Godine 2005. njemački je konzervativni dnevnik Die Welt objavio vijest da je José Manuel Durão Barroso, u ono vrijeme predsjednik Europske komisije, proveo tjedan dana na jahti grčkog brodovlasnika i milijunera Spira Latsisa.
Nedugo nakon toga na vidjelo javnosti izašla je vijest da se to dogodilo samo mjesec dana prije nego što je Europska komisija odobrila 10 milijuna eura iz paketa pomoći Grčkoj za potporu Latsisove brodovlasničke kompanije.
U Europskom parlamentu postavljeno je pitanje, u formi zastupničke interpelacije, slaže li se Europska komisija da postoji očiti sukob interesa njenog predsjednika?
I, dodatno, što misli poduzeti Europska komisija, a i Europski parlament, da se ta ”moralna sramota” skine s oskvrnutog imidža Komisije u javnosti?
Predsjednik Komisije, Portugalac Barroso, doista je proveo tjedan dana na jahti grčkog brodovlasnika sa svojom obitelji, krstareći po Mediteranu.
Nigel Farage, član Europskog parlamenta u to vrijeme, prije Brexita, inače euroskeptični Englez koji je kasnije priznao da je lagao kada je tvrdio da je Velika Britanija preplatila svoju člansku kvotu u Europskoj uniji, pokrenuo je postupak izglasavanja nepovjerenja Barrosu u samom Parlamentu.
Uspio je okupiti na tom prijedlogu 75 članova Europskog parlamenta iz gotovo svih političkih skupina, odnosno partija, koje su zastupljene u Parlamentu.
Došlo je do rasprave na koju je pozvan i sam Barroso koji se morao pravdati pred Parlamentom, i 26. svibnja došlo je do glasanja, ali je Europska pučka partija glasala protiv zahtjeva za podnošenje ostavke i tako onemogućila javnu diskreditaciju predsjednika Europske komisije i njegovu smjenu.
Iako je Barroso debitirao u politici kao socijaldemokrat, u Parlamentu ga je spasila grupacija konzervativnih i desnih političkih partija.
To je poslužilo mnogim politolozima za objašnjenje da su unatoč proklamacijama, materijalni interesi realni poticaji političara, što se kasnije vidjelo i kada je, nakon deset godina, Barroso odstupio s mjesta predsjednika Europske komisije.
Postao je, nakon obaveznih 18 mjeseci moratorija nakon isteka funkcije, predsjednik i viši savjetnik međunarodne branše poznate investicijske tvrtke Goldman Sachs. Koju, inače, mnogi okrivljuju da je pridonijela svjetskom financijskom kolapsu 2008. godine, uz druge velike igrače međunarodne financije.
Nakon Barrosovog slučaja, promijenjen je Pravilnik o ponašanju članova Europske komisije i sada oni moraju provesti nešto duže vrijeme u ”karanteni” nakon isteka mandata da bi se mogli zaposliti po sistemu kojeg Amerikanci zovu revolving door – okretna vrata, kao u hotelima, kada izađeš, ali se isto tako kroz ta vrata vraćaš u hotel.
Ombudsman, pravobranitelj Europske unije, osudio je taj eklatantni sukob interesa. U medijima je upotrebljen i pojam ”politička korupcija”, ali se Barrosu ništa nije dogodilo, morao je samo Latsisu uplatiti realne troškove za svoj boravak i boravak svoje obitelji na jahti.
Zašto se Barroso, koji je prije nego što se upustio u politiku kao socijalist, i slovio kao ugledni politolog, profesor na Lisabonskom sveučilištu, upustio u svijet biznisa po isteku mandata?
Ništa čudnoga: obolio je od gramzivosti za novcem, statusom, lagodnim životom koju mu je ponudio najprije ”prijatelj” brodovlasnik Latsis, a zatim i moćni Goldman Sachs.
Da se vratio svojoj profesorskoj karijeri i napisao još koju knjigu, kao što je to uradio prije svoje trke po institucijama vlastite zemlje, Portugala, gdje je bio i premijer, a zatim Europske unije, nitko mu ne bi ništa rekao.
Emily O’Reilly pokrenula je opet ”slučaj Barroso”, ali u izdanju 2017. godine, kada je Barroso počeo raditi za Goldman Sachs.
E sad, slično se dogodilo i s našim Zdravkom Marićem, ministrom financija. Koji je, kao i Barroso, doktor znanosti. I mirne duše bi mogao, nakon isteka mandata, dobiti kakvo predavačko mjesto na nekoj privatnoj kvazi-sveučilišnoj instituciji, i to za dobre pare, pardon – lipe.
Ali ne. Ministar Marić se pokušao opravdati negirajući da javnosti objelodani ime osobe koja ga je ugostila na jahti, sve dok taj nije sam to učinio.
