Sjedili su na klupi u blizini napuštenog grada čvrsto zagrljeni naslonivši glavu jedno drugom na rame bez riječi. Bez jedne jedine riječi.
Sumrak, tišina, nadaleko nema nikoga jer su se iskrali iz grada pod kupolom.
Iza njih se uzdiže starinski crkveni toranj davno napuštene crkve sa zvonima koja više ne zvone. Južno od njih protječe tiha i mirna rijeka koja dolazi izdaleka i odlazi u nepoznato, u nepovrat. Povremeno, samo na trenutak, zabljesne neka nježna svjetlost i nestane. To male ribice kao da im hoće dati znak kako se treba opirati nemilosrdnosti života – toj mirnoj i nepovratnoj rijeci.
Oni ih ni ne primjećuju jer su zaokupljeni svojom ljubavi i svojim bolom. Jedino što bi htjeli je da mogu ove trenutke pretvoriti u vječnost, a znaju da im vrijeme ističe.
Bit će žrtvovani kao i drugi u svojim malobrojnim gradovima, kao i predstavnici mnogo generacija prije njih, a bit će ih, mislili su i poslije.
To je bio nepisani zakon kojeg su izmislili njihovi davni pretci kada su se nakon strašne nuklearne katastrofe diljem planeta ljudi morali zatvoriti u gradove pod kupolama kako bi preživjeli zračenja i sva onečišćenja.
Žrtvovali su svake godine jedan mladi par nakon završenih fakulteta iz svakog grada. Izabrali su najbolje studente kao zamolbu Bogu za očuvanje života na zemlji.
U tom su se gradu pod kupolom rodili, zajedno odrastali, zajedno išli u školu i imali iste zabave i razonode, ali i iste snove.
Oduvijek su se voljeli i maštali kako će biti skupa i kad im kose pobijele, a ruke postanu uvele i drhtave, a noge nesigurne.
Znajući da kompjuteri svake godine izaberu par (mladića i djevojku) s najboljim uspjehom, od početka su se trudili biti u svim područjima učenja u zlatnom prosjeku. Nisu željeli razmišljati o boljem uspjehu koji je bio uvjet za brži i bolji napredak u životu, bila im je jedino važna njihova ljubav.
Voljeli su ovaj svoj grad, svoju zemlju i svoj planet. Slušali su priče koje su se prenosile generacijama o njenoj ljepoti i bogatstvu. Gledali su svoj planet na snimkama s otvorenim gradovima punih ljudi koji slobodno hodaju pod suncem obasjanim nebom, šume, polja, svu ljepotu buđenja dana, zalazak sunca u sumrak i zvjezdane noći. I još puno toga.
Od tada su uvijek maštali o povratku tog bogatstva i blagostanja.
Iako su znali da se bez odobrenja i posebne opreme i pratnje grad ne smije napuštati, još kao djeca uzimali bi iz rasadnika sadnice voćki, drveća i raznih biljaka te krišom iznosili iz grada izvan kupole i sadili ih u dolini uz same obronke gore na sjeveru.
Godinama su to uporno radili, a onda je jednom jedno drvo počelo listati a kasnije i (druga) ostala drveća. Tu su si kasnije napravili malu klupu da jednog dana i ona bude pod krošnjom njihovih stabala.
Poslije bi odlazili do napuštene crkve kraj rijeke i tu na staroj klupi sanjali kako će jednog dana tu u blizini, izvan kupole sagraditi malu drvenu kućicu samo za sebe, a oko kućice napraviti svoj vlastiti vrt i voćnjak koje će obasjavati pravo sunce, umivati jutarnja rosa i prave kiše. Dolazit će i do crkve koja više neće biti pusta i sjedit će na onoj svojoj omiljenoj klupi.
Završne su radove predali prije dva dana, a kompjuter je već izbacio rezultate: „Ove godine izabrani su...“
Pred velikim ekranom na trgu sa zebnjom gurali su mladi, roditelji, rodbina – svi. Njih dvoje su bili isto tu zagrljeni i bezbrižni vjerujući kako ne ispunjavaju tražene uvjete.
A onda se tilt na ekranu pomakao i velikim, krupnim slovima pisalo je, nakon imena grada pojavila su se njihova imena i njihove slike. Gledali su u ekran širom otvorenih očiju. Strašni grč ih je stegnuo u još čvršči zagrljaj. Niz lica su im potekle suze kao bujica rijeke, niz leđa im se cijedio znoj.
