Tin je sjedio u dnevnoj sobi utonuo u veliku i meku fotelju nagnutu prema naprijed, čitao je kao i obično, fantastični romani položeni na niskom stoliću uz umirujuće zvuke glazbe koja se širila popodnevnom tišinom iz radioprijemnika.
Povremeno je prekidao čitanje da bi preko naočala pogledao crtani film koji se vrtio na televizijskom ekranu i slušao Marijino čavrljanje iz kuhinje.
„Neumorna je,“ pomisli Tin, „Cijeli dan se vrti po kući: kuha, sprema, a sad cvrkuće kao ptičica.“
Pogledao je na sat. „Sad će doći u sobu i ugurati se kraj mene.“ Na vratima se pojavila Marija, spustila poslužavnik s kavom na stol i smješeći se ugurala u fotelju pored Tina. Nastavila je pričati dok mu je ljubila lice i prstima češljala kosu.
Nije ju slušao, spustio je glavu na naslon fotelje i žmireći se prepustio uživanju u nježnosti.
„Točno u sedamnaest sati, oglasio se glas spikera na radioprijemniku: „Emitiramo kratke vijesti... Nestao je osumnjičeni za ubojstvo svoje žene. Detaljnije izvješće bit će objavljeno u večernjim novinama.“
„Hajde, malo se smiri da popijemo toplu kavu,“ reako je Tin i nježno odgurnuo ženu od sebe. Bez ljutnje je sjela u fotelju nasuprot njega i pijuckala kavu. Nastavili su slušati vijesti.
„Znaš, ne vjerujem da bi susjed mogao učiniti neko zlo svojoj ženi, voljeli su se jako, a i vidjelo se da je jako potišten.“
Nije joj ništa odgovorio, bilo mu ga je jako žao.
Razmišljajući tako o njemu pokušao se poistovjetiti s njim: „Da se to desi mojoj Mariji volio bih i sam istog trena nestati.“
U tu kasnu jesen dan se brzo gubio u tami. Podigao se, obukao tankericu, cipele i krenuo napolje obraćajući se ženi: „Idem kupiti večernje novine prije nego se potpuno smrači.“
Nije ga stigla ni poljubiti, dok je došla do vrata on je veeć bio dolje na kraju stubišta. Vratila se u sobu do prozora i slijedila ga pogledom dok je promicao stazom prema kiosku.
Mali park ispred zgrade bio je pust. Na travnatoj površini uz stazu je bilo nekoliko klupa i pokoji grm. Vraćajući se polagano nazad pokušavao je pročitati naslove u novinama uz svjetlost vanjske rasvjete.
Vidjevši ga, Marija je brzo istrčala na stubište, upalila svjetlo i čekala ga, a on nikako da se pojavi. Vratila se opet u sobu do prozora vjerujući da će ga vidjeti kako stoji s nekim susjedom i razgovara, ali ga nije bilo nigdje na vidiku.
Brzo je uzela svoju jaknu i onako u papučama istrčala niz stepenice. „Možda mu je pozlilo,“ pomislila je; izjurila je na ulicu. Sve je bilo pusto. Nad parkom se nadvila neka gusta ružičasta magla. Kroz tijelo joj je prošla neka čudna jeza, obuzimao ju je strah.
Svejedno je krenula kroz park nadajući se kako će ga naći da sjedi na nekoj od klupa i čita novine pod lampom. Što se više primicala magla je bila sve gušća i dobivala je sve intenzivniju ružičastu boju.
Zastala je, imala je osjećaj da stoji u nekom gustom maglovitom oblaku koji sjaji iz svoje nutrine. Istog trena odozgo se spustio snop svjetla i obasjao joj pokretnu traku koja se sa visine spušta do zemlje.
Pogledala je prema gore i na samom vrhu već u utrobi svemirskog broda uz neka neobična bića vidjela je Tina.
Odmahivao joj je rukama, kao da ju tjera od sebe.
