"Kad je H1N1 virus izbio u Americi nitko ga nije zvao američki virus. Kada je novi koronavirus izbio u Kini, zovete ga kineskim virusom. Kad se H1N1 proširio svijetom i zarazio milijune ljudi, nitko nije rekao ništa loše o Amerikancima.




Ali kada je samo oko 100 slučajeva zaraženih koronavirusom u zapadnom svijetu, vi zabranjujete ulaz kineskim građanima, i počinjete s maltretiranjima kineskih studenata u inozemstvu. Kada je H1N1 zarazio 120.000 kineskih građana i ubio gotovo tisuću, nitko nije crtao ’svinjski virus’ na američkoj zastavi, ali kada još nema niti jednog zabilježenog slučaja koronavirusa u Danskoj, neki danski umjetnik crta kinesku zastavu zamjenjujući zvijezde simbolima koronavirusa. I danski premijer se odbija ispričati pod izlikom slobode izražavanja…  E, pa ja ovdje ne vidim nikakvu slobodu izražavanja, samo slobodu pristranosti. Prekinite s ovim sranjima!!"

Ovo je puni sadržaj videa koji se proteklih tjedana proširio diljem Kine, na svim društvenim mrežama te prikazan čak i na kineskoj nacionalnoj televiziji, kao video monolog mladoga Kineza na engleskom jeziku, najvjerojatnije studenta s trenutnom adresom u SAD-u. Ali je i samo jedan od stotina objava i članaka zabilježenih u kineskom javnom prostoru koji se bavi tematikom diskriminacije zapada prema Kinezima u vrijeme epidemije korona-virusa. Širi li se zaista diskriminacija, ili je riječ o slobodi izražavanja ili općenito razlici u kulturama…

Godine 1793. britanski izaslanik Lord Macartney dolazi na dvor cara Qianlonga kako bi pregovarao o ravnopravnijim uvjetima trgovinske razmjene sa tadašnjom Kinom, koja se provodi po strogim uvjetima "kantonskog sustava" isključivo u luci Kanton (današnji Guangzhou). I dok Velika Britanija ovisi o uvozu kineskog čaja koji plaća golemim količinama srebra, ona Kini ne uspijeva prodavati gotovo ništa. Pod tadašnjom dinastijom Qing, Kina okuplja 450 milijuna stanovnika, samu sebe smatra "Nebeskim carstvom" i jedinom uljuđenom zemljom na svijetu. Stranim zemljama se ne zamara, smatrajući ih civilizacijski i kulturološki inferiornima, koje za pravo da trguju sa Kinom moraju plaćati danak.

Kako bi dobio pravo da direktno opći s carem, Lord Macartney je bio obvezan caru pokazati britansku inferiornost u ritualu zvanom kowtow, tj. da pred njim klekne objema koljenima te potrbuške legne na pod dok čelom ne dodirne zemlju. Smatrajući to ponižavajućim, Macartney odbija, a pravo da iznese svoje diplomatske prijedloge dobiva tek nakon što pristane da klekne jednom nogom. U kasnijem pismu britanskom kralju Georgeu III., car Qianlong piše kako Kina ne treba ništa od barbarskih naroda koji moraju poštivati zakone Nebeskog carstva bez bahatosti i propusta. (Riječ "barbarski" je na tadašnjem kineskom jeziku označavala narode ne-Kineze, koji su "daleko" ili "manje kulturni").

U idućih četrdeset godina, Britanija ciljano povećava ilegalnu prodaju opijuma Kinezima, koju uzgaja u svojoj koloniji Indiji, potpuno preokrećući trgovinski nerazmjer u svoju korist. Precjenjujući svoju snagu, Kina se upušta u rat s Britanijom, ali se potpuno lomi pod brojčano inferiornom vojskom s nadmoćnim naoružanjem baziranom na drevnom kineskom izumu, barutu. Dok se stoljećima bavila opstojnošću svojega carstva te zanemarivala ostatak svijeta, Kina je zaostala u vojnoj taktici i tehnologiji, te se našla potpuno izvan tokova industrijske revolucije, međunarodne diplomacije, razvoja ekonomije i dr.

