„Jesi li čula, draga? Umro ministar kulture!“
Građankina prijateljica tako je prodorno zakreštala prilazeći stolu u kavani, gdje su dogovorile redovito subotnje druženje, a pritom još iz daljine sportski hitnula torbu i kožnu jaknu na stolicu, da se građanka malčice stresla. Nije joj promaknulo ni to da su mnogi kavanski gosti, razbuđeni iz tračerskoga drijemeža, prijekorno okretali glave prema došljakinji, uključujući zgrbljenoga konobara, što je ova u trenu pretvorila u svoju korist.
„Ja ću kavu s toplim mlijekom i dva natrena!“ naredila je i sjela.
„Što ti je, mila?“ tiho ju je dočekala građanka. „Tko je umro?“
„Zlatko Hasanbegović. Hrvatski ministar kulture. Izgleda da je mrtav.“
„A je li?!… Bože, nisam imala pojma!“
„Neobično mi je da ti, koja si uvijek toliko informirana, ne pratiš vijesti.“
„Kako ne pratim? Jutros sam prelistala dvije dnevne novine i protrčala kroz barem četiri-pet internetskih portala… O tome nema ni riječi!“
„Upravo tako, draga, od ministra kulture nema ni traga ni glasa… A sigurno si uočila vijest da je Rijeka izabrana za europsku prijestolnicu kulture za 2020. godinu?“
„Jesam, još prije tri-četiri dana. Čak smo ja i muž to proslavili drmnuvši po jednu domaću višnjevaču.“
„Eto vidiš. Znači Rijeka, treći po veličini grad u Hrvatskoj, osvaja titulu europske prijestolnice kulture, a hrvatski ministar kulture o tome danima ni da zucne. Što iz toga možemo zaključiti?“
„Da je umro?“
„Nema drugog objašnjenja. Sigurno je mrtav!“
„Bože moj, a tako mlad čovjek…“
„I izgledao je tako zdrav. Prepun ljubavi za hrvatsku državu, za hrvatski identitet i za hrvatsku nacionalnu kulturu…“
„C, c, c, što ti je život… A baš si uvjerena da je skončao?“
„Jebem mu sveca, mila“, teatralno je raširila ruke građankina prijateljica. „Zar nije apsolutno abnormalno da jedan hrvatski grad bude proglašen europskom prijestolnicom kulture, a da hrvatski ministar kulture na to ne reagira ni jednom jedinom riječju?“
„Pa da, mogao je barem uputiti formalnu čestitku…“
„Ili se barem pojaviti na ceremoniji proglašenja u muzeju Mimara, gdje su ga svi očekivali, ali nije došao…“
„Mogao je barem sročiti dvije-tri prigodne šuplje fraze i odaslati ih preko facebooka, twittera ili nekog trećeg pomagala…“
„Pažljivo sam iščitala web stranicu Ministarstva kulture, gdje prate svaki ministrov korak. Friški naslovi su sljedeći: ‘Sućut ministra kulture dr. sc. Zlatka Hasanbegovića povodom smrti Ante Sekulića’, zatim: ‘Sastanak ministra kulture dr. sc. Zlatka Hasanbegovića s predsjednikom Mešihata islamske zajednice u RH’, zatim: ‘Ministar kulture dr. sc. Zlatko Hasanbegović uputio sućut povodom smrti Ivane Vinkov-Wagner’… Nigdje ni spomena o eventualnoj čestitki Rijeci što je izabrana za europsku prijestolnicu kulture!“
„Znači, umro je.“
„Dajem mjesečnu penziju da je mrtav.“
„Bože moj, a tako mlad čovjek…“
„I tako prepun ljubavi prema hrvatskoj nacionalnoj kulturi…“
„Zanimljivo je da mu na web stranici Ministarstva kulture nisu izrazili sućut.“
„Pa sad, mila, mogle bismo se složiti da u ovome trenutku preminuli dr. sc. Zlatko Hasanbegović nije baš najpogodnija osoba da iskaže bol zbog smrti dr. sc. Zlatka Hasanbegovića.“
„A kad malo bolje razmisliš“, uozbiljila se građanka, „uopće nije čudno što je ministar naprasno izdahnuo. Jer ta Rijeka, koja je proglašena europskom prijestolnicom kulture, njeguje posve suprotan kulturni koncept od onoga kojeg čeličnom metlom nastoji zavesti gospodin ministar.“
