Smijali smo se mnogo, i radosno, i gorko, u jednom dugom razdoblju zajedničkog rada svakodnevno, potom često, uvijek slobodno. A onda je umro moj drug Predrag Lucić, jedan od osnivača Feral Tribunea, novinar, pisac, dramaturg, pjesnik… Njegovim odlaskom jedan se feral ugasio, a smijeh slobode naprasno zamro. Prijatelji, pisci i novinari iz svih krajeva Jugoslavije ispisali su uspomene na jednog čudesno blagog čovjeka i ozbiljnu, nenadoknadivu pojavu, kako u hrvatskom novinarstvu, tako i u satiri, pjesništvu i kulturi uopće. Ali svoju su riječ o Peđi kazale i sve one mrzovoljne desničarske hulje, obradovane smrću čovjeka koji ih je svojim talentom, humorom, svojim tekstovima, pjesmama, žestoko nervirao. Sitnež je smrću jednog Feralovca došla na svoje, baš kao i beskrajni cinizam vladajuće garniture koja godinama uspješno proizvodi sav taj fejsbukovski jad koji se, skriven iza ekrana svojih mašina, tako obradovao smrti Lucićevoj, vjerujući da je time još šire otvoren prostor njihovom nepodnošljivom nasilju i mržnji prema onima koji su, poput Predraga, bili i ostali čvrsti, slobodni kontrapunkt ideologiji zagušljive palanke.
Samo duboko cinična, posve beskrupulozna vlast mogla se naime usuditi poslati telegrame sućuti Predragovoj obitelji, samo su hrvatski premijer i njegov sitni nacionalistički trol, šef parlamenta, mogli sročiti razornu „satiričnu“ poruku da će „djela Predraga Lucića ostati trajan doprinos hrvatskom novinarstvu i kulturi“. Ista je ta desničarska, za svaku slobodnu riječ pogubna partija koliko jučer gasila Predragov i moj Feral Tribune, ista koja je tužbama nasrtala na Feralovu satiru, a objedama prokazivala i opterećivala živote Feralovih autora, ista je to vlast koja je godinama branila da se u teatru postavi Predragova drama Aziz, zato jer govori o malograđanskoj uskogrudnosti i zazoru od drukčijeg drugog, a taj je drugi samo nesretni izbjeglica koji se odnekud stvorio u našem „čistom“ okruženju. Da bi onda bila tek ljetos konačno izvedena na Splitskom ljetu, a njemu, vjerojatno zbog fatalne bolesti, uručena čak i nagrada Judita, kao mjerilo kazališne uspješnosti. Ista je to profašistička vlast koja je – dok smo Predraga ispraćali uz njegove i naše Monty Pajtonove stihove: „Always look on the bright side of life!“ i elegičnog Cohena, i to ne bez vraga upravo na svjetski Dan smijeha – zabranila emitiranje filma „Ministarstvo ljubavi“ na Hrvatskoj televiziji.
I dok je u Predragov dom stizao telegram „iskrenog žaljenja“ premijera Plenkovića, njegov je ministar branitelja pisao oštro pismo HTV-u, tražeći da se već najavljeni film skine s programa. Zato jer su se tom posve benignom komedijom, režisera Pave Marinkovića, našle uvrijeđene hrvatske udovice. One čiji su muževi izginuli još prije nekoliko desetljeća, a one, kao važne, temeljne figure takozvanog domovinskog rata, postale posebna, privilegirana kategorija hrvatskih građana. I glas koji se sluša. Njima, tim udovicama, koje su u međuvremenu našle nove partnere, i neka su!, koje od države primaju izdašne mjesečne svote, i neka primaju!, te na koje imaju pravo i ako se ponovo udaju, i ako se zaposle, a u pravilu se zaposle, njima je dakle zasmetao jedan film u kojemu se tek blagom satirom propituju njihove državne beneficije. Uglavnom, gospođe udružene u masovni pokret za „obranu digniteta domovinskog rata“ zatražile su od ministra branitelja da intervenira, to jest skine film s programa HTV-a, što je ovaj i učinio, a mali se ustrašeni crvi s javne televizije potom dosjetili kompromisa, pa je „Ministarstvo ljubavi“ ipak prikazano, ali u gluhim, noćnim satima.
Zbog jednog je filma, inače dobitnika inozemnih nagrada i već prikazanog u brojnim evropskim državama, čitav javni prostor opet zagušen toksičnim smradom koji nekontrolirano nadire iz tolikih desničarskih tekstova, i još gore: legalizirana je partijska zabrana i intervencija u područje kulturnog stvaralaštva. Svoju je moć opet pokazala jedna bahata kasta koja ubire sve materijalne priviligije iz činjenice jednog davnog rata, a koje je zabranjeno propitkivati, kaste koja svoje privilegije divljački brani, ne birajući sredstva. Uvredama i prijetnjama obasuli su tako autora filma, toga „dezertera koji je mogao napraviti film o vlastitim majkama koje su vas cijeli život učile da mrzite sve što je hrvatsko“. A pod to „sve hrvatsko“ podrazumijevaju se dakako besramne pogodnosti koje desteljećima uživa ta ogromna veteranska populacija i koja je, kao navalni igrač nacionalističke partije na vlasti, Hrvatsku čini se nepovratno gurnula u kameno doba slobode, demokracije i smijeha. Partijske zabrane filmova, kadroviranje, manipulacije novcem kojega ministarstvo kulture mahnito dijeli uglavnom profašističkim „kulturnim radnicima“, a uskraćuje „sumnjivim“ ljevičarima, politička su platforma vlasti prestravljene svakim slobodnim iskorakom iz zadane mrgodne matrice. A tek smijehom! Tim vražjim, subverzivnim elementom, protivnikom svakog totalitarizma. Smijehom slobode, kakvim smo toga januarskog jutra ispratili svoga druga. Smjeholjupca i smjehotvorca Predraga Lucića.