Nije se dala zbuniti, bez straha je stala na pokretnu traku koja ju je ponijela gore. „Važno je da smo skupa!“ pomislila je. Kad je ušla, vrata su se zatvorila, brod je nestao, a i ružičasta magla. Iste večeri na zadnjim vijestima spiker je javio: „Tajanstveni nestanak još jednog bračnog para.“
Povremeno je prekidao čitanje da bi preko naočala pogledao crtani film koji se vrtio na televizijskom ekranu i slušao Marijino čavrljanje iz kuhinje.
„Neumorna je,“ pomisli Tin, „Cijeli dan se vrti po kući: kuha, sprema, a sad cvrkuće kao ptičica.“
Pogledao je na sat. „Sad će doći u sobu i ugurati se kraj mene.“ Na vratima se pojavila Marija, spustila poslužavnik s kavom na stol i smješeći se ugurala u fotelju pored Tina. Nastavila je pričati dok mu je ljubila lice i prstima češljala kosu.
Nije ju slušao, spustio je glavu na naslon fotelje i žmireći se prepustio uživanju u nježnosti.
„Točno u sedamnaest sati, oglasio se glas spikera na radioprijemniku: „Emitiramo kratke vijesti... Nestao je osumnjičeni za ubojstvo svoje žene. Detaljnije izvješće bit će objavljeno u večernjim novinama.“
„Hajde, malo se smiri da popijemo toplu kavu,“ reako je Tin i nježno odgurnuo ženu od sebe. Bez ljutnje je sjela u fotelju nasuprot njega i pijuckala kavu. Nastavili su slušati vijesti.
„Znaš, ne vjerujem da bi susjed mogao učiniti neko zlo svojoj ženi, voljeli su se jako, a i vidjelo se da je jako potišten.“
Nije joj ništa odgovorio, bilo mu ga je jako žao.
Razmišljajući tako o njemu pokušao se poistovjetiti s njim: „Da se to desi mojoj Mariji volio bih i sam istog trena nestati.“
U tu kasnu jesen dan se brzo gubio u tami. Podigao se, obukao tankericu, cipele i krenuo napolje obraćajući se ženi: „Idem kupiti večernje novine prije nego se potpuno smrači.“
Nije ga stigla ni poljubiti, dok je došla do vrata on je veeć bio dolje na kraju stubišta. Vratila se u sobu do prozora i slijedila ga pogledom dok je promicao stazom prema kiosku.
Mali park ispred zgrade bio je pust. Na travnatoj površini uz stazu je bilo nekoliko klupa i pokoji grm. Vraćajući se polagano nazad pokušavao je pročitati naslove u novinama uz svjetlost vanjske rasvjete.
Vidjevši ga, Marija je brzo istrčala na stubište, upalila svjetlo i čekala ga, a on nikako da se pojavi. Vratila se opet u sobu do prozora vjerujući da će ga vidjeti kako stoji s nekim susjedom i razgovara, ali ga nije bilo nigdje na vidiku.
Brzo je uzela svoju jaknu i onako u papučama istrčala niz stepenice. „Možda mu je pozlilo,“ pomislila je; izjurila je na ulicu. Sve je bilo pusto. Nad parkom se nadvila neka gusta ružičasta magla. Kroz tijelo joj je prošla neka čudna jeza, obuzimao ju je strah.
Svejedno je krenula kroz park nadajući se kako će ga naći da sjedi na nekoj od klupa i čita novine pod lampom. Što se više primicala magla je bila sve gušća i dobivala je sve intenzivniju ružičastu boju.
Zastala je, imala je osjećaj da stoji u nekom gustom maglovitom oblaku koji sjaji iz svoje nutrine. Istog trena odozgo se spustio snop svjetla i obasjao joj pokretnu traku koja se sa visine spušta do zemlje.
Pogledala je prema gore i na samom vrhu već u utrobi svemirskog broda uz neka neobična bića vidjela je Tina.
Odmahivao joj je rukama, kao da ju tjera od sebe.
Nije se dala zbuniti, bez straha je stala na pokretnu traku koja ju je ponijela gore. „Važno je da smo skupa!“ pomislila je. Kad je ušla, vrata su se zatvorila, brod je nestao, a i ružičasta magla. Iste večeri na zadnjim vijestima spiker je javio: „Tajanstveni nestanak još jednog bračnog para.“