„Točno“, složila se prijateljica. „Gospodin ministar inzistira na tvrdoj domoljubnoj prisili i uprezanju svih kulturnih stvaralaca i institucija u izgradnju nacionalnog identiteta. U tu je svrhu formirao streljačke strojeve i ubrzano čisti kulturnu i medijsku scenu od prokletih izroda, kozmopolita i mrzitelja hrvatstva. Dok u Rijeci, nasuprot tome, forsiraju otvorenost, različitost, kritički duh i propitivanje nacionalnih svetinja.“
„Jeste, dovoljno je samo vidjeti umjetničke biografije onih koji su iznijeli projekt Rijeke kao europske kulturne prijestolnice. Artistički aktivist Slaven Tolj bio je praktički izgnan iz Dubrovnika zbog svoga kritičkog angažmana, a sada u Rijeci vodi Muzej moderne i suvremene umjetnosti. Gradski pročelnik za kulturu Ivan Šarar bio je član bogohulne rock grupe Let 3. Da ne spominjemo Olivera Frljića, intendanta HNK, koji je zbog manjka stvaralačkih kompromisa i destrukcije ratnih mitova proglašen državnim neprijateljem.“
„Sve su to ljudi kojima gospodin ministar, u sklopu programa obnove nacionalne kulture, psuje majku jugokomunističku i prijeti smjenama.“
„A sad je, jadničak, umro…“
„Pokolj mu duši“, sućutno reče prijateljica i podigne šalicu da se kucne s građankom.
„Jer, kako god okreneš“, nastavi građanka, „izbor Rijeke za europsku prijestolnicu kulture ne može biti ništa drugo nego direktan šamar grandioznom kulturnom projektu kojeg predvodi gospodin ministar.“
„Smrt je bila takoreći neminovna. Zaista je malo neuviđavno od Europe da vodi računa o Hrvatskoj tako što odaje počast riječkoj kulturi, i to zbog otpora koju ova pruža državnoj kulturnoj politici.“
„Bože moj“, zamisli se građanka, „zbog čega civilizirani svijet cijeni ono što se u Hrvatskoj organizirano prezire?“
„Ne znam, mila“, uzvrati prijateljica. „Možda zato što civilizirani svijet prezire ono što se u Hrvatskoj organizirano voli?“
„U svakom slučaju, djeluje pomalo melodramatski da se disbalans između civiliziranog svijeta i Hrvatske razriješi smrću ministra kulture. Što je to zapravo bilo? Izljev bijesa u mozak? Rat debelog crijeva?“
„Može biti da se gospodin ministar zakleo kako će neposlušna i izdajnička Rijeka postati europska prijestolnica kulture samo preko njega mrtvog.“
„Pa je sad skviknuo zato da održi obećanje? Ta ti je dobra!“
„Pokolj mu duši!“ usklikne prijateljica i opet digne šalicu.
„Molim vas lijepo“, začu se u tom momentu sonorni glas zgrbljenoga konobara, koji se odnekud stvorio kraj stola. „Možete li se samo malo stišati? Meni to ne smeta, znate, ali drugi gosti jako negoduju. Naročito ih iritira što tako bučno širite dezinformacije.“
„Kakve dezinformacije?“ začudi se građanka.
„Pa o tome da je ministar Hasanbegović umro.“
„Što? Znači živ je?“ upita prijateljica.
„To da je ministar kulture itekako živ, vidljivo je golim okom“, reče konobar i pokaza ispruženim dlanom prema prozoru.
Kroz prozor se vidjela svježa umjetnička instalacija na zidu susjedne zgrade. Talentirani likovni stvaralac, kombinirajući u svom radu crveni i crni sprej, izložio je tri krupna artefakta. „Za dom spremni!“, „Živjela NDH!“ i „Ubij Srbina!“. Nije bilo sumnje: državna kulturna politika provodi se punom parom.