Gledali su oko sebe ne primjećujući da se trg brzo prazni. „Ne, to nisu pravi rezultati! Kompjuter je sigurno pogriješio“ mislili su, konačni rezultati će biti sutra ujutro, nisu htjeli vjerovati da će to biti i konačni rezultat.
Njih dvoje su ostali sami. Iako su suosjećali s njima iako je to bila i njihova neizmjerna bol, roditelji i rodbina su otišli ostavljajući ih da ovo malo vremena provedu sami i pokušaju se pomiriti s tom užasnom spoznajom.
Sada bez straha da će ih netko vidjeti, otišli su izvan kupole da tu na klupi uz staro svetište ispod stoljetnog stabla mole za opstanak svoje ljubavi i da se tu opet vrate.
Tu su proveli noć skupljajući jedno drugom poljupcima suze i tješeći jedno drugo.
Ujutro su se vratili na trg. Bili su sami, kao da su svi bili sigurni u točnost rezultata. Tek poneko bi, kao, slučajno prošao preko trga i sa strahom na tren usmjerio pogled prema ekranu, pa bi žurnim koracima otišli dalje.
Kada je došlo vrijeme objave konačnog rezultata, potvrđen je jučerašnji. Stigli su roditelji i rodbina skupljajući se oko njih i teješeći ih ne skrivajući i sami svoju bol.
Njih dvoje to su danas prihvatili mnogo mirnije i odustali su od uobičajene ceremonije ispraćaja sa željom da se što prije riješi ova neizvjesnost. Jedina želja im je bila da ih ne razdvajaju. U njima se probudilo istinsko vjerovanje u vječnost pa su joj se željeli prepustiti zagrljeni.
Šerifovim automobilom odvezli su ih do zračne luke. Ondje je bilo mnogo različitih letjelica. Neke su vidjeli prvi put. Mislili su: Tko zna u kojoj će ih i gdje odvesti? Kakva će biti žrtva. Možda će ih baš ona do tada neviđena letjelica odnijeti i izbaciti negdje u svemiru među zvijezdama gdje će istog trena postati nevidljivi prah.
Uveli su ih u jednu predkomoru gdje su legli zagrljeni na ležaj. Ne žele biti svjesni onoga što će se dogoditi, tražili su da ih uspavaju. Došao je bolničar i ubrizgao im jače sredstvo za umirenje. Djelovalo je trenutno.
Probudili su se na velikoj njihaljci ispred male drvene kućice. Oko kuće je bilo nekoliko neobičnih stabala sa velikim i kao nebo plavim krošnjama koje su pravile hladovinu. U krošnjama su pjevale i skakutale neke neobične ptice. I njihov cvrkut je bio drukčiji od ptica na zemlji.
„Bog je uslišio naše molbe, mi smo u raju!“ rekao joj je smješeći se.
Puteljkom iza kuće prilazio im je prosijedi čičica. Na sebi je imao neobičnu odjeću. Stisnuvši im ruke, pozdravio ih je: „Dobro došli na planet DODO“ i nastavio pričati kako je planet otkriven slučajno kad se davno, odmah nakon katastrofe u misiji istraživanja svemira, jedan svemirski brod tu spustio i spoznao njegove idealne uvjete za život zemljana. Poruka je odmah poslana na zemlju. Nakon njenog primitka Vijeće zemaljske federacije donijelo je odluku o „žrtvovanju“ kako bi se tu stvorili uvjeti za normalan život zemljana.
Problem je bio što su žrtvovani mladi ubrzo nakon dolaska padali u tešku depresiju. Dugo se istraživao uzrok i tražio način izlječenja, dok se nije došlo do zaključka da je jedini uzrok odvajanje mladih ljudi od voljene osobe.
„Zato smo promijenili kriterije i tako ste vi danas ovdje. I još nešto, prije dolaska ovamo doznali smo za vaše izlaske iz kupole i za vaš voćnjak. Za jedan sat dođite na trg u središtu naselja. Stigli su novi podaci o stanju života na zemlji. Dokazali ste da je zemljina atmosfera čista i svi će se moći vratiti. Naravno i vi. Vjerujem da će uvijek biti i onih koji vole putovati svemirom. Vaš san je ostvaren.“
______________________________________________
Sumrak, tišina, nadaleko nema nikoga jer su se iskrali iz grada pod kupolom.
