Evropska unija je proigrala šansu da postane jednakopravan partner SAD-u, Rusiji ili Kini i naučila se na ulogu američkog potrčka. Nakon Trumpove pobjede, kada mora početi misliti svojom glavom, pokazuje potpunu dezorijentiranost
Nakon pobjede Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima (pobjede što je bila iznenađenje samo za indoktrinirane, zavedene, zaluđene ili kupljene), Evropa se ponaša kao siroče koje je ostalo bez snažnog oca koji ga je do sada držao za ruku i vodio kamo je on htio. Evropa ne zna. Evropa pita. Evropa mora saznati. Evropa upozorava. Koga? Novoga čovjeka koji će polovicom siječnja iduće godine zasjesti u Bijelu kuću. Kada kažemo Evropa mislimo, naravno, na Evropsku uniju, mada je i ono malo zemalja Staroga kontinenta što još nisu postale njezinim članicama u čudu i ne zna kamo da se okrenu i od koga da očekuju smjernice za daljnje ponašanje.
Upravo to, potpuna izgubljenost, dezorijentiranost i – ne pretjerujemo – strah od situacije u kojoj sama mora misliti za sebe i preuzeti odgovornost za ono što radi, to je karakteristika Evrope nakon Trumpove pobjede. Jer ako je njemu vjerovati, ‘ništa više neće biti tako kako je bilo’, a Evropa se već od prvih dana nakon pobjede nad nacifašizmom i završetka Drugoga svjetskog rata, a osobito od vremena hladnoga rata i krajnje napetih odnosa između Istoka i Zapada, naprosto naučila na ulogu američkog potrčka. Izuzetak je bila Francuska u vrijeme predsjednika Charlesa de Gaullea koji je svoju zemlju čak izveo iz vojne strukture Atlantskoga pakta, smatrajući da tom organizacijom dominiraju Amerikanci na način nespojiv s njegovim poimanjem francuske uloge na međunarodnoj sceni. No ostali su američku politiku pokorno slijedili, mada bi se njihova javnost povremeno krajnje otvoreno protiv nje pobunila (npr. val prosvjeda protiv rata u Vijetnamu, žestok otpor stacioniranju raketa srednjega dometa s nuklearnim glavama u Njemačkoj). Bitno je, međutim, da su vladajuće elite prihvatile ulogu sljedbenika Sjedinjenih Država, i to sljedbenika koji ne postavljaju suvišna pitanja (da ne bi naljutili vođu).
Čak i posljednjih godina, kada je na svjetlo dana izbila afera globalnih razmjera, akcija američke obavještajne službe NSA koja prisluškuje širom svijeta koga god joj se prohtije, uključujući i vodeće političare savezničkih zemalja, nitko se od tih saveznika, svedenih u stvarnosti na položaj sljedbenika, nije usudio uraditi ono što bi svaka država što drži do sebe u sličnoj situaciji učinila: uputiti prosvjednu notu, oštro zatražiti prekidanje svakoga prisluškivanja i pozvati svojega veleposlanika iz Washingtona na konzultacije neutvrđenoga trajanja. Ne, Stari kontinent, kojemu mnogo toga u njegovoj povijesti daje za pravo da se postavi u ulogu onoga tko je superioran Americi (mada ne i ekonomski i vojno), ostao je pri ulozi isturenoga igrača u igri koju nije sam ni osmišljavao ni vodio.
Moglo je to do neke mjere biti razumljivo kada je kontinent bio podijeljen na zapadni (demokratski) i istočni (autoritarni, socijalistički) dio i kada je ‘veliki brat’ s onu stranu Atlantika Zapadu bio potreban kao protuteža hegemonu s Istoka. Mada je i u ono vrijeme bilo jasno – svakome tko je realno sagledavao stvari – da se u Evropi može voditi (i) politika usmjerena u prvom redu na dobrobit Evrope. Najevidentnije to potvrđuje razdoblje zapadnonjemačkog kancelara Willyja Brandta i njegove ‘istočne politike’. Priznavanje (istočno)njemačke granice prema Poljskoj, nalaženje zajedničkog jezika s ‘drugom’ Njemačkom (DDR), mada Bonn nikada nije službeno priznao Berlin-Pankow, to su bile stvari gotovo nezamislive u scenariju do tada vođenoga hladnoga rata. No prošle su jer su u Washingtonu u to vrijeme Nixon i Kissinger kovali strategiju detanta, nastojeći (što će im i uspjeti) otopliti i normalizirati, koliko je to realno bilo moguće, odnose između Amerike i Sovjetskog Saveza. Primjer vlastite politike na evropskome tlu nedvojbeno daje i tadašnja Jugoslavija (to je tema za sebe, odiozna mnogim nazovipovjesničarima u današnjoj Hrvatskoj), a čak i pokret nazvan evrokomunizam, nastao na stečevinama jugoslavenske samostalne politike (u odnosu na Moskvu), demonstrirao je kako u Evropi ima ideja, znanja i hrabrosti da se ide putem koji neće biti ničiji nego evropski. I kako ima političara spremnih da tim putem idu.
