Prije nekoliko dana sjedimo moj prijatelj Nenad Čavić i ja na jednoj od klupa između Lidla i Željezničkog kolodvora, nasuprot legendarnom bunkeru. Ispijamo hladno Laško iz konzervi. Ubijamo vrijeme ćakulom, onako kako ljudi rade otkad postoji hladovina i dobra volja za razgovor. Dotaknemo se svega pomalo: ponekog doživljaja iz starih dana, naše zajedničke mladosti kada smo zajedno krenuli u Gimnaziju, legendi iz vojske, politike, grada, ljudi, vremena i gluposti koje nas svakodnevno okružuju.

I onda nailazi Peter Tot-Đerđ sa suprugom.

Znameniti eko aktivist. Savjest grada. Čovjek koji već godinama, zapravo već predugo da bi se to još moglo zvati privremenim angažmanom, piše u SBPeriskopu, upozorava, mjeri, sabire, ponavlja. Uvijek ista tema, isti grad, isti zagađeni zrak, ista šutnja institucija koja se više i ne trudi glumiti iznenađenje.

Odmah nastavlja kao da je razgovor s državom neka beskrajna petlja u kojoj svaki put počinje iznova očekivati drugačiji ishod. Govori o svojim tematskim kolumnama, o izostanku reakcije, o godinama koje prolaze bez ikakvog vidljivog pomaka.

I najčudnije – i dalje se čudi.

Ne površno, ne usputno. Nego ozbiljno, gotovo uvrijeđeno, kao čovjek koji još uvijek vjeruje da bi sustav, ako mu se dovoljno puta pokuca na vrata, morao barem pristojno otvoriti. Kao da šutnja nakon desetljeća upozorenja nije već sama postala odgovor.

U tom čuđenju ima nečeg tvrdoglavog i istodobno bolnog. Kao da vrijeme nije prošlo, kao da se sve još uvijek može objasniti nesporazumom, a ne trajnim stanjem.

Ali ovdje nesporazuma više nema.

Postoje podaci. Postoje mjerenja. Postoje izvještaji. Postoje kolumne. Postoje godine. Postoji kontinuitet problema koji je toliko dug da je prestao biti incident i postao pozadina života.

I postoji kontinuitet šutnje.

Ne šutnje iz neznanja, nego šutnje koja traje dovoljno dugo da postane oblik ponašanja.

Država zna. Sustav zna. Grad zna. Svi znaju.

I ništa se ne događa.

Jer očito se može.

Jer očito nema cijene.

Jer očito politička i institucionalna struktura već godinama uspijeva održati stanje u kojem je moguće istodobno znati sve i ne učiniti ništa.

U toj hijerarhijskoj slici posebno mjesto zauzima lokalna razina vlasti. Gradonačelnik Slavonskog Broda Mirko Duspara, već dva desetljeća na toj poziciji, u javnom prostoru se često opisuje i kroz jednu neugodnu konstantu odnosno dojam ili tvrdnju kritičara da izbjegava intervjue, javne sučeljavanja i otvoreni dijalog te da se distancira od onih koji postavljaju neugodna pitanja. U jednu riječ, ignorant. Taj dojam, opravdan ili ne, godinama se taloži kao dio šire slike zatvorenosti, u kojoj se komunikacija svodi na kontrolirane poruke, a ne na stvarni razgovor, pa tako ni o otrovnom zraku.

U međuvremenu, Peter ostaje u svojoj logici. Logici u kojoj se vjeruje da će činjenice, ako su dovoljno uporne i dovoljno točne, proizvesti reakciju koja im logično pripada. U kojoj se još uvijek očekuje da će sustav, suočen s ponavljanjem problema, barem jednom reagirati onako kako bi reagirao kad bi se odgovornost doista podrazumijevala.

Zato i dolazi to čuđenje. Ne kao epizoda, nego kao trajno stanje. Kao nešto što se nije prilagodilo stvarnosti, iako se stvarnost već odavno nije prilagodila njemu.

A oko njega ide sve ostalo bez poremećaja. Procedure, sastanci, zapisnici, priopćenja, nadležnosti, koordinacije. Sve funkcionira točno onoliko koliko treba da se može reći da sustav radi.

Samo što se izvan tog sustava i dalje diše isti onečišćen, zrak. Zrak zasićen štetnim utjecajima.

I to je možda jedina konstanta koja se ne mijenja.

Jer dok se on i dalje čudi, sve ostalo se više i ne trudi glumiti da bi se trebalo čuditi.

Taj dobri, pristojni čovjek odlazi sa suprugom kamo je i pošao, u Lidl, kupiti provijant. I pozdravljamo se ... do sljedeće kolumne Peter!

A ja sam ljut što se on čudi, kao da ne zna gdje i s kim živi, u kojoj državi i kojem gradu, i ljutim se što se ljutim. Kao da ni ja ne znam u kakvom to gradu živim, među kakvim ljudima koji su naviknuli da se ne čude da Slavonski Brod ima najzagađeniji zrak u Europi. I tješim se, dovršavajući biru s prijateljem, koja i nije više tako hladna.

_____________________