Iza njih se uzdiže starinski crkveni toranj davno napuštene crkve sa zvonima koja više ne zvone. Južno od njih protječe tiha i mirna rijeka koja dolazi izdaleka i odlazi u nepoznato, u nepovrat. Povremeno, samo na trenutak, zabljesne neka nježna svjetlost i nestane. To male ribice kao da im hoće dati znak kako se treba opirati nemilosrdnosti života – toj mirnoj i nepovratnoj rijeci.
Oni ih ni ne primjećuju jer su zaokupljeni svojom ljubavi i svojim bolom. Jedino što bi htjeli je da mogu ove trenutke pretvoriti u vječnost, a znaju da im vrijeme ističe.
Bit će žrtvovani kao i drugi u svojim malobrojnim gradovima, kao i predstavnici mnogo generacija prije njih, a bit će ih, mislili su i poslije.
To je bio nepisani zakon kojeg su izmislili njihovi davni pretci kada su se nakon strašne nuklearne katastrofe diljem planeta ljudi morali zatvoriti u gradove pod kupolama kako bi preživjeli zračenja i sva onečišćenja.
Žrtvovali su svake godine jedan mladi par nakon završenih fakulteta iz svakog grada. Izabrali su najbolje studente kao zamolbu Bogu za očuvanje života na zemlji.
U tom su se gradu pod kupolom rodili, zajedno odrastali, zajedno išli u školu i imali iste zabave i razonode, ali i iste snove.
Oduvijek su se voljeli i maštali kako će biti skupa i kad im kose pobijele, a ruke postanu uvele i drhtave, a noge nesigurne.
Znajući da kompjuteri svake godine izaberu par (mladića i djevojku) s najboljim uspjehom, od početka su se trudili biti u svim područjima učenja u zlatnom prosjeku. Nisu željeli razmišljati o boljem uspjehu koji je bio uvjet za brži i bolji napredak u životu, bila im je jedino važna njihova ljubav.
Voljeli su ovaj svoj grad, svoju zemlju i svoj planet. Slušali su priče koje su se prenosile generacijama o njenoj ljepoti i bogatstvu. Gledali su svoj planet na snimkama s otvorenim gradovima punih ljudi koji slobodno hodaju pod suncem obasjanim nebom, šume, polja, svu ljepotu buđenja dana, zalazak sunca u sumrak i zvjezdane noći. I još puno toga.
Od tada su uvijek maštali o povratku tog bogatstva i blagostanja.
Iako su znali da se bez odobrenja i posebne opreme i pratnje grad ne smije napuštati, još kao djeca uzimali bi iz rasadnika sadnice voćki, drveća i raznih biljaka te krišom iznosili iz grada izvan kupole i sadili ih u dolini uz same obronke gore na sjeveru.
Godinama su to uporno radili, a onda je jednom jedno drvo počelo listati a kasnije i (druga) ostala drveća. Tu su si kasnije napravili malu klupu da jednog dana i ona bude pod krošnjom njihovih stabala.
Poslije bi odlazili do napuštene crkve kraj rijeke i tu na staroj klupi sanjali kako će jednog dana tu u blizini, izvan kupole sagraditi malu drvenu kućicu samo za sebe, a oko kućice napraviti svoj vlastiti vrt i voćnjak koje će obasjavati pravo sunce, umivati jutarnja rosa i prave kiše. Dolazit će i do crkve koja više neće biti pusta i sjedit će na onoj svojoj omiljenoj klupi.
Završne su radove predali prije dva dana, a kompjuter je već izbacio rezultate: „Ove godine izabrani su...“
Pred velikim ekranom na trgu sa zebnjom gurali su mladi, roditelji, rodbina – svi. Njih dvoje su bili isto tu zagrljeni i bezbrižni vjerujući kako ne ispunjavaju tražene uvjete.
A onda se tilt na ekranu pomakao i velikim, krupnim slovima pisalo je, nakon imena grada pojavila su se njihova imena i njihove slike. Gledali su u ekran širom otvorenih očiju. Strašni grč ih je stegnuo u još čvršči zagrljaj. Niz lica su im potekle suze kao bujica rijeke, niz leđa im se cijedio znoj.
Gledali su oko sebe ne primjećujući da se trg brzo prazni. „Ne, to nisu pravi rezultati! Kompjuter je sigurno pogriješio“ mislili su, konačni rezultati će biti sutra ujutro, nisu htjeli vjerovati da će to biti i konačni rezultat.