Cijelo to vrijeme razvijao se projekt evropskog ujedinjenja, započet kroz Zajednicu za ugljen i čelik (prva brana nekom novom sukobu u Evropi generacije koja je iskusila rat), da bi u naše vrijeme bio oformljen kao Evropska unija. Mada je Unija (tada još Zajednica) nakon sloma tzv. socijalizma i dezintegracije Sovjetskog Saveza doživjela prvi veliki val proširenja i postala stvarno sveevropski projekt, ona je istodobno napravila i krupan korak unatrag, kada je – za volju nikada pobijeđenoga nacionalizma na Zapadu i naglo probuđenoga nacionalizma na Istoku – definitivno odbačena, čak i u perspektivi, ideja o Sjedinjenim Evropskim Državama. Mada je Washington uvijek verbalno podržavao EU, objektivno tamošnjim stratezima nije bila u interesu jaka Unija. Oni su željeli jak NATO, koji su iz isključivo evropskoga obrambenoga saveza pretvorili u moćno oružje svoje politike na globalnoj sceni. Ogledalo se to, uz ostalo, i u nepisanom pravilu da svaka zemlja aspirant na članstvo u EU-u najprije mora biti primljena u NATO, što se tretira kao neka vrsta uspješno položenoga predispita i kvalificira je za članstvo u Evropskoj uniji.
Američka politika nakon poznatih terorističkih napada u New Yorku godine 2001. inaugurirala je i podjelu na ‘staru’ i ‘novu’ Evropu, pri čemu su u toj ‘novoj Evropi’, gledano iz perspektive Washingtona, bile zemlje spremne slušati i provoditi instrukcije što bi došle s onu stranu Atlantika. Ta ‘nova Evropa’, oslobođena sovjetskog jarma, a tako željna prihvatiti novi s druge strane svijeta, bespogovorno je pljeskala i tzv. Arapskom proljeću i kursu zaoštravanja s Rusijom nakon poznatih događaja u Ukrajini (koji bi također drugačije izgledali bez aktivnog miješanja Zapada i SAD-a). A danas i stara i nova Evropa ostaju bez ‘oca’ koji ih vodi za ruku i koji im govori što, kako, kada i gdje treba raditi, bez obzira na to o čemu je riječ. Odnosno, dolazi novi, nepoznati otac. A instrukcija nema!
Donalda Trumpa može se doživljavati ovako ili onako, kao oličenje crnoga vraga ili kao čovjeka koji ima nove ideje, od kojih su neke ohrabrujuće (odbacivanje politike nametanja režima), a neke zabrinjavajuće (negiranje fenomena globalnog zagrijavanja). No nije ovdje riječ o Trumpu, nego o Evropi i Evropskoj uniji. A ni taj kontinent ni ta Unija nisu pokazali kako zavređuju da ih se tretira kao punoljetne, kao zrele. Evropska je unija – ne od jučer – proigrala jedinstvenu šansu da na svjetskoj sceni postane jednakopravan partner SAD-u, Rusiji ili Kini, demonstrirajući svoju nesposobnost da utvrdi zajedničku bilo vanjsku, bilo sigurnosnu politiku, pokazala je – jučer – tragično nesnalaženje u sučeljavanju s izbjegličkim valom (kojemu bez američke politike, takve kakva je bila, sigurno ne bismo svjedočili) i demonstrira – danas – potpuno nesnalaženje i izgubljenost u trenucima kada postaje jasno da u Bijelu kuću ulazi kandidat koji nije po volji moćnim financijskim i političkim krugovima.