tacno
Samo duboko cinična, posve beskrupulozna vlast mogla se naime usuditi poslati telegrame sućuti Predragovoj obitelji, samo su hrvatski premijer i njegov sitni nacionalistički trol, šef parlamenta, mogli sročiti razornu „satiričnu“ poruku da će „djela Predraga Lucića ostati trajan doprinos hrvatskom novinarstvu i kulturi“. Ista je ta desničarska, za svaku slobodnu riječ pogubna partija koliko jučer gasila Predragov i moj Feral Tribune, ista koja je tužbama nasrtala na Feralovu satiru, a objedama prokazivala i opterećivala živote Feralovih autora, ista je to vlast koja je godinama branila da se u teatru postavi Predragova drama Aziz, zato jer govori o malograđanskoj uskogrudnosti i zazoru od drukčijeg drugog, a taj je drugi samo nesretni izbjeglica koji se odnekud stvorio u našem „čistom“ okruženju. Da bi onda bila tek ljetos konačno izvedena na Splitskom ljetu, a njemu, vjerojatno zbog fatalne bolesti, uručena čak i nagrada Judita, kao mjerilo kazališne uspješnosti. Ista je to profašistička vlast koja je – dok smo Predraga ispraćali uz njegove i naše Monty Pajtonove stihove: „Always look on the bright side of life!“ i elegičnog Cohena, i to ne bez vraga upravo na svjetski Dan smijeha – zabranila emitiranje filma „Ministarstvo ljubavi“ na Hrvatskoj televiziji.
I dok je u Predragov dom stizao telegram „iskrenog žaljenja“ premijera Plenkovića, njegov je ministar branitelja pisao oštro pismo HTV-u, tražeći da se već najavljeni film skine s programa. Zato jer su se tom posve benignom komedijom, režisera Pave Marinkovića, našle uvrijeđene hrvatske udovice. One čiji su muževi izginuli još prije nekoliko desetljeća, a one, kao važne, temeljne figure takozvanog domovinskog rata, postale posebna, privilegirana kategorija hrvatskih građana. I glas koji se sluša. Njima, tim udovicama, koje su u međuvremenu našle nove partnere, i neka su!, koje od države primaju izdašne mjesečne svote, i neka primaju!, te na koje imaju pravo i ako se ponovo udaju, i ako se zaposle, a u pravilu se zaposle, njima je dakle zasmetao jedan film u kojemu se tek blagom satirom propituju njihove državne beneficije. Uglavnom, gospođe udružene u masovni pokret za „obranu digniteta domovinskog rata“ zatražile su od ministra branitelja da intervenira, to jest skine film s programa HTV-a, što je ovaj i učinio, a mali se ustrašeni crvi s javne televizije potom dosjetili kompromisa, pa je „Ministarstvo ljubavi“ ipak prikazano, ali u gluhim, noćnim satima.
Zbog jednog je filma, inače dobitnika inozemnih nagrada i već prikazanog u brojnim evropskim državama, čitav javni prostor opet zagušen toksičnim smradom koji nekontrolirano nadire iz tolikih desničarskih tekstova, i još gore: legalizirana je partijska zabrana i intervencija u područje kulturnog stvaralaštva. Svoju je moć opet pokazala jedna bahata kasta koja ubire sve materijalne priviligije iz činjenice jednog davnog rata, a koje je zabranjeno propitkivati, kaste koja svoje privilegije divljački brani, ne birajući sredstva. Uvredama i prijetnjama obasuli su tako autora filma, toga „dezertera koji je mogao napraviti film o vlastitim majkama koje su vas cijeli život učile da mrzite sve što je hrvatsko“. A pod to „sve hrvatsko“ podrazumijevaju se dakako besramne pogodnosti koje desteljećima uživa ta ogromna veteranska populacija i koja je, kao navalni igrač nacionalističke partije na vlasti, Hrvatsku čini se nepovratno gurnula u kameno doba slobode, demokracije i smijeha. Partijske zabrane filmova, kadroviranje, manipulacije novcem kojega ministarstvo kulture mahnito dijeli uglavnom profašističkim „kulturnim radnicima“, a uskraćuje „sumnjivim“ ljevičarima, politička su platforma vlasti prestravljene svakim slobodnim iskorakom iz zadane mrgodne matrice. A tek smijehom! Tim vražjim, subverzivnim elementom, protivnikom svakog totalitarizma. Smijehom slobode, kakvim smo toga januarskog jutra ispratili svoga druga. Smjeholjupca i smjehotvorca Predraga Lucića.
tacno
