Lokalni izbori u Hrvatskoj opet su potvrdili demokratski deficit u Hrvatskoj. Odaziv birača od 44 posto potvrđuje da u Hrvatskoj postoji šutljiva većina, nezahvaćena postkomunističkim demokratskim razvojem, kojoj je svejedno što će se dogoditi sa zemljom, a što znači i s njima samima.
Većina od 56 posto koja nije izašla na izbore prihvaća da bude tretirana kao kolektivni podanik, a ne kao aktivni građani koji participiraju u upravljanju društvom, što demokracija i znači – vladavinu naroda. Od naroda, za narod i preko naroda, kao što bi rekao Abraham Lincoln.
Kako će društvo koje se poziva na vrijednosti liberalne demokracije uopće napredovati, ako postoji takva šutljiva većina koja odustaje od svog demokratskog prava da odlučuje, pa makar to bilo onih pet minuta svake četiri godine kada može odlučivati o onima koji će je predstavljati?
Da, to jest pitanje ideologije, kako je zgroženo reagirao saborski zastupnik Zlatko Hasanbegović. To jest pitanje liberalno-demokratske ideologije, koja svojom permisivnošću prihvaća da većina glasača ne mora izaći na izbore i time političku arenu ostavlja u ruke onima koji su itekako motivirani da zadrže formalnu vlast i neformalnu moć.
To i jest suština liberalno-demokratske ideologije, iskrivljenog sustava ideja koji dopušta, čak štoviše stimulira podanike da se ne angažiraju čak ni na lokalnim izborima, da bi time oni koji vuku konce, mogli u miru vladati.
A onda, kada se ipak u tom sustavu permisivne demokracije koja zapravo maskira postojanje oligarhija koje vladaju i koje se smjenjuju na vlasti, pojave neke nove snage koje odbacuju takvu faktičku hipokriziju liberalno-demokratske ideologije, onda je najefikasnija reakcija te kontestatore, osporavatelje klijentelističkih i koruptivnih mreža koji se kite privrženošću liberalnoj demokraciji koja im omogućuje da koriste vlast za svoj probitak, proglasiti dijelom međunarodne zavjere.
Smiješna je argumentacija fanatiziranih zagovornika nacionalističke ideologije zamaskirane kvazi-domoljubnim plaštem da su oni, koji kritiziraju postojeći sustav koji omogućuje opću društvenu korupciju, zapravo ”teoretičari lezbijskog sindikalizma”, da su ”apologeti titoizma”, valjda dijelovi neke opće zavjere protiv zdravih nacionalnih snaga.
Uspjeh platforme Možemo! doista je impregniran ideologijom, ali ideologijom bunta i osporavanja hipokrizije liberalne demokracije, konkretno u Hrvatskoj.
Uspjeh platforme Možemo! i njenog ekologističkog, zelenog političkog programa rezultat je nemoći klasičnih političkih stranaka da artikuliraju interese onih koji žele biti ”građani”, a ne podanici.
Onih koji se ne mire s korupcijom, klijentelizmom, okultnim centrima moći koji dirigiraju iz pozadine, uzurpacijom i prisvajanjem države i njenog aparata za račun partikularnih interesa i održavanja na vlasti jedne kaste, koja je sprega ”tehničara vlasti”, partijskih političara i ekonomske oligarhije koja se krije iza ideologije slobodnog poduzetništva koje uopće nije slobodno, već djeluje slizano s eksponentima političke vlasti i od njih i ovisi.
Fenomen Tomislava Tomaševića i njegove platforme Možemo! rezultat je europeizacije Europe, usvajanja zajedničkih vrijednosti kao što su ljudska prava, rodna prava, pravo na zdravi okoliš, borba protiv klimatskih promjena – i ostvarenje solidarnosti svih građana u borbi protiv siromaštva i nejednakosti koje se samo povećavaju u takvim sistemima liberalne demokracije koja sve više klizi prema svojoj suprotnosti, ”iliberalnoj demokraciji” koja s pravom demokracijom nema nikakve veze.
Ključne vrijednosti takvih građanskih pokreta, novih zelenih stranaka i ”građanskih aktivista” protiv kojih grmi rečeni saborski zastupnik, jesu ekonomska, socijalna i rodna jednakost, opća decentralizacija odlučivanja u društvu, smanjenje energetske i prehrambene ovisnosti od moćnih transnacionalnih kartela, neovisnost medija i sloboda govora i mišljenja, poticaj inovacijama i razvoju novih tehnologija u službi čovjeka.
