To sve visoko, to sve puno, to sve goropadno, "za Hrvatsku navijamo"!
Prolaze kroz Westin u grupama, svi s identifikacijskim naljepnicama. Neki ih, bogami, nalijepili preko skupog Bossa, oni drugi preko jeftinih džempera, treće preko uskih kostimića, četvrte majičica, ali jednako nemaš šanse ući među njih. Ma što ući, ne možeš ni proći?! Zgaze te, a da i ne primijete.
Najavljuje Oliver Mlakar. Malo se i muči. Nije mu lako, puno teksta, a i piše mu da je baš uvijek kada je on najavljivao – HDZ pobijedio. Vrijedilo je troška, konta valjda Mlakar u glavi.
Pun je Westin. Neka djeca, sve redom Mladež HDZ-a, razmahala se zastavama i plakatima. Na press-servisu nema nikoga. Samo ostaci krugova s naljepnicom "Kolinda predsjednica" ili tako nekako.
Gledam jesam li zakasnio. Nisam, tek je 10.45, a ovo počinje u 11. Gomila je očito požurila.
Onda sretnem prvoga. Kaže da su štampali tisuću i dvjesto pozivnica i poslali ih, ali s povratnicom. Tko god je odgovorio, ovdje je, a tko nije – ili je umro ili mu jadna majka! U Westinovu dvoranu stane tisuću. Ima ih, tvrdi drugi, a i on je s naljepnicom, više od dvije tisuće.
Malo dalje od nas stoji proćelav tip, rekao bi čovjek Marko Vojković, onaj od Ive Josipovića, onaj iz ZAMP-a. Pokušavamo doći do njega. Nema šanse, dijeli nas cijela gomila razdraganih. Još bismo možda i uspjeli da se među nama nije ispriječio Ivan Šuker. Velik i širok čovjek za zaobilaženje.
Tek kasnije doznajemo: dao je Vojković izjavu. Kaže, HDZ ga je zvao. Odmah se raspitamo. Ovi s naljepnicama tvrde da nije. Pa nije valjda da je tako brzo promijenio stranu, rugamo se više s Josipovićem, manje s Grabar Kitarović. Nikome nije smiješno.
A onda taman negdje u to vrijeme kreće program.
Malo se ogledavamo po dvorani s ulaza, nismo stigli dalje. Ima poznatih lica. Ovako s vrata, rekao bi čovjek stotinjak godina zatvora plus više stotina milijuna zamračenih eura. Imena? Nema šanse… Mi ih napišemo, a oni nas tuže. Sami će se ukazati.
Mladež je oduševljena. Kako i ne bi bila?! Sjetim se onih povratnica. Nema tu majci! Jesi dobio-jesi primio-jesi došao? HDZ je ostao jedina ozbiljna stranka koja može organizirati kongres nalik onima Saveza komunista.
Oliver Mlakar je rekao svoje, tu se negdje mota i Slavko Goluža, onaj rukometaš, a sada izbornik. Stari HDZ-ovac. Tu je i Milada Privora, koja je već vodila nekoliko ureda predsjednika. Neki se namještaju novinarima, pa ih namjerno nećemo spomenuti.
Taman u to vrijeme prolazi braniteljska krema. Pola od njih s ozbiljnim kaznenim prijavama. Razlikuju se jedino po dužini i materijalu mantila. Neki u kožnima, neki u platnenima. Gdje su bili dosad? Valjda čekali Joška Ševu, koji, čim su došli, kreće s onim uobičajenim recitiranjem i afektiranjem. Odmah nakon himne, ode slobodi, Djevici Mariji, Croatiji i Hrvatskoj. Ali ne zadugo, nema se vremena. Stiže Ona, Kolinda Gabar Kitarović. Čisti se sve do bine, članstvo se trudi pasti u trans, navijanje, skandiranje, zastave, plakati, Franjo Tuđman, ali sve je to – nekako mlako. Ništa više nego kad su pozdravljali Tomislava Karamarka.
Dok je Mlakar recitirao onu Tuđmanovu predsjedničku zakletvu "da mu Bog pomogne", koja je u međuvremenu ušla i u Ustav, postajalo je sve toplije. Mladež je kapala iz dvorane, stariji su brisali orošena čela, neki nenavikli na odijela, neki nenavikli na čekanje.
Njoj, međutim, nije bilo vruće. Udarila je predsjednička kandidatkinja po ljevici. Em Josipović je vaki, em je naki, em je kriv za krizu, em će sve bit bolje kad ona dođe, em je HDZ izvanredan, em je SDP bezvezan… Rekla je još HDZ-ova kandidatkinja da neće dopustiti "novi egzodus iz Hrvatske", pa da neće dopustiti "obezvrjeđivanje Domovinskog rata", da će "vratiti dostojanstvo braniteljima", da će rehabilitirati umirovljene generale, da će – čim postane predsjednica – "svaki dan s prosvjednicima na Savskoj razgovarati jer je neprimjereno da ovako dočekaju zimu", ma zapravo da će – kada dođe – teći med i mlijeko. I neće stati na tome, nego će još raspustiti ovu Milanovićevu Vladu, što je i potvrdila šakom o stol, pa rekla da korupciju nikako neće podržati, što su suzdržanim pljeskom i ozbiljnih lica sve klimavši glavama potvrdili i oni s prvostupanjskim presudama.
Od nekud se, valjda, treba krenuti…
Znoj se sve više cijedio s čela. Mladež je posustajala, a cijela ta predimenzionirana svečanost s ciljem predstavljanja programa za predsjedničke izbore Kolinde Grabar Kitarović minutu po minutu počela je poprimati obrise prosvjeda iz iste zagrebačke ulice tek nekoliko tramvajskih stanica južnije: uporni su ostali, oni drugi rasuli su se po okolnim birtijama na pivu, a sve zajedno ih je osiguravao – pogodite! – Josip Klemm! Da, onaj sa Savske 66...
