Iste godine u književni prostor ulaze i

Josip Mlakić knjigom Kad magle stanu, prethodno nagrađenom nagradom Biblioteke 90 stupnjeva, kao i Ante Tomić romanom Što je muškarac bez brkova, također uvršteni u najuži izbor iste nagrade. Na svoj turbulentan, ali tada i više nego potreban put u svibnju iste godine polazi i FAK, festival alternativne, kasnije A književnosti, (samo)ukinut 2003. godine. FAK je neupitno obilježio proznu scenu na početku novog milenija, a njegova je važnost bila prije svega u uspostavljanju novih odnosa između pisaca i čitatelja te afirmaciji proznog stvaralaštva u medijima. On nije, naime, na početku bio ništa drugo do festival na kojemu su pisci, različitih generacija čitali svoja djela, pri čemu je za takav oblik prezentacije književnosti, logično, primjerenija bila ona proza koja poseže za zbiljom,socijalnim temama i temama urbane margine, postratnom tematikom i pri tome se često približava novinarskom diskursu. FAK se, bez obzira na polemike koje su oko njega nastale, a ticale su se između ostaloga nedostatka autorica i forsiranje jednog tipa poetike, uvjetno može promatrati kao transformirani „motor” književnih zbivanja, nekakav usmeni časopis za poticanje kulture pisanja, čitanja i slušanja proze. Osim činjenice kako su se novi prozaici doista otvorili prema čitateljima i publici na javnim čitanjima i to ne samo svojom “medijageničnošću”, već i prozom za koju su često izjavljivali da ne žele da bude dosadna i teško prohodna, nego čitana i slušana, istina je da su time i pokrenuli određene promjene. Osim živosti i stvaranja scene, pisci oko FAK-a ponudili su neki izlaz iz slijepe ulice postmodernizma, bez obzira je li još uvijek propituju ili pak posve negiraju njegove postulate.

FAK je neupitno obilježio proznu scenu na početku novog milenija, a njegova je važnost bila prije svega u uspostavljanju novih odnosa između pisaca i čitatelja te afirmaciji proznog stvaralaštva u medijima. On nije, naime, na početku bio ništa drugo do festival na kojemu su pisci, različitih generacija čitali svoja djela, pri čemu je za takav oblik prezentacije književnosti, logično, primjerenija bila ona proza koja poseže za zbiljom, socijalnim temama i temama urbane margine, postratnom tematikom i pri tome se često približava novinarskom diskursu

Upravo u to vrijeme kao kriterij književnih nagrada u Hrvatskoj (prvi put u propozicijama Nagrade Jutarnjeg lista) pojavljuje se fraza koju ćemo narednih godina sve češće ponavljati i koja je u početku možda djelovalo čudno, ali se pokazala iznimno važnom u proširivanju književnog polja, a ona glasi – knjige autora za koje nije potreban prijevod i čije je prvo izdanje objavljeno kod hrvatskog nakladnika. Zbog tog će kriterija – koji će nakon Nagrade Jutarnjeg lista preuzeti i V.B.Z.-ova nagrada za najbolji neobjavljeni roman (osnovana 2002.) te nagrada Fric (2017.), a regionalna nagrada Meša Selimović koja se od 2002. dodjeljuje u Tuzli bit će odmah regionalno koncipirana – u konkurenciju za nagrade ulaziti širi krug pisaca i knjiga, što će pojačati njihovu vidljivost, ali i otvoriti mnoga pitanja kompleksnija od administrativnog kriterija. Simbolički, 2000. godina, premda se mnogo toga zahuktavalo i pripremalo još koncem 1990-ih, jest neka vrsta donje granice onih književnih fenomena koji će uvelike promijeniti sliku književne scene i dovesti do situacije u kojoj smo danas.