Pa zato Evropa na svjetskoj sceni stoji kao siroče.
portalnovosti
Nakon pobjede Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima (pobjede što je bila iznenađenje samo za indoktrinirane, zavedene, zaluđene ili kupljene), Evropa se ponaša kao siroče koje je ostalo bez snažnog oca koji ga je do sada držao za ruku i vodio kamo je on htio. Evropa ne zna. Evropa pita. Evropa mora saznati. Evropa upozorava. Koga? Novoga čovjeka koji će polovicom siječnja iduće godine zasjesti u Bijelu kuću. Kada kažemo Evropa mislimo, naravno, na Evropsku uniju, mada je i ono malo zemalja Staroga kontinenta što još nisu postale njezinim članicama u čudu i ne zna kamo da se okrenu i od koga da očekuju smjernice za daljnje ponašanje.
Upravo to, potpuna izgubljenost, dezorijentiranost i – ne pretjerujemo – strah od situacije u kojoj sama mora misliti za sebe i preuzeti odgovornost za ono što radi, to je karakteristika Evrope nakon Trumpove pobjede. Jer ako je njemu vjerovati, ‘ništa više neće biti tako kako je bilo’, a Evropa se već od prvih dana nakon pobjede nad nacifašizmom i završetka Drugoga svjetskog rata, a osobito od vremena hladnoga rata i krajnje napetih odnosa između Istoka i Zapada, naprosto naučila na ulogu američkog potrčka. Izuzetak je bila Francuska u vrijeme predsjednika Charlesa de Gaullea koji je svoju zemlju čak izveo iz vojne strukture Atlantskoga pakta, smatrajući da tom organizacijom dominiraju Amerikanci na način nespojiv s njegovim poimanjem francuske uloge na međunarodnoj sceni. No ostali su američku politiku pokorno slijedili, mada bi se njihova javnost povremeno krajnje otvoreno protiv nje pobunila (npr. val prosvjeda protiv rata u Vijetnamu, žestok otpor stacioniranju raketa srednjega dometa s nuklearnim glavama u Njemačkoj). Bitno je, međutim, da su vladajuće elite prihvatile ulogu sljedbenika Sjedinjenih Država, i to sljedbenika koji ne postavljaju suvišna pitanja (da ne bi naljutili vođu).
Čak i posljednjih godina, kada je na svjetlo dana izbila afera globalnih razmjera, akcija američke obavještajne službe NSA koja prisluškuje širom svijeta koga god joj se prohtije, uključujući i vodeće političare savezničkih zemalja, nitko se od tih saveznika, svedenih u stvarnosti na položaj sljedbenika, nije usudio uraditi ono što bi svaka država što drži do sebe u sličnoj situaciji učinila: uputiti prosvjednu notu, oštro zatražiti prekidanje svakoga prisluškivanja i pozvati svojega veleposlanika iz Washingtona na konzultacije neutvrđenoga trajanja. Ne, Stari kontinent, kojemu mnogo toga u njegovoj povijesti daje za pravo da se postavi u ulogu onoga tko je superioran Americi (mada ne i ekonomski i vojno), ostao je pri ulozi isturenoga igrača u igri koju nije sam ni osmišljavao ni vodio.
Moglo je to do neke mjere biti razumljivo kada je kontinent bio podijeljen na zapadni (demokratski) i istočni (autoritarni, socijalistički) dio i kada je ‘veliki brat’ s onu stranu Atlantika Zapadu bio potreban kao protuteža hegemonu s Istoka. Mada je i u ono vrijeme bilo jasno – svakome tko je realno sagledavao stvari – da se u Evropi može voditi (i) politika usmjerena u prvom redu na dobrobit Evrope. Najevidentnije to potvrđuje razdoblje zapadnonjemačkog kancelara Willyja Brandta i njegove ‘istočne politike’. Priznavanje (istočno)njemačke granice prema Poljskoj, nalaženje zajedničkog jezika s ‘drugom’ Njemačkom (DDR), mada Bonn nikada nije službeno priznao Berlin-Pankow, to su bile stvari gotovo nezamislive u scenariju do tada vođenoga hladnoga rata. No prošle su jer su u Washingtonu u to vrijeme Nixon i Kissinger kovali strategiju detanta, nastojeći (što će im i uspjeti) otopliti i normalizirati, koliko je to realno bilo moguće, odnose između Amerike i Sovjetskog Saveza. Primjer vlastite politike na evropskome tlu nedvojbeno daje i tadašnja Jugoslavija (to je tema za sebe, odiozna mnogim nazovipovjesničarima u današnjoj Hrvatskoj), a čak i pokret nazvan evrokomunizam, nastao na stečevinama jugoslavenske samostalne politike (u odnosu na Moskvu), demonstrirao je kako u Evropi ima ideja, znanja i hrabrosti da se ide putem koji neće biti ničiji nego evropski. I kako ima političara spremnih da tim putem idu.
