Foto: AFP / Denis Lovrović
Kapitalizam kao ekonomski sustav funkcionira tako da genijalni pojedinci ostvare svoje genijalne ideje i onda se pozitivni učinci tih ostvarenja naprosto preliju na ostatak društva i svima bude dobro. Zvuči blesavo? Da, ali ta nam se slika neprekidno servira. S Matom Rimcem kao glavnim manekenom.
Zadnjih tjedana Mate Rimac ne silazi s naslovnica hrvatskih mejnstrim medija, elektronskih ili tiskanih, svejedno. Brojne komentare o Agrokorovim stečajnim mukama zamijenili su pučkoškolski sastavci napisani u slavu ovog kreatora, inovatora i poduzetnika, “izuzetno kulturnog i fino odgojenog mladića iz dobrostojeće obitelji”. Ne postoji korporativna novina ili portal koja nije objavila barem stotinjak autorskih reklama (jer drukčije se ti tekstovi i ne mogu opisati) o Rimčevom vizionarstvu, svjetskim podvizima i zavidnoj hrvatskoj sredini što ne podnosi uspješne.
U toj zaglušujućoj simfoniji hvalospjeva svatko tko sumnja u ono što mu se medijski servira postaje ljubomorni hejter, “lijeni, neradnički i neuki polusvijet”, ili prožet “birokratsko-rentijerskim mentalitetom”. Na ovaj je način, umjesto senzacionalnog “proizvođača” brzih električnih vozila, Rimac prije svega postao lakmus-papira stanja u društvu. I to prije svega stanja u medijima, politici i ekonomiji. Raspravu o sadržaju u potpunosti je zamijenio PR, nije bitno više na čemu nešto stoji ili od čega se sastoji, nego kako zamotati u celofan i prodati. Kako manipulirati emocijama i zaraditi na reklami, zavesti kupca ili impresionirati birača.
Stjecanje kapitala
Rimčeva priča doista zvuči kao nevjerojatna ekskluziva: nakon što je završio srednju školu, pokupivši niz nagrada za inovacije, u vlastitoj je garaži sastavio svoj električni BMW i ubrzo nakon toga otvorio poduzeće za proizvodnju superbrzih električnih vozila vrijednih milijun eura. Bez ikakvog iskustva u autoindustriji, u zemlji gdje se ne proizvode nikakvi automobili, ovo poduzeće je iz prvog pokušaja, bez neuspješnih vožnji, proizvelo najbrži, najjači i najbolji auto na svijetu (Concept One). Sve to zvuči nevjerojatno možda zato što zbilja je. No cijeli taj inovatorski razvoj, kakav god bio, netko je morao financirati. Otkud Rimcu novci za nabavku dijelova i isplatu plaća za 20 zaposlenih s koliko ih je startao? I tu počinje glavni problem za objašnjenje Rimčevog uspjeha: otkud mu uopće novci? Nešto o čemu Rimac nerado priča.
Odgovor je karakteristično pretvorbeno-privatizacijski, simptomatičan za transfomaciju u kapitalistički sustav jer svaki kapitalist mora nekako doći do početnog kapitala. Rimčevom ocu sudilo se za gospodarske malverzacije sa zemljištem (u aferi se pojavljuju i Ivo Sanader i Ivan Šuker kao sive političke eminencije) iz kojih je na kraju navodno izvukao 333 milijuna kuna. Na osječkom županijskom sudu osuđen je na tri godine i deset mjeseci zatvora. Vrhovni je sud 2014. godine ukinuo presudu. Na ponovljenom je suđenju oslobođen no USKOK-ova žalba još je u postupku. I nije to bio prvi problem sa zakonom Rimca seniora jer, kako je 2005. godine objavila Slobodna Dalmacija, za njim je zbog utaje poreza u Njemačkoj bila raspisana Interpolova tjeralica što je kasnije rezultiralo hapšenjem u Srbiji. Proveo je mjesec dana u zatvoru u Novom Sadu, izručen je u Njemačku i pušten nakon što je platio kaznu.