I tako smo saznali da, doduše, Blaž Pavičić nema neki direktni posao s državom. Doduše poslovno carstvo Pavičićevih je prilično veliko, i spominju se, u medijima, i neke državne koncesije.
Ako se bude držalo ”slova zakona”, onda će hrvatsko Povjerenstvo za sukob interesa vjerojatno zaključiti da Marić nije bio u sukobu interesa, jer Blaž Pavičić i nema neke aktualne transakcije s državom.
Možda će Povjerenstvo, kao u slučaju Europske unije, odlučiti da Marić mora Blažu Pavičiću isplatiti troškove svog ljetovanja na jahti, a Pavičić će velikodušno taj iznos uplatiti nekoj crkvenoj karitativnoj ustanovi.
I nikoga više u Hrvatskoj taj slučaj neće uznemiravati, ni premijera Andreja Plenkovića koji u svemu tome ne vidi ništa spornoga.
I neće vrijediti, kod nas, ona poznata uzrečica koju je američki ekonomist Milton Friedman često upotrebljavao: Nema takve stvari kao što je besplatni ručak!
Inače, ovu je uzrečicu prvi upotrijebio Epiktet u svojem Enchiridionu, u maksimi br. XVIII. Poslije ju je koristio Robert Heinlein u svom romanu ”Mjesec je stroga ljubavnica”, a dobro je poznata sličnim povjerenstvima za sukob interesa u razvijenim, konsolidiranim demokracijama.
Sve je to simptom oligarhizacije hrvatskog društva, stvaranja nove kaste vlasnika imovine i vlasnika javnih funkcija, koji se bogate pomažući jedni drugima i koji ostentativno žive životom onih koje u američkim serijama zovu rich and famous – bogati i slavni.
Njima nitko ništa ne može, pa čak ni Povjerenstvo za sukob interesa. To govori o srozavanju javnog morala u hrvatskom društvu, o moralnom ambisu u kojem operira cijela naša hrvatska nova klasa, predatori nove generacije koje ne može zaustaviti ni flagrantno kršenje javnog morala ni mediji ni propovjednici ni pandemija ni zagrijavanje klime u svijetu.
Nitko takve ne može zaustaviti, jer je svijet njihov, a kakav je to svijet za druge, to je opet treće pitanje…
autograf
Nedugo nakon toga na vidjelo javnosti izašla je vijest da se to dogodilo samo mjesec dana prije nego što je Europska komisija odobrila 10 milijuna eura iz paketa pomoći Grčkoj za potporu Latsisove brodovlasničke kompanije.
U Europskom parlamentu postavljeno je pitanje, u formi zastupničke interpelacije, slaže li se Europska komisija da postoji očiti sukob interesa njenog predsjednika?
I, dodatno, što misli poduzeti Europska komisija, a i Europski parlament, da se ta ”moralna sramota” skine s oskvrnutog imidža Komisije u javnosti?
Predsjednik Komisije, Portugalac Barroso, doista je proveo tjedan dana na jahti grčkog brodovlasnika sa svojom obitelji, krstareći po Mediteranu.
Nigel Farage, član Europskog parlamenta u to vrijeme, prije Brexita, inače euroskeptični Englez koji je kasnije priznao da je lagao kada je tvrdio da je Velika Britanija preplatila svoju člansku kvotu u Europskoj uniji, pokrenuo je postupak izglasavanja nepovjerenja Barrosu u samom Parlamentu.
U Europskom parlamentu postavljeno je pitanje, u formi zastupničke interpelacije, slaže li se Europska komisija da postoji očiti sukob interesa njenog predsjednika Barrosa koji je ljetovao na jahti grčkog brodovlasnika koji je kasnije dobio financijsku potporu Europske komisije
Uspio je okupiti na tom prijedlogu 75 članova Europskog parlamenta iz gotovo svih političkih skupina, odnosno partija, koje su zastupljene u Parlamentu.
Došlo je do rasprave na koju je pozvan i sam Barroso koji se morao pravdati pred Parlamentom, i 26. svibnja došlo je do glasanja, ali je Europska pučka partija glasala protiv zahtjeva za podnošenje ostavke i tako onemogućila javnu diskreditaciju predsjednika Europske komisije i njegovu smjenu.
Iako je Barroso debitirao u politici kao socijaldemokrat, u Parlamentu ga je spasila grupacija konzervativnih i desnih političkih partija.
To je poslužilo mnogim politolozima za objašnjenje da su unatoč proklamacijama, materijalni interesi realni poticaji političara, što se kasnije vidjelo i kada je, nakon deset godina, Barroso odstupio s mjesta predsjednika Europske komisije.
Postao je, nakon obaveznih 18 mjeseci moratorija nakon isteka funkcije, predsjednik i viši savjetnik međunarodne branše poznate investicijske tvrtke Goldman Sachs. Koju, inače, mnogi okrivljuju da je pridonijela svjetskom financijskom kolapsu 2008. godine, uz druge velike igrače međunarodne financije.