Istovremeno, u javnom prostoru, ali i književnim i kritičkim tekstovima, sve se češće postavljaju pitanja: kulturnih sličnosti pisaca koji su oblikovani u različitim kulturama, pitanje jezika koji izražava hibridni identitet, proširenja prostora na kojem nakladnici i čitatelji pisca doživljavaju kao „svog“, odnosno postojanja neke vrste još uvijek ne u potpunosti formiranih alternativnih književnih polja, prije svega između hrvatske i bosanskohercegovačke književnosti, o čemu je pionirski i vrlo utemeljeno pisao pisac i književni znanstvenik Nebojša Lujanović u knjizi Prostor za otpadnike[iv]. Sve su vidljiviji i glasniji, naime, pisci koji u svojim književnim tekstovima i javnim istupima, sami iskazuju dvojnu (ili više) pripadnost, a vlastiti identitet shvaćaju isključivo kao hibridan. Premda državne institucije, ministarstva i sveučilišni krugovi i dalje o tome ne razmišljaju, ili razmišljaju ali iz drukčije, čak i ne nužno samo političke pozicije, postaje sve jasnije da je jezik „naših“ pisaca mnogo širi te da je suvremeni svijet postao svijetom selidbi i putovanja, egzila i posljedično umnažanja identiteta. Upravo će to biti teme nekih od najvažnijih književnih tekstova unatrag dvadesetak godina, no o tome nešto kasnije. Nacionalni književni kanoni kakvi su do sada navodno funkcionirali kao jedini mogući i čiju anakronu tradiciju još uvijek podržavaju mnogi centri književne moći, postaju jednostavno preuski, prekonzervativni, zastarjeli, s čime bismo se, nakon svih iskustava koje imamo, osobito djelujući u 1990-ima, još i nekako nosili i pronalazili alternativne puteve. No, u konačnici oni su postali posve nepravedni prema piscima čija je pozicija, slučajno ili namjerno, negdje između, u međuprostorima, između više nacionalnih kultura, u finom međusobnom prožimanju koje nije omeđeno administrativnim granicama, ovjereno posjedovanjem putovnice, određeno nacionalnom ili vjerskom pripadnošću. Sve je više književnih tekstova („kojima ne treba prijevod“) koji podjednako, i što je još važnije odlično funkcioniraju unutar dvije ili više književnosti, a njihova je čitateljska i kritičarska recepcija, kao i participiranje u finalima književnih nagrada samo tome dokaz. Nekako je postalo jasno da nas je sve to dovelo do trenutka kad se jednostavno moramo upitati – i što ćemo sad?

Prijelaz za divlje životinje

Čvrsti i nepropusni nacionalni kanon i njegovi čuvari ostaju sve vrijeme promjena okamenjeni u svojoj devetnaestostoljetnoj pozi, bez „prijelaza za divlje životinje“, upotrijebim li naslov jedne pjesničke zbirke spisateljice Ivane Bodrožić. Pisci dvostrukog i višestrukog identiteta objavljuju prva izdanja svojih knjiga u Hrvatskoj, imaju tu vrlo dobru recepciju i dobivaju važne književne nagrade, dok su institucije zbunjene i nastoje politikom otkupa njihovih knjiga za knjižnice, školskim i sveučilišnim programima, školskim kurikulima i popisima lektire te pisce izgurati iz okvira nacionalnog korpusa i ostaviti ih u prostoru vakuuma. Možda je to i najvidljivije u jednom od kriterija za otkup knjiga za knjižnice kojeg bismo mogli parafrazirati na sljedeći način – postoje dvije varijante: ili si hrvatski pisac ili prevedeni pisac, a oni „treći“ kao da ne postoje, i otkup njihovih knjiga za knjižnice je otežan. Jedan od većih i za mene zapravo prijelomnih skandala koji je iz takve prakse proizašao i u kojem sam, na žalost, u njegovoj drugoj fazi i sama aktivno sudjelovala kao jedna od selektorica, dogodio se 2021. godine s Nagradom mlade kritike. Bio je to projekt Instituta za poticanje čitanja, zamišljen tako da stručni žiri izabere knjige koje bi se potom dale na čitanje srednjoškolcima čiji bi žiri izabrao pobjednika. Projekt nikada nije zaživio jer je resorno ministarstvo odlučilo, ne poštujući odabir stručnog  žirija, Semezdinu Mehmedinoviću prepriječiti prolaz do učenika u hrvatskim školama, s argumentom da on nije hrvatski pisac niti je njegov jezik hrvatski. U komentaru na taj slučaj, a nakon polemike koja se razvila, Viktor Ivančić je napisao: „Užas: ograda od bodljikave žice pokazuje se propusnom“. U tekstu se Ivančić bavi  i spomenutim širim kontekstom, navodeći među ostalim podatak kako za knjižnice nije otkupljena Filosofija palanke Radomira Konstantinovića objavljena u izdanju hrvatskog nakladnika, jer knjiga nije na hrvatskom jeziku, a nije ni prevedena, pa je taj apsurd čini jednostavno neotkupljivom i nepotrebnom. Bit ću posve iskrena, možda ne svjesno, ali sigurno podsvjesno, upravo taj skandal koji je na koncu završio ukidanjem nagrade, osobno mi je jedan od okidača da se upustim u ovo mapiranje.