Njih dvoje su ostali sami. Iako su suosjećali s njima iako je to bila i njihova neizmjerna bol, roditelji i rodbina su otišli ostavljajući ih da ovo malo vremena provedu sami i pokušaju se pomiriti s tom užasnom spoznajom.
Sada bez straha da će ih netko vidjeti, otišli su izvan kupole da tu na klupi uz staro svetište ispod stoljetnog stabla mole za opstanak svoje ljubavi i da se tu opet vrate.
Tu su proveli noć skupljajući jedno drugom poljupcima suze i tješeći jedno drugo.
Ujutro su se vratili na trg. Bili su sami, kao da su svi bili sigurni u točnost rezultata. Tek poneko bi, kao, slučajno prošao preko trga i sa strahom na tren usmjerio pogled prema ekranu, pa bi žurnim koracima otišli dalje.
Kada je došlo vrijeme objave konačnog rezultata, potvrđen je jučerašnji. Stigli su roditelji i rodbina skupljajući se oko njih i teješeći ih ne skrivajući i sami svoju bol.
Njih dvoje to su danas prihvatili mnogo mirnije i odustali su od uobičajene ceremonije ispraćaja sa željom da se što prije riješi ova neizvjesnost. Jedina želja im je bila da ih ne razdvajaju. U njima se probudilo istinsko vjerovanje u vječnost pa su joj se željeli prepustiti zagrljeni.
Šerifovim automobilom odvezli su ih do zračne luke. Ondje je bilo mnogo različitih letjelica. Neke su vidjeli prvi put. Mislili su: Tko zna u kojoj će ih i gdje odvesti? Kakva će biti žrtva. Možda će ih baš ona do tada neviđena letjelica odnijeti i izbaciti negdje u svemiru među zvijezdama gdje će istog trena postati nevidljivi prah.
Uveli su ih u jednu predkomoru gdje su legli zagrljeni na ležaj. Ne žele biti svjesni onoga što će se dogoditi, tražili su da ih uspavaju. Došao je bolničar i ubrizgao im jače sredstvo za umirenje. Djelovalo je trenutno.
Probudili su se na velikoj njihaljci ispred male drvene kućice. Oko kuće je bilo nekoliko neobičnih stabala sa velikim i kao nebo plavim krošnjama koje su pravile hladovinu. U krošnjama su pjevale i skakutale neke neobične ptice. I njihov cvrkut je bio drukčiji od ptica na zemlji.
„Bog je uslišio naše molbe, mi smo u raju!“ rekao joj je smješeći se.
Puteljkom iza kuće prilazio im je prosijedi čičica. Na sebi je imao neobičnu odjeću. Stisnuvši im ruke, pozdravio ih je: „Dobro došli na planet DODO“ i nastavio pričati kako je planet otkriven slučajno kad se davno, odmah nakon katastrofe u misiji istraživanja svemira, jedan svemirski brod tu spustio i spoznao njegove idealne uvjete za život zemljana. Poruka je odmah poslana na zemlju. Nakon njenog primitka Vijeće zemaljske federacije donijelo je odluku o „žrtvovanju“ kako bi se tu stvorili uvjeti za normalan život zemljana.
Problem je bio što su žrtvovani mladi ubrzo nakon dolaska padali u tešku depresiju. Dugo se istraživao uzrok i tražio način izlječenja, dok se nije došlo do zaključka da je jedini uzrok odvajanje mladih ljudi od voljene osobe.
„Zato smo promijenili kriterije i tako ste vi danas ovdje. I još nešto, prije dolaska ovamo doznali smo za vaše izlaske iz kupole i za vaš voćnjak. Za jedan sat dođite na trg u središtu naselja. Stigli su novi podaci o stanju života na zemlji. Dokazali ste da je zemljina atmosfera čista i svi će se moći vratiti. Naravno i vi. Vjerujem da će uvijek biti i onih koji vole putovati svemirom. Vaš san je ostvaren.“
______________________________________________
Napomena: Priča je preuzeta iz elektroničke knjige "Bijeg od stvarnosti"
Vlastita naklada
Slavica Popović
Urednik:
Slavica Popović
Lektura:
Marijana Kolundžić, prof.
Tehnička priprema:
Hrvoje Bilić, Vjekoslav Galzina
Elektroničko izdanje
ISBN 978-953-58696-3-4
Slavonski Brod, 2019.