Mate Rimac nije kriv za grijehe svog oca, ali je postao posredni akter jer mnogi smatraju da je taj zamračeni novac (ili njegov dio) investiran u njegov hobi. To je ono što kod šire javnosti izaziva opravdan bijes jer postoje brojni entuzijasti koji u vlastitoj radinosti rastavljaju i sastavljaju razna vozila, ali nemaju priliku ni da pomisle na otvaranje poduzeća. Uostalom Mate Rimac nije bio prvi koji se pokušavao probiti maloserijskom proizvodnjom unikatnih vozila, ali bez državne ptopore ti entuzijasti su bili ili prevareni ili prisiljeni odustati. Za razliku od Rimca, nije bilo nekog oca u pozadini, niti orkestrirane ofenzive medija spremne za bespoštednu promociju.
Velesajamske auto-makete
Još 2010. godine Jutarnji list napravio je reportažu o Rimcu, pisao o njegovim počecima i najavio ambiciozne planove. Između ostalog je navedeno da “Rimac potpuno sam, bez ičijeg patronata, razvija sve svoje komponente prije nego ih ugradi u vozilo. Nije završio nikakve tehničke škole ili fakultete, tek ekonomiju na VERN-u. O baterijama je učio s interneta i iz knjiga koje je nabavljao.“ Danas je to nekadašnje informiranje na forumima više prilog za argument da je sva medijska pompa oko njega jedna velika magla. Naime, u to vrijeme su mu na forumima objašnjavali i razliku između istosmjerne i izmjenične struje, neobično za nekoga tko upravo “proizvodi” najbrži električni auto na svijetu, i to potpuno sam.
I doista, godinu dana kasnije, Rimac je doživio slavu kao “proizvođač” najbrže električnog automobila na svijetu. Taj uspjeh ostvario je 2011. godine predstavivši na frankfurtskom auto-sajmu navodno najbrži električni auto na svijetu Concept One. Ni dvije godine u auto-industriji, bez ikakvih prijašnjih pokušaja, bez radnika s iskustvom u auto-industriji (prema vlastitm priznanju), obrazujući se po forumima, iz prve mu je pošlo za rukom da “proizvede” najbolje električno vozilo i nadmaši svu globalnu konkurenciju. Ovaj auto navodno može potegnuti do brzine od 100 km/h za svega 2,8 sekundi, dostići maksimalnu brzinu od 355 km/h i ima doseg baterije do 600 km.
Fascinantne performanse koje su do danas ostale nepotvrđene. Premda postoji par kratkih video-klipova ovog auta na stazi, ni u jednom ne možemo vidjeti da ovaj auto postiže navedene performanse. Naprotiv, nije čak ni blizu. U zadnjem testiranju auto je na kraju izletio i završio u plamenu. Na cesti, u regularnom prometu, gdje bi mogli vidjeti kako funkcionira u konkretnoj vožnji, auto nikada nije viđen. Stoga je netko opravdano primijetio da autu nedostaje pouzdana upravljivost i sigurnost. Rimac je početkom 2017. najavio da do kraja godine namjerava Concept One testirati na stazi u Nürburgringu. Time bi ušutkao kritičare i pokazao ubrzanje, maksimalnu brzinu, stabilnost u zavojima i domet, ali do danas je to ostalo samo još jedna najava.
Priče o prodaji automobila Concept One su u svojoj misterioznosti daleko nadmašile priču o proizvodnji. Rimac je navodno dosada prodao osam primjeraka ovog auta, između ostalog u Njemačku, Italiju, Španjolsku, SAD i Kinu. No u stvarnosti teško je potvrditi da je prodao i jedan primjerak. Prvi Concept One je prema jednom izvoru prodao još 2013. u Španjolsku, ali jedini kupac koji je do sada izašao u javnost je stanoviti oftalmolog s Floride 2016. godine. Da stvar bude dodatno sumnjiva, taj isti oftalmolog ima i mali vlasnički udio u poduzeću, pa se nameće pitanje je li doista kupio auto ili se tek slikao pored za potrebe marketinškog posla. Odgovor treba potražiti u financijskim izvještajima dostupnima u sudskom registru. S obzirom na to da jedan primjerak Concept One košta 7,5 milijuna kuna, pod stvakom prodaja proizvoda u inozemstvo, izuzev 2016. godine, nema dovoljno prihoda da se pokrije cijena automobila. U 2016. godini Rimac je na ovoj stavci ostvario prihod od 13,28 milijuna kuna pa je teoretski moguće da je te godine doista i prodao jedan primjerak spomenutom oftalmologu. Za prijašnje godine se iz financijskih izvještaja s pouzdanjem može reći da nije ništa prodao.
