Plemensku svijest obilježava trajna nemogućnost suočavanja s povijesnom istinom, životom i projekcijom budućnosti koja u sebi uvijek nosi element nepredvidivosti.
Plemenu je sve jasno, zato se ne obraća životu nego isključivo smrti. Umjesto projekcije budućnosti ili mišljenja novog, sadašnjost se doživljava kao nepromjenjivu točku rata, smrti i žrtve.
Borba za smrt nije isto što i sjećanje na smrt, odnosno tužno, sućutno obilježavanje tragedije prekida života. Politike prekida života uzaludne su politike, one su politike smrti, očaja i laži.
Borcima za smrt prekid života je nešto veličanstveno, oni vlastiti život vide ili kao nastojanje da se njihovim zalaganjem prekine život njihovih neprijatelja ili da se smrt onih koje oni promatraju kao njihove istomišljenike promatra i obilježava kao vrhunaravni događaj, nužnu žrtvu kako bi oni sada mogli uživati.
Prekid života, pogotovo kada je taj prekid izvršen nasilno ili je nastao uslijed kobne bolesti, tužan je čin i ništa drugo. Smrt je tuga. Žrtvovanje je tužno. Rat je tuga. Sjećanje na smrt, žrtvu i rat izaziva tugu, a ne ponos, ushit, ekstazu i nadmetanje.
Tuga progovara kroz smrt i tuga se oslobađa u smrti, a tek potom, naknadnom racionalizacijom, neku smrt možemo promatrati kao herojski čin, ali samo ako je ta smrt nastupila uslijed obrane nečijeg života.
No herojski čin nije i ne može biti čin oduzimanja života. Heroji ne oduzimaju živote, oni se ne vesele umiranju, smrti i ubojstvu.
Nekrofili nisu heroji, oni nisu u stanju nikoga komemorirati, jer ih ne obuzima tuga. Komemoracija bez tuge bestijalno je iživljavanje nad mrtvim ljudskim subjektom kojemu je oduzeta mogućnost izgradnje veličanstvene arhitekture vlastitog života. Život je veličanstven, smrt je tužna.
Smrt, pogotovo nasilna smrt, ne može biti nešto veličanstveno jer se njome oduzima veličanstvenost nečijeg života. Arhitekti oduzimanja života drugih nikada ne sudjeluju u ratnim aktivnostima, jer bi na taj način njihov život bio izložen smrti, a oni to nipošto ne žele.
Nekrofilija, a potom i politike smrti i umiranja odnosno nekropolitike, druge prepuštaju umiranju. Perfidija nekrofilnih arhitekata očituje se u bezosjećajnoj manipulaciji koja žive uvjerava da su upravo njihove politike one koje su ostvarile sve povijesne težnje.
Uzaludno je upozoravati da povijest nikada nije zgotovljena i da je ostvarenje tzv. povijesnih težnji zapravo drugačiji, perfidni način da se posredovanjem plemenske svijesti jedan narod i jednu državu miče s povijesne scene.
Ako kroatiziramo ovu plemensku hermeneutiku ili tumačenje naše zbilje, uviđamo da je naša država, zbog nekrofilnih arhitekata i bezosjećajne plemenske svijesti veličanja smrti i umiranja umjesto tužnog obilježavanja nasilnog prekida života, osuđena na neuspjeh ili nestanak.
Prije 30 godina nas je bilo 4,5 milijuna, danas nas ima 3,8 milijuna, a za 30 godina će nas biti 3,3 milijuna. Svjetska populacija raste, a broj stanovnika Hrvatske neprestano pada, što zbog iseljavanja, što zbog smanjenog broja novorođene djece.
Misli li itko da svijet nije prostor za stanovništvo svijeta? Misli li itko da će Hrvatska biti država bez stanovništva? Naravno da neće.
Hrvatska može nestati kao država, jer države nastaju i nestaju, ali ne postoji prostor na kojemu netko neće biti, odnosno, u situaciji porasta svjetske populacije, ne postoji prostor na kojem mnogi neće biti.
Nekrofilni arhitekti plemenske svijesti oduzimanja života i veličanja smrti rade sve da se scenarij našeg povijesnog nestanka uistinu obistini. On se, vidjeli mi to ili ne vidjeli, već obistinjuje. Našim nestankom nestaje naš jezik, a nestankom našeg jezika, nestaje i mogućnost kulture sjećanja na našem jeziku.
Neprestano ponavljam kako je put našeg opstanka dokidanje plemenske svijesti, razvijanje prijateljstva naše kulture i našeg jezika te, konačno, budućnost koju ćemo ozbiljavati komunicirajući je na hrvatskom jeziku, baš kao što ćemo se sjećati naše prošlosti na tom istom jeziku.
Ako Hrvatska ne postane prijateljska država prema drugima, ako ne postane država koja će dopustiti da se u našu kulturu inkulturiraju druge kulture na način razvijanja hrvatske kulture, jer kultura u svojoj osnovi počiva na otvorenosti i mogućnosti komuniciranja, nestat ćemo, baš kao što već nestajemo.
Mi se neprestano sporimo oko toga tko je ostvario naše snove i tko je formirao državu. Nitko, zato što nitko osim nas samih ne može ostvarivati naše snove. Povijesni snovi se neprestano snivaju i neprestano se ostvaruju, baš kao što i mnogi snovi propadaju.
Država se, isto tako, neprestano stvara, i to voljom građana. Što je volja građana kultiviranija i osnažena umom, tako će nam i država nastajati kao sve kvalitetnija i racionalnija država.
Mi smo državu i našu sadašnjost, zahvaljujući plemenskoj svijesti i laži o tome da je država formirana jednom za svagda, pretvorili u borbu nekrofila za tuđe smrti. Sve naše obljetnice i svečanosti u sebi nose nekrofilni element oduzimanja budućnosti živima i bezosjećajnosti prema mrtvima.
Pogledajmo samo najnoviju epizodu bezosjećajnih arhitekata nekrofilije koja će se zbiti 4. kolovoza na Kninskoj tvrđavi.
Predsjednik RH, neovisno tko on jest, redovito, dan uoči obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana branitelja na Kninskoj tvrđavi organizira prijem za ratne zapovjednike i državne dužnosnike, odnosno ministre obrane, branitelja i unutarnjih poslova.
Ove godine ministri, zato što nisu ministri Vlade RH nego izvršitelji Plenkovićeve volje, neće prisustvovati prijemu. Ne postoje opravdani razlozi za ovaj bojkot.
Ovaj bojkot je posljedica nekrofilnog nadmudrivanja premijera bez iskustva bojišnice i predsjednika s istim iskustvom kojega ima i premijer, da mirnodopsko vrijeme pretvore u svojatanje rata u kojemu nisu sudjelovali, baš kao i u svojatanje žrtava za koje, na institucionalnoj razini, previše ne mare.
Kao što nisu bili u stanju ratovati, a to nisu ni htjeli, tako nisu u stanju kreirati politike razvoja mira i politike razvoja u miru.
Hrvatska javnost je, zato što je odustala od države, pristala da joj demokratski i politički skandal postane svakodnevicom. Pristali smo na to da nam volja nekog pojedinca uzurpira političku dužnost ili funkciju koju obnaša.
Samo pojedinac koji ne zna što država znači, odnosno pojedinac koji smatra da država postoji kao poligon za iživljavanje njegove volje, dopustit će da njegova volja ili volja onoga o kome ovisi njegova karijera bude bitnija od države i sjećanja na poginule i stradale.