Naravno da je takva platforma ”ideološka”, jer ona predstavlja sustav vrijednosti koji je iskrivljen u odnosu na vladajuću ideologiju liberalne demokracije i slobodnog tržišta, koja je iskrivljena sama po sebi, pa se ta ideološka iskrivljenost onda iskazuje kao ispravljanje zatečene iskrivljenosti, autentični zbir univerzalnih vrijednosti, koji nadilaze granice jedne državne zajednice, jer su simptomi demokratskog deficita opća karakteristika liberalno-demokratskih režima zemalja-članica Europske unije.
Platforma Možemo! zagovara i borbu protiv prekarnosti rada, jačanje ekonomske demokracije, jačanje sindikalizma koji je gotovo nemoćan protiv udruženih poslodavaca i prava radnika općenito.
S takvom ”ideologijom” krenuli su i španjolski građanski aktivisti 2014. i osnovali Podemos!, što znači baš Možemo!, u Italiji se taj pokret artikulirao kao Pokret 5 zvijezda da bi zapravo ostao u sjeni autoritarnog lidera Beppe Grilla, a u Hrvatskoj su se građanski aktivisti okupili protiv najeklatantnijeg primjera sprege političke vlasti, ekonomske moći, klijentelističkih mreža i opće korupcije, koju je personificirao svojim likom i djelom pokojni zagrebački gradonačelnik Milan Bandić.
Hoće li ekipa okupljena oko platforme Možemo! uspjeti očistiti Augijeve štale zagrebačke, a zatim i preostale hrvatske mega-korupcije, ostaje za vidjeti.
Ali svi oni – i koordinatori platforme Sandra Benčić i Teodor Celakoski, i predloženi zamjenici budućeg gradonačelnika Danijela Dolenec, Damir Bakić i drugi istaknuti aktivisti kao Urša Raukar i Vili Matula koje je demonizirao domoljubni inkvizitor Hasanbegović, ostaje za vidjeti.
Oni su na kušnji, ali s njima je i demokracija u Hrvatskoj. Ako im građani u tomu ne pomognu i podrže ih, na primjer, u ovom drugom izbornom krugu, onda ćemo se svi mi opet sunovratiti u nemoćne podanike kojima manipuliraju umješni manipulatori, zagovornici ideje lažnog domoljublja, fanatici prošlosti, koji ne mogu nikako razumjeti svijet koji dolazi i njegove sve veće izazove.
autograf
Većina od 56 posto koja nije izašla na izbore prihvaća da bude tretirana kao kolektivni podanik, a ne kao aktivni građani koji participiraju u upravljanju društvom, što demokracija i znači – vladavinu naroda. Od naroda, za narod i preko naroda, kao što bi rekao Abraham Lincoln.
Kako će društvo koje se poziva na vrijednosti liberalne demokracije uopće napredovati, ako postoji takva šutljiva većina koja odustaje od svog demokratskog prava da odlučuje, pa makar to bilo onih pet minuta svake četiri godine kada može odlučivati o onima koji će je predstavljati?
Da, to jest pitanje ideologije, kako je zgroženo reagirao saborski zastupnik Zlatko Hasanbegović. To jest pitanje liberalno-demokratske ideologije, koja svojom permisivnošću prihvaća da većina glasača ne mora izaći na izbore i time političku arenu ostavlja u ruke onima koji su itekako motivirani da zadrže formalnu vlast i neformalnu moć.
To i jest suština liberalno-demokratske ideologije, iskrivljenog sustava ideja koji dopušta, čak štoviše stimulira podanike da se ne angažiraju čak ni na lokalnim izborima, da bi time oni koji vuku konce, mogli u miru vladati.
Lokalni izbori u Hrvatskoj opet su potvrdili demokratski deficit u Hrvatskoj: odaziv birača od 44 posto potvrđuje da u Hrvatskoj postoji šutljiva većina, nezahvaćena postkomunističkim demokratskim razvojem, kojoj je svejedno što će se dogoditi sa zemljom, a što znači i s njima samima
A onda, kada se ipak u tom sustavu permisivne demokracije koja zapravo maskira postojanje oligarhija koje vladaju i koje se smjenjuju na vlasti, pojave neke nove snage koje odbacuju takvu faktičku hipokriziju liberalno-demokratske ideologije, onda je najefikasnija reakcija te kontestatore, osporavatelje klijentelističkih i koruptivnih mreža koji se kite privrženošću liberalnoj demokraciji koja im omogućuje da koriste vlast za svoj probitak, proglasiti dijelom međunarodne zavjere.
Smiješna je argumentacija fanatiziranih zagovornika nacionalističke ideologije zamaskirane kvazi-domoljubnim plaštem da su oni, koji kritiziraju postojeći sustav koji omogućuje opću društvenu korupciju, zapravo ”teoretičari lezbijskog sindikalizma”, da su ”apologeti titoizma”, valjda dijelovi neke opće zavjere protiv zdravih nacionalnih snaga.