Na auto-sajmu u Ženevi 2016. godine, Rimac je predstavio novi model električnog vozila – Concept, još brži i snažniji od prvog modela (ubrzanje do 100km/h za 2,5 sekunde i maksimalna brzina 365 km/h). No ovaj auto je potpuna misterija. Ne postoji niti nijedan jedini video-klip u kojem ga možemo vidjeti u vožnji. Navodno je Rimac prodao dva primjerka ovog automobila, ali to je nemoguće potvrditi. Nakon toga stigao je Rimčev najveći uspjeh.
SF slapstick komedija
Početkom marta ove godine na auto-sajmu u Ženevi predstavio je svoj treći model električnog vozila – Concept Two, auto s najimpresivnijim performansama dosada (ubrzanje s mjesta do 100 km/h postiže za 1,97 sekunda, maksimalna brzina mu je 412 km/h). Zbog ovog automobilskog čuda Rimac više ne hoda zemljom, mediji su ga lansirali među nedodirljiva božanstva kojima se vrijedi samo klanjati. Već više od dva tjedna Rimac ne silazi s naslovnica svih mogućih medija gdje mu brojni novinarski poklonici ispisuju kilograme promidžbenog materijala. Teško je drukčije opisati ove tekstove jer od navedenih performansi nije testirana ni jedna. Ne postoji niti jedna snimka koja bi potvrdila išta od navedenog o autu. Preostaje nam samo da Rimcu vjerujemo na riječ. Uostalom, ako mu vjeruje cijeli svijet onda samo pokvareni zavidnici smiju zahtijevati da doista i vide auto u vožnji.
Priča o prodaji ovog modela još su jedan komadić slagalice koja iz dana u dan nadmašuje sferu realnog. Rimac je navodno planirati “proizvesti” 150 primjeraka ovog modela, a prema riječima njegovog promotora Saše Cvetojevića već ih je prodao 30 na neviđeno. Prema Rimčevim riječima za par godina namjeravaju “proizvoditi” jedan primjerak tjedno. Iz dosadašnjeg iskustva možemo očekivati da će sve biti obavijeno debelim velom tajne i da će se Rimcu trebati diviti na neviđeno.
Nasuprot “proizvodnji” električnih automobila još su impresivnije najave onog na čemu Rimac radi ili ima u planu. U 2014. godini izašao još jedan članak u Jutanjem listu gdje Rimac spominje sudjelovanje u projektu izgradnje prve električne jahte. Godinu dana kasnije u intervjuu za N1 Rimac se hvali testiranjem električnog “osobnog plovnog vozila što se digne iz vode i lebdi nad njom”. Pored toga, u istom intervju spominje kako je za jednu veliku njemačku firmu “proizveo” potpuno autonomno vozilo i voditelju opisuje doživljaj vožnje autom bez vozača. Ovdje bi tek trebalo napomenuti da je Rimac dakle još prije tri godine nadmašio cjelokupnu globalnu auto-industriju.
No nije tu kraj njegovim ambicioznim planovima, pa u istom dahu dodaje i “proizvodnju” vozila koje bi imalo “električni pogon za po cesti, a benzinski za po zraku”. U ovom momentu postaje očigledno da je Rimac zapravo stand-up komičar koji za gušt sebe i drugih uživa u proizvodnji čistog urnebesa. Ovakvu ocjenu potvrđuje i provjereni marketinški potez da se njegovo prezime u engleskom izričaju izgovara RimaK: tako njegov glavni inženjer i jedna od promotorica uporno izgovaraju Mate Rimak i Rimak automobili. Mate Rimac doista ne egzistira u žanru auto-industrije već gradi karijeru performera u SF slapstick komediji, pa zbog glamuroznosti i prepoznatljivoti mijenja i prezime.
Tobožnji auto-industrijalac
Šalu na stranu, čime se doista bavi Mate Rimac? Njegovo poduzeće je primarno je softverski start-up koje se probija softverskim rješenjima u specifičnoj niši za upravaljanje električnom baterijom. U tom segmentu poslovanja ima i dva patenta što su mu osigurala da sklopi primjerice ugovore s Aston Martinom i Jaguarom. To potvrđuju i financijska izvješća iz kojih je vidljivo da debelo najviše prihoda ostvaruje u stavci prodaja usluga. Kao i većina start-upova posluje na rubu profitabilnosti, pa je u 2016. godini ostvario od profit od 1,2 milijuna kuna. Ako znamo da je iz nacionalnih i EU fondova dobio 2,13 milijuna kuna, onda je jasno da Rimac zapravo posluje s gubicima.
