Kažu da vrijeme liječi rane. Možda je negdje doista tako, ali kod nas se čini suprotno. Što je vremenski otklon mjeren u desetljećima veći to su rane i događaji svježiji i bitniji, pa je prekapanje po jamama, brojanje leševa, utvrđivanje odgovornosti (tko je prvi počeo), prebiranje po krvnim zrncima, isticanje odlikovanja, obilježavanje obljetnica i slavljenje pobjeda, dodjele priznanja, mirovina , otkrivanje spomenika i čitanje govora, sve učestalije. Nekada su to radili komunisti i vojnici preobraženi u likove raznoraznih socijalističkih delegata i poslanika. Onda je došao red na novokomponiranu hrvatsku desnicu koja je nastala dijelom iz komunističkih redova, a djelom se stapala sa strankama proustaške orijentacije. U oba slučaja narod je znao tko je na čijoj strani, te mogao birati hoće li sa crvenima ili sa crkvenima. Problem je kulminirao u 21. Stoljeću, jer se se više ne zna koje su čiji ideolozi, tko je na pravoj strani, odnosno, tko laže, a tko ne govori istinu. Svi idu u crkvu, a svi su istovremeno protiv fašizma i ustaša. Svi su i protiv partizana i njihovih obljetnica koje nam nisu bile drage ni nekada, pa kako onda da to bude danas. Žalosno je bilo pratiti inicijativu mahom dementnih staraca na gradskom groblju koji su nedavno obilježili 69. godina od oslobođenja Broda, iako su ljudi u pravu i vrijedi se sjetiti toga događaja, jer je on svakako jedan od bitnijih u našoj novijoj povijesti. Ali koji smo kllinac onda išli u Domovinski rat, ginuli i stradavali i ostvarili svoju državu kada opet slavimo datume iz one prošle?

Bez želje da glorificiramo junake i društveno-povijesne zbilje od 1941.-1990. Godine, svi mi koji smo se školovali dobrim dijelom u onom sistemu, ne možemo zaboraviti tekovine NOB-e, bratstvo i jedinstvo, jačanje radničke klase, samoupravljanje, sletove, parade, štafete mladosti, 29. novembar, 22. decembar, ratno vazduhoplovstvo, koračnice, unutarnje i spoljne neprijatelje koji su radili na podrivanju našeg sistema, drugove i drugarice koji moraju zato što mogu, mogu zato što hoće, a hoće zato što moraju, AVNOJ, ZAVNOH, AFŽ, NOV i POJ, KPJ, CK SKJ i ostale glupe akronime koji nam i onda nisu bili poznati, ustaše, četnike, popove i svećenstvo, redukcije struje, nestašice goriva, stabilizaciju i inflaciju,nesvrstane i neopredjeljene, pa i ono najbitnije sigurnost života i oštre kazne za sve koji se ogriješe o zakon. Ukratko sistem glup, morbidan i iskompleksiran do bola koji je imao svojih dobrih strana, a jedna od njih su svakako, uz organizaciju, bili i kadrovi. U kadrovskoj križaljci najzanimljiviji su bili Narodni heroji Jugoslavije. Oni su znali puno , mogli više, a činili sve neovisno o tome da li su bili živi ili mrtvi. Dijelio sam ih u tri skupine.
Prvu skupinu sačinjavali su likovi: Marijan Badel, Čajevec Rudi, Gredelj Janko, Končar Rade, Dimić Nada, Kluz Franjo, Kraš Josip, Bagat Vlado i Veselin Masleša. Oni su imali „svoje“ pogone i izdavačke kuće u kojima su pazili da netko ne otuđi sredstva za rad od radničke klase, te da se višak stvorene vrijednosti ravnomjerno raspoređuje i slučajno ne pređe u nečije grabežljive ruke. Učenicima su davali motiv da uče i napreduju i jednoga dana se proslave u borb,i pa će možda koja tvornica nositi i njihovo ime.