Uspjeh platforme Možemo! doista je impregniran ideologijom, ali ideologijom bunta i osporavanja hipokrizije liberalne demokracije, konkretno u Hrvatskoj.
Uspjeh platforme Možemo! i njenog ekologističkog, zelenog političkog programa rezultat je nemoći klasičnih političkih stranaka da artikuliraju interese onih koji žele biti ”građani”, a ne podanici.
Onih koji se ne mire s korupcijom, klijentelizmom, okultnim centrima moći koji dirigiraju iz pozadine, uzurpacijom i prisvajanjem države i njenog aparata za račun partikularnih interesa i održavanja na vlasti jedne kaste, koja je sprega ”tehničara vlasti”, partijskih političara i ekonomske oligarhije koja se krije iza ideologije slobodnog poduzetništva koje uopće nije slobodno, već djeluje slizano s eksponentima političke vlasti i od njih i ovisi.
Fenomen Tomislava Tomaševića i njegove platforme Možemo! rezultat je europeizacije Europe, usvajanja zajedničkih vrijednosti kao što su ljudska prava, rodna prava, pravo na zdravi okoliš, borba protiv klimatskih promjena – i ostvarenje solidarnosti svih građana u borbi protiv siromaštva i nejednakosti koje se samo povećavaju u takvim sistemima liberalne demokracije koja sve više klizi prema svojoj suprotnosti, ”iliberalnoj demokraciji” koja s pravom demokracijom nema nikakve veze.
Ključne vrijednosti takvih građanskih pokreta, novih zelenih stranaka i ”građanskih aktivista” protiv kojih grmi rečeni saborski zastupnik, jesu ekonomska, socijalna i rodna jednakost, opća decentralizacija odlučivanja u društvu, smanjenje energetske i prehrambene ovisnosti od moćnih transnacionalnih kartela, neovisnost medija i sloboda govora i mišljenja, poticaj inovacijama i razvoju novih tehnologija u službi čovjeka.
Smiješna je argumentacija fanatiziranih zagovornika nacionalističke ideologije zamaskirane kvazi-domoljubnim plaštem da su oni, koji kritiziraju postojeći sustav koji omogućuje opću društvenu korupciju, zapravo ”teoretičari lezbijskog sindikalizma”, da su ”apologeti titoizma”, valjda dijelovi neke opće zavjere protiv zdravih nacionalnih snaga
Naravno da je takva platforma ”ideološka”, jer ona predstavlja sustav vrijednosti koji je iskrivljen u odnosu na vladajuću ideologiju liberalne demokracije i slobodnog tržišta, koja je iskrivljena sama po sebi, pa se ta ideološka iskrivljenost onda iskazuje kao ispravljanje zatečene iskrivljenosti, autentični zbir univerzalnih vrijednosti, koji nadilaze granice jedne državne zajednice, jer su simptomi demokratskog deficita opća karakteristika liberalno-demokratskih režima zemalja-članica Europske unije.
Platforma Možemo! zagovara i borbu protiv prekarnosti rada, jačanje ekonomske demokracije, jačanje sindikalizma koji je gotovo nemoćan protiv udruženih poslodavaca i prava radnika općenito.
S takvom ”ideologijom” krenuli su i španjolski građanski aktivisti 2014. i osnovali Podemos!, što znači baš Možemo!, u Italiji se taj pokret artikulirao kao Pokret 5 zvijezda da bi zapravo ostao u sjeni autoritarnog lidera Beppe Grilla, a u Hrvatskoj su se građanski aktivisti okupili protiv najeklatantnijeg primjera sprege političke vlasti, ekonomske moći, klijentelističkih mreža i opće korupcije, koju je personificirao svojim likom i djelom pokojni zagrebački gradonačelnik Milan Bandić.
Hoće li ekipa okupljena oko platforme Možemo! uspjeti očistiti Augijeve štale zagrebačke, a zatim i preostale hrvatske mega-korupcije, ostaje za vidjeti.
Ali svi oni – i koordinatori platforme Sandra Benčić i Teodor Celakoski, i predloženi zamjenici budućeg gradonačelnika Danijela Dolenec, Damir Bakić i drugi istaknuti aktivisti kao Urša Raukar i Vili Matula koje je demonizirao domoljubni inkvizitor Hasanbegović, ostaje za vidjeti.
Oni su na kušnji, ali s njima je i demokracija u Hrvatskoj. Ako im građani u tomu ne pomognu i podrže ih, na primjer, u ovom drugom izbornom krugu, onda ćemo se svi mi opet sunovratiti u nemoćne podanike kojima manipuliraju umješni manipulatori, zagovornici ideje lažnog domoljublja, fanatici prošlosti, koji ne mogu nikako razumjeti svijet koji dolazi i njegove sve veće izazove.
autograf
