Redovita profesorica na Odsjeku produkcije na zagrebačkoj Akademiji, bila je kratkotrajna ravnateljica Drame u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu, te članica onoga prvog Vijeća za kazalište Ministarstva kulture iz 2001. Skoro cijelo jedno punoljetstvo zatim biva potjerana iz Savjeta za kulturu SDP-a. Pojavila se, dakle, u kulturno-političkom životu u vrijeme kada je Račan najavio neku drukčiju paradigmu u kulturi, a od kulturno-političkog života (zasad) odustala je kada u SDP-u nije više bilo nikog tko bi znao što bi to bila kultura. U vrijeme kada je počinjala, bila je perspektivna i prodorna kazališna autorica, redateljica, dramaturginja, prevoditeljica, hrabra i darovita, voljena u medijima i u javnosti – tada se, naime, činilo da javnost u Hrvatskoj postoji – spremna da se do kraja založi za stvar u koju vjeruje. U vrijeme kada je završila sa SDP-om odavno je već bila izvan živog kazališta. Niti je režirala, niti ju se uzimalo u obzir. Premda ne možemo znati kako je nestala, budući da se nestanci u hrvatskoj kulturi odvijaju uglavnom neobjašnjeno, tiho i uvijek po mraku, ne bi se baš moglo reći da je prestala raditi jer je poželjela biti nešto drugo, a ne više kazališna redateljica. Istina, stvorila si je akademsku karijeru, doktorirala je, pa se istraživački počela baviti Hrvatskim narodnim kazalištem, onim ustaškim i onim manjinskim, antifašističkim, unutar nečega što se zvalo Hrvatsko državno kazalište, a zatim i poslijeratnim socijalističkim Hrvatskim narodnim kazalištem, koje je u istoj zgradi, te u značajnoj mjeri i s istim ljudima trebalo stvarati kulturu novoga doba. Premda je istraživala profesionalne karijere nekih drugih ljudi, ona se pomalo, makar kroz slutnju i alegoriju, bavila neostvarenim dijelom vlastite karijere. Osim toga, s dvije svoje kapitalne knjige “Država i njezino kazalište”, podnaslova “Hrvatsko državno kazalište 1941.- 1945.”, i “Kazalište za narod”, podnaslova “Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu 1945. – 1955. od socrealizma do samoupravljanja”, stvorila je kontekst za razumijevanje Šnajderova “Hrvatskog Fausta”, tog permanentnog hrvatskog kulturnog skandala, koji traje već duže od četrdeset godina, i tog bez sumnje europski najrelevantnijega hrvatskog dramskog teksta. Priča o tom Faustu na neki je način, u svojim kasnim refleksima i odbljescima, i priča o njoj.
Obrazovana je, uporna i vrlo darovita žena. Na kraju bi moglo biti i tako da će se do kraja ostvariti u tekstu, a ne na pozornici. Njezine monografije HNK nisu cijeđenje suhe drenovine, a kamoli odrađivanje akademskih obaveza po mjeri banožićevskih univerziteta, ona piše kao rasni beletrist, koji sebe i svoje čitatelje umije uvesti u iluziju da mu je ovo posljednja i najvažnija knjiga u životu, u kojoj istovremeno opisuje specifičan svijet jedne kulturne institucije i zrcali veliku povijest koja se unaokolo zbiva. Jedini mogući problem, ako problema i za koga osim za nju ima, u tome je što je Snježana Banović svoje knjige o HNK napisala i što je postala ono što je postala, zato što su je u nečemu onemogućili.