Nakon Barrosovog slučaja, promijenjen je Pravilnik o ponašanju članova Europske komisije i sada oni moraju provesti nešto duže vrijeme u ”karanteni” nakon isteka mandata da bi se mogli zaposliti po sistemu kojeg Amerikanci zovu revolving door – okretna vrata, kao u hotelima, kada izađeš, ali se isto tako kroz ta vrata vraćaš u hotel.
Ombudsman, pravobranitelj Europske unije, osudio je taj eklatantni sukob interesa. U medijima je upotrebljen i pojam ”politička korupcija”, ali se Barrosu ništa nije dogodilo, morao je samo Latsisu uplatiti realne troškove za svoj boravak i boravak svoje obitelji na jahti.
Zašto se Barroso, koji je prije nego što se upustio u politiku kao socijalist, i slovio kao ugledni politolog, profesor na Lisabonskom sveučilištu, upustio u svijet biznisa po isteku mandata?
Ništa čudnoga: obolio je od gramzivosti za novcem, statusom, lagodnim životom koju mu je ponudio najprije ”prijatelj” brodovlasnik Latsis, a zatim i moćni Goldman Sachs.
Da se vratio svojoj profesorskoj karijeri i napisao još koju knjigu, kao što je to uradio prije svoje trke po institucijama vlastite zemlje, Portugala, gdje je bio i premijer, a zatim Europske unije, nitko mu ne bi ništa rekao.
Emily O’Reilly pokrenula je opet ”slučaj Barroso”, ali u izdanju 2017. godine, kada je Barroso počeo raditi za Goldman Sachs.
E sad, slično se dogodilo i s našim Zdravkom Marićem, ministrom financija. Koji je, kao i Barroso, doktor znanosti. I mirne duše bi mogao, nakon isteka mandata, dobiti kakvo predavačko mjesto na nekoj privatnoj kvazi-sveučilišnoj instituciji, i to za dobre pare, pardon – lipe.
Ali ne. Ministar Marić se pokušao opravdati negirajući da javnosti objelodani ime osobe koja ga je ugostila na jahti, sve dok taj nije sam to učinio.
I tako smo saznali da, doduše, Blaž Pavičić nema neki direktni posao s državom. Doduše poslovno carstvo Pavičićevih je prilično veliko, i spominju se, u medijima, i neke državne koncesije.
Sve je to simptom oligarhizacije hrvatskog društva, stvaranja nove kaste vlasnika imovine i vlasnika javnih funkcija, koji se bogate pomažući jedan drugome i koji ostentativno žive životom onih koje u američkim serijama zovu rich and famous – bogati i slavni
Ako se bude držalo ”slova zakona”, onda će hrvatsko Povjerenstvo za sukob interesa vjerojatno zaključiti da Marić nije bio u sukobu interesa, jer Blaž Pavičić i nema neke aktualne transakcije s državom.
Možda će Povjerenstvo, kao u slučaju Europske unije, odlučiti da Marić mora Blažu Pavičiću isplatiti troškove svog ljetovanja na jahti, a Pavičić će velikodušno taj iznos uplatiti nekoj crkvenoj karitativnoj ustanovi.
I nikoga više u Hrvatskoj taj slučaj neće uznemiravati, ni premijera Andreja Plenkovića koji u svemu tome ne vidi ništa spornoga.
I neće vrijediti, kod nas, ona poznata uzrečica koju je američki ekonomist Milton Friedman često upotrebljavao: Nema takve stvari kao što je besplatni ručak!
Inače, ovu je uzrečicu prvi upotrijebio Epiktet u svojem Enchiridionu, u maksimi br. XVIII. Poslije ju je koristio Robert Heinlein u svom romanu ”Mjesec je stroga ljubavnica”, a dobro je poznata sličnim povjerenstvima za sukob interesa u razvijenim, konsolidiranim demokracijama.
Sve je to simptom oligarhizacije hrvatskog društva, stvaranja nove kaste vlasnika imovine i vlasnika javnih funkcija, koji se bogate pomažući jedni drugima i koji ostentativno žive životom onih koje u američkim serijama zovu rich and famous – bogati i slavni.
Njima nitko ništa ne može, pa čak ni Povjerenstvo za sukob interesa. To govori o srozavanju javnog morala u hrvatskom društvu, o moralnom ambisu u kojem operira cijela naša hrvatska nova klasa, predatori nove generacije koje ne može zaustaviti ni flagrantno kršenje javnog morala ni mediji ni propovjednici ni pandemija ni zagrijavanje klime u svijetu.
Nitko takve ne može zaustaviti, jer je svijet njihov, a kakav je to svijet za druge, to je opet treće pitanje…
autograf