   Pisci dvostrukog i višestrukog identiteta objavljuju prva izdanja svojih knjiga u Hrvatskoj, imaju tu vrlo dobru recepciju i dobivaju važne književne nagrade, dok su institucije zbunjene i nastoje politikom otkupa njihovih knjiga za knjižnice, školskim i sveučilišnim programima, školskim kurikulima i popisima lektire te pisce izgurati iz okvira nacionalnog korpusa i ostaviti ih u prostoru vakuuma

Nesvrstanost kao prostor igre

Devedesete godine prošlog stoljeća u državama nastalim nakon raspada Jugoslavije donijele su uokvirivanje u međusobno isključive sustave građene na nacionalnoj osnovi, pa i kada je riječ o književnosti. S prelaskom u novo tisućljeće postalo je vidljivo kako je, za sada još samo u praksi, takvo stanje neodrživo te kako se formiraju nova književna polja, između dviju književnosti („ucijepljena“ između dviju književnosti, riječima Nebojše Lujanovića) ili unutar dviju ili više književnosti. Takvo je, institucionalno nepriznato stanje dovelo do pozicioniranja jakih autorskih osobnosti u vakuumu prostora između navodno stabilnih nacionalnih sustava, njihovo je javno djelovanje iskazivalo jasno opiranje tome da ih se svede na nacionalne paradigme i vlastiti odabir izmještenosti, odabir nepripadanja i hibridnog identiteta vidljivog i u jeziku kojim pišu. Indikativan je u tome smislu primjer Lane Bastašić, spisateljice rođene u Zagrebu koja je djetinjstvo i mladost provela u Banja Luci, a potom je životni i književni putevi odvode u Beograd, Barcelonu, Berlin i u mnoge spisateljske rezidencije. U jednom intervjuu, slično kao i u tekstu s naslovom „Tražiti kaput“, objavljenom u knjizi Zajednička čitaonica[v], jednom od projekata nastalih s idejom da porijeklo pisca ne određuje književnu pripadnost, bavi se upravo tim pitanjem i svoju poziciju objašnjava na sljedeći način: „Moja generacija bila je premlada kako bi sama učestvovala u stvaranju tih istih identiteta. Nama su, najkraće rečeno, identiteti bili dodijeljeni… Ja sam jedna od tih hibridnih proizvoda raspada Jugoslavije – imam tri državljanstva i hroničnu nesposobnost da odgovorim na pitanje ko sam. Ali ja to vidim kao prednost – kako ljudsku tako i književnu. Nesvrstanost je prostor igre, prostor preispitivanja, a taj je prostor za književnost od velike važnosti.“[vi] Istovremeno, upravo su ti i takvi pisci, s „otpadničkim“ pedigreom, nesvrstani i hibridni kako ih naziva Bastašić – a među kojima posebno mjesto svakako pripada Dubravki Ugrešić – u praksi postajali nositelji novih literarnih tendencija, novinski kolumnisti i opinion-makeri, autori_ce dijela najbolje proze koju smo, bez prijevoda, čitali posljednjih dvadesetak godina i u Hrvatskoj. Upravo je taj proces, bez obzira na silnu težnju da ga se marginalizira i što duže zataškava, obilježio prvih dvadeset godina u književnosti novog tisućljeća i vrijeme je da mu se to i konačno prizna. (…)

*Tekst je dio programa “Suvremeni književni kanon – kritički pogled” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije. 

[i] Dubravka Ugrešić, „ON-ZONA“, Europa u sepiji, Fabrika knjiga, Beograd 2013., str. 271.

[ii] Gisele Sapiro, „Transnacionalno književno polje između (inter-)nacionalizma i kozmopolitizma“, prev. Marta Huber, Tema, XIX, 1-2-3, 2023.

[iii] Isto, str. 207.

[iv] Nebojša Lujanović, Prostor za otpadnike: od ideologije i identiteta do književnog polja, Leykam international, Zagreb 2018.

[v] Zajednička čitaonica (ur. Vladimir Arsenijević i Igor Štiks), Fraktura, Zaprešić, 2022.

[vi] https://balkans.aljazeera.net/teme/2020/6/3/lana-bastasic-mojoj-generaciji-identiteti-su-dodijeljeni