Kao rezultat Opijumskih ratova, za Kinu će uslijediti stotinu godina u kojima će biti potpuno nemoćna da se odupre imperijalnim silama, pokradena i ponižena, bogato igralište velikih, s ožiljcima duboko urezanima do današnjih dana. Ovo stogodišnje razdoblje i danas formira tradicionalno mišljenje Kineza o zapadnjacima (u koje oni uključuju i Japance) a koje se s generacije na generaciju prenosi u obliku nacionalnih povijesnih "istina" i fraza poput: "bu wang gui chi" tj. "ne zaboravite na poniženje nacije" (pod strancima). Svakodnevnim gledanjem ratnih serija i filmova s obradama tih vremena, naročito japanske agresije u Kini, današnje generacije Kineza su učeni i odgajani da više nikada ne dopuste ponižavanje od strane Zapada. A i svaka zapadnjačka kritika, opravdana ili ne, ocjenjuje se kao nepravda koja podsjeća na stoljetno ponižavanje koje je kineski narod trpio pod stranim silama.

Godine 2016., nakon desetljeća dvoznamenkastog godišnjeg ekonomskog rasta, Narodna Republika Kina snažno grabi prema konačnom cilju dostizanja SAD-a kao vodeće ekonomske sile svijeta. Globalna kineska inicijativa „Pojas i put“ je u punom zamahu, upravo je ukinuta ’politika jednog djeteta’, Kinezi zarađuju, putuju i troše više nego ikada. A na kineske police dolazi nova knjiga Wu Zhizhonga, cijenjenog kineskog autora iz područja psihologije.

"Nacija velike djece", kako autor objašnjava, je sustavno istraživanje kineskog nacionalnog karaktera, kao rezultat njegovih iskustava u liječenju psiholoških problema Kineza u Pekingu, Šangaju i provinciji Guangdong. Osnovna teza koju u knjizi postavlja jest da većina Kineza nikada ne pređe onu prvu, oralnu fazu ljudskog razvoja definiranu prema Freudovoj psihoanalitičkoj teoriji, tj. da većina Kineza zapravo ima emocionalnu zrelost dojenčeta. Dva su osnovna razloga za to: prvo, tradicionalno bespogovorno poštovanje roditelja, i drugo, nacionalni kolektivizam.

U svom intervju za kineski tjednik Southern Weekend, Wu objašnjava: "Kinezi se obično dijele u dvije skupine. Prvi su egocentrični, oni koji sve rade na svoj način, i ako im nešto ne ide u prilog postaju histerični i agresivni. Drugi su tipični pristojni Kinezi, vrlo obazrivi prema vanjskom svijetu, ali koji nisu u stanju govoriti u svoje ime, duboko su potisnuti te se u sebi osjećaju kao licemjeri i prevaranti. Dok je u zapadnom svijetu naglašena individua koja mora donositi odluke i živjeti posljedice istih, kineski odgoj i kultura ne dopušta takve slobode. Svi Kinezi su odgajani da budu krajnje poslušni, bespogovorno slušaju svoje roditelje, učitelje, šefove te u konačnici, kinesku vladu. Svi su učeni da žive tuđe želje, te kasnije u životu nisu naučeni donositi vlastite odluke, kritički razmišljati niti preuzimati odgovornost." Napominje: "Živimo kolektivno jer nismo u stanju živjeti kao jedinka, niti materijalno, niti duhovno. A kad se susrećemo s problemima, oslanjamo se na osobne veze i poznanstva, dok s druge strane preferiramo da moćne figure poput naših roditelja, šefova ili kineske vlade donose odluke za nas. U svijetu oko sebe, prepoznajemo sve kroz dva ekstrema: dobro i loše."

Nekoliko mjeseci nakon što je izašla, već u proljeće 2017. godine, "Nacija velike djece" se povlači iz knjižara pod optužbom da vrijeđa kinesku tradiciju i običaje. Ipak, povlači se nedovoljno brzo da ne podigne prašinu među kineskim milenijalcima koji konačno pronalaze neke odgovore na pitanje zašto se, u doba masovnog ekonomskog napretka, konstantno osjećaju nesretno.

Zapravo, uopće nije upitno jesu li danas Kinezi diskriminirani na Zapadu. Jer, osim maltretiranja kineskih studenata u SAD-u i Velikoj Britaniji, gradonačelnik Toronta već se ispričao za netoleranciju prema sugrađanima podrijetlom iz Kine. U Italiji su kineski restorani bili prisiljeni zaključavati vrata pred uvredama lokalnog stanovništva, u Šibeniku su dvojica Tajvanaca hodali s natpisima "nismo Kinezi", a u Srbiji je Azijska robna kuća Temerin danima zabavljala javnost sa Facebook objavama da virus kod njih ne stanuje, i da ih prestanu maltretirati na telefon…

U ovom trenutku, Kinezi su u određenoj mjeri sasvim sigurno diskriminirani. Ali možda nam je doktor Wu dao odgovor na jedno veće pitanje: zašto su Kinezi toliko prokleto lako uvredljivi?

seebiz