U Hrvatskoj općenito, u posljednjih trideset godina, a u hrvatskoj kulturi i književnosti još od doba Silvija Strahimira Kranjčevića, prosjek nije pojam iz statistike. Prosjek u hrvatskoj kulturi i književnosti, pa tako i u teatru, osnova je za konfiguriranje elite. Oko prosjeka galvanizira se i gavranizira suvremenost hrvatske književnosti i teatra. U prosjeku je i svaki razlog za umjetnost i kulturu. Snježana Banović je, kao i neki drugi u ovom vremenu, oni koji pripadaju njenom svijetu, ali i oni protiv kojih je ona svom svojom ozbiljnom snagom i silom, likvidirana jer je prosjeku stvarala problem time što je iznadprosječna cjelinom svoje pojave i djelovanja. Sve drugo, i neljubaznost njezina, i moguća oholost, i političko-ideološka određenost, posve je marginalno za njezinu likvidaciju. Pogotovo ovo posljednje: prepunjene su hrvatske elite ljevičarima, esdepeovcima, možemašima, borkinjama za ženska prava, biciklistima po uvjerenju, veganima i vegankama, koji svojom savršenom prosječnošću pogađaju hrvatsku kulturnu, književnu i estetsku mjeru. I kad kleče, čini se da stoje.
“Kronika sretnih trenutaka” djelovat će, ipak, pomalo relaksirajuće na svijet prosječnih hrvatskih elita. Ipak tema nije Hrvatsko narodno kazalište, ta njihova mračna tajna, ta mračna vulva hrvatske kulturne povijesti. Tema su osamdesete u Zagrebu. Ili se barem misli da su tema osamdesete. A ustvari, neće to oni shvatiti, Snježana Banović napisala je knjigu o sebi i svojima, iz vremena kada je bila na vrhuncima, kad sve je mogla i sve joj se moglo. Iz vremena kada je za nju postojalo stotinu mogućnosti, a nije bilo nikog tko bi je mogao spriječiti. To vrijeme, doista, bilo je osamdesetih, koje su poslije rata, te u novom tisućljeću, oglašene najboljim desetljećem naših kratkih povijesti, pa su zašećerene u televizijskim serijama, dokumentarnim filmovima, izložbama i novinskim svjedočenjima. I kako to već biva, stankovićevska žal za mladost, koja uvijek biva generacijska i uvijek je određena strogo subjektivnom i intimnom perspektivom, stvorila je mit o osamdesetima kao o dobu posljednjih naših mirnodopskih sloboda, dobu političke liberalizacije, punka, novog vala i svekolikog estetskog preporoda književnih, kazališnih i filmskih naracija… A ustvari, osamdesete bile su dan pred apokalipsu. Beskrajni dan pred apokalipsu.
“Kronika sretnih trenutaka” osobna je pripovijest o osamdesetima. Autorica početkom je desetljeća zagrebačka gimnazijalka, a ubrzo i Džonijeva djevojka. A to što je bila Džonijeva djevojka otprilike je ono do čega i mogu doprijeti saznanja našega malograđanskog prosjeka, onog iz Glorije i iz foajea HNK, kojim trenutno kraljuje propala operna pjevačica. Snježana Banović se, međutim, s tim savršeno nosi. O Džoniju u knjizi mnogo piše, uvijek s dragošću i nježno, ili s onom kunderijanskom ironijom koja nikada, ali stvarno nikada, nije ironija sa zaštitnom maskom, nego se s objekta ironiziranja slobodno prelijeva i na ironizatoricu. Piše o njemu zaštitnički, kao njegova pametna, u međuvremenu odrasla djevojka. Možda bi, pomišljao je ovaj njezin čitatelj, “Kronika sretnih trenutaka” mogla gospodu i gospođe iz bračnih i postbračnih svađaonica po hrvatskim medijima i društvenim mrežama poučiti kako se govori o bivšim ljubavima. Ili je uzaludno tome se nadati: ipak je ovo samo književnost, a Snježana Banović mnogo je bolji pisac nego što su oni čitatelji.
