Ma kakav bio trend rasta zeleno-lijeve platforme Možemo, a svakako je respektabilan, nedovoljan je da taj savez u dogledno vrijeme dovoljno ojača za preuzimanje vlasti, odnosno za igranje role nezaobilaznog partnera pri formiranju saborske većine. Sve da su Tomislav Tomašević, Sandra Benčić, Katarina Peović, Rada Borić i ostali, uz ovih sedam, osvojili i svih četrdeset i jedan mandat Restarta, opet bi bili opozicija. Jača nego što će biti sa glasovima što su ih netom dobili, ali takva da većinu mogu zaljuljati, no ne i oboriti.
Kao što HDZ sa nevjerojatnih šezdeset i šest zastupnika ne može formirati vlast bez partnera, tako je - da su ostvarili navlas isti rezultat kao demokršćani - bez širenja koalicije ne bi formirao ni savez stranaka okupljen oko Socijaldemokratske partije.
Drukčije rečeno, da je, kao što nije, i SDP osvojio tih magičnih šezdeset i šest mjesta, opet bi im trebali i Možemo i zastupnici nacionalnih manjina za kontrolu Sabora. Sa pedeset i pet mjesta, koliko su ankete davale Bernardiću i njegovima, lijeva vlada bi se dogodila teško, ako ikako. Akontativno smanjen koalicijski kapacitet Restarta, bez obzira na eventualni dogovor sa Možemo i manjinama, podrazumijevao bi pokušaj mirenja nemogućeg: zelene ljevice, liberala okupljenih oko Dalije Orešković, pragmatika poput Čačića, nepouzdanog HNS-a... To šaroliko društvance povezivao bi interes da se spriječi Plenkovićeva repriza mandata i ništa više bitno. Nije to, naravno, malo, ali nije ni dovoljno za stabilnu, ozbiljnu vlast koja se do podneva neće baviti sobom, a od podneva čime uopće stigne.
Izbori su, znamo, završili trijumfom HDZ-a, razočarenjem Domovinskog pokreta, reanimacijom Mosta, jako dobrim rezultatom Možemo i, suštinski, katastrofom SDP-a. E upravo je to, ovo zadnje, veliki problem.
Na Iblerovom trgu još je uvijek sjedište druge najjače stranke u Hrvatskoj i jedne od ukupno dvije s ozbiljnom infrastrukturom i istim takvim brojem članova i članica. Ma koliko platforma Možemo rasla, ona ni za četiri, niti za osam godina neće imati dovoljno snage da sama ili sa SDP-om u kontinuiranom padu, dođe do Markova trga na posao. S druge strane, ovakav i malo jači SDP nikako ne može računati na to da će imati dovoljno mandata za formiranje vlasti, pa makar u Sabor ušlo duplo više predstavnika zelene ljevice.
Jak SDP, ma koliko se tvrdilo drukčije, nije važan sam po sebi, a ni kao korektiv HDZ-u. Tu su ulogu, uostalom, i do sada igrali neprimjetno, pobjeđujući samo ukoliko bi se HDZ samoporazio aferama što su punile prime time i naslovnice novina. Jak SDP je važan jer samo kao takav može omogućiti lijevoj strani političkog spektra da ne bude okupljalište vječite opozicije, manje ili više jake, ali ipak i samo opozicije, tog ukrasa parlamentarizma.
Ako za četiri godine Možemo ostvari duplo bolji, ma troduplo bolji rezultat od sadašnjeg, opet im treba netko uz koga će te mandate kapitalizirati. To nikako i nikada ne može biti HDZ, ma koliko bio vraćen sa ekstremno desnih na centrističke pozicije. Ostali, poput Domovinskog pokreta – ukoliko se ne raspadne do 2022. – i žilavog Mosta, ne dolaze u obzir. Uostalom, teško je i uz pomoć halucinogenih droga zamisliti suradnju Rade Borić i Nine Obuljen Koržinek, Sandre Benčić i Hrvoja Zekanovića, Tomaševića i Plenkovića, Katarine Peović i Nina Raspudića.
Ovakav i gori SDP itekako pogoduje rastu zelene ljevice, što ne bi predstavljalo problem kada u isto vrijeme ne bi koristilo i HDZ-u. Zbog toga je već danas manje važno zašto je Restart doživio potop, već je itekako važno može li se i kako SDP izvući iz ponora do kojeg su stigli svojevoljno i u stanju raspada.
Davor Bernardić, vidjelo se to poodavno, a potvrdilo u nedjelju, petog srpnja, nikada nije ni trebao postati predsjednikom SDP-a. Nije, međutim, njegovom ostavkom problem uklonjen već je samo obezglavljen. Kadrovski potkapacitirano ili potrošeno predsjedništvo, niz općinskih, gradskih i županijskih organizacije koje postoje po inerciji, apsolutno nikakva ideološka profilacija, deintelektualizacija i učahurenost interesnih skupina koje vjeruju da se stvarnost događa među njima, a ne napolju, uz ionako prevaziđeni koncept klasične socijaldemokracije, nisu bili dovoljni da se svi SDP-ovi glasači i simpatizeri od Bernardića okrenu Tomaševiću, ali jesu da itekako veliki broj njih umjesto na glasačko mjesto ode na izlet ili se iznenada počne bojati covida-19 koji, kao što znamo, nedjeljom ne ide u crkvu, ali zna svratiti do birališta.