U takvim okolnostima prosječna plaća kod Rimca je relativno niska: na kraju 2016. godine imao je 164 zaposlena, dok je ukupni trošak neto plaća iznosio malo manje od 7,58 milijuna kuna. To znači da je prosječna neto plaća na kraju 2016. godine iznosila 3.851 kunu. On doduše napominje da je u odjelu za razvoj prosječna plaća 6.839 kuna, ali to bi značilo da su plaće drugih još debelo manje od 3.851 kune. Nije zato neobično da je prije koju godinu u veliku pažnju izazvao njegov oglas za posao u kojem traži čistačicu koji ima razvijene komunikacijske vještine i barata osnovnim poznavanjem paketa MS Office. Ono što je Rimac zapravo tražio je osobna tajnica koju bi platio plaćom čistačice. Njegovo poduzeće zasnovano je zapravo na jeftinom radu studenata i inženjera elektrotehnike koji imaju zadaću razvijanja različitih softvera primjenjivih u radu električnih motora.
Mate Rimac i sam to potvrđuje u intervjuima. Na velikoj temi o Rimcu dostupnoj na forum.hr, zapravo jedinom mjestu gdje se njegovo poslovanje temeljito kritički propituje, netko je potpuno ispravno primijetio da su njegove auto-makete zapravo platforma za ispitivanje tehnologija i da se tim tehnloškim inovacijama nastoji probiti u inače vrlo zatvorenim nišama za komponente u električnoj auto-industriji. Jednom kada proda ove tehnološke inovacije drugi i veći proizvođači onda mogu to realnije razvijati.
Doduše nije to tajna, kako primjećuje i novinar Večernjeg lista, jer je “glavni biznis Rimac automobila postala baš prodaja visokotehnoloških komponenti za druge proizvođače maloserijskih, ali i velikoserijskih proizvođača poput Renaulta, ali i drugih koji ne žele to javno objaviti, i to zbog toga, kako kaže Rimac, jer oni za njih rade strateške komponente – pogonske sustave i baterije, koje danas mijenjaju konvencionalne motore, što je dosad bila srž klasičnih automobila i ono što su proizvođači radili sami – to je bio njihov DNK.” Jedan drugi novinar Večernjeg lista još je prije pet godina, u obilasku Rimčevih hala u Sv. Nedelji, iznenađeno primijetio da “kada uđete u sam pogon, on više izgleda kao klasična kovinotokarska radionica. Neki bi možda očekivali robote ili barem neku razinu automatizacije, no toga jednostavno nema.”
Mate Rimac dobro zna, kao što i njegovi trbuhozborci to dobro znaju, da nije nikakav proizvođač električnih automobila ili jahti, a još manje može proizvesti sve dijelove za električni auto. To potvrđuje i njegova izjava im “da dosta domaćih dobavljača uskače za strojnu obradu kada mi ne stignemo vlastitim kapacitetima. Drugi domaći dobavljači uvoze standardne komponente koje koristimo – alate za strojnu obradu, sirovine, cijevi, vijke i slično.”A nekada je u svojim izjavama bio čak i puno konkretniji: “U Lipik glasu se rade stakla, karbonske dijelove radi zagrebačka MAC moto plastika, izradu i glodanje kalupa Board Guardian iz Zagreba, infotainment tvrtka Xylon. Vanjski dizajn potpisuje mladi hrvatski dizajner Adriano Mudri, a unutrašnjost dizajner talijanske Pininfarine, Srbin s talijanskom adresom Goran Popović i njegova ekipa.”
Rimac je naprosto osoba s dovoljno novca da svoje auto-fantazije sastavi na naručenoj kit-car konstrukciji (kakve su vidljive recimo u intervjuu za index.hr), glamurozno dizajnira, zapakira i izmami svjetla reflektora. Uz to ima dovoljno medijskih veza i očevog političkog utjecaja da svi mediji jednoglasno pjevaju pohvale o tobožnjem auto-industrijalcu. Naravno, u svemu tome samodopadno i hvalisavo uživa.