U drugoj skupini bili su : Pijade Moša, Ranković Aleksandar, Mika Špiljak, Baltić Milutin, Boško Buha, Kapičić Jovo, Eduard Kardelj, Krajačić Stevo, Bakarić Vladimir i drugi. Ovu skupinu predvodio je sam Tito. Djelovali su transparentno i javno, kako živi tako i mrtvi, stvarali su mit koji u nekim krajevima možda još traje. Prije nekoliko godina upoznao sam lika iz Banjaluke. Cjelu noć smo balavili na šanku . Kad god sam izrazio sumnju u neke stvari koje je navodio uvijek se spremno dočekao sa „ Tite mi moga mrtvoga „. Iako je rođen poslije Titove smrti, usmenom predajom i kolektivnim naravoučenjem usađena mu je vjera u njegove čudotvorne sposobnosti i odgovornost da se sa likom i djelom druga Tite ne zajebava, a pogotovo da se njegovo ime ne izusti uzalud. Uglavnom, ova skupina Narodnih heroja imala je zadatak da djeluje više intelektualno, te da kandidira programe i priklanja se po potrebi Amerima i Rusima (" više volim rusko govno nego američku čokoladu").

Najatraktivniji su bili pripadnici treće skupine koji su imali izrazito dojmljiva konspirativna imena odnosno „nickove“ da bi neometano mogli surfati kako ih ne bi prepoznala ni rođena majka. Mahom su svi bili pokojni i služili su psihološkom zastrašivanju Nijemaca koji baš nisu imali atraktivna i zvučna imena ( Fritz, Sepp, Hans...). Ovdje se ubrajaju : Jovanović Živorad – Žikica Španac, Hariš Ivan – Ilija Gromovnik, Otman Kreačić – Kultura, Božidar Maslarić – Pantelije, Orešković Marko – Krntija, Slobodan Princip – Seljo, Vujanović Sava – Žuća, Ilić Milan - Čiča Šumadijski, Jovanović Sava – Sirogojno, Slaviša Vajner – Čiča, Svetozar Vukmanović – Tempo, Žarko Zrenjanin – Uča. O njima su snimani filmovi i nazivane vojarne. Stvarali su legendu. Legenda je stvorila njih. Koliko su pobili Švaba ne može, sa sigurnošću, utvrditi nitko. No, da bi uspješno apsolvirali osnovnoškolsko obrazovanje bilo je dovoljno nabrojati ova imena, a ako ste htjeli bolju ocjenu trebalo ih je znati puno više.

Aktivnosti Narodnih heroja i njihovih sljedbenika prestaju početkom devedesetih: slike su im posklanjane, mirovine umanjene, uniforme rezervnih oficira odbačene, petokrake izblijedile, referati i monografije zapaljeni, spomenici porušeni ili se još uvijek ruše, a biološki sat sve brže počeo otkucavati i tjerati nekadašnje visoke jablane i tanke omorike prema vječnim lovištima. Svi koji su živjeli u onom sistemu ne mogu ostati ravnodušni kada se „ostaci ostataka „ čuvene federacije, odnosno članovi Udruge antifašističkih boraca i antifašista okupe pa makar i na mjesnom groblju, te spomenu na dane borbe protiv mrskog neprijatelja. Kakvi god da su bili ondašnji Narodni heroji, nosioci spomenica i ,općenito, partizanski borci, izborili su i stvorili sistem koji je 45 godina bio dobar za milijune ljudi u bivšoj državi. To treba cijeniti još više kad vidimo koliko problema imaju „današnji partizani“ ekipirani u „stožeru za obranu Hrvatskog Vukovara“ da obilježe godišnjicu grada heroja. Njihov sistem nije izdržao ni 25 godina, a da pritom nije valjao nikome osim za 200-tinjak bogatih porodica, a to je omogućio upravo antifašistički general koji se kasnije preobratio i pod stare dane glumio fašistu .

Možda je najbolje zaključiti sa pitanjem: „Bože, kada će ovo prestati ?“