„Oh“, uzdahne prijateljica, „smrt je dakle bila privremenog karaktera.“
„Sretan Uskrs!“ reče građanka i nazdravi praznom šalicom.
peščanik
Građankina prijateljica tako je prodorno zakreštala prilazeći stolu u kavani, gdje su dogovorile redovito subotnje druženje, a pritom još iz daljine sportski hitnula torbu i kožnu jaknu na stolicu, da se građanka malčice stresla. Nije joj promaknulo ni to da su mnogi kavanski gosti, razbuđeni iz tračerskoga drijemeža, prijekorno okretali glave prema došljakinji, uključujući zgrbljenoga konobara, što je ova u trenu pretvorila u svoju korist.
„Ja ću kavu s toplim mlijekom i dva natrena!“ naredila je i sjela.
„Što ti je, mila?“ tiho ju je dočekala građanka. „Tko je umro?“
„Zlatko Hasanbegović. Hrvatski ministar kulture. Izgleda da je mrtav.“
„A je li?!… Bože, nisam imala pojma!“
„Neobično mi je da ti, koja si uvijek toliko informirana, ne pratiš vijesti.“
„Kako ne pratim? Jutros sam prelistala dvije dnevne novine i protrčala kroz barem četiri-pet internetskih portala… O tome nema ni riječi!“
„Upravo tako, draga, od ministra kulture nema ni traga ni glasa… A sigurno si uočila vijest da je Rijeka izabrana za europsku prijestolnicu kulture za 2020. godinu?“
„Jesam, još prije tri-četiri dana. Čak smo ja i muž to proslavili drmnuvši po jednu domaću višnjevaču.“
„Eto vidiš. Znači Rijeka, treći po veličini grad u Hrvatskoj, osvaja titulu europske prijestolnice kulture, a hrvatski ministar kulture o tome danima ni da zucne. Što iz toga možemo zaključiti?“
„Da je umro?“
„Nema drugog objašnjenja. Sigurno je mrtav!“
„Bože moj, a tako mlad čovjek…“
„I izgledao je tako zdrav. Prepun ljubavi za hrvatsku državu, za hrvatski identitet i za hrvatsku nacionalnu kulturu…“
„C, c, c, što ti je život… A baš si uvjerena da je skončao?“
„Jebem mu sveca, mila“, teatralno je raširila ruke građankina prijateljica. „Zar nije apsolutno abnormalno da jedan hrvatski grad bude proglašen europskom prijestolnicom kulture, a da hrvatski ministar kulture na to ne reagira ni jednom jedinom riječju?“
„Pa da, mogao je barem uputiti formalnu čestitku…“
„Ili se barem pojaviti na ceremoniji proglašenja u muzeju Mimara, gdje su ga svi očekivali, ali nije došao…“
„Mogao je barem sročiti dvije-tri prigodne šuplje fraze i odaslati ih preko facebooka, twittera ili nekog trećeg pomagala…“
„Pažljivo sam iščitala web stranicu Ministarstva kulture, gdje prate svaki ministrov korak. Friški naslovi su sljedeći: ‘Sućut ministra kulture dr. sc. Zlatka Hasanbegovića povodom smrti Ante Sekulića’, zatim: ‘Sastanak ministra kulture dr. sc. Zlatka Hasanbegovića s predsjednikom Mešihata islamske zajednice u RH’, zatim: ‘Ministar kulture dr. sc. Zlatko Hasanbegović uputio sućut povodom smrti Ivane Vinkov-Wagner’… Nigdje ni spomena o eventualnoj čestitki Rijeci što je izabrana za europsku prijestolnicu kulture!“
„Znači, umro je.“
„Dajem mjesečnu penziju da je mrtav.“
„Bože moj, a tako mlad čovjek…“
„I tako prepun ljubavi prema hrvatskoj nacionalnoj kulturi…“
„Zanimljivo je da mu na web stranici Ministarstva kulture nisu izrazili sućut.“
„Pa sad, mila, mogle bismo se složiti da u ovome trenutku preminuli dr. sc. Zlatko Hasanbegović nije baš najpogodnija osoba da iskaže bol zbog smrti dr. sc. Zlatka Hasanbegovića.“
„A kad malo bolje razmisliš“, uozbiljila se građanka, „uopće nije čudno što je ministar naprasno izdahnuo. Jer ta Rijeka, koja je proglašena europskom prijestolnicom kulture, njeguje posve suprotan kulturni koncept od onoga kojeg čeličnom metlom nastoji zavesti gospodin ministar.“