Na spomenutom forumu neki naglašavaju da su Rimac automobili tek jedno od niza poduzeća u auto-industriji, ali očito s dovoljno utjecaja da proizvode medijski delirij. Primjerice, Institut RT-RK Osijek d.o.o. nudi softverske usluge Audija, BMW-a, Mercedesa, Toyote, Nissana, Volva te švedskog Autoliva. Tu su još i AVL, Saint Jean Industries, König metal, Lipik Glas, Nexus, Multirom, Galo industries te AD Klaster (Zajednica proizvođaca dijelova i pribora za automobilsku industriju u Sektoru za industriju pri Hrvatskoj gospodarskoj komori), koji okuplja više tvrtki, neke od poznatijih su AD Plastik, Boxmark Leather, Cimos P.P.C. Buzet, Feroimpex automobilska tehnika, Đuro Đaković Alatnica, HSTEC, Končar-Alati, Kostel promet, Kaplast, Lagermax AED, Lama, LTH Metalni lijev, Sinel, TM).
Heroji tržišnog fundamentalizma
Ako već nije proizvođač automobila, Rimac je nedvojbeno simptom stanja u medijima i ekonomiji. Nema tko ga nije opisao kao herojskog vizionara i spasitelja hrvatske ekonomije bez ikakvog kritičkog odmaka. Štoviše, neki se od političara i poduzetnika najviše ponose time jer je Hrvat, pa onda po nekoj misterioznoj nacionalnoj fluidnosti njegov uspjeh odjednom postaje i njihov, jer su eto rođeni unutar istog identitetskog konstrukta. Oko Rimca se definitvino okupila zavidna galerija domaćih sitnopoduzetničkih prodavača magle, inače zagovornika potpune tržišne dominacije. Naravno, ne tržišta za njih, jer uglavnom ili rade u javnom sektoru ili bi već odavno propali bez državnih subvencija, ali zato uživaju u izuzetnom medijskom i političkom utjecaju.
Oni smišljeno i otvoreno naglašavaju svoje zasluge, neupitna poduzetnička (kapitalistička) prava ili individualno herojstvo koje uspijeva isključivo zbog vlastite genijalnosti. Za njih je put do profita misterij ispunjen vlastitom upornošću, odvažnošću i originalnošću, a Rimac hrvatski Atlas Shrugged, hrabra pojava koja je uspjela u zemlji uhljeba i nadmašila čitavi svijet. Takva sredina ne samo da ne podnosi takvog genijalca, ona ga niti ne zaslužuje. Samo ti rijetki odabrani pojedinci znaju prepoznati rijetki talent i njihova je obveza dati svima do znanja kakve su samo budale.
No čim zagrebemo pod podvršinu tog jezika klasne privilegije, otkriva nam se ružno naličje tog uglancanog i tobože neshvatljivog vizionarstva. Iza Potemkinovih fasada saznajemo da se jedan bogatio kao državni liferant WC papira, drugi se političkim vezama nakačio na osnovnoškolski sustav za sitnu pripadajuću dobit, treći nakeljio mašnu na kockice pa redovito nudi zatupljujuće doze pseudointelektualnog svaštarenja, četvrti ne može sastaviti ni tri suvisle i strukturirane rečenice, i tako dalje u nedogled naširoko i nadugo. Dok za njihovog heroja nitko nikada ne bi niti čuo da nije bilo očevih novaca. Nema tu nikakve genijalnosti nego naprosto dobra umreženost koja upravo proizlazi iz klasnog položaja i spremnost da se iskoristi takva šansa.
Njhov zagovor kapitalizma i tržišnih rješenja kao jedinog mogućeg svijeta nije jezik racionalnog i objektivnog argumenta već svjesna ideološka namjera koja bi ih u procesu trebala učiniti ekonomski moćnijima. S obzirom na to da su tržišne ideje ionako dominnatne i institucionalno podržane na svim razinama onda se pro-kapitalistički govor ne percipira kao ideologija nego kao nešto znanstveno utemeljeno i neshvatljivo glupim i lijenim masama. Iako misle da prosvjećuju svojim zamislima zapravo doprinose upravo dezintegraciji te iste racionalnosti. Zagovarajući dominaciju kapitala, samo osiguravaju da se sveopća bijeda nastavi širiti, da temeljna socijalizacija ustupa mjesto borbi za opstanak i da svaki oblik društvenosti zauvijek nestane.
bilten