Bude li sreće – koje obično nema – kolosalni poraz SDP-a bi mogao biti najbolje što im se dogodilo. Da su ovakvi kakvi jesu stvarno uspjeli formirati vlast koju čekao pakao postpandemijske propasti, teško da bi izdržali do kraja mandata, a ako i bi, 2024. bi prošli gore nego 2020. Toliko gore da mogućnost oporavka nestane za sva vremena.
SDP niti može, niti treba biti, recimo tako, veliko Možemo. SDP se, međutim, nema čemu nadati ukoliko neće, bez obzira na ime i skraćenicu, postati socijalistička demokratska partija, ideološki i svjetonazorski jasno određena, bez religijskog odnosa prema kapitalizmu i karijerista koji, mrtvi-ozbiljni, trebaju politiku da vraćaju kredite ili samo zadrže visoka primanja, skrivajući vlastitu prazninu frazama o tome da se treba posvetiti gospodarstvu i po strani ostaviti ideološke i svjetonazorske razlike, bez obzira što su one jedini smisao višestranačja.
Jako dobar rezultat zelene ljevice, visok broj apstinenata koji nisu skloni desnom centru ili desnici – da jesu, izašli bi na izbore – pokazuje da u Hrvatskoj nisu preminule lijeve ideje, niti da su ama baš svi njihovi sljedbenici i sljedbenice otišli u Dublin i Munchen, Stockholm i Beč. Razumiju to, naravno da razumiju, i u SDP-u, ali od spoznaje neće biti nikakve koristi ukoliko ona ne podrazumijeva temeljite unutarstranačke promjene, od kadrovskih, preko organizacijskih, pa do onih najvažnijih – sadržajnih.
Formalno, Socijaldemokratska partija pripada lijevom centru, suštinski, centristička pozicija dominira nad ideološkom profilacijom, što donosi sjajne rezultate i desnom centru i ljevici predvođenoj Tomaševićem, ali ne i SDP-u. Ne bi to, ponovimo, bilo važno da Možemo realno može za četiri, pa i osam godina, ostvariti rezultat poput HDZ-a ove godine. Za kapitaliziranje boljeg od sadašnjeg, a goreg od Plenkovićevog, recimo opet, treba im ozbiljan partner. Zato je, osim ako nismo spremni čekati dugo, jako dugo, važno da se SDP promijeni i oporavi, vrati i bude ona snaga koja će, uz ostalo, koristiti cijeloj lijevoj strani političke scene.
Možemo je dobro osmišljen projekt naslonjen na iskustva sličnih pokreta u, prije svega, Španjolskoj. Tomislav Tomašević je kapacitiran, karizmatičan lider s dovoljno godina da mu se ne žuri. No, sve ako on i ima vremena, nemaju ga ni država ni društvo. Duga mračna noć se baš otegla, a njen relativno brzi kraj itekako ovisi o tome hoće li SDP nastaviti Račanovu praksu deintelektualizacije stranke, Milanovićevo smanjivanje lijeve supstance i Bernardićevo lutanje svake vrste ili će doći do obrata poslije kojeg SDP neće ličiti na sebe i neće ga ostatak ljevice doživljavati tek kao partnera iz krajnje nužde, već kao stranku na koju se ozbiljno računa, s kojom se isto tako dogovara i čija infrastruktura još uvijek može biti od koristi onako kao što je bila Zoranu Milanoviću. SDP bez njega ne bi imao kandidata za predsjednika, a on bi bez stranačke terenske mreže imao znatno umanjene šanse da pobijedi i kraljicu blama - Kolindu Grabar Kitarović.
Neka daleka, jako daleka budućnost ljevice u Hrvatskoj puno više ovisi o tome kako će Možemo funkcionirati, širiti se i razvijati, nego o SDP-u. Skorija, međutim, ovisi samo o tome može li se SDP ponovo pokazati ozbiljnom i jakom strankom, sposobnom da osvoji dovoljno mandata za sklapanje većine s manjinskim i ideološki bliskim političkim organizacijama.
Ne bude li snage u SDP-u za ozbiljan restart, Možemo će nastaviti rasti, samo što će i HDZ nastaviti vladati sve dok Andreju Plenkoviću ne dosadi ili dok, po stare dane, ne doživi da zelena ljevica sama porazi desni centar. To može biti jednom, ali nikako skoro.
Onaj kome se ne žuri, neka čeka. I bude spreman da se načeka.
h-alter