Cijelo to vrijeme razvijao se projekt evropskog ujedinjenja, započet kroz Zajednicu za ugljen i čelik (prva brana nekom novom sukobu u Evropi generacije koja je iskusila rat), da bi u naše vrijeme bio oformljen kao Evropska unija. Mada je Unija (tada još Zajednica) nakon sloma tzv. socijalizma i dezintegracije Sovjetskog Saveza doživjela prvi veliki val proširenja i postala stvarno sveevropski projekt, ona je istodobno napravila i krupan korak unatrag, kada je – za volju nikada pobijeđenoga nacionalizma na Zapadu i naglo probuđenoga nacionalizma na Istoku – definitivno odbačena, čak i u perspektivi, ideja o Sjedinjenim Evropskim Državama. Mada je Washington uvijek verbalno podržavao EU, objektivno tamošnjim stratezima nije bila u interesu jaka Unija. Oni su željeli jak NATO, koji su iz isključivo evropskoga obrambenoga saveza pretvorili u moćno oružje svoje politike na globalnoj sceni. Ogledalo se to, uz ostalo, i u nepisanom pravilu da svaka zemlja aspirant na članstvo u EU-u najprije mora biti primljena u NATO, što se tretira kao neka vrsta uspješno položenoga predispita i kvalificira je za članstvo u Evropskoj uniji.
Američka politika nakon poznatih terorističkih napada u New Yorku godine 2001. inaugurirala je i podjelu na ‘staru’ i ‘novu’ Evropu, pri čemu su u toj ‘novoj Evropi’, gledano iz perspektive Washingtona, bile zemlje spremne slušati i provoditi instrukcije što bi došle s onu stranu Atlantika. Ta ‘nova Evropa’, oslobođena sovjetskog jarma, a tako željna prihvatiti novi s druge strane svijeta, bespogovorno je pljeskala i tzv. Arapskom proljeću i kursu zaoštravanja s Rusijom nakon poznatih događaja u Ukrajini (koji bi također drugačije izgledali bez aktivnog miješanja Zapada i SAD-a). A danas i stara i nova Evropa ostaju bez ‘oca’ koji ih vodi za ruku i koji im govori što, kako, kada i gdje treba raditi, bez obzira na to o čemu je riječ. Odnosno, dolazi novi, nepoznati otac. A instrukcija nema!
Donalda Trumpa može se doživljavati ovako ili onako, kao oličenje crnoga vraga ili kao čovjeka koji ima nove ideje, od kojih su neke ohrabrujuće (odbacivanje politike nametanja režima), a neke zabrinjavajuće (negiranje fenomena globalnog zagrijavanja). No nije ovdje riječ o Trumpu, nego o Evropi i Evropskoj uniji. A ni taj kontinent ni ta Unija nisu pokazali kako zavređuju da ih se tretira kao punoljetne, kao zrele. Evropska je unija – ne od jučer – proigrala jedinstvenu šansu da na svjetskoj sceni postane jednakopravan partner SAD-u, Rusiji ili Kini, demonstrirajući svoju nesposobnost da utvrdi zajedničku bilo vanjsku, bilo sigurnosnu politiku, pokazala je – jučer – tragično nesnalaženje u sučeljavanju s izbjegličkim valom (kojemu bez američke politike, takve kakva je bila, sigurno ne bismo svjedočili) i demonstrira – danas – potpuno nesnalaženje i izgubljenost u trenucima kada postaje jasno da u Bijelu kuću ulazi kandidat koji nije po volji moćnim financijskim i političkim krugovima.
Pa zato Evropa na svjetskoj sceni stoji kao siroče.
portalnovosti