„Točno“, složila se prijateljica. „Gospodin ministar inzistira na tvrdoj domoljubnoj prisili i uprezanju svih kulturnih stvaralaca i institucija u izgradnju nacionalnog identiteta. U tu je svrhu formirao streljačke strojeve i ubrzano čisti kulturnu i medijsku scenu od prokletih izroda, kozmopolita i mrzitelja hrvatstva. Dok u Rijeci, nasuprot tome, forsiraju otvorenost, različitost, kritički duh i propitivanje nacionalnih svetinja.“
„Jeste, dovoljno je samo vidjeti umjetničke biografije onih koji su iznijeli projekt Rijeke kao europske kulturne prijestolnice. Artistički aktivist Slaven Tolj bio je praktički izgnan iz Dubrovnika zbog svoga kritičkog angažmana, a sada u Rijeci vodi Muzej moderne i suvremene umjetnosti. Gradski pročelnik za kulturu Ivan Šarar bio je član bogohulne rock grupe Let 3. Da ne spominjemo Olivera Frljića, intendanta HNK, koji je zbog manjka stvaralačkih kompromisa i destrukcije ratnih mitova proglašen državnim neprijateljem.“
„Sve su to ljudi kojima gospodin ministar, u sklopu programa obnove nacionalne kulture, psuje majku jugokomunističku i prijeti smjenama.“
„A sad je, jadničak, umro…“
„Pokolj mu duši“, sućutno reče prijateljica i podigne šalicu da se kucne s građankom.
„Jer, kako god okreneš“, nastavi građanka, „izbor Rijeke za europsku prijestolnicu kulture ne može biti ništa drugo nego direktan šamar grandioznom kulturnom projektu kojeg predvodi gospodin ministar.“
„Smrt je bila takoreći neminovna. Zaista je malo neuviđavno od Europe da vodi računa o Hrvatskoj tako što odaje počast riječkoj kulturi, i to zbog otpora koju ova pruža državnoj kulturnoj politici.“
„Bože moj“, zamisli se građanka, „zbog čega civilizirani svijet cijeni ono što se u Hrvatskoj organizirano prezire?“
„Ne znam, mila“, uzvrati prijateljica. „Možda zato što civilizirani svijet prezire ono što se u Hrvatskoj organizirano voli?“
„U svakom slučaju, djeluje pomalo melodramatski da se disbalans između civiliziranog svijeta i Hrvatske razriješi smrću ministra kulture. Što je to zapravo bilo? Izljev bijesa u mozak? Rat debelog crijeva?“
„Može biti da se gospodin ministar zakleo kako će neposlušna i izdajnička Rijeka postati europska prijestolnica kulture samo preko njega mrtvog.“
„Pa je sad skviknuo zato da održi obećanje? Ta ti je dobra!“
„Pokolj mu duši!“ usklikne prijateljica i opet digne šalicu.
„Molim vas lijepo“, začu se u tom momentu sonorni glas zgrbljenoga konobara, koji se odnekud stvorio kraj stola. „Možete li se samo malo stišati? Meni to ne smeta, znate, ali drugi gosti jako negoduju. Naročito ih iritira što tako bučno širite dezinformacije.“
„Kakve dezinformacije?“ začudi se građanka.
„Pa o tome da je ministar Hasanbegović umro.“
„Što? Znači živ je?“ upita prijateljica.
„To da je ministar kulture itekako živ, vidljivo je golim okom“, reče konobar i pokaza ispruženim dlanom prema prozoru.
Kroz prozor se vidjela svježa umjetnička instalacija na zidu susjedne zgrade. Talentirani likovni stvaralac, kombinirajući u svom radu crveni i crni sprej, izložio je tri krupna artefakta. „Za dom spremni!“, „Živjela NDH!“ i „Ubij Srbina!“. Nije bilo sumnje: državna kulturna politika provodi se punom parom.
„Oh“, uzdahne prijateljica, „smrt je dakle bila privremenog karaktera.“
„Sretan Uskrs!“ reče građanka i nazdravi praznom šalicom.
peščanik