Dva su u ovoj knjizi, međutim, zanimljivija lika od Džonija. Barem dva. Prvi je Slavenka Drakulić, kratkotrajna autoričina gimnazijske profesorica. U toj fino ispripovijedanoj epizodi sadržane su dvije priče i dvije arhetipske situacije naših odrastanja u socijalizmu: prvi je arhetip slučajnog učitelja-učiteljice, koja bi se nakratko pojavila, stigla bi na zamjenu dok je ona naša na trudničkom, i trajno nas obilježila i izmijenila, a drugi je arhetip prosvjetitelja-prosvjetiteljice u osamdesetima. Slavenka bila je jedna od onih žena koje su stvarale ideološki, politički, svjetonazorski preokret, uglavnom feministkinja, ali ne nužno i ne samo feministkinja. Za razliku od doba koje će nastupiti četrdesetak godina kasnije, u kojemu će prosvjećivanje biti partikularno i redovito će se ticati samo jedne skupine u društvu, dok će druga, ona antagonistična, biti sramoćena i optužena za predominaciju, u to Slavenkino doba, u doba Biljane Jovanović, u doba Mire Trailović, prosvjećivane je bilo totalno i sveobuhvatno, a antagonizirao se okamenjeni režim na vlasti i u (svim) ljudskim glavama.
Drugi Snježanin snažni lik u “Kronici sretnih trenutaka” je Stipe Šuvar. Godina je 1985, temeljita kakvom ju je Bog dao, sprema se za prijemni na režiji. U obaveznoj literaturi knjiga je Petera Brooka “Prazan prostor”. U knjižnici nijednog slobodnog primjerka: dva su posuđena i još uvijek su u roku za povrat, dok trećeg nesavjesni korisnik knjižnice već mjesecima ne vraća. Preko veze Snježana se raspituje tko je taj. Stipe Šuvar. Naziva 988, traži broj Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, naziva, uspijeva se probiti do Šuvareve tajnice. Govori joj što je na stvari, ona prenosi stvar drugu Stipi. Njemu biva interesantno, prima nadobudnu omladinku… I da ne dužimo, čitat ćete sami, ona dolazi do knjige Petera Brooka “Prazan prostor”.
I to je, zapravo, sve. Ne idealizirajući osamdesete, pokušajmo priču o Šuvaru i omladinki preslikati na današnje doba. Zna li Andrej Plenković tko je Peter Brook? Zna li gdje je biblioteka? Zna li barem njegova kulturministrica tko je Peter Brook? Ili njezina intendantica HNK, zna li? I postoji li živo čeljade među današnjim hrvatskim političarima koje je čitalo, ili barem iz biblioteke posudilo, knjigu “Prazan prostor” (izdanje Nakladnog zavoda Marko Marulić, Split 1972, prevela Giga Gračan)? U tome je, bit će, i razlika ne samo između Šuvara i sviju njih, bez ijednog izuzetka. U tome je i razlika između Banovićkinih osamdesetih – i dalje ih ne idealizirajući, i današnjega doba u hrvatskoj kulturi, književnosti, kazalištu. Bilo je to, naime, vrijeme kada su se prosječnjaci preko komunista švercali u nacionalnu kulturnu i književnu elitu. Da bi onda došlo vrijeme kada im ideologija više nije bila potrebna i kada među elitom nije više bilo nikoga osim njih. Prazan prostor preselio se u njihove glave.
U knjizi Šnajder se, prijatelj i suborac Snježane Banović, spominje kao onaj koga tada nije poznavala i koji zapravo pojma nema o njenim osamdesetim. Druga generacija, zaostala u nekom ranijem desetljeću. Vrijedi na njemu i dovršiti ovaj (krajnje subjektivan) portret Snježane Banović. Oboje njihovi neprijatelji mogu pobijediti samo gorčinom koju im stvaraju u želucima i grudima. Gorkom omaglicom poraza u nečemu u čemu, stasajući i bivajući izvan prosjeka, nije se moglo pobijediti. Trebalo bi se čuvati ogorčenosti, tko god to može.
