Foto: AFP / Andreas Solaro
Predstavnici dvaju najvećih hrvatskih sindikata kraj pretprošlog tjedna proveli su u – Vatikanu. Tamo su otputovali na poziv Dikasterija za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja kako bi sudjelovali na međunarodnom sindikalnom skupu i održali sastanak s rukovodstvom Katoličke crkve. Interes Vatikana za radna pitanja nije dakako nov. On traje još od kraja 19. stoljeća, ali papinske enciklike o ovom pitanju nisu uvijek doprinosile poboljšanju položaja radničke klase. Neke su, dapače, služile i kao inspiracija za projekte u sasvim suprotnom smjeru. No nema nikakve sumnje da Crkva pod papom Franjom čini znatne napore da u centar svoga rada stavi pitanja kvalitete života, bez obzira na to radi li se o “poštenoj plaći” ili zaštiti okoliša.
Što se tiče hrvatskih sindikata, njihova odluka da sudjeluju na ovakvom skupu – s obzirom na utjecaj katoličanstva u Hrvatskoj – sasvim je razumljiva. To uostalom nije njihov jedini projekt povezivanja radničkih s vjerskim pitanjima. Svega desetak dana prije vatikanskog posjeta, sindikati su sudjelovali na osnivanju Hrvatskog saveza za nedjelju, inicijative pojedinih vjerskih te poznatih ultrakonzervativnih organizacija, čiji je cilj zabrana rada nedjeljom. Logika domaćih ultrakonzervativaca, poput onih iz udruge U ime obitelji, je jasna: zabrana rada nedjeljom mogla bi potaknuti radnike na odlazak u crkvu i doprinijeti oporavku posustale popularnosti antimodernističkih politika kakve te udruge zagovaraju.
Sumnjiva savezništva
Nije sasvim poznato u kakvom su odnosu domaći ultrakonzervativci s papinskim krugom, osobito s obzirom na frakcijske sukobe unutar vatikanske kurije. No bez obzira na to, sindikatima se njihove ideje očito čine privlačnima. Zabrana rada nedjeljom načelno bi prisilila poslodavce da omoguće barem jedan slobodan dan radnicima, kad to već “ne mogu” postojeći zakoni. Osim toga, i sindikalni je utjecaj posljednjih godina znatno oslabio, pa oni nužno trebaju saveznike. No konkretni bi se saveznici u lokalnom kontekstu mogli pokazati više kao problem nego blago. Naime, kada je udruga U ime obitelji posljednji put izašla na izbore, njihov je ekonomski program sa svojom usmjerenošću interesima kapitala prije podsjećao na onaj američke evangeličke desnice, nego na katolički solidarizam.
Vatikanski skup je, s druge strane, ponudio samo deklaraciju koja se svodi na popis lijepih želja. Ona zagovara više plaće i “dostojanstven život”, socijalni razvoj i borbu protiv siromaštva, ali sve, dakako, kroz dijalog s kapitalom, koji se na etičke interpelacije slične vrste posljednjih dvjestotinjak godina odlučno oglušivao. Nije jasno zašto bi sada bilo drugačije, pa je deklaracija naposljetku prije svakodnevna jadikovka nego prijedlog rješenja. U svakom slučaju, novopronađena sindikalna religioznost teško da će potaknuti neko oživljavanje borbenosti radničkog pokreta, ako je to uopće sindikalna oklada. Ona prije izgleda kao malo svete vodice na gnojnu ranu eksploatacije.
